Sada je: 25 lip 2019 13:50.





Započni novu temu Odgovori  [ 15 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
 BL. IVAN MERZ 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 05 lip 2009 16:59
Postovi: 298
Spol: žensko
Post BL. IVAN MERZ
BL. IVAN MERZ

slika

bl. Ivan Merz
1896.-1928.

Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja


"Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja" - tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10.rujna 1994.god., prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj da se bolje upoznamo s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958.god; a od 1986.god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca. Već na početku ovog kratkog prikaza njegove biografije želimo naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K "SUNCU"!


12 kol 2009 08:41
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Djetinjstvo i mladost

slika

Ivan Merz je rođen 16.prosinca 1896.g. u Banja Luci. Otac, po zanimanju oficir Austrougarske monarhije, vršio je ondje službu šefa željezničke stanice. Kao jedinca od najranijih dana okruživala ga je velika roditeljska ljubav. Imao je bezbrižno i sretno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez posebne kršćanske podloge. Rastao je u liberalnoj sredini. Osnovnu školu započeo je u Banja Luci, 2. i 3. razred pohađa u Prijedoru kamo mu je otac, zbog službe, bio privremeno premješten. Školovanje nastavlja u Banja Luci gdje pohađa i gimnaziju. Maturirao je 1914. g.

Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pod konac gimnazije, bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. Već u zreloj dobi, Ivan je o njemu zapisao: "Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost."

Ivan mnogo čita, napose djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski. Uči svirati glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom. Igra tenis, vozi bicikl, bavi se gimnasticiranjem, šahom, klizanjem na ledu, kuglanjem.

slika

Opjevana mladost

Malo je ljudi, pa i među većinom Božjih ugodnika, čiji bismo duševni razvoj i uspon prema Bogu mogli tako izbliza slijediti kao što je to slučaj kod našeg Ivana Merza zahvaljujući njegovom opširnom dnevniku. Počeo ga je pisati na poticaj svoga profesora dr. Marakovića sa svojih sedamnaest godina, i nastavio ga voditi sve do zrele dobi. U svome dnevniku Ivan je opisao svaki treptaj svoga mladoga srca, sve intelektualne i moralne bure i oluje kroz koje prolazi mladi čovjek u svome rastu, svaki korak svoga uspona prema životnim vrijednostima i prema Bogu.

Mnogi je mladi čovjek na stranicama njegova dnevnika prepoznao sebe. Našao je toliko toga zajedničkoga što mu je ulilo povjerenja i hrabrosti da ne sustane u traženju Istine, Dobrote, Ljepote i Ljubavi, koje je Ivan pronašao u Isusu Kristu.

U ovom kratkom i sažetom prikazu Ivanova života donosimo tek po koji značajniji izvadak iz njegova zanimljivog i opširnog dnevnika koji nam omogućuju da barem za trenutak odškrinemo svetište njegove duše koju je sve više i više ispunjavala Milost. Opširnije dijelove njegova dnevnika čitatelj će naći u drugim Ivanovim biografijama.
Na početku svoga dnevnika Ivan navodi usklik "Živjela umjetnost!". Time je označio svoje oduševljenje za vrijednosti koje su dominirale njegovom dušom u prvim godinama mladenaštva. Kao moto dnevniku stavlja Ivan stihove iz Byronovog djela Manfreda:

Za mladih dana želio sam vruće
Da srca drugih svojim prožmem srcem,
Da svijetlim narodima, da se uspnem
Ja ni sam neznah kamo....


Ovi stihovi osim što izražavaju mladenački idealizam, imaju u sebi i nešto proročkoga; izraz su nejasne slutnje onog poslanja što ga je Ivanu Božja Providnost namijenila. Za života, a napose nakon svoje smrti, Merz je prožeo tolika srca svojim srcem, pokazao je mnogima "put k Suncu", tj. k Isusu Kristu, a sada se nalazi na usponu da "zasvijetli narodima" s oltara katoličkih crkava kao blaženik i svetac! - U nastavku donosimo nekoliko izvadaka iz dnevnika što ih je Ivan zapisao pred maturu.


Bože, koliki je svemir!

Iz gimnazijskog Dnevnika
Banja Luka 2.III.1914. - U fizici smo govorili o brzini svjetla... Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće savršeno točno, sve je veliko, neizmjerno veliko. Zvijezde jezde kroz prostor, sve je neizmjerno u tom silnom prostoru. Naša zemljica kao mrvica leti također i okreće se... A taj čitav svemir, ono što se vidi i ne vidi, ono što se čuje i ne čuje, tko ravna tim pozorištem, tko je taj veličanstveni Duh koji to obuhvaća? ON je.

26.IV.1914. Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpiviji. Već želim da primim Tijelo Njegovo, svrhu i posljedni uzrok čovječanstva. Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti, On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenima i ništavnima, Sebe na blagovanje.

11.VII.1914. - Finis finaliter. Maturirao sam. Riješio sam se brige, ali... plakao sam u podne. Tko bi znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život.

30.VIII.1914. Napasti navale užasno, no molitva me diže. U svetinji nad svetinjama (R.Tagore), u srcu mom nepokolebiva je vjera. Skepse ima. Vječit je boj... Gledat ću otići na ispovjed prije polaska (u Vojnu akademiju) i da primim Tijelo za okrepu u budućem životu.

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:34
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Odlazak u svijet

U Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu

Nakon mature Ivan polazi u jesen 1914.god. u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Roditelji su željeli da postane oficir, kao i otac. Međutim, za vojničku službu Ivan nije imao ni volje, ni smisla. Izdržao je u akademiji samo tri mjeseca. Ipak, i to vrijeme mu je koristilo jer je upoznao svu moralnu bijedu mnogih ljudi. Iz dnevnika se jasno vidi kako ga svijet vjere, kao suprotnost moralnom zlu koje je Ivana okruživalo, sve više privlači.

Iz Dnevnika u Vojnoj Akademiji

Bečko Novo Mjesto, 21.IX.1914. - Moja vjera izgleda da slabi. Misao na ono lijepo, na religiozni život, kanda zamire... Ispovijedi, koju bih toliko želio, ovdje kao da nema. Pričest ne mogu primati...

25.X.1914. - Sve prolazi! To sad osjećam svom dušom. A možda mi svaki slijedeći čas može donijeti gadnu misao: borba tijela s duhom. Sav je život ovakva borba između dva elementa i ovom se borbom dovinjavamo Idealu našega života: Svevišnjemu. Bože, Bože sveti, daj mi snage da se pomolim, da se sporazumim sa svojim Stvoriteljem, sa Stvoriteljem svih divnih zakona u prirodi, s gospodarem neizmjernih treptećih zvijezda, s vječnom Istinom! "Moliti znači vjerovati". Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini.... U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara da čovjek misli te diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva... Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni to je misao na njega tjelesno duševna. Da ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim. I mi se Isusu možemo moliti i ta nam je molitva mnogo lakša jer nam je Isus bliži.

19.XII.1914. - Kad čujem da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madone s Djetetom, onaj lijepi i majestetični izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga.

22.XII.1914. - Završujem dnevnik i nadam se. Molim Svevišnjega, koji je odredio put suncu i zvijezdama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu, da i meni odsada pokaže put k Čistoći, velikoj umjetnosti, svemu Najvišemu i Vječnomu. Neka se opet i opet probudi Faust koji je ovdje kao zaspao.

Student u Beču

Početkom 1915. g. Ivan polazi u Beč na studij. Majci za volju upisuje pravo, ali usput pohađa i predavanja iz književnosti. U Beču mu se kulturni horizonti veoma proširuju. Mnogo čita, pohađa kazalište, koncerte, operu.
Iz dnevnika toga razdoblja razabire se da je to doba njegovih najvećih unutrašnjih lutanja i traženja. Muči ga problem ljubavi. Uspomena na prvu mladenačku ljubav prema Greti još uvijek je živa. Tište ga i vjerski problemi, ali uza svu sumnju on želi vjerovati. Osjeća u sebi veliku težnju za moralnim usavršavanjem. Posebno je oduševljen Goetheovim Faustom i njegovim traženjem konačne istine.

Iz Dnevnika

Beč, 17.I.1915. - Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: Neka me u ovom gradu prati na svakom koraku! Svaki moj hod i korak neka bude usmjeren lijepom!

27. I. 1915. - U nedjelju je Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog-Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretanje vasioni, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da Krist kome su čavle kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgovarati sa mnom, čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjenjenu ljubav.

10. III. 1915. - Život nam mora biti žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda.

17. V. 1915 - Život mi je veliki upitnik. Od dana do dana gubi se moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi... Svi ovi nazori o svijetu nisu li samo predrasuda? I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono što vidim pred sobom, uviđam da postoji....Postoji li Bog ili ne postoji? Činjenica je da On postoji, da ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega....Dakle Bog postoji... I Onaj kojega mi oko sebe osjećamo, do kojega razum dolazi da je vječan, kome duša nehotice teži, taj će jamačno biti Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem, i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini, vječni, veliki Bog. Kad on postoji, već slijedi da naš život ima svrhu...
No, nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: " Aut catholicus aut nihil. " (Ili katolik ili ništa). U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera (ako uopće vjera postoji). O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke. Eto ja sam u duši katolik, ali onaj iskonski čovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene da u sve sumnjam.

23. IV. 1915 - Mili roditelji su mi čestitali imendan. Svevišnji ih blagoslovio! Kad posumnjam u Najviše, u Dobrotu i u svu svoju ideologiju, u meni je nepokolebljiva ljubav i naklonost prema roditeljima, nju osjećam tako živo i ona mi svjedoči da ljubav, duša, Bog nije utopija, da sve ovo postoji, da je čovjek, uistinu, ideja koja teži svome izvoru.

U očekivanju odlaska u vojsku

U ljetu 1915. g. Ivan je pozvan u vojsku. Čekajući odlazak boravi kod roditelja u Banja Luci. I dalje mnogo čita književna djela. Marljivo vodi dnevnik. U svjetlu vjere nazire polagano rješenje za mnoga pitanja. I nadalje osjeća težnju za usavršavanjem svoje duše i svoga karaktera. U tom periodu čini važan korak u svome duhovnom životu - za blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, 8. XII. 1915. zavjetuje čistoću do ženidbe. Tim se zavjetom svjesno obvezao da se neće ogriješiti o 6. i 9. Božju zapovjed.

Iz Dnevnika


Sarajevo, 25.X.1915. - Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o pričesti. Kod zadnje mise mnogo sam o njima razmišljao i tako se uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.

Banja Luka, 12.XII.1915.- Izmiren sam, možda, zauvijek s prirodom. Ženski je elemenat u mojemu životu odigrao ulogu koju mora. Sa ženskima više ovdje nemam posla. Zaljubljivati se neću, moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl.Djevici čistoću sve do ženidbe. Možda će ta trajati i do smrti.

23.I.1916.- Htio bih biti ponizan! Silno ponizan! Svu onu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom, samo zbog te same istine...

28.I.1916. - Uviđam da sam silno daleko od ikoje savršenosti... Jako me to boli. Tu si umišljam nešto na svoj dobar primjer i vidim da sam kršćanin samo na jeziku, ali na djelu ne. Kršćanstvo mi nije još zašlo u krv. Nema ništa težega nego biti dobar kršćanin... Cijeli je život protiv mojih želja. Slabost, slabost i vječna slabost. Trebao bih se dulje moliti Bogu da ne izgubim onu mističnu vezu s Njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i kod svakog posla. A ovako se pomolim jutrom i večerom, zapravo misli mehanički izgovaraju svete riječi. Trebao bih dnevno, makar samo pola sata, čitati Evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne iza Zdravo Marijo sebi predočiti neke transcedentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu, stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu-Svrhu.

24.II.1916. - Jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično čuđenje, mogu se dugo moliti... Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptaja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi...

28.II.1916. - Prije odlaska u vojsku još ću napisati koju rečenicu. Time završujem ovaj dnevnik, kojim htjedoh odgajati svoju unutrašnjost i od svoje duše stvoriti remek-djelo. Osjećam da sam još silno daleko od cilja... Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, neću nikada žalostiti, pa makar mi i teško bilo... Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, on je izabran za nešto više

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:37
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
U Prvom svjetskom ratu

slika

U veljači 1916. god. polazi Ivan u vojsku i nakon oficirskog tečaja poslan je na talijansku frontu gdje ostaje do konca rata. Kako je proživljavao rat i njegove strahote, najbolje se vidi iz dnevnika koji je uspio voditi i na fronti. Gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima svake vrste, Ivanov se nazor na svijet produbio. Sumnje i kolebanja iščezavaju u susretu s trpljenjem i smrću. Kršćanska vjera pojavljuje se Ivanu kao jedina vrijednost koja pobjeđuje sve zlo koje je Ivan oko sebe gledao i doživljavao. Pod konac rata pisat će Ivan svome ocu ove značajne riječi: "Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo."

Iz ratnog dnevnika

Graz, 18. III. 1916. - Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život...Ta uvijek sam bio protiv rata. Sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe... Graz, 27. III. 1916. - Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahnjivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. O, Deus, adiuva me! (O Bože, pomozi mi!) Zingarella, 18. V. 1917. - Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno, pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelama, na putu k brigadi, govorile su mi uvjek Gospodinove riječi: "[to se bojite, zar još ne vjerujete?" Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade što će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade da li je za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost.

Monte Rasta, 5. X. 1917. - Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost... Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog otkupljenja? Kad ćemo vidjeti uskrslog Jaganjca i sjaj njegove vječno-lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijeni Božanskim sjajem?

Fonzaso, 5. II. 1918. - Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za ujedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat treba biti izvor dana, u tome satu valja da čovjek zaboravi na cijeli svijet, da potisne sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim pogreškama i moli milost da se svlada sva slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novo-spoznatog katolicizma.

Beč, 9. IV. 1918. - A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam više u tome... Na ovome smo svijetu samo provizorno... za čas nismo tu, a ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi. Tako je i sa životom naroda i čovječanstva... Istina je, književnost nije sve. Literatura, umjetnost, samo su detalji u tome velikom djelu: Kraljevstvu Božjem. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji... Biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha... Bože moj prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke! Svagdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!

Fontanel, 20. V. 1918. - Saniteci pronesoše ispod prozora na nosilima krvlju oblita kuhara. Pokriven je dekom. Lice mu je crveno, crveno, crveno - krv, krv, krv, a da se ne mogu ni crte lica prepoznati.... Mysterium vitae - krvlju obliven čovjek. Od Adama do danas milijuni su to ljudi prepatili i prepatit će do sudnjega dana...

Fontana Secca, 28. V. 1918. - Svibanjska kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta! Solarol, 13. VII. 1918. - Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista...O Bože da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga Milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te, ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječanskom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti! Solarol, 4.VIII.1918. - Najsretniji dan bio bi kad bi otac i majka postali dobri kršćani, kad bi naša obitelj postala katoličkom....

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:40
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Studij

Plamen za beskrajnim visinama

Po završetku rata Ivan nastavlja studij u Beču. Studira ono što je odavno želio: književnost, romanistiku i germanistiku. Rat je izvršio svoje pozitivno djelovanje na razvoj Ivanove osobnosti. Ivan je potpuno uvjeren u istinitost vjere i njegova se duša sada sve više i više uspinje prema Božjim visinama. Iz toga vremena započinje njegovo zanimanje za liturgiju nakon što je obavio liturgijske duhovne vježbe. Aktivan je član društva "Hrvatska" koje okuplja hrvatske katoličke studente u Beču pripremajući ih za njihov apostolski rad u domovini. Na jednom sastanku izrekao je poznate riječi: "Baza našega života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže". Ivanovi su se roditelji u međuvremenu preselili iz Banja Luke u Zagreb.

Iz Dnevnika

Zagreb, 26 .IX. 1919. - Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv.Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presv. Trojstva. Neizmjernu ovu Kristovu ljubav moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću Božjom pomoću gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja.

Beč, 5. IV. 1920. - Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrielu kraj Modlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja - Kristovu muku i njegovo uskrsnuće - uživivši se u liturgijsku umjetnost... Liturgija je najveća umjetnička tvorevina, koja postoji na svijetu, a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povjesti...

Beč, 1. V. 1920. - Duševno sam najproduktivniji kada svladavam otpore ili kada trpim. Dosada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad) jer me je Providnost postavila u taj položaj. Tada sam rado trpio. No nisam se još dovinuo u te visine da svojevoljno izaberem savršeniji put: put trpljenja.Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe.
Zagreb, l4. X. l920. - Materijalno mi, možda, nikada u životu neće tako dobro biti. Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u 5 sati izjutra, otići na sv. Misu i često primiti presv.Euharistiju... Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog da sebi sada stvorim tako snažnu osnovicu da u praksi ne podlegnem križu.

Nastavak studija u Parizu

Posredstvom isusovca oca Miroslava Vanina dobiva Ivan stipendiju iz Francuske i s još dvojicom kolega polazi u jesen 1920. g. u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja studij književnosti na Sorboni i Katoličkom Institutu. Pored studija Ivan sakuplja građu za svoju dizertaciju. U svoje slobodno vrijeme aktivno prati francuski katolički život. Dolazi u kontakt s mnogim katoličkim intelektualcima i obraćenicima. Dvogodišnji boravak u Parizu značio je za Ivana jedno veliko kulturno i duhovno obogaćenje.

Ivan u Parizu provodi veoma duboki religiozan život. Kao član karitativnog društva Sv.Vinka Paulskog brinuo se za jednu siromašnu obitelj na pariškoj periferiji. Iz toga vremena potječu njegove čuvene pariške odluke za usavršavanje svoga života. Dnevnik iz pariškog razdoblja nije opširan. Tek tu i tamo bilježi što ga se posebno dojmilo. Rado posjećuje kapelu benediktinki u ulici Monsieur, duhovni centar Pariza, kamo su dolazili mnogi francuski intelektualci, od kojih su se neki ondje i obratili. Posebno ga se dojmilo oblačenje jedne novakinje benediktinke, o čemu je ostavio ganutljiv opis u svome dnevniku. Gotovo proročanski Ivan je predvidio njezin samostanki život. Ta je redovnica proživjela sedamdeset godina u samostanu i tek je pod kraj života doznala za Ivana Merza. (Opširan prikaz njezina života donijelo je Glasilo Postulature god. 1980., 1991. i 1994.)Evo nekoliko rečenica o tom dogođaju iz Ivanova dnevnika:

Pariz, 4.XI.1921. - Prisustvovao sam kod benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija je veličajna... Umire svijetu, postaje struna, koja će na vijeke pjevati slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući će poput mudre djevice sa zapaljenom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika. Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve, iščeznuti sa zemlje, izgorjeti da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetom, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma , Mahnić, Rogulja - svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.

Za Ivanov intenzivni religiozni život u Parizu doznali su i roditelji koji s time nisu bili zadovoljni. Razvila se tako veoma zanimljiva korespondencija između njega i majke, već objavljena u njegovim prijašnjim biografijama. Majka želi da joj sin živi kao i drugi, a Ivan joj u pismima obrazlaže i opravdava svoje stavove, dapače želi roditelje potaknuti na dublji vjerski život. Upozorava ih kako je ovaj život kratak, da je on samo priprema za vječnost i da se prema tome moramo što bolje pripremiti za drugi svijet. U jednom pismu svojoj majci navodi onu čuvenu rečenicu koja odaje njegov životni put: "Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina." U drugom pismu Ivan je napisao majci:"Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke." Tek nakon njegove smrti roditelji su potpuno shvatili Ivana i postali ono što je on od njih želio: praktični vjernici katolici.

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:42
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Apostolski rad

Hrvatski Orlovski Savez


Početkom dvadesetog stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić veliko gibanje među katoličkom mladeži koje je nazvano Katolički pokret. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. Ivan Merz je još za vrijeme studija u Beču i Parizu pristupio pokretu.

Po dolasku u Zagreb Ivan se odmah aktivno uključuje u rad Katoličkog pokreta i biva još iste jeseni 1922. g. izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, koji se za godinu dana ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski Savez.

U novoj organizaciji kojoj je Ivan bio suosnivač, vršit će do konca života službu tajnika i potpredsjednika. Predsjednik Hrvatskog Orlovstva bio je dr. Ivo Protulipac, odvjetnik. (Ubijen je u Trstu 1946.g.)
Orlovska organizacija imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacijama. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo u prvom redu u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja same organizacije: Žrtva-Euharistija-Apostolat . I u priručnik organizacije "Zlatnu knjigu", koju je Ivan sastavio prema slovenskom orginalu, Ivan unosi nove ideje: ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku. No najveća njegova zasluga sastoji se u tome što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke Akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI. i tako cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu.

Kako je Merz shvaćao orlovsku organizaciju, jasno je to definirao u članku "Hrvatsko Orlovstvo":
"Hrvatsko Orlovstvo nije samo nekakva gimnastička organizacija, već je ono katolički prosvjetni omladinski pokret, koji imade u svome programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje Katoličkoj Akciji."

Nakon povratka orlova s hodočašća u Rim 1925.god. Merz komentira u Katoličkom tjedniku:
"I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva. Shvatismo: ako Orlovstvo hoće ostati na pravoj liniji i biti ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu svete Crkve, mora biti pokretom Papinskim. Euharistija i Papa trebaju biti korijen, vrelo i počelo Orlovstvu. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. I kada Orlovstvu uspije da ove dvije ideje učini kraljicom hrvatske narodne duše, tada može mirne duše reći sa sv. Pavlom: dobar boj vojevah. To je jedina i najčvršća osnovica bez koje je sav rad osuđen na rasulo. Eto do te su spoznaje Orlovi ponovno došli na svom rimskom hodočašću."
Mladež s kojom je Ivan svakodnevno dolazio u kontakt nije u njemu gledala samo svoga apostola i idejnog vođu. Za svakoga je on bio pravi, iskreni prijatelj koji je bio spreman sve učiniti da mladog čovjeka usmjeri na pravi put. Bilo da je trebalo dati savjet ili materijalnu pomoć, bilo da se radilo o pronalaženju namještenja, davanju instrukcija ili čak ustupanju vlastitog kreveta, dok bi se on zadovoljio spavanjem na podu. Svima su njegova vrata i njegovo srce bili otvoreni. Premnogi mladić i djevojka, a danas već ljudi u godinama, zahvalno spominju njegove savjete, njegovu pomoć i nastojanje kojima ih je usmjerio prema pravim životnim vrijednostima.

Hrvatski Orlovski Savez, kao i druge organizacije, bio je žrtva šetstojanuarske diktature. Godinu dana poslije Ivanove smrti - 1929. god., tadašnja beogradska vlada ga je zabranila. Tisuće mladih orlova i orlica prešle su 1930.god. u novo osnovanu organizaciju koja je uzela ime po Euharistijskim križarima iz Francuske. Nova organizacija započela je svoj rad kao dio velikog međunarodnog pokreta Apostolata molitve zahvaljujući nastojanju o. Josipa Vrbaneka, duhovnika Ivana Merza. Po izričitoj želji Pape Ivana XXIII. izraženoj 1960.god. francuski Euharistijski križari promijenili su ime i uzeli su ono ime koje im je dao sam Papa: Mladež euharistijskog pokreta. Pod tim imenom djeluju danas u više od pedeset zemalja na svijetu.

Ivanov apostolski program


Kad je bio osnovan Hrvatski Orlovski Savez, 1923.god., Ivanu Merzu bila je povjerena dužnost pripremanja "Zlatne Knjige", duhovnog priručnika Orlovske organizacije, koja je već postojala u slovenskom izdanju. Hrvatsko izdanje Merz je nadopunio mnogim izvatcima o Katoličkoj Akciji, a u samom tekstu umetnuo je mnoge rečenice o vjernosti Crkvi, Papi i biskupima kako je naučavala Katolička Akcija koju je pokrenuo Papa Pio XI.

Napisao je i poseban predgovor kojega izdavači zbog novosti i originalnosti ideja nisu prihvatili, pa ga je Merz objavio kasnije kao poseban članak. Predgovor je, međutim, veoma važan jer ukratko sažima sav Ivanov apostolski program što ga je on, unatoč protivljenjima mnogih, uspio provesti i ostvariti i tako utrti onaj ispravni, duhovni, katolički put kojim je sigurno pokročilo Orlovstvo, a nastavilo Križarstvo. Temeljne ideje koje Ivan iznosi u svome programu jesu: razvijanje duhovnog života, Euharistije, zanosna ljubav prema Crkvi, suradnja s biskupima i svećenicima, provedba Papinih smjernica o Katoličkoj Akciji, vjerske dužnosti članova Orlovske organizacije. Ovdje donosimo samo važnije izvatke.

"... Novija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka koje potekoše iz vječnog Rima već god. 1905., kada je blage uspomene papa Pio X. izdao breve o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv.Euharistiji; tu crpe on svu svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat... on je u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njenim dušama.
S tim je u vezi zanosna ljubav mlađih prema Svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima... Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto koje zapada Isusova učenika.

Iz ove se Zlatne knjige također vidi da omladina ima oči uvijek usmjerene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samog Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu.

Mi smo se radi toga, prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute koje su zadnji pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu.

Dok je stariji naraštaj više naglašavao ljubav prema Bogu i narodu, kod mladih je ta ljubav k Bogu dobila konkretniji oblik u ljubavi k euharistijskom Isusu, a ljubav k narodu žele podrediti ljubavi k svetoj Crkvi.

Dao dobri Bog da Zlatna knjiga u ovome obliku odgoji vojsku apostola, vojsku svetaca, koja će se razletiti diljem hrvatske domovine i osvajati poput katoličkih vitezova carstvo ljudskih duša. Neka i ona nešto pridonese da posvuda kod nas zavladaju načela svete Rimokatoličke Crkve i da na taj način Presveto Srce Isusovo privine što veći broj naše braće u svoj božanski zagrljaj."

Načela Ivanova odgojnog rada

Iz mnoštva podataka, koje nalazimo u Ivanovim spisima, mogli bismo sastaviti cijelu jednu pedagogiju koju je Ivan slijedio u svome radu s omladinom. Nadnaravne, eshatološke vrijednosti jesu na prvom mjestu u Ivanovu radu. Sve je usmjereno prema spasenju duša, prema vječnom dobru, prema posljednjem cilju čovjeka koji mu je Bog odredio. Sam je to izrazio u jednom svom članku ovim riječima: "Cilj je svake katoličke organizacije kao i odgojnog rada ujediniti na zemlji što veći broj osoba s euharistijskim Isusom, da bi u što većem broju uskrsnuli s njime nerazdruživo sjedinjeni u vječnosti."
Za dolazak do toga glavnog cilja Ivan vidi tri stupnja: prvi je jedinstvo s Crkvom i njezinom hijerarhijom; drugi je izgrađivanje u mladom čovjeku potpune ljudske i kršćanske zrelosti; a treći je da tako formirani mladi ljudi trebaju postati apostoli Kristova Kraljevstva i djelovati da se ono širi u dušama bližnjih.

Sredstva i metode koje Ivan slijedi u svome odgojnom radu nisu neka posebna novost. Ivan primjenjuje do u detalje sve ono što mu je Crkva preporučivala i davala na raspolaganje, bilo da se radilo o izgradnji duhovnog života, bilo da se odnosilo na konkretan rad s mladima.

Branitelj i promicatelj moralnih vrijednosti

U svome odgojnom radu s mladima, napose zadnjih godina, Ivan je veliku pozornost posvećivao moralnim problemima. Proučavao je sve ono što su crkveno učiteljstvo, Papa i biskupi po svijetu o tome pisali i naučavali. Posebna mu je briga bila da kod mladih stvori ispravne pojmove i shvaćanje ljubavi, braka, čistoće, seksualnosti. Napisao je o tome i posebnu brošuru "Ti i Ona", namijenjenu zrelijoj muškoj omladini. I premda je bio mlad i skoro bez iskustva, ipak je o svim tim pitanjima tako zrelo sudio i nastupao s tolikom mudrošću da je među orlovima i orlicama bio neka vrste autoritet u suvremenim ćudorednim pitanjima, kako naglašava njegov duhovnik o.Vrbanek.
Ivan se zanima i piše o plesu, zabavama, modi, filmu, tisku, ekonomskim i socijalnim problemima. Piše o glazbi i tjelesnom odgoju, kojemu želi dati viši duhovni i nadnaravni sadržaj. Govori o braku, obitelji, položaju i ulozi žene u društvu, sastavlja opširno djelo kako i u kojem smislu se katolik može baviti politikom.

Učitelj i ženske mladeži

Jednak je bio Ivanov utjecaj i na ženski dio mladeži koja je bila organizirana u paralelnoj organizaciji Sveze hrvatskih Orlica. O tome su se sačuvala brojna svjedočanstva djevojaka i žena koje su u Ivanu odmah svojom intuicijom otkrile Božjeg čovjeka, učitelja i prijatelja. O Ivanovu pozitivnom odgojnom utjecaju na žensku mladež opširno je pisala Marica Stanković, predsjednica Orličke organizacije, objavivši najprije seriju članaka pod naslovom "Vitez ženske časti" u časopisu "Za Vjeru i Dom" prigodom 10. obljetnice Ivanove smrti. O tome govori i u svojoj knjizi "Mladost vedrine". Svojim djelovanjem na žensku mladež Ivan je, u prvom redu, želio produbiti kod djevojaka svijest njihova ženskog dostojanstva te uzvišenost njihova poziva kako za majčinstvo tako i za apostolat, napose kao Bogu posvećene osobe u svijetu.

Ivanov svetački primjer tako je djelovao na mnoge djevojke, napose na mladu profesoricu Maricu Stanković, te je i ona poput Ivana zavjetovala vječnu čistoću i posvetila se Bogu. Umrla je u Zagrebu 1957. g. kao žrtva komunističkog režima od posljedica petogodišnje robije koju je zajedno s mnogim drugim hrvatskim djevojkama i ženama, križaricama i hrvatskim rodoljubima izdržavala u kaznioni u Slav.Požegi.


(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:44
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Zamisao nove kršćanske zajednice

Ivan se najozbiljnije bavio mišlju da osnuje svjetovni institut Bogu posvećenih osoba koji bi okupljao laike koji su spremni raditi za Crkvu i proširenje Kristova Kraljevstva. O tome već piše u svojim bilješkama u duhovnim vježbama 1923.g. Tu je ideju Ivan širio među svoje suradnike i za nju ih oduševljavao. Posebno je u tome smislu pripremao svoju suradnicu Maricu Stanković. 1928.g. namjeravao je s grupom mladića, svojih suradnika, poći na osmodnevne duhovne vježbe pod vodstvom križarskog duhovnika o. Petra Perice, isusovca koji se bavio istom mišlju. Nažalost, prerana je smrt spriječila Ivana da ostvari tu zamisao. Ipak, njegova ideja nije s njim pošla u grob. Marica Stanković, potaknuta primjerom Ivanova života i njegovim poticajima, ostvarila je, barem djelomično, Ivanovu ideju. Osnovala je prvi ženski svjetovni institut u Crkvi u Hrvatskoj pod nazivom "Zajednica Suradnica Krista Kralja". Institut danas okuplja žene koje poput Ivana potpuno posvećuju svoj život Bogu živeći u svijetu u raznim zanimanjima i prema svojim mogućnostima rade za proširenje Kristova Kraljevstva.

Književnik i apostol pera


Još kao gimnazijalac, pa kroz godine svoga studija, Ivan je pročitao mnoge knjige, uglavnom književne vrijednosti. Osim stručne literature, kao profesor književnosti, čitao je i mnoge teološke i duhovne knjige koje su mu proširile horizonte i obogatile njegov kršćanski nazor na svijet. Sam se želio baviti književnim radom, ali su mu interesi Kristova Kraljevstva bili važniji, pa je sav svoj književni talent stavio u službu Božju. U svom kratkom životu puno je toga napisao. U prvom redu tu je njegov opširan dnevnik. Djelomično je objavljivan u Ivanovim biografijama. Tu je njegova doktorska disertacija o utjecaju liturgije na francuske književnike. Napisao je brojne studije, članke i šest brošura. Ono što je Ivan objavio može se svrstati po ovim temama: književna kritika, liturgija, katoličke organizacije, Katolička Akcija, Rim - Papinstvo, Lurd, moralni apostolat, tjelesni odgoj, razno. Ukupno 149 bibliografskih jedinica.

Tome treba pridodati mnoge Ivanove rukopise kao i opširnu korespondenciju, sve sačuvano u njegovu arhivu. Kad bi smo sve to pokušali zbrojiti, bilo bi više od tri tisuće stranica!
Sve što je Ivan napisao, kao i ono što su poslije njegove smrti drugi napisali o njegovu životu i radu, predstavlja dragocjenu duhovnu baštinu iz koje su mnogi njegovi sljedbenici crpli ideje i nadahnuća za kršćanski život i rad.

Cjelovita bibliografija svih Ivanovih spisa, članaka, studija, brošura i rukopisa objavljena je u knjizi njegovih izabranih tekstova "Put k Suncu" (Izdanje FTI-a i Postulature Ivana Merza, Zagreb 1993.god.)

Svima je bio sve

Već Ivanova silna zauzetost za svrhunaravno dobro bližnjih, napose mladih, jest izraz njegove velike ljubavi k bližnjemu. No, ta se ljubav spustila do sasvim konkretnih potreba svakidašnjeg života.
Ivan je 1O% svoje plaće davao siromasima. Mnogi su od njih u Beču, Parizu i napose u Zagrebu osjetili njegovu dobrotu.

Preko puta njegova stana u Zagrebu čistio je prolaznicima cipele invalid Miško. Ivan se ubrzo s njime upoznao i sprijateljio. Srdačno bi s njim razgovarao, koji put ga pozvao k sebi u stan na večeru, pomagao mu u potrebama.

Kad se spremalo hodočašće u Lurd, s kojim je i Ivan išao, pozvao je učiteljicu Miru Majetić da i ona pođe: "Pođite da vidite čudesa Božja i komadić raja na zemlji!" No kako je bilo poteškoća, učiteljica se nije mogla odlučiti. Ivan joj je, međutim, sve poteškoće riješio utrošivši za to cijeli dan. Kad ga je ona požalila što je toliko vremena za nju izgubio, on joj je odgovorio: "Dan što ga čovjek posveti drugom nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge već samo za se, to su izgubljeni dani".

Pomogao je mnogim mladim ljudima bilo u učenju, bilo pri traženju namještenja i posredovanja u najrazličitijim potrebama s kojima se mladi čovjek susreće, posebno oni koji dođu u grad.
Ivanova kršćanska ljubav očitovala se i u opraštanju. Često je znao govoriti kad su iskrsle kakve poteškoće u radu s bližnjima: "Samo da ne bude povrijeđena kršćanska ljubav". Bio je velik u opraštanju nanesenih uvreda. Kada je u jednom društvu bio napadnut i kada se mogao braniti, jer je radio po svom najboljem uvjerenju, on je šutio. Osobi koja mu zbog takvog stava nije prikrila svoje divljenje, odgovorio je : "Tko hoće biti pravi radnik za Božju stvar ne smije poznavati sebe; osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada".

Susret s trpljenjem

Ivan susreće patnju u svome životu već u svojoj mladosti. Prva velika bol koju je doživio bila je smrt djevojke prema kojoj je doživio prvu idealnu mladenačku ljubav. Najjači susret s trpljenjem Ivan doživljava u vrijeme prvog svjetskog rata na fronti. I taj susret s patnjom i smrću bio je za Ivana dobitak. Upravo je rat najviše pridonio da se Ivanov nazor na svijet produbio i da je shvatio svu istinitost katoličke vjere, kako se to najbolje vidi iz njegovih divnih zapisa u dnevniku.
I nakon rata patnja i bol se stalno isprepliću u Ivanovu životu sve do smrti. Bolest očiju povezana s upalom čeone šupljine malo-pomalo je nagrizala njegovo zdravlje.

Kako je duboko Ivan ušao u smisao patnje i trpljenja, otkrivši njezinu vrijednost, najbolje se vidi iz pisma na smrt bolesnome prijatelju ing. Dragi Marošević.

"Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal radnika za Katolički pokret. Molili smo manje, a trpjeli smo kad smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge."

Jednoj mladoj bolesnoj učiteljici savjetuje da se ipak pobrine za svoje liječenje, ali na koncu dodaje: "Ako Gospodin želi da unatoč tomu trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u njegove ruke - jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova."

Ivan nije samo dijelio lijepe savjete o trpljenju, nego je i sam posjedovao duboki, izgrađeni kršćanski stav prema križu koji došao do izražaja napose u njegovoj posljednjoj bolesti. Piše u bilješkama iz svojih duhovnih vježbi 1926. god.: "Ratujući pod vodstvom raspetoga Kralja, moram do konca života biti razapinjan. Zaručnica Isusova je kroz sve vjekove pribijena na križ; i ja moram biti dionikom te slavne sličnosti. Život bez križa - udoban - morao bi za mene biti najvećom sramotom. Stoga moram biti sretan i smatrati kako normalno stanje vojnika Isusova teške staleške dužnosti koje priječe dovoljni privatni studij i rad. Odluka: Savjesno obavljati staleške dužnosti i to smatrati za križ mojega života; za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za spasavanje duša u Katoličkoj Akciji."

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:45
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Prema vječnosti

Žrtva života za hrvatsku mladež

Ivan se tužio na slabi vid još od djetinjstva. K tomu se kasnije pridružila i zubobolja. Bolest ga je stalno pratila i često sputavala njegov polet za studij i rad. Zadnju je godinu života ozbiljno pobolijevao. Dobio je akutnu upalu čeljusne šupljine i morao je poći na operaciju. Posljednjih mjeseci zapisao je nekoliko značajnih misli u svoj dnevnik koji je prekinuo voditi još u Parizu. Te nam misli mnogo govore o njegovom duševnom stanju i raspoloženju pred odlazak s ovoga svijeta.
21. I. 1928. - Sve na slavu Presvetog Srca Isusova.

13. II. 1928. - Dosta je velik križ na nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Danas mi je izvađen još jedan zub. Mama u silnim mukama. Međutim vidim da dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet da ćemo, kad god to prilike dopuste, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami, koja dosta lako moli sada i samu krunicu. Sama veli da je danas koju stotinu Oče naša i Zdravih Marija izmolila. Eksperimentalan dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo da spasava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i u društvu.
15. II. 1928. - Lako je svaki dan primati sv.Pričest i gostiti se Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa. Danas mi opet zub izvadiše.

Bolest se tako razvijala da je Ivan morao poći na operaciju. Prije operacije posjetio je svoga duhovnog vođu oca Vrbaneka. Ivan je jasno predosjećao da će uskoro umrijeti i da Bog traži od njega žrtvu života za dobro mladeži s kojom je radio. Ispovjednik ga je u tome samo ohrabrio i utješio koliko je mogao. Sjećajući se riječi iz Evanđelja o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju da donese ploda, Ivan se oprostio od svoga ispovjednika riječima: "Da o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!"

I stvarno, Ivan je duševno bio potpuno spreman poći pred lice Božje. Dan uoči odlaska na kliniku sredio je sve svoje stvari i sastavio svoju oporuku. Radi se, u stvari, o tekstu za nadgrobni natpis koji je napisao latinskim jezikom, a pronađen je u ladici njegova pisaćeg stola nakon smrti. U hrvatskom prijevodu oporuka glasi:

Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno
potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.
I. M. blažen u pokoju i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.


Iz ovoga teksta vidi se kako Ivan ide u susret smrti, u susret vječnosti mirne savjesti, bez straha i neizvjesnosti, siguran da će konačno postići vječnu ljubav kojoj je posvetio sav svoj mladi život. To je svečani finale jednog divnog života, posljednje svjedočanstvo i ispovijest njegove duboke i iskrene vjere koja mu je bila životno zvanje koje je Ivan savjesno ispunio.

Posljednji dani i prijelaz u vječni život

Ivan je operiran 26. travnja na Klinici za uho, nos i grlo u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. (Danas je u toj zgradi smještena osnovna škola koja od 1994.god. nosi ime "Dr.Ivan Merz"). Operacija, nažalost, nije uspjela. Ivan je dobio meningitis od kojega je polagano umirao. U nedjelju, 6. svibnja, njegov ispovjednik o.Vrbanek podijelio mu je bolesničko pomazanje. Ivan je bio pri svijesti, ali više nije mogao govoriti. Nakon obreda ispovjednik, pogađajući njegove misli, podsjetio ga je na posljednji razgovor o žrtvi života. "Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?" Ivan je vedro pogledao, njegove velike oči su zasjale i, kako nije mogao više govoriti, samo je dao potvrdni znak glavom.

9. svibnja Ivan je primio telegram iz Rima kojim mu Sveti Otac šalje svoj blagoslov. Tako je Ivan, koji je za života toliko ljubio i štovao Kristova namjesnika, dobio tu rijetku utjehu u posljednjim časovima. Bio je još pri svijesti kad su mu to priopćili.

Sutradan, u četvrtak, 10. svibnja 1928. prije podne, u prisutnosti svoga oca i svojih najbližih prijatelja Ivan je prešao u vječne radosti Kristova Kraljevstva. Dr. D.Kniewald, nazočan kod njegove smrti, ovako opisuje Ivanove posljednje trenutke: "Ivanovo disanje bivalo je sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju; u to širom otvori velike oči iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran; još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu."

Vijest da je Ivan otišao u vječni život, munjevitom se brzinom proširila po Zagrebu, a onda i cijelom Hrvatskom. Još istog prijepodneva nakon Ivanova preminuća zvono zagrebačke katedrale navijestilo je njegovu smrt. Bio je učinjen izuzetak, jer zvono obično zvoni kad umre biskup ili kanonik. Iz toga se vidi koliko je Crkva već onda cijenila Ivana i njegov rad.

"Svi smo osjećali ne nešto strašno, nego nešto veliko se dogodilo, umro je dr. Merz. Bili smo pod dojmom da je on za nešto žrtvovao svoj život" - pripovijedali su njegovi prijatelji.

Nije potrebno spominjati duboku bol Ivanovih roditelja koji su u njemu izgubili svoga jedinca i potporu za svoje staračke dane. Duboko potreseni ostali su Ivanovi prijatelji i suradnici kao i sva mladež diljem Hrvatske, Bosne i Dalmacije kojima je Ivan bio idejni vođa.

Cijeli katolički Zagreb okupio se u nedjelju 13. svibnja na Mirogoju. K njima su se pridružili i mnogi delegati iz raznih katoličkih organizacija iz hrvatskih krajeva. Računa se da je pogrebu prisustvovalo oko 5000 ljudi. Sprovod je vodio biskup dr. D. Premuš. Po broju i ugledu osoba bio je to sprovod kakvoga Zagreb nije pamtio od smrti biskupa Langa.

S velikom vanjskom svečanošću, uz brojne govore, glazbu i pjevanje Ivanovo je tijelo otpraćeno na vječni počinak. Sahranjen je na Mirogoju.

Tijelo mu je 1977.god. prenešeno u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, u koju je redovito dolazio za svoga života.

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:48
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: BL. IVAN MERZ
Utjecaj nakon smrti

Veliki utjecaj nakon smrti

Hvala Ti, što si nam pokazao put k Suncu!

Još istih dana, odmah nakon Ivanove smrti, zaredali su po katoličkom tisku brojni komemorativni članci u kojima se ističe veličina pojave, zasluge i vrline dr. Merza, opisuje se njegov nesebičan rad za Božju stvar. Za svaku godišnjicu Ivanove smrti priređuju se komemoracije na kojima prisustvuje brojna mladež. Članci i studije uvijek obnovljenom svježinom evociraju uspomene na tog velikog čovjeka. Četiri godine nakon njegove smrti pojavljuje se prva Ivanova biografija. Napisao ju je njegov prijatelj i suradnik, svećenik i sveučilišni profesor dr. Dragutin Kniewald. Općenit je bio dojam, nakon što je iz tiska izišla biografija Ivana Merza da je Ivan još snažnije djelovao poslije svoje smrti nego za vrijeme života. Ime Ivana Merza postalo je ideal, program života i rada cijelom jednom naraštaju mladih koji su krenuli za njegovim primjerom vjernosti Kristu i ljubavi prema Crkvi i Papi.

Deseta obljetnica Ivanove smrti 1938.god. svečano je proslavljena po svim mjestima gdje je bilo katoličke mladeži koja se nadahnjivala njegovim svetim životom. Opet su brojni članci punili stupce našeg katoličkog tiska. Cijeli 5.broj isusovačkog časopisa "ŽIVOT" za 1938. god. posvećen je Merzu i potom je objavljen kao posebna knjiga pod naslovom "Božji čovjek Hrvatske". Veličanstvena akademija, koja je tom prigodom održana u Zagrebu, najbolje je pokazala što je Ivan značio za našu katoličku javnost. Na svečanoj ukrašenoj pozornici stajao je veliki natpis - MERZOVA BAŠTINA. U sredini - velika Ivanova slika. Sa svake strane velikim slovima ispisane statistike koje su pokazivale što se sve pripisivalo Ivanu, njegovu nadahnuću i njegovu djelovanju, koje su nastavili ostvarivati njegovi sljedbenici. Te statistike obuhvaćaju period od 1923. do 1937. god.: 30 svećeničkih zvanja; 782 društva; 26 689 članova katoličke organizacije; 60 sletova; 429 tečaja; 1.137 posjeta društvima; 1.606 priredaba; 7.293 duhovna sastanka; 18.892 odborske sjednice; 46.256 predavanja; 82.611 sastanaka. Za 15.obljetnicu Ivanove smrti Ivanov duhovnik objavljuje knjigu "Vitez Kristov Ivan Merz". Za tu Ivanovu godišnjicu počeli su se pojavljivati prvi glasovi i prvi članci o pokretanju postupka za njegovo proglašenje blaženim. Glas o Ivanovoj svetosti još više se proširio kad su mu se ljudi počeli moliti i kad su se po njegovu zagovoru počela događati čudesna uslišanja. Jedno od najvećih dogodilo se dvije godine nakon Ivanove smrti. Djevojka Anica Ercegović iz Sunje razboljela se u svojoj 19. godini od tuberkuloze pluća, upale zglobova, žestoke reume po čitavom tijelu, a bila je i teški srčani bolesnik. Šest godina bezuspješno se pokušavala liječiti. 1930. g. počela je moliti devetnicu Ivanu Merzu. Posjetila je njegov grob na kojem se žarko pomolila; vratila se kući sasvim zdrava! U potpunom zdravlju doživjela je duboku starost i nije više trebala nikakvu liječničku pomoć. Brojna druga uslišanja po zagovoru našega Ivana objavljena su u Glasilu Postulature za Ivanovu beatifikaciju.

Kad listamo katolički tisak od godine Ivanove smrti pa nadalje bit ćemo iznenađeni nad mnoštvom raznih imena i naziva koji su Ivanu bili pridavani u naslovima članaka i studija ili u samome tekstu. Iz njih se jasno vidi što je Ivan značio za svoje vrijeme i što su toliki u njemu nalazili i cijenili. Evo samo nekih značajnijih: Svjetlo na gori, Vitez Božji, Brat vitez, Homo catholicus, Anđeo tješitelj, Vitez Krista Kralja, Papin čovjek, Božji čovjek, Heroj Kristov, Naš dragi sveti Ivan, Apostol mladeži, Heroj kršćanskog mira, Čovjek milosti, Kristov vitez, Uzor katoličkog intelektualca, Orao zlatnih krila, Vitez Presv. Srca Isusova, Euharistijski vitez, Stup Crkve, Naš omladinski svetac, Brat vođa, Orao Božjih krila, Uzor modernog katolika, Naš svetac u fraku, Naš veliki čovjek, Prvoborac Katoličke Akcije, Brat Ivan, Vitez ženske časti, Naš vječni Merz, Hrvatski uzor katolik, Velika liturgijska duša, Lovac Srca Isusova, Božji orao, Borac s bijelih planina, Veliki pionir Hrvatske, Svjetlo s neba, Naš suvremeni apostol, Heroj ljubavi, Div duha, Svetac božji, Nenadkriljiv uzor, Nosilac mira, Božja umjetnina, Sveti borac Hrvatske, Apostol vedrine, Ideolog hrvatske katoličke omladine, Najljepši ideal hrvatske mladeži, Čovjek žrtva, Prorok

Božji, Vitez Kristov, Put naših dana...


I, na koncu, ne možemo ne spomenuti onaj lijepi natpis na bijeloj svilenoj vrpci s vijenca koji su Ivanu donijeli na grob mladi orlovi iz Vinkovaca: "HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZO PUT K SUNCU !" Taj natpis izražava zahvalne osjećaje tolikih mladih i odraslih koji su u Ivanu našli prijatelja, uzor, ideal, vođu i kroz njegov primjer put Kristu! Sve prisutniji u našem vremenu nakon vihora drugog svjetskog rata koji je prohujao našim stranama i mnogo toga pokosio, uništio, polomio, lik Ivana Merza izranja ponovno osvježen, čist i uzvišen u poslijeratnoj stvarnosti. Započinje se s komemoracijama o godišnjicama Ivanove smrti po zagrebačkim crkvama. Često ih predvode i propovijedaju naši biskupi.

1958. zagrebački nadbiskup Franjo Šeper pokreće informativni biskupijski postupak za Ivanovo proglašenje blaženim.

1971. objavljuje se prva Ivanova biografija poslije rata: "Borac s bijelih planina".

1972. otvara se Spomen-muzej Ivana Merza u Zagrebu.

1973. pokreće se "Glasilo Postulature" za Ivanovu beatifikaciju, koje izlazi povremeno.

1974. izdaje se nova biografija u skraćenom izdanju namijenjena mladima:"Prijatelj mladih - Ivan Merz".

1975. u Rimu je na Papinskom liturgijskom institutu dr.Marin Škarica obranio prvu doktorsku disertaciju o Ivanu Merzu kao promicatelju liturgijske obnove.Iste godine u ljetu skupina vjeroučitelja iz Zagreba organizira za Jubilej u Svetoj Godini 1975. hodočašće mladih u Rim, na što ih je potaknuo primjer Ivana Merza od prije pedeset godina, koji je tada organizirao slično hodočašće za mlade.

16. prosinca 1977. veliki događaj: tijelo Ivana Merza prenosi se s Mirogoja u Baziliku Srca Isusova. Ivan postaje još bliži svojim prijateljima i štovateljima.

1978. slavi se 50. obljetnica Ivanove smrti. Proslava je obilježena nizom manifestacija. U svibnju, na sam dan Ivanova odlaska u vječni život, biskup Mijo Škvorc služi svečanu sv. misu u Bazilici Srca Isusova uz prisutnost brojnog mnoštva. Za isti dan objavljena je knjiga najljepših Ivanovih tekstova, probranih iz njegove bogate duhovne baštine: "Put k Suncu". U listopadu organizira se za mlade spomen hodočašće u Rim. U studenom - glavna proslava Ivanove 50. obljetnice: simpozij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 24. i 25. XI. 1978.god., svečana koncelebrirana sv. misa u katedrali koju predvodi i propovijeda zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić i, u nedjelju, 26. XI. na blagdan Krista Kralja, svečana završna akademija u Dječačkom sjemeništu na Šalati. Iste godine u veljači u Rimu je obranjena druga doktorska disertacija o Ivanu Merzu. Napisao ju je i obranio na Papinskom sveučilištu Salesianumu postulator Ivanove kauze o.B. Nagy, a naslov glasi: "Ivan Merz, čovjek vjere i odgojitelj za vjeru".

1979. Izlazi iz tiska "Zbornik radova sa Simpozija o dr. I.Merzu." Iste se godine, na spomen Ivana Merza, pokreću hodočašća mladih u Rim koja će se organizirati od tada svake godine.

Od 1985. postupak za proglašenje Ivana Merza nastavlja se u Rimu, u Kongregaciji za kauze svetaca.

1986.god. pokreće se inicijativa za otvaranje Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu.

1991.god. Dom dobiva ime po Ivanu Merzu. Bilo je to ispunjenje zavjeta što ga je Odbor Doma učinio Slugi Božjemu Ivanu Merzu pet godina ranije da svojim zagovorom pomogne ostvarenje toga pothvata.

1996. Svečano je proslavljena 100. obljetnica rođenja Ivana Merza. Proslave su održane u Hrvatskoj, Francuskoj i Italiji. U siječnju 1996.g. HPT - Hrvatska pošta i telekomunikacije objavili su poštansku marku s likom Ivana Merza. 9. i 10. studenog u Parizu je na Sorboni i Institut Catholique, gdje je Merz studirao, održan znanstveni simpozij posvećen liku i djelu Ivana Merza. U Rimu je u hrvatskoj crkvi sv.Jeronima održana svečana komemoracija 100. obljetnice rođenja. Glavna proslava Merčevog stogodišnjeg jubileja održana je u Zagrebu od 14. do 16. prosinca. U nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji održan je znanstveni simpozij u organizaciji Filozofsko Teološkog Instituta D.I., Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i Nadbiskupske Klasične Gimnazije. Svečana akademija održana je u Hrvatskom narodnom kazalištu u nedjelju 15.prosinca. Na sam dan stote obljetnice rođenja 16. prosinca predstavljena je na Filozofskom fakulteta Merčeva doktorska disertacija u izvorniku, pisana na francuskom jeziku: "Utjecaj liturgije na francuske književnike" kao prvi svezak njegovih sabranih djela. Istoga dana svečanu koncelebriranu Euharistiju predvodio je u katedrali papinski nuncij Giulio Einaudi, a propovijedao je biskup Marko Culej. - Predavanja sa simpozija održanog u Zagrebu objavljena su u Obnovljenom Životu, br. 3-4, 1997. 1997. god. u Hrvatskoj započinje svoje djelovanje Euharistijski pokret mladih nakon proslave 12. svjetskog dana mladih u Parizu i susreta s Papom, na kojem su sudjelovali i brojni mladih Hrvati. Ovaj pokret koji danas postoji u više od pedeset zemalja svijeta kao odgojno katoličko udruženje za mladež nastao je u Francuskoj 1917. Nekad se ovaj pokreta zvao "Croisade Eucharistique" kojega je Ivan Merz upoznao za vrijeme svoga studija u Parizu i od svih tadašnjih katoličkih organizacija najviše mu se svidio. Njegove ideje u obliku lozinke "Žrtva-Euharistija-Apostolat" Ivan Merz je donio u Hrvatsku i prema tim idejama koje su posebno naglašavale euharistijski život živjeli su i djelovali brojni mladi katolici najprije u Orlovskoj i kasnije u Križarskoj organizaciji. - Euharistijski pokret mladih nastavlja u Hrvatskoj ostvarivati duhovnu baštinu Ivana Merza.

(ivanmerz.hr)


27 ruj 2010 09:51
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
---------
Post Re: BL. IVAN MERZ
BEATIFIKACIJA BLAŽENOG IVANA MERZA


slika


KONGREGACIJA ZA KAUZE SVETIH
V A T I K A N

DEKRET O HEROJSKIM KREPOSTIMA
ČASNOGA SLUGE BOŽJEGA IVANA MERZA


Objavljen u Vatikanu, u nazočnosti Pape Ivana Pavla II. 5. VII. 2002.


«Meni je život Krist a smrt dobitak» (Fil 1, 21). Ove riječi, koje je Sluga Božji Ivan Merz htio da mu budu upisane na grob, mogu ukratko označiti njegov život koji je sav bio ispunjen ljubavlju prema Kristu, svjedočenjem za Evanđelje i služenjem Crkvi. On je, sasvim vođen Kristovim Duhom, radosno stupao putem svetosti te je riječju i djelom svim ljudima svijetlio svjetlom božanskog Otkupitelja (usp. Mt 5, 16), ostvarujući ono što će kasnije II. Ekumenski Vatikanski Sabor kazati: «Zapovijed ljubavi, koja je najveći Gospodinov nalog, sili sve kršćane da rade za slavu Božju dolaskom njegova Kraljevstva, i za vječni život svih ljudi, kako bi spoznali jedinoga pravoga Boga i onoga koga je poslao Isusa Krista (usp. Iv 17, 3). Svi se kršćani moraju truditi oko toga da božansku poruku spasenja spoznaju svi ljudi po svoj zemlji (Dekret o apostolatu laika Apostolicam Actuositatem, 3).

Sluga Božji, sin Mavre Merza i Terezije Mersch, rođen je 16. prosinca 1896. godine u Banjoj Luci, u Bosni, koja je tada bila okupirana od Austro-ugarske monarhije. 2. veljače 1897. g. preporođen je sakramentom Krštenja. U devetoj godini primio je prvu svetu pričest, a sljedeće godine ojačan je sakramentom sv. potvrde. Marljivo je i uspješno pohađao osnovnu i srednju školu, privatno je učio svirati violinu i glasovir; napose je učio francuski jezik. Njegovu ljudskom i kršćanskom odgoju puno je pridonio profesor Ljubomir Maraković, koji je bio zauzeti promicatelj Katoličkog pokreta među mladima. Njegovom pomoću sluga Božji, koji je u obitelji dobio solidan ćudoredni odgoj, počeo je dublje upoznavati katolički nauk i revno njegovati zajedništvo s Bogom po Euharistiji, molitvom, štovanjem Djevice Marije, prezirom grijeha i čežnjom za dobrom. Godine 1914. počeo je pisati svoj dnevnik, koji je ogledalo njegove duše i njegova puta prema svetosti.

Završivši srednju školu u rodnom kraju, da udovolji volji roditelja, ušao je u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, koju je napustio tri mjeseca kasnije zbog moralne pokvarenosti koja je ondje vladala. 1915. god. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Beču, a sljedeće godine pozvan je u vojsku i poslan na talijansko bojište. Sudjelujući u Prvome svjetskom ratu duhovno je očvrsnuo osjećajući se privučenim k dubljoj spoznaji Boga i ustrajnijem vježbanju u krepostima. Nakon rata nastavio je studij u Beču 1919. do 1920. a potom u Parizu 1920.-1922. Postigao je naslov doktora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je boravio s roditeljima; u istom je gradu od 1922. god. predavao francuski jezik na Nadbiskupskoj gimnaziji.

Da bi bio što savršenije sredstvo u Božjim rukama, dao se na studij filozofije i teologije. Marljivo je njegovao duhovni život i stalno napredovao u nasljedovanju Krista. Aktivno je sudjelovao u poslanju Crkve, upotrijebivši svoje različite talente za Katoličku akciju kojoj je postao promicateljem u skladu s naukom Vrhovnog svećenika Pija XI. U «Hrvatskom orlovskom savezu» mudro je i plodonosno radio na kršćanskom odgoju mladih, kojima je napose preporučivao milosni život, euharistijsku pobožnost, duh žrtve, apostolat i vjernost Vrhovnom svećeniku. Obično je preporučivao da se prenosi u život liturgija, koju je smatrao najboljom školom svetosti.

Sve što je sluga Božji druge učio, sam je savjesno, vedro i ustrajno ostvarivao, slijedeći Božju riječ koja glasi: «Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima» (Mt 5, 16). Prosvijetljen vjerom, hodio je s Bogom pouzdavajući se čvrsto u njegovu Riječ i u crkveno Učiteljstvo. Godine 1921. je pisao: «Cijeli moj život se kreće oko Krista Gospodina», kojega je sluga Božji gledao u Crkvi, u Euharistiji, u sakramentima, u Svetom Pismu i u bližnjemu. Boga je ljubio svim svojim srcem, svom dušom svojom i svom snagom svojom (usp. Mk 12, 30); vjerno je vršio njegovu volju, borio se protiv napasti, izbjegavao grijeh, težio za evanđeoskom savršenošću, radosno i revno odgovorio je Gospodinu koji ga je zvao na rad u svoj vinograd (usp. Mt 20, 3-4). Ljubeći Krista ljubio je duše. Govoreći sudionicima na Euharistijskom kongresu u Zagrebu 1923. godine, sluga je Božji ustvrdio: «I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja da stavimo sve te duše u Isusov naručaj za koji su one i stvorene».

Bio je promicatelj liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, vršio je djela duhovnog i tjelesnog milosrđa, pružao gostoprimstvo, promicao slogu i njegovao prijateljstvo, jednom riječju živio je otajstvo «zajedništva svetih». Duboko se ufajući u Boga, obilno je sijao dobro sjeme i na kamenito i suho tlo; vjerovao je u učinkovitost molitve i žrtve; povjeravao se Božjoj providnosti, a u poteškoćama i u bolesti sačuvao je duhovni mir.

Pomnjivo se pripremao za život vječni, koji je nastojao zaslužiti poštujući Božje i crkvene zapovijedi. Brižljivo je njegovao pravednost prema Bogu i bližnjemu, umjerenost u korištenju zemaljskim stvarima, strpljivost, jakost, siromaštvo, čistoću i poslušnost prema roditeljima i poglavarima. Iz ljubavi prema Bogu vedro je podnosio teške patnje bolesti, koje su ga dovele do smrti u jutarnjim satima dana 10. svibnja 1928. godine.

Ivan Merz je pravi Kristov svjedok u životu, na samrti i poslije smrti a sjećanje na njegov apostolski žar i na izvanredne kreposti živo je u Božjem narodu.

Glas svetosti, koji je sluga Božji uživao u Hrvatskoj, nije oslabio tijekom vremena, usprkos progonu Katoličke Crkve sa strane komunista. Kad je pri Duhovnom stolu u Zagrebu pokrenuta kauza beatifikacije i kanonizacije, proveden je Dijecezanski informativni postupak, kojeg je valjanost potvrdila Kongregacija za kauze svetih dekretom od 5. lipnja 1992. godine. Pošto je bila pripremljena Pozicija, po zakonskim propisima održana je rasprava o tome je li sluga Božji vršio kreposti u herojskom stupnju. Dana 19. travnja 2002. održan je Posebni kongres konzultora teologa, s pozitivnim ishodom. Sljedećeg 7. svibnja, u Redovitom zasjedanju oci kardinali i biskupi, saslušavši izlaganje ponensa kauze, preuzv. gosp. Salvatorea Fisichella, naslovnog biskupa Voghenze, izjavili su da je Ivan Merz u herojskom stupnju vršio kreposti bogoslovne, stožerne i druge s njima povezane.

Pošto je niže potpisani kardinal Prefekt o svemu ovome podnio podrobni izvještaj Vrhovnom svećeniku Ivanu Pavlu II., Njegova Svetost je prihvatila i potvrdila mišljenja Kongregacije za kauze svetih i naredila da se pripremi dekret o herojskim krepostima sluge Božjega.

Pošto je to propisno učinjeno, danas, sazvavši potpisanoga kardinala prefekta kao i ponensa kauze te mene tajnika Kongregacije i ostale koji po običaju bivaju pozvani, u njihovoj prisutnosti Sveti je Otac svečano izjavio: Utvrđeno je da je sluga Božji Ivan Merz, vjernik laik, u herojskom stupnju posjedovao bogoslovne kreposti vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao i stožerne kreposti razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti, kao i kreposti s ovima povezane, - u svrhu o kojoj se radi.[1]

Vrhovni svećenik je naredio da se ovaj dekret objavi i unese u akte Kongregacije za kauze svetih.

Dano u Rimu, dana 5. mjeseca srpnja godine Gospodnje 2002.


Iosephus Card. Saraiva Martins
Prefekt

+ Eduardus Nowak
Tajnik

________________________________________________________________________________

[1] U latinskom originalu ova formula glasi: Constare de virtutibus theologalibus Fide, Spe et Caritate tum in Deum tum in proximum, necnon de cardinalibus Prudentia, Iustitia, Temperantia et Fortitudine, iisque adnexis, in gradu heroico, Servi Dei Ioannis Merz, Christifidelis laici, in casu et ad effectum de quo agitur. Ove posljednje riječi (“u ovom slučaju i u svrhu o kojoj se radi”) odnose se na beatifikaciju i kanonizaciju, u vidu koje se izdaje dekret o herojskim krepostima.

(ivanmerz.hr)


Zadnja izmjena: Nada Marija; 27 ruj 2010 10:07; ukupno mijenjano 1 put/a.

27 ruj 2010 09:55
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 15 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron