Sada je: 18 pro 2014 17:19.





Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 
 Barok 
Autor/ica Poruka
Avatar

Pridružen/a: 10 lip 2009 19:14
Postovi: 3582
Post Barok

Sponsored Links

Barok

Suprotnost renesanse i baroka (17. i 18. stoljeće)

"Odnos u umjetnosti renesanse i baroka, umnogome se može prikazati kao suprotnost, slično suprotnostima u stilovima romanike i gotike ili klasičnomu i helenističkomu stilu stare Grčke.
Povjesničar umjetnosti Heinrich Wolfflin tumačio je na primjerima renesanse i baroka neke od "osnovnih pojmova povijesti umjetnosti". Veoma uvjerljivo i "očigledno", pomno je rasčlanio deset pojmova ili točnije pet parova suprotnih načina likovnog izražavanja, što se pojavljuje u renesansnoj ili baroknoj umjetnosti. Dok je za renesansu tišično jasno ocrtavanje linije (linearno), barok voli meke obrise što se otapaju (slikovito), renesansa oblikuje plošno, barok dubinski, zatim se nižu uprotnosti zatvorena i otvorena, te mnogolika i jedinstvena kompozicija, te jasno - nejasno oblikovanje. Svi ti međusobno suprotni načini izražavanja. Prosječan gledatelj, čovjek koji malo ili nimalo ne zna o umjetnosti, sve bi te pojave teško mogao zamijetiti samostalno."

Radovan Ivančević

N. Tome, oltar, polikromirani mramor i pozlaćeni štuko, 1732. Katedrala, Toledo.

slika


29 pro 2009 12:43
Profil
Avatar

Pridružen/a: 10 lip 2009 19:14
Postovi: 3582
Post Re: Barok
Bogaćenje i kolonijalizam

"Svatko tko je išta čuo o baroku ili se upoznao s bilo kojim djelom barokne umjetnosti zna barem toliko da je u braoku sve bogato, obilato, bujno, raskošno ukrašeno, s mnogo pozlate itf. Je li to samo pormjena ukusa (danas bismo rekli "mode") nakon renesanse, razdoblja u kojemu se je njegova jednostavnost, umjerenost i sklad, ili su se uistinu promijenili životni uvjeti? Ako, naime, umjetnost izražava životne uvjete, način življenja i promjene pogleda na svijet, u što smo se uvjerili u dosadašnjemu pregledu povijesti umjetnosti, moramo se upitati: zašto odjednom izražavanje obilja u umjetnosti? Ako je, pak, to odraz zbilje, odakle tako naglo bogaćenje zemalja Zapadne Europe?
Odgovor treba potražiti izvan Europe, jer je taj novi izvor bogaćenja bio kolonijalizam. Za uvjeriti se u to dovoljno je pregledati zemljopisne karte svijeta 17. i 18. stoljeća: prema površini malene europske države, poput Engleske ili Španjolske, pa čak i minijaturne kao Portugal ili Nizozemska, osvojile su kolonijalne posjede na divovskim prostranstvima Sjeverne i Južne Amerike, Afrike i Azije - pa i nekoliko puta veće od "matične zemlje". U kolonijalnim posjedima pljačkalo se je blago starih civilizacija, pa potom sirovine - od drvene građe i ruda, do zlata i dijamanata - odnosno proizvode što ih se tamo uzgajalo, poput pamuka kojeg se uvozilo u tolikim količinama da je preobrazio europsku proizvodnju tkanina. Analiziramo li životne okolnosti, odnos čovjeka prema prostoru u kojemu živi, mogli bismo reći da je razlika između renesanse i baroka slična ono između grčke i rimske civilizacije: kao što su grčki pomorci otkrivali luke u Sredozemlju prikladne za trgovinu i osnivali osamljene gradove, a Rimljani zaposjeli cijelo područje Mediterana, a potom i Europe, rako su u renesansi pomorci otkrivali obale i osnivali luke na svima kontinentima svijeta, dok su plačeničke trupe europskih vladara u doba baroka istrjebljivale domaće stanovništvo i prisvajale golema područja, nazivajući se kolonijama."

Radovan Ivančević

Sponsored links



22 sij 2010 17:15
Profil
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Post Re: Barok
Najbitnija promjena u umjetnosti hrvatskih krajeva tijekom baroknih stoljeća je promjena težišta: dok u obalnom području postupno nastupa regresija, pa i pad kvalitete likovnih umjetnosti, na sjeveru - nakon stravičnog uništavanja u 16. stoljeću -počinje obnova. Ratovanje kao trajni oblik življenja i umiranja nastavlja se u sjevernoj Hrvatskoj i u 17. stoljeću, samo što se vatreno razmeđe povlači prema istoku, a mir u Sremskim Karlovcima 1699. godine (kod Novog Sada, na Dunavu), ukazuje na novu granicu s Turcima. Sjever Hrvatske počinje se ekonomski oporavljati, pa i kulturno i umjetnički živi sve jačim intenzitetom.

slika

TRŠKI VRH. Jedinstvo oblika i pokreta, prožeto svjetlošću, osjeća se i u unutrašnjosti crkava koje djeluju monumentalno bez obzira na skromne dimenzije. (18. st.)


Politička podjela hrvatskih zemalja u doba baroka je dvojna: uski obalni pojas od sjeverne Istre do krajnjeg juga Dalmacije - osim teritorija slobodne Dubrovačke Republike - drži Venecija. Kontinentalni dio Istre i Hrvatske obuhvaćen je u čvrsti zagrljaj habsburškog carstva u kojem će ostati - osim kratke avanture s Napoleonovom Ilirijom - sve do 1918. godine.

Politička ovisnost određuje i umjetničke tijekove: na obalnom području dominacija mletačkih utjecaja, na sjeveru srednjoeuropske umjetnosti. Proboj kulture kontinentalnog zaleđa na more odvija se u Rijeci i dijelu Hrvatskog primorja. Naročito je važno i značajno posredništvo bogatije i razvijenije Slovenije koja je bila izvan turskog pritiska, a gdje se također miješaju spomenuti mediteranski i kontinentalni utjecaji, koje slovenski majstori prosljeđuju u sjevernu Hrvatsku, Primorje i Istru. Novu komponentu, naročito u Slavoniji, predstavlja i umjetnost doseljenih Srba koji u likovnim umjetnostima nastavljaju bizantsku tradiciju. Prekinuta u organičkom razvoju turskom okupacijom i emigrantskim uvjetima, ova umjetnost oživljava u razdoblju smirivanja, koristeći se izražajnim mogućnostima baroka i rokokoa.

Tijekom 16. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj je drastično smanjen broj stanovništva i gotovo zamrla "mirnodopska" graditeljska i likovna djelatnost, tako da uz ranobarokne graditeljske pothvate 17. stoljeća, kao i u likovnim umjetnostima tog doba općenito, gotovo nema spomena hrvatskih imena. Projektanti i graditelji, kipari, slikari, štukateri, rezbari i ostali majstori najčešće su Talijani i Austrijanci, a uz njih Slovenci. Gotovo unificirane barokne oblike, izvorno rimskog podrijetla, donose strani majstori direktno iz Italije ili posredno iz Austrije, odnosno Štajerske ili Slovenije. U stilskom pogledu početak 17. stoljeća još je prilično heterogen. Uz tradicionalne kasnorenesansne oblike u arhitekturi i u****o održavanje nekih gotičkih rješenja (jednobrodne crkve s poligonalnim ili kvadratičnim svetištem) treba zamisliti i veliki broj drvenih crkava od kojih su, na žalost, samo malobrojne sačuvane (kao Lijevi Štefanki, 18. st.).

Autohtone vrijednosti, istodobno i tipično barokne i specifično regionalne, nisu pojedinačna djela već urbane cjeline ili ambijenti i grupe spomenika što u svom zbroju znače novu kvalitetu u gradu i na ladanju. Uz dvorce barokne vlastele što dvostruko interveniraju u ambijent u kojem nastaju - samom arhitekturom i perivojima - brojni su novouređeni trgovi i ulični prospekti u gotovo svim gradovima, plemićke palače i zgrade javne namjene, umnaža se i javna gradska i vrtna skulptura, obnavljaju se ili nanovo podižu samostani i mnogobrojne crkve, bogato opremljene freskama i skulpturama, propovjedaonicama, oltarima, orguljama i ostalim umjetnički oblikovanim crkvenim namještajem. Barokne građevine aktivno djeluju u svom okolišu oblikujući likovna žarišta u prostoru. Povezivanje unutrašnjeg i vanjskog prostora ostvareno je u dvorištima dvoraca i samostana trijemovima s arkadama u prizemlju i galerijama na katovima. Cinktori - ozidani prostori oko hodočasničkih crkava - raščlanjeni su iznutra također arkadama. Povezivanje se nastavlja i izvan opsega arhitekture slikovito vođenim cestama i putovima, izgradnjom kapelica, postavljanjem poklonaca i pilova kao orijentira u pejzažu i, konačno, sađenim raslinjem, drvoredima, alejama i parkovima. Po totalnoj intervenciji u prostoru barokna je umjetnost najsrodnija rimskoj antici unatoč formalnih suprotnosti. Barokno razdoblje nastoji i uspijeva prožeti čitav čovjekov okoliš jedinstvenim duhom: od rješenja golemih prostranstava perivoja iza nekog dvorca do srebrnog posuda na raskošno postavljenom stolu.

U povijesti europskog graditeljstva konstruktivne i oblikovne inovacije i prijelomne mijene stilova u sakralnoj arhitekturi često postaju normativne za određene samostanske redove, pa se u tipskim rješenjima primjenjuju u velikom broju građevina i šire razmjerno brzo od izvorišta do najudaljenijih krajeva. Kao što su u 11. stoljeću ranoromaničku arhitekturu širili benediktinci, a u 13. stoljeću ranogotičku franjevci i dominikanci, tako ranobaroknu arhitekturu u 17. stoljeću šire isusovci. Jezuitska crkva simbol je raskoši ranobarokne arhitekture kojom rimska crkva izražava trijumf protureformacije, oponirajući ideološki deklarativno socijalno-kritičkim tezama i racionalno-asketskom programu reformacije. Ekspanzivnom isusovačkom redu bilo je povjereno i promicanje vjere (propaganda fidae), ali ne prosvjetnom djelatnošću u puku, kao što su to nastojali gotički "prosjački" redovi, već razvijanjem visoke teološke obrazovanosti plemstva i svećenstva. Stoga u baroku nastaje nova tipološka arhitektonska cjelina: isusovačka crkva uz koju je i kolegij, učilište namijenjeno plemstvu. Uz seminare za odgoj i obrazovanje klera iz kolegija se razvija i visoko školstvo. Novu prostornu koncepciju unose isusovci, kao što je rečeno, gradnjom velikih crkava prema rimskoj matičnoj crkvi svoga reda Il Gesů - arhitekta Vignole s fasadom G. della Porta. Monumentalni jednobrodni prostor s kupolom pred svetištem sveden je bačvastim svodom sa susvodnicama, a brod se bočno otvara u dva niza kapela, odnosno one svojom orijentacijom prema brodu naglašavaju jedinstvo prostora. Unutrašnjost je bogato raščlanjena pilastrima i snažnim vijencem, ukrašena štuko-dekoracijom i freskama što osložnjavaju i iluzionistički produbljuju prostor, te opremljena raskošnim oltarima. Najznačajniji jezuitski projekti i realizacije na početku 17. stoljeća su u Zagrebu i Rijeci, a na kraju stoljeća u Dubrovniku
.



slika

SV. KATARINA u Zagrebu (1632.), velika je isusovačka jednobrodna crkva s bočnim kapelama crkve (tip Il Gesu u Rimu) s bogatim štukaturama (A. J. Quadsrio, 1732.) i iluzionističkom zidnom slikom K. A. Jelovšeka iza oltara (1762.), koja na ravnom zidu stvara dojam jedne kolonade deambulatorija. Nije samo primjer baroka općenito nego i stila koji šire jezuiti po Hrvatskoj (Dubrovnik, Rijeka). To isto vrijedi za snažni red pavlina po Zagorju (Lepoglava) ili Istri (Sv. Petar u Šumi).



Crkva Sv. Katarine u Zagrebu projektirana je, kao i obje varaždinske, u duhu srednjoeuropskog ranog baroka (H. Alberthala). S arhitektonskom i kolorističkom obradom svih zidnih površina, bogatom štuko-dekoracijom stropa od A. Quadrija (1721.) i s freskiranim probojima koji otvaraju pogled u nebeske visine G. Quaglia, s monumentalnom iluzionističkom freskom A. Jelovšeka (1762.), iza glavnog oltara gdje se otvara duboka perspektiva naslikane arhitekture i pejzaža, kao i s raskošnim mramornim oltarom u svakoj od šest kapela - među kojima je naročito, kvalitetan oltar Francesca Robbe - ova je crkva postala najmonumentalniji spomenik jezuitske arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj. Prepletanje stilova u prvoj polovici 17. stoljeća izražavala su druga dva zagrebačka spomenika. Jezuitski kolegij građen uz crkvu Sv. Katarine, (1641.), tradicionalniji je, kasnorenesansan. Oko izduženog dvorišta bila su tri dvokatna krila i niže jednokatno prema trgu, sva s jednostavnim renesansnim prozorima. Kasnorenesansni je bio i jedini, južni zvonik katedrale što ga je nad gotičkom bazom dozidao I. Albertal 1634-1641. godine: Podijeljen kordonskim vijencima na katove s malim prozorima i skromnom biforom za zvona na vrhu. Prilikom restauracije katedrale krajem 19. stoljeća uništen je, na žalost, zvonik, kao što je u najnovije doba (1972.) prilikom pregradnje za muzej uništena prvobitna arhitektonska kompozicija isusovačkog kolegija. Iz tog zanimljivog razdoblja 17. stoljeća preostao je u Zagrebu samo kasnorenesansni zvonik gornjogradske crkve Sv. Marka, a srodni su zvonici crkava u Varaždinu, Križevcima i Samoboru.

Specifična je regionalna pojava u sjevernoj Hrvatskoj tijekom 17. stoljeća barokizacija starijih crkava. Prigradnjom po jedne kapele s južne i sjeverne strane broda jednobrodnoj gotičkoj crkvi s poligonalnim svetištem povećao se obujam crkve i omogućio smještaj još dvaju oltara. Svojom razvedenošću i dinamičnošću - naročito kad su kapele polukružnog oblika - novi tlocrt je odgovarao ujedno i temeljnim načelima baroknog oblikovanja, kao što se križnim rasporedom umjesto uzdužne usmjerenosti naglašavao centripetalni karakter prostora (adaptacije u Taborskom, Zajezdi, Remetincu, Pozorju i drugdje). Gotička crkva u Lepoglavi bila je u 17. stoljeću asimetrično proširena s dvije kapele, a zatim joj je produžena lađa. Na isti način, u dvije faze, dograđivana je i crkva u Žminju, ali možda najzanimljiviji primjer povećavanja prigradnjom pobočnih kapela - čime od jednobrodne crkve postaje jezuitski tip s nizovima postranih kapela – jest zborna crkva Sv. Nikole u Pazinu: prvobitni bočni zidovi jednobrodne crkve s gotičkim svetištem potpuno su iščezli, jer su od 1637. godine postupno probijani dograđivanjem šest kapela.

Stjecajem političkih okolnosti i porastom interesa austrijskog dvora i plemstva za jadransku obalu, odnosno mediteransku trgovinu, Rijeka postaje u baroku jedno od prometnih i ekonomskih središta Hrvatske. Velike jezuitske projekte u Rijeci uz plemstvo direktno financira i sam car. Crkva sv. Vida (1638-1659.) izuzetnog je značenja među spomenicima Hrvatske jer je prva i najveća ranobarokna centralna građevina, a ujedno prva monumentalna kružna građevina nakon Sv. Donata u Zadru. lako je poticaj za centralnu građevinu - niskog valjka unutar kojeg stupovi odvajaju prstenasti brod i na visokom tamburu nose kupolu - mogla dati, tada još u gradnji ali već glasovita, centralno kupolna crkva S. Maria della Salute (1630-1656.) B. Longhene, najmonumentalnija barokna crkva u Veneciji, reducirani program riječke crkve arhitekta J. Biania iz Modene, koju je zaviršio F. Olivieri, prostorno i oblikovno je bliži paladijevskoj klasičnoj tradiciji. Unutrašnjost odlikuje jednostavna raščlamba uz difuznu rasvjetu što ujedinjuje prostor.

Osim isusovačke crkve sagrađen je u Rijeci i kolegij, a kasnije (1648.) dograđen i seminar s pravokutnim dvorištem okruženim arkadama u prizemlju i na oba kata. Crkva Uznesenja Bogorodice (1726.), sa svetištem iluzionistički produbljenim pomoću pilastara i monumentalnim oltarom djelo je ljubljanskih majstora, a neki graditelj iz Kranjske vodio je barokizaciju franjevačke Gospe Trsatske. Obnova Trsatske Gospe s klaustrom bila je nesumnjivo potaknuta jezuitskim pothvatima, a znatne donacije dali su Frankopani na čijem se teritoriju Trsat nalazio. Kao posjednici prirodnog zaleđa Rijeke morali su odgovoriti na ovaj izazov, ali u popratnim uputama fra Glaviniću nisu propustili izreći kritiku jezuitske pompe ukazujući da ispraznost vanjskog sjaja ne vodi iskrenoj pobožnosti: "Ne velike inovacije, zać to škodi devocionu!".

U Dalmaciji barok znači razdoblje postupne provincijalizacije. Gubitkom ekonomske samostalnosti gradskih komuna uslijed venecijanske okupacije i prekidom veze sa zaleđem zbog turske ekspanzije, umjetnička se djelatnost ograničuje na manje zahvate, a nužda prisiljava na prebacivanje težišta s urbanističkih zadataka na fortifikacijske. Takozvani Vaubanovi zvjezdoliki utvrdni sustavi za artiljerijsku obranu, podignuti u monumentalnim razmjerima oko Šibenika, Splita, Zadra, Klisa, Knina i drugdje, najznačajniji su graditeljski pothvati baroknog doba. A usporedo s naglim opadanjem intenziteta rada domaćih kiparskih radionica, raste, kao tipično provincijalna pojava, narudžba oltara pomodnih po obliku, a skupocjenih po građi. (šarenom mramoru). Oltari što smjenjuju dotadašnje kamene i drvene oltare domaćih majstora, kao i oltarne pale, slikarska i kiparska djela uopće, uvoze se prvenstveno iz Venecije, a zatim iz Rima i južne Italije.

Ali ne treba previdjeti ni drugu liniju razvoja: barok je na Jadranu epoha monumentalne izgradnje sela. Sela i manja naselja zaleđa i po otocima dobivaju sada u baroku reprezentativniji lik. Šire se urbani motivi i arhitektonski simboli: izgrađuju se velike, a često i predimenzionirane crkve i zvonici kao okosnice kompozicije naselja, a uz to se gradi i poneka palača ili veća kuća.

Likovna djelatnost prve polovice 17. stoljeća u Dalmaciji mogla bi se po strukturi i pristupu u većem broju spomenika definirati manirizmom - u njegovim mnogostrukim manifestacijama - s tek ponekim ranobaroknim morfološkim komponentama. Maniristička je i horizontalno razvučena fasada župne crkve u Starome Gradu na Hvaru s atektonski raspoređenim, udvojenim plošnim pilastrima i eklektički primijenjenim kasnogotičkim, renesansnim i baroknim oblicima. Istom stilskom htijenju odgovara i prijenos oblikovnih koncepcija iz jednog materijala u drugi, kao što je, na primjer, monumentalni kameni portal župne crkve u Omišu (1621.), komponiran i bogato ornamentiran na način tipičan za retable drvenih oltara. Po akumulaciji raznorodnih arhitektonskih elemenata izrazito je maniristički i luk Foscolo, prigrađen (1650.) s unutrašnje strane gradskih vrata u Korčuli, a jedan od vrhunskih dometa maniristitke arhitekture u Dalmaciji jest preobilato dekorirana i u fantastičnim kombinacijama oblikovana fasada i unutrašnjost nevelike crkve Rozario u Dubrovniku (građena 1594. godine, pregrađena 1642.).

Nastup ranobaroknih oblika talijanske jezuitske arhitekture odigrao se, vidjeli smo, u drugoj četvrtini 17. stoljeća u Zagrebu, a gotovo istodobno počinju se ostvarivati veliki jezuitski projekti u Kastvu i na Rijeci. Tek katastrofalni potres 1667. godine potaknuo je, u posljednjoj četvrtini stoljeća, izuzetno živu baroknu građevnu djelatnost i u već kompletno izgrađenom i visoko urbaniziranom renesansnom DUBROVNIKU. Ova obnova znači urbanistički preobražaj grada, a po ličnostima stvaralaca i vrijednosti djela, dometom ostvarenih cjelina još jednom, posljednji put, postavlja Dubrovnik na vrh spomeničke baštine Hrvatske.

I u baroknoj obnovi Dubrovnika nakon "trešnje" značajan je bio udio talijanskih graditelja, za razliku od renesanse koju ostvaruju domaći majstori. Za obnovu teško oštećenih kuća Place -velikoga uzdužnog trga u obliku ulice, Straduna - rimski vojni inženjer G. Cerruti projektirao je po nalogu Vijeća kuću uz Divonu, što je postala prototipom za ostale kuće na sjevernoj strani Place. Međutim, najveće transformacije u arhitektonskom i urbanističkom smislu unijela je izgradnja nove katedrale, jezuitskog kompleksa i crkve Sv. Vlaha kojima je definiran cijeli jugoistočni predio Dubrovnika.

Na visokom podnožju građevnih ostataka rornaničke katedrale podignuta je nova, šira i duža pravokutna građevina, trobrodna, s upisanim transeptom i visokom kupolom nad križištem. O novogradnji se brinuo povjesničar i pjesnik S. Gradić koji je dugo boravio u Rimu, a po sačuvanim rukopisima u kojima raspravlja o graditeljskim problemima vidi se da njegova uloga nije bila pasivna. Projekt je povjerio A. Buffaliniju, gradnju je (1671.) preuzeo P. Andreotti, pa T. Napoli, te I. Katičić do posvete 1713. godine. Razdiobom i reljefnošću izdvaja se glavno pročelje od plošno riješenih bočnih fasada nad kojima se samo u krovišnoj zoni, balustradom i slobodno stojećim skulpturama, ostvaruje barokni princip upletanja skulpture u prostor i sugeriranja dubine pomoću, naglašenoga prednjeg plana.
(culturenet.hr)


23 lis 2010 16:56
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Post Re: Barok
Prostorno je razvijenija i oblikovno zrelija dubrovačka isusovačka crkva (1699-1725.) po projektu Ignazia Pozza, glasovitog graditelja i slikara jezuitskih crkava i kolegija u Rimu (S. Ignazio), Beču i Bellunu, te katedrale u Ljubljani. Kontinuitet kretanja naglašen je zaobljenošću apside gdje se arhitektura crkve i oltara stapaju u jedno, jer dva moćna mramorna stupa raščlanjuju konkavni zid što s velikim oslikanim platnima čitav nalikuje golemom triptihu, a iluzionistička freska iznad istaknute trabeacije prividno otvara neizmjerna nebeska prostranstva napučena bezbrojnim likovima. Freska, kao i donje tri slike, glorificira osnivača jezuitskog reda Ignacija Loyolu. Apsida je jedan od brojnih primjera tipično baroknoga cjelovitog umjetničkog djela u kojemu se arhitektura, kiparstvo i slikarstvo stapaju u nerazdvojno jedinstvo. G. Garcia, prosječni sicilijanski slikar svojim ciklusom u dubrovačkoj jezuitskoj crkvi (1738.) ipak dobro izvršava postavljeni zadatak ostvarivanja likovne cjelovitosti svetišta. Teško je izreći prigovor o nepreglednosti ili bilo koji drugi, kad je zbunjujuća veličina krajnji cilj ovog slikarstva i protureformatorske barokne umjetnosti uopće. Glavno pročelje crkve odlikuje se koncentracijom volumena u središnjem dijelu, a princip baroknog jedinstva iskazuje se skulpturom anđela nad portalom (M. Gropelli) koja ostvaruje svoju punu vrijednost samo kao integralni dio arhitekture, u funkciji povezivanja portala, vijenca i zabata.


slika

TRŠKI VRH. Dvorište (18. st.)



Crkvu Sv. Vlaha, treću monumentalnu baroknu crkvu Dubrovnika, na spoju dviju glavnih urbanih komunikacijskih osi i prostora javnog okupljanja - Place i Pred dvorom - što se susreću na trgu Pred lužom, podigao je (1706-1715.) mletački arhitekt i kipar M. Gropelli. Arhitektonski raščlanjeno, snažno modelirano i skulpturama bogato pročelje - u tragu Longhene - povezuje se s prostorom trga stubištem i povišenom terasom nalik pozornici. Ali, kulisnom sceničnošću glavnog pročelja u kontrastu s plošno oblikovanim ostalim fasadama kubusne građevine, Gropelli nije iskoristio mogućnosti lokacije, niti je odgovorio urbanističkom zadatku da oblikuje ugao s barem dvije "glavne" fasade.

Dovršenje isusovačkog kompleksa u Dubrovniku djelo je P. Passalacqua, značajnog predstavnika rimskog baroka. Projektom skalinade 1735. godine - po uzoru na nedavno završenu Scalu di Spagna (1726.) u Rimu - ostvario je dinamičku kompoziciju stubišta konveksno-konkavnih obrisa. Ova arhitektonsko-prostorna spona donjeg i gornjeg dijela grada tipično je barokna duboka scena, raščlanjena ogradama i ritmizirana odmorištima, vrh koje se uzdiže portal s visokom atikom i satom na inače šturoj zgradi kolegija. Vještim uklapanjem u postojeći ambijent, povezivanjem s poprečnim komunikacijama i spajanjem postojećeg trga u donjem dijelu grada i novoformiranog prostora pred isusovcima, ostvario je Passalacqua najmonumentalniji barokni urbanistički zahvat na istočnoj jadranskoj obali. Tako je intervencijom u prvoj četvrtini 18. stoljeća dovršena transformacija jugoistočne prostorne jezgre Dubrovnika koja je dobila barokni karakter koji se održao do danas.



(culturenet.hr)


23 lis 2010 17:02
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Post Re: Barok
SLIKARSTVO prve trećine 17. stoljeća na Jadranu obilježava mletački slikar Jacopo Palma Mlađi (†1628) i njegovi sljedbenici. Polazeći od Tiziana umjerenom simbiozom kasnorenesansnih, manirističkih i ranobaroknih komponenata, postao je Palma veoma omiljen i u svojoj je radionici proizveo veliki broj slika. Sačuvano ih je u nas više od dvadeset, kvalitetom se ističu one u Bribiru, Trogiru, Dridu i Splitu. Najviše pažnje posvetila je kritika velikoj i kvalitetnoj Posljednjoj večeri u refektorij u franjevačkog samostana u Hvaru koja je, osim samom majstoru ili radionici Palme Mlađeg, pripisivana sljedbenicima (M. Ingoli) i raznim drugim umjetnicima. Slika Posljednja večera iz Poreča, što mu se također tradicionalno pripisuje, odvaja se čvršćom tektonikom i strukturalno drugačijom kompozicijom u kojoj arhitektura igra značajniju ulogu. Iz Palmina kruga je Baldassare d"Anna, flamanskog porijekla, s oltarskim palama u Humu, Oprtlju, Cresu, Pagu, Trogiru i čak četiri na Hvaru. Zapravo se većina njegovih pouzdanih djela nalazi u Dalmaciji, kao što je i od nekih drugih slikara venecijanskog podrijetla veći ili značajniji dio opusa u Dalmaciji. I najznačajniji domaći umjetnik 17. stoljeća u Dalmaciji, Matej Ponzon-Pončun, potekao je iz Palmina kruga. Učenik S. Peranda, rodom vjerojatno iz Raba, početkom 17. stoljeća slika mitološke prizore u dvorcu Pica u Mirandoli, a tridesetih godina, kada je bio na vrhuncu svojih mogućnosti, boravio je u Splitu i radio za niz dalmatinskih crkava. Njegove najbolje slike u koru splitske katedrale, kao i manje slike na Čiovu i Korčuli, odlikuju se izvanrednom slikovitošću i slobodom, a uz maniristički kolorizam i svjetlosne efekte, značajni su mu realistički likovi.

Dok u Dalmaciji i Istri dominira venecijansko slikarstvo, u dubrovačkom području - uslijed trgovačkih veza s Anconom i Napuljem, Rimom i Sicilijom - znatniji je udjel slikara iz srednje i južne Italije. O G. Garciji, učeniku F. Solimene iz Napulja, već je bilo riječi, a uz djela A. Vaccara spomenimo kvalitetnu palu na Lastovu G. Lanfranca, učenika Carracija, s monumentalnim likovima Kuzme i Damjana u ogrtačima što se lome u velikim plohama i gdje je draperija nosilac sugestivnog dojma slike. Drugi značajni domaći slikar, koji je djelovao u Dalmaciji već na prijelazu u 18. stoljeće, bokeljski je slikar Tripo Kokolja. Glavno mu je djelo ciklus slika u Gospi od Škrpjela u Perastu, gdje na maniristički način povezuje iskustva kasnorenesansnog i ranobaroknoga venecijanskog slikarstva. Ispod pjevališta dominikanske crkve u Bolu na Braču očuvana su njegova posljednja djela (1713.): uz apoteozu sv. Dominika i ostalih svetaca s velikim gestama, okruženih grupama anđelčića, javljaju se i košarice s cvijećem i tako na bizarni način spaja odjek prezrelog manirizma i nadolazeći rokoko.

Najznačajniji barokni slikar porijeklom iz Dalmacije nesumnjivo je Federiko Benković. Studirao je u Bologni kod Cignanija, učio od Crespija i vjerojatno od Piazzete, a utjecao na mladog Tiepola. Godine 1716. dobiva narudžbu za dvije starozavjetne i dvije mitološke kompozicije u dvorcu Pommersfelden. Dvije slike smionih dijagonalnih kompozicija, sintezno oblikovanih likova i draperija i sugestivne rasvjete još su u dvorcu, jedna je nestala, a žrtva Abrahamova u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu pripisuje se Benkoviću i tom ciklusu kao četvrta. Ali je ozbiljno razmatrana mogućnost i da je ta prekrasna slika Piazzetino djelo (G. Gamulin). Benković je 1733. godine u Würtzburgu, gdje slika svjetlijim bojama niz kompozicija smionim dijagonalama s likovima živih gesta, ekspresivnih lica, ogrnutih monumentalne plašteve i utopljenih u prozračnu atmosferu. U Beču je Benković djelovao na A. Maulpertscha, kasnije jednog od najznačajnijih austrijskih baroknih slikara.

Nagli prosperitet tijekom 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj rezultirao je u prostoru spomeničkim cjelinama jedinstvenoga baroknog karaktera ne samo u gradovima koji su iznova utemeljeni, kao Bjelovar, nego i u obnovljenim gradovima poput Osijeka ili Slavonske Požege. Možda je u Hrvatskoj Vukovar (teško oštećen u ratu 1991-93.) bio najbogatiji grad spomenicima vrhunske kvalitete i jedinstvenoga baroknog duha. Osim nizova kuća s uličnim trijemovima na slikovitim arkadama bile su u razdoblju od trećeg do posljednjeg decenija 18. stoljeća u Vukovaru izgrađene redom i župna crkva, franjevački samostan, kapela Sv. Roka i kompleks dvora Eltz s parkom uz Dunav. Visoka vrijednost ostvarena je i u arhitekturi i urbanoj kompoziciji trga u Slavonskoj Požegi. Urbanu cjelovitost dosiže u 18. stoljeću i Varaždin, što odgovara njegovoj vodećoj ulozi kulturnog i političkog središta, sijela Kraljevinskog vijeća, što tek nakon razornog požara 1776. godine seli u Zagreb.

U baroku je još uvijek karakteristična razlika u veličinama gradova sjevera i juga, jer, dok Varaždin ima 5 000, a Zagreb 7 000 stanovnika, Split već broji 12 000, a najveći hrvatski grad toga doba Dubrovnik 20 000, dakle trostruko, odnosno četverostruko više od sjevernih gradova. Na ratom opustošenim, novoosvojenim područjima Slavonije podižu se novi gradovi. Bjelovar je najbolje sačuvani primjer takvog vojno planiranog grada, s ortogonalnim sustavom ulica i kvadratičnim blokovima kuća, te središnjim trgom koji zauzima površinu četiriju inzula. Novi je grad bio utemeljen 1756. godine i odmah je podignuto pedesetak zgrada za vojne namjene, od vojarni i skladišta do oficirskih kuća, ali se za dvadesetak godina razvio u gradski organizam s prevagom obrtničko-trgovačkoga, građanskog stanovništva. Na glavnom trgu, jedna nasuprot drugoj, ali različito orijentirane, izgrađene su katolička crkva sv. Terezije (1763.) i pravoslavna Sv. Duha (1792.). Nakon edikta o vjerskoj toleranciji cara Josipa II (1781.) u krajiškim se gradovima uz katoličke redovito podižu i pravoslavne, pa tako dvije dominante zvonika na glavnom trgu postaju podjednako karakteristične za starije gradove, kao Karlovac (Sv. Nikola, arh. Štiler, 1786), Vinkovce ili Petrinju, ili novoutemeljene kao Novu Gradišku (započetu nešto ranije od Bjelovara). Uz gradove se još uvijek obnavljaju i proširuju stara utvrđenja kao u Staroj Gradiški ili grade nova kao Slavonski Brod, gdje je izgrađen golemi Vaubanov sustav utvrda pod kojima je civilno naselje, iz strateških razloga, moralo po propisu biti izgrađeno isključivo drvenim kućama. Na mjestu popaljenog i uništenog Osijeka gradi se po projektu vojnog inženjera Maksimilijana de Goseaua (1712-1721.) monumentalna tvrđava koja opasuje manje naselje s pravilnim trgom i nepravilnom mrežom ulica. Postrance od ove Tvrđe - kako će se kasnije zvati taj dio grada - razvija se Gornja varoš, Donji grad i Retfala budućega jedinstvenog Osijeka. Tipična barokna intervencija u gradskom prostoru je postavljanje javnog spomenika, tzv. pila, stupa sa slobodnostojećom skulpturom na vrhu. Najmonumentalniji pilovi podignuti su u znak zahvalnosti nakon haranja kuge – "kužni pil" - u Osijeku (1730, proširen 1784.) i Slavonskoj Požegi (1749., rad S. Graničija). Oba su složene grupne kompozicije sa Sv. Trojstvom na vrhu i četiri zaštitnika protiv kuge na konzolama oko podnožja. Slična kompozicija kipova, ali sa Sv. Florijanom, zaštitnikom protiv požara, postavljena je u Legradu (1753.), a niz kipova pojedinih svetaca na visokim podnožjima u parku u Koprivnici. Nažalost, mnogi pilovi sa skulpturama su uništeni ili uklonjeni (kao u Lepoglavi ili četiri skulpture što su obilježavale glavni trg Bjelovara), ali ih još uvijek nalazimo u Prelogu, Osijeku, Zagrebu i drugdje. Izrazitija kvaliteta nekih skulptura svjedoči o djelatnosti stranih majstora, kao lik Sv. Jeronima u čakovečkom parku V. Krönigera (1766.). Treba upozoriti na nezapamćeni intenzitet građevne djelatnosti u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, gdje se gradi po pedesetak novih crkava u toku jednog decenija. Početkom 18. stoljeća javlja se niz crkvenih fasada razvijenoga baroknog tipa s pilastrima i vijencima, kipovima u nišama, uz bogatu primjenu štuko-dekoracije. Najreprezentativniji primjer je fasada pavlinske crkve u Lepoglavi (1710.) koja svojim vertikalno izduženim proporcijama odgovara gotičkom prostoru starije crkve, ali je zapravo kulisno podignuta pred samostanskom knjižnicom i predvorjem crkve. Slično je barokno pročelje gotičke pavlinske crkve u Remetama kraj Zagreba (1722.), a istom tipu pripada i fasada Sv. Petra u Šumi (1770.) u Istri. Novu varijantu pročelja unosi crkva uršulinki u Varaždinu (1726.) gdje visoki zabat prikriva osim krovišta i donji dio zvonika što se uzdiže nad crkvenim predvorjem. Niz manjih crkava 18. stoljeća, pokrenutošću valovitih linija tlocrta, konveksno-konkavnim zidovima i iluzionistički oslikanim kupolama, izvrsno izražava barokni dinamizam. Pavlinska crkva Sv. Jeronima u Štrigovi (1749.) s dva zvonika i trolisnim svetištem nad kupolom ili crkva Sv. Jurja u lepoglavskoj Purgi, pokrenutih tlocrtnih obrisa s kupolom nad brodom i plitkom kupolom nad svetištem te tornjem sred pročelja, obje majstorski slikane od Ivana Rangera, s raskošnim baroknim oltarima, savršeni su, iako minijaturni, primjeri barokne sinteze svih grana likovnih umjetnosti uz integracijsko djelovanje svjetlosti. Veliku kupolu s lanternom uvode jezuiti na crkvi Sv. Franje Ksavera (1752.) u Zagrebu, gdje je, osim valovitog pročelja, značajno i oblikovanje pristupne skalinade sa skulpturama kalvarije i drvoredom. Drugu varijantu pročelja 18. stoljeća u smislu utjecaja profane arhitekture na sakralno graditeljstvo predstavlja fasada crkve Sv. Mihovila u osječkoj Tvrđi, s ravnomjerno nanizanim velikim prozorima u dva "kata" kao na palači. U smislu cjelovitosti, pokrenutosti i slikovitosti, možda je najsavršeniji barokni sakralni kompleks u Hrvatskoj crkva sv. Marije Jeruzalemske s cinktorom na Trškom Vrhu kraj Krapine, djelo domaćeg graditelja Josipa Javornika (1750.). Tlocrt crkve živo je razveden konkavnim i konveksnim obrisom. Okrugle kule s metalnim kapama u obliku lukovica na šetiri ugla oktogonalnog dvorišta sugeriraju izvana utvrdni karakter, ali se iznutra duž zidova cinktora rastvaraju arkade segmentnih lukova, a oslikani trijem uokviruje prostor predviđen za okupljanje hodočasničkog mnoštva. Crkva Sv. Jurja na Bregu (1756.) u Lopatincu ima također cinktor s ugaonim kulama i portalom s volutnim zabatom (1779.), a cinktorima su uokvirene i proštenjarske crkve Hrvatskog zagorja u Belcu, Mariji Gorskoj, Vinagori, Mariji Bistrici, Ludbregu i Kominu gdje otvoreni trijem opasuje ogradni zid i s vanjske strane. Kao derivat bečkog rokokoa, maksimalnu razvedenost dosiže crkva sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska (1765.): u tlocrtu uzdužna elipsa s poprečno postavljenim predvorjem flankiranim tornjevima, u oblikovanju mase konveksnosti središnjeg dijela i fasade kontrapunktira konkavitet stranica vitkih tornjeva. Zanimljiva je i konveksna fasada Sv. Terezije u Slavonskoj Požegi (1763.). Iako je nastala tipičnim prigrađivanjem dviju bočnih kapela (1741.) na stariju, poligonalno završenu jednobrodnu jezgru, crkva sv. Marije Snježne u Belcu izvanredan je primjer cjelovito iluzionistički oslikane barokne unutrašnjosti, raskošno opremljene oltarima, pjevalištem i propovjedaonicom. Slikarskom i skulpturalnom intervencijom unutrašnjost je dosljedno oblikovano u baroknom duhu jer golemi glavni oltar, preplavljen skulpturama, potpuno negira apsidu i nameće se kao prostorno tijelo, kao što i postrani oltari popunjavaju uglove između broda i apside i rastući do svoda oblikuju - unutar pravokutnog broda ovalni pokrenuti prostor.

Krajem 18. stoljeća javlja se klasicizam, što znači povratak na longitudinalni tip crkve, a smjena se, između ostalog, iskazuje i prebacivanjem težišta sa zida - što je u baroku bio glavni nosilac izraza - na stupovlje. U tom smislu, po prostornoj dispoziciji, karakteristična je crkva sv. Marije Lauretanske kraj Vrbovca (1795.), što se vraća jednostavnom tipu uzdužnog tlocrta s polukružnom apsidom, ali su unutar broda i apside umetnuta po četiri stuba, odnosno stupa što nose kupolu odnosno svod.

Drvene seoske crkve i kapele - kojih je sačuvano četrdesetak - predstavljaju posebno poglavlje baroka. Po izvorima se može zaključiti da su s vremenom desetkovane, a nekoć su znatno intenzivnije obilježavale ambijente sjevernih hrvatskih krajeva bogatih šumama i drvenom građom. I u 18. stoljeću zadržavaju tradicionalne oblike s poligonalnim svetištem, rjeđe zaobljenim (kao pravoslavna crkva u Donjoj Kovačici, koja ima i bačvasti oslikani svod). Pokrivene su šindrom (drvenim letvicama) što je na lukovicama zvonika bila nekoć i crveno obojena. Izrazitijega baroknog karaktera je unutrašnjost ovih crkava s polikromiranim drvenim oltarima i oslikanim tabulatima i zidovima kao u Lijevim Štefankima, Goljak-Bencetiću ili Velikoj Mlaki.

Tridesetak samostana izgrađeno je tijekom 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj. Još do sredine stoljeća projektiraju se po nacrtima iz Ljubljane ili ih grade majstori iz Slovenije, kao četverokrilni franjevački samostan s klaustrom u Jastrebarskom ili jednokrilni - što je suvremenija barokna "otvorena" forma - u Kostajnici. Značajni su samostani u Vukovaru i tvrđavi u Iloku, a veliki samostan s tipičnim klaustrom s arkadama na pilastrima gradi se i u Našicama. Najmonumentalniji je barokni klaustar u Slavonskom Brodu s arkadama segmentnih lukova na moćnim okruglim stupovima i spretno ukomponiranim kamenim klupama među njima. U baroknom stilu grade se u Slavoniji i srpsko-pravoslavni manastiri u Orahovici (utemeljen već u 16. stoljeću), Pakri, Komogovini i Gomirju.

Svako razdoblje povijesti umjetnosti uz morfološke osobitosti ima i svoje dominantne teme koje pomažu boljem razumijevanju temeljnih značajki toga doba. Specifična tema barokne arhitekture nesumnjivo je plemićki dvorac s perivojem. O djelovanju na tom zadatku svjedoči tridesetak dvoraca hrvatskog plemstva što su ostali do naših dana. U prvoj polovici 18. stoljeća pregrađuje se niz starijih, renesansnih četverokrilnih dvoraca zatvorenog tipa s unutrašnjim dvorištem, kao Novi Dvori Zrinjskih u Čakovcu, Kaptol ili Cernik Požeški (1757.), ili se dograđuju srednjovjekovni burgovi kao u Ozlju. U Novim Dvorima (bečki arhitekt A. E. Martinelli, 1743. godine, iz kruga Fischer v. Erlacha) barokne su naznake vođenja pilastara kroz dva kata ("veliki red") i istaknutiji portal nad kojim je balkon, kao povezujući član. Intervencije se vrše i na baroknim dvorcima 17. stoljeća (Lobor, Novi Dvori klanječki). Naročito je karakteristična prigradnja prizemnog krila umjesto prednjega ogradnog zida dvorišta u Miljani Ratkajevih: sa središnjim satnim tornjićem i reljefno naglašenim portalom, izraz je barokne težnje ostvarivanja dubinskog efekta naglašavanjem prednjeg plana (dvorac je u "drugom" planu).

Dvorac Gornja Bedekovčina (1750.), djelo štajerskog majstora (sličnost s dvorcem Polskava), jednostavnog je oblika, ali s tipično baroknim monumentalnim krovištem što se visinom izjednačuje sa zgradom. S prostranim predvorjem u središnjem dijelu kroz dvije etaže (straga) i glavnom dvoranom na katu (sprijeda), te sobama postrance, on je prototip niza jednokrilnih zagorskih dvoraca druge polovine 18. stoljeća. Međutim, strukturalna inovacija, zrelo barokni tip dvorca po uzoru na kraljevski Versailles, trokrilna je građevina otvorenog tipa (U-tlocrt) smještena u parku. Najraniji trokrilni dvorac je Zajezda (poslije 1740.) s trijemom u prizemlju prema dvorištu što je sa četvrte strane zatvoreno zidom s monumentalnim portalom. Savršeniji izraz nove prostorne koncepcije (adekvantan u sakralnoj arhitekturi spomenutoj crkvi u Selima) dvorac je Oršića u Bistri Gornjoj (1773.) što se s unutrašnje strane otvara prema parku -od kojeg je sačuvan i originalni nacrt - dok prema glavnom pročelju, artikuliranom s tri rizalita, vodi pristupna aleja grabova. Jezgra zgrade je naglašena ovalnom dvoranom, što volumenski znatno istupa iz ravnine pročelja i nadvisuje jednokatnu zgradu zadirući u krovište. Portal izvijenih kontura, arhitektonska dekoracija i koncepcija prostora diferenciranih funkcija odaje utjecaj bečkog rokokoa (J. Munggenast). Drugi monumentalni primjer, također bečkog utjecaja, jest dvorac Janković u Daruvaru, s volumenski bogato raščlanjenim i razigranim glavnim pročeljem i lomljenim krovištem, dok u unutrašnjosti tipično barokno, dvokrako reprezentativno stubište vodi u dvoranu na katu. Značajni trokrilni dvorci otvorenog tipa još su Vojković u Donjem Oroslavlju, Lužnica i Brezovica. Za lokaciju dvorca u gradu tipičan je dvorac Eltz u Vukovaru, okrenut sporednom stranom prema ulici, a glavnim pročeljem usmjeren parku i Dunavu. Jedno od najvećih baroknih zdanja je dvokatni dvorac Odeschalki u Iloku (1793., pregrađivan u 19. stoljeću) s volumenski razvijenim vanjskim stubištem i tri etaže arkada u srednjem dijelu zgrade prema dvorištu.


(culturenet.hr)


23 lis 2010 17:03
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Post Re: Barok
slika

TRŠKI VRH. Unutrašnjost crkve. (18. st.)



Pri kraju stoljeća javljaju se nagovještaji klasicizma. Spomenik prijelaznog razdoblja je dvorac Pejačevića u Virovitici (arhitekt N. Roth, 1800-1804.), jednokrilni s plošnom i prostranom altanom podignutom na 16 stupova, kao novim građevnim članom. Stupovi se javljaju kao oblikovni elementi i u predvorju. Nažalost, organska cjelovitost svih ovih spomenika profane arhitekture znatno je okrnjena ne samo gubitkom izvornog izgleda unutrašnjosti - koju su definirale freske, tapete, tapiserije, tepisi, namještaj, inventar - nego naročito s prestankom smišljene povezanosti s kultiviranom i oblikovanom prirodom, s perivojem o kojem često svjedoči još samo ponegdje poneko prastaro drvo, a kao primjeri vrtne skulpture očuvani su samo Satir i Flora u Donjem Oroslavlju, u dvorcu Vojkovića. I u vlastelinskoj izgradnji posebnu grupu predstavljaju drvene kurije, kojih je, kao i u sakralnoj arhitekturi, također izvorno bio neusporedivo veći broj od onih dvadesetak do danas očuvanih. I župne su kurije (župni dvor) do sredine 18. stoljeća redovito bile drvene. Prostorna organizacija ovih jednokatnica s predvorjem na stražnjoj strani i većom središnjom sobom – zvanom "palača" - na katu sprijeda, oslanja se na tip jednokrilnih zidanih dvoraca. Na katu je bio i kućni oltar u obliku zidnog ormara ili, rjeđe, istaknuta kapelica kao rizalit (Donje Škarićevo). Vanjsku kompoziciju obogaćuje trijem, a krovište od šindre ponekad je, kao i na zidanicama, visoko kao i sama zgrada.


Prodor baroknoga iluzionističkog SLIKARSTVA u sjevernoj Hrvatskoj bio, je potaknut, isusovačkim pothvatima. Svod Sv. Katarine u Zagrebu (1721.) oslikao je G. Quaglio (koji je radio u ljubljanskoj katedrali), a pod njegovim utjecajem oslikao je B. Gruber svod sakristije (1726.) isusovačke crkve u Varaždinu. Međutim, najkvalitetnije zidno slikarstvo nastalo je u pavlinskim crkvama zahvaljujući Ivanu Rangeru, izvanredno produktivnom i kreaktivnom autoru. Rodom iz Tirola, Ranger je stvorio svojevrsnu sintezu talijanskog iluzionizma Pozzova tipa i austrijskoga baroknog slikarstva i u dvadesetak godina (između 1731. i 1752.) ostvario golem opus u sjeverozapadnoj Hrvatskoj: u Lepoglavi, Gorici i Purgi, zatim u Belcu, Štrigovi, Kamenici, Varaždinu (ljekarna), Križevcima, Krapini i Remetama kraj Zagreba. Bujnom maštovitošću originalno je rješavao složene ikonografske zadatke: od Gorice gdje slika ciklus "petnaest svetih Ivana" i prvi samostalni pejzaž, preko kompozicije staraca Apokalipse s harfama na pjevalištu lepoglavske crkve, do kulminacije u smislu cjelovitog oblikovanja prostora, i luzije gubljenja granice između stvarnog i nestvarnog u crkvi Sv. Marije Snježne u Belcu gdje portretira i donatore A. Najšića i njegovu ženu. Svježim bojama i laganim prozračnim volumenima radio je iluzionističke freske i u susjednoj Štajerskoj, u Olimlju, a zatim ponovno u svetištu lepoglavske crkve dvije razvijene dugačke kompozicije (Krista u hramu - kao dječaka i kad tjera trgovce) s naglašenim pokretima i sugestivnom iluzijom lebdenja dematerijaliziranih tijela u svijetlom prostoru. U Štrigovi je Ranger naslikao apoteozu Sv. Jeronima - za kojeg se smatralo da je odavde rodom (Stridon) -tipično baroknu trijumfalnu povorku s anđelima i svecima koja "kruži" oktogonalnim tamburom. Vrhunska sinteza baroknog razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj je crkva u Purgi gdje je Ranger kupolu rastvorio u nebeski prostor s apoteozom Sv. Jurja na oblacima, okruženog anđelima i vazama s cvijećem, iluzionistički naslikao pogled u oratorij s genre-prizorom starog pavlina koji ispovijeda seljaka, a u apsidi ostvario svoju najsmioniju, naglašeno asimetričnu kompoziciju: viteza Jurja na konju koji probada zmaja "iza oltara", čime je podjednako izražen barokni osjećaj za dubinsko, kao i princip nejasnog, jer je ključni dio sadržaja slike skriven od gledaoca i može se otkriti tek kretanjem. U Ivanečkoj Kamenici Ranger je mali tabernakul oltara "razvio" iluzionistički, doslikavanjem na zidu u monumentalni arhitektonski tip s deset velikih stupova, među kojima se provlače likovi. Freske u crkvi sv. Marije u Remetama kraj Zagreba s 47 prizora čudesnih spasenja iz različitih životnih opasnosti i nesreća, u stvari genre-prizora iz suvremenog života, pripisuje se u posljednje doba također Rangeru iako su drugačije, sažetije modelacije i stanovite naivnosti.

Od brojnih naslikanih retabla na zidu iza oltara, iz 18. stoljeća, spomenimo onaj slovenskoga baroknog slikara Franca Jelovšeka u crkvi sv. Anastazije u Samoboru gdje je oko razmjerno malog oltara (1752.), unutar dubokog prostora naslikane arhitekture, smješten uznemireno pokrenut prizor Uzašašća Bogorodice nad razvaljenom grobnicom, i onaj, deset godina kasniji, njegova sina Andreja Jelovšeka u crkvi sv. Katarine u Zagrebu gdje je čitav visoki zid iza oltara produbljen naslikanom golemom arhitektonskom kulisom stupovlja, konkavnih zidova, arkada, napučenih likovima (među kojima i autoportret slikara). Među kompletno oslikanim crkvama druge polovice stoljeća kvalitetom se ističu zidne i svodne slike A. Lerchingera, predstavnika štajerskog baroka, u crkvi Marije Jeruzalemske na Trškom Vrhu (1772.) s realistički slikanom arhitekturom i štukaturama, alegorijskim i simboličkim prizorima slikanim tvrđe i čvršće od Rangerovih. Isti autor je, čini se, slikao i u sv. Ivanu Krstitelju u Novoj vesi zagrebačkoj. Do pretjeranosti je usitnjen i umnožen rokoko ukras u štukaturama i slikama s legendama o Mariji Snježnoj J. Görnera. Rokoko ornamentalni okviri s cvijećem uokviruju prozračno, lako i vedro slikane alegorije darova Duha Svetoga, personificiranih u likovima otmjenih dama u crkvi Sv. Tri Kralja u Kominu.

I u nizu baroknih vlastelinskih DVORACA sačuvani su veći ili manji ostaci nekadašnjih slikanih zidnih dekoracija s alegorijskom i mitološkom tematikom (Lobor, Ludbreg, Oroslavlje). Likovno su najkvalitetniji suvremeni rokoko galantni prizori druge polovice 18. stoljeća, naslikani u okviru tradicionalne ikonografije godišnjih doba, zodijaka i ljudskih temperamenata, u dvorcu Miljana, pripisani Lerchingeru. Izvanredne su kvalitete i iluzionističke freske arhitekture, skulptura i naslikanih prozora kroz koje se vide pejzaži u dvorcu u Bistri, a zanimljive su alegorije četiriju kontinenata u Gornjoj Stubici (domaćih autora). Scene bitaka iz sedmogodišnjeg rata u dvorcu Draškovića u Brezovici (1776.), unutar rokoko prozračnih dubokih pejzaža, zapravo su suvremene reportaže slikane svega petnaestak godina nakon događaja i stoga vjerodostojno povijesno svjedočanstvo.

Uz serije portreta vlastelinskih i plemićkih obitelji - osim u dvorcu Trakošćanu, danas većinom pohranjenih u muzejima - slikarstvo još uvijek prvenstveno zadovoljava crkvene narudžbe, pa je većina slika rađena za retable oltara ili samostanske refektorije. Izrazitije individualnosti među slikarima su V. J. Metzinger, francuski majstor, stilski eklektik, ali kvalitetan, s karakterističnim chiaroscurom u svom golemom opusu od nekoliko stotina slika, te Slovenci F. Bergant i A. Cebej (Zagreb, Kutjevo), njegovi sljedbenici.


(culturenet.hr)


23 lis 2010 17:05
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Post Re: Barok
slika

ROBBA. Od individualnih kipara ističe se samo F. Robba (1697.-1757.), školovao se u Veneciji na tragu Berninijeve skulpture, radio u Ljubljani, a potom u Zagrebu. U posljednjem je djelu, oltaru sv. Križa u Križevcima (1756.) kao što vidimo na detalju žrtve Abrahamove, ostvario uz majstorstvo klesanja mramora, sugestivnu, tipično baroknu dijagonalnu kompoziciju i izuzetnu pokrenutost svih dijelova.



Razgibana i razigrana barokna i rokoko SKULPTURA također je vezana uz oltarsku namjenu. U 17. stoljeću dominiraju drveni "zlatni" oltari, a najznačajniji su ranobarokni kipovi H. L. Ackermana (1632.) i golemi krilni oltar I. Komersteinera (1688.) u Zagrebu. Razvoj mramorne oltarne skulpture 18. stoljeća nose pretežno majstori talijanskog podrijetla ili školovanja kao F. Robba, A. Michelazzi, F. Rottman. Veoma su vrijedni drveni barokni oltari u crkvi Sv. Petra u Šumi, ali vrhunsku kvalitetu predstavljaju djela Francesca Robbe, osebujnog majstora koji u prvoj polovici 18. stoljeća djeluje u Sloveniji. Povezujući neke kasnomanirističke i zrelobarokne komponente i koristeći mogućnosti ranobarokne berninijevski razgibane draperije kao glavnog nosioca izraza, karakteristični lom ploha kao signatura označuje Robbine kipove. Nekoliko ranih skulptura i posljednje djelo ovoga kreativnog majstora - koji je monumentalnim zdencem odredio urbanističku kompoziciju trga pred gradskom vijećnicom u Ljubljani - nalazilo se i u Zagrebu. Ostao je još samo oltar u crkvi Sv. Katarine (1729.), dok su drugi razneseni nakon restauracije katedrale krajem 19. stoljeća (Sisak, Varaždin, Križevci). Posljednje djelo F. Robbe oltar Sv. Križa (1756.), sada u crkvi sv. Križa u Križevcima, već je atektonski razvezan, bez arhitektonskih članova, samo s konveksno-konkavnim volutnim okvirom, unutar kojeg u bijelom mramoru meko modeliran akt Raspetoga s uzvijorenom perizonom oko bedara lebdi pred crnim mramorom što sugerira tešku zavjesu.



Import baroknih mramornih oltara iz Italije od specijaliziranih majstora "marmorarija", "altarista" i njihovih radionica u Istri i Dalmaciji nije značio samo zamjenu domaćega kamenog oltara uvoznim nego je promjenom građe, preobiljem dekoracije i polikromijom, kao i hiperdimenzioniranošću često bila dokinuta dotad uravnotežena cjelina unutrašnjosti crkava. Crkve su i do tada stoljećima bile dograđivane i popunjavane, ali zbog osjećaja za mjeru i proporciju, skromnosti i jednostavnosti oblika obično su se odlikovale usklađenošću karaktera naglašenog lokalnim kamenim materijalom kao što to i danas vidimo, na primjer, u nizu crkvica s renesansnim kamenim oltarima sačuvanim na otoku Braču. Iz niza težih povreda ambijenta baroknim oltarima - upravo s obzirom na vrijednost i značenje izvornog spomenika - izdvojit ćemo samo jedan antički i jedan renesansni primjer. Dioklecijanov Mauzolej u Splitu, korišten kao katedrala, stoljećima je bio dopunjavan crkvenim namještajem i opreman ( Buvinovim vratnicama u 13. stoljeću, propovjedaonicom u 14. stoljeću, dvama skulpturalnim oltarima s ciborijima u 14. stoljeću itd.). Ali tek u baroku probijena je jedna strana oktogona i prigrađen pravokutni, izvana žbukani kor, čime je grubo nagrđen dotad jedinstveno tretirani kameni eksterijer, a iznutra dokinut izvorno centralni prostor i bitno izmijenjen njegov značaj, što nije moglo biti nadoknađeno ni kvalitetnim oltarom G. M. Morlaitera u duhu venecijanskog rokokoa, niti vrijednim slikama M. Pončuna. Drugi primjer je kapela Nikole Firentinca u Trogiru, najklasičniji renesansni prostor Dalmacije, izveden jedinstveno u domaćem kamenu, a zagušen ugradnjom polikromnog oltara (import iz Venecije 1664.) golemim bijelim mramornim anđelima (1738.); probijanjem četiriju prozora prekinut je kontinuitet nizanja monumentalnih skulptura u nišama, a obilje svjetlosti dokida ugođaj mauzoleja nekoć škrto osvijetljenog nizom visoko postavljenih okulusa.

Manje su trpjeli veliki prazni prostori gotičkih propovjedničkih crkava gdje se ugradnjom oltara mogao izmijeniti karakter, a da se još uvijek osjeća duh izvorne zamisli jedinstvene dvorane kao, na primjer, u crkvi Male braće u Dubrovniku, gdje je postavljeno čak šest oltara G. Sardija iz Venecije (1686.). Neki barokni oltari, međutim, zaslužuju da budu vrednovani kao zasebni spomenici visokih likovnih kvaliteta. Istaknuto mjesto zauzima oltarna skulptura F. Cabiance, koji djeluje u Dalmaciji 1698-1708. godine i gradi oltar u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku s dva izvrsna anđela, a zatim otvara radionicu u Kotoru gdje izrađuje seriju oltara za razne crkve. Skulpture istinite barokne pokrenutosti i protežitosti u prostoru nalazimo i na oltaru A. Tagliapietra iz prve polovice 18. stoljeća u Sv. Krševanu u Zadru. Spomenuti mletački arhitekt i kipar M. Gropelli bio je svestrani autor koji projektira u Dubrovniku crkvu Sv. Vlaha (1706-1715.), a sam kleše skulpture portala i one na vrhu fasade, te glavni oltar. Na kraju razdoblja P. Onegha, također iz Venecije, radi kasnobarokni oltar u Makarskoj, a njegov oltar 1806. godine u Zadru označuje već prijelaz klasicizmu. Nekoliko oltara izrazitijih kvaliteta, nepoznatih autora, nalazi se u Rabu, šibenskoj i dubrovačkoj katedrali (izniman primjer sjevernjačkog baroka, 1758. godine), Orebiću (klasicistički) ili Vignju na Pelješcu (fantastično ornamentiran u stilu "barocco di Lecce" u Apuliji). Iako manje značajna nego na sjeveru, barokna drvena skulptura u Dalmaciji također dosiže visoku razinu kvalitete: Pietŕ iz Svih Svetih u Korčuli (austrijski krug G. R. Donnera) ili "zlatni" oltar u crkvi Staroga Paga.


(Culturenet.hr)


23 lis 2010 17:07
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
---------
Post Re: Barok
Među brojnim baroknim raspelima po Dalmaciji najvišu kvalitetu predstavlja ono G. Piazzete u Starom Gradu na Hvaru, sugestivno modeliranog tijela i slikovito pokrenute draperije. Osebujni domaći autor F. Bakotić iz Kaštel-Gomilice specijalizirao se za drvena raspela, povezujući u prvoj polovici 18. stoljeća kasnogotičke i barokne komponente ekspresije i naturalizma s tradicijom pučkog drvorezbarstva; Sačuvano je šest njegovih raspela u okolici Splita. Umjesto brojnih izgubljenih grupa drvenih figura koje su, po uzoru na napuljsku tradiciju, na pučki način prikazivale biblijske i alegorijske prizore, mogu poslužiti kao primjer velike Jaslice u Komiži. Napokon, osim štuka i fresaka unutrašnjost baroknih crkava često su definirali i reljefno obrađeni, pozlaćeni i polikromirani drveni kasetirani stropovi od kojih se također očuvao niz primjera (Sv. Eufemija na Rabu, tri u Šibeniku, itd.).



U sakralnoj arhitekturi ISTRE najveći barokni pothvat bila je gradnja trobrodne crkve sv. Eufemije u Rovinju. S obzirom na čunjasti oblik naselja i njenu lokaciju na vrhu, vidljiva u gotovo čitavoj visini nad slikovito ispremiješanim krovovima toplih boja, crkva je doslovno kruna grada (graditelj: G. Dozzi, 1736.). Zvonik po uzoru na toranj sv. Marka u Veneciji stariji je (1680.), a vanjština je dovršena tek u 19. stoljeću. Katedrala u Puli dobila je u baroku također novu fasadu i zvonik, ali se i u manjim mjestima grade velike crkve, kao, na primjer, skladno komponirana fasada župne crkve u Vodnjanu ili reprezentativna župna crkva u Buzetu, na dominantnoj lokaciji vrh grada, s kupolom nad svetištem. Ravnomjerno u dva niza uložene slike na zidu buzetske crkve odaju već strogi klasicistički red. Projektirana je u tragu venecijanske arhitekture G. Massarija, kao i grupa jednobrodnih crkava u Umagu, Bujama, Grožnjanu, Završju (1730-1790.). Na području crkva sv. Mihovila u Žminju (1717-1727.) s neobičnim zabatima i skulpturama, ali najvažniji spomenik je crkva pavlinskog samostana sv. Petra u šumi, s velikim prozorima i skulpturama na stisnutom i izduženom pročelju, nalik lepoglavskom.
Profana barokna arhitektura Istre slijedi u gradovima arhitekturu Sansovina i Sanmichelija, a od sredine 18. stoljeća prodire usporedo i marijaterezijanski srednjoeuropski barok s klasicizmom. Osim velikih gospodarstava s ponekim monumentalnim građevinama, "štancijama" - kao što je štancija Franković-Vlačić u Dubravi, 18. stoljeće - za sjeverni dio zapadne istarske obale specifične su ladanjske vile uz more pod utjecajem tršćanske arhitekture. Najrazvedeniji je kompleks Dajla kod Novigrada, grofova Grisoni: između dviju kasnobaroknih zgrada podignuta je treća sa strogom klasicističkom fasadom. Ali za razliku od dubrovačkih ljetnikovaca gdje je odnos prema moru bio funkcionalno i kreativno proveden, u arhitekturi ovih palača na obali ne primjećuje se odjek prirode i lokacije, to su naprosto reprezentativna zdanja koja bi mogla biti podignuta i negdje drugdje. Reprezentaciji se podvrgava i oblikovanje pa se obradom eksterijera, umjesto funkcionalne diferencijacije, negira funkcija, a dekorativnom raščlambom zida i zabatima prikriva se praktička namjena "prostih" gospodarskih zgrada: sjenika, ambara, staje, tijeska za masline i grožde itd. U Primorju se u baroku nastavlja tradicija renesansnih kaštela, kao što pokazuje stari dvorac Zrinjskih u Kraljevici s dva dvorišta i jednostavnim arkadama, ili Nova Kraljevica s jonskim i korintskim stupovima arkada pod utjecajem Slovenskih majstora. Gradske lože razvijaju se dosljedno baroknom smislu za ambijent: rastu veličinom, dobivaju razvedenije stupovlje (Labin, Motovun, Višnjan), a ponekad i cisterne postaju centar okupljanja naselja jer svojom velikom površinom i povišenošću, kao javnom pozornicom, zadovoljavaju barokni zahtjev za sceničnošću.



slika

BISTRA. Druga grupa baroknih zagorskih spomenika jesu brojni plemićki dvorci. Od njih su neki razvijenoga U-tlocrta, trokrilni, kao dvorac Bistra (18. st.), s velikom središnjom ovalnom dvoranom koja obuhvaća dva kata, a cijela je freskirana mitološkim temama.


(Culturenet.hr)


Sponsored links



23 lis 2010 17:09
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron