Sada je: 24 lip 2019 19:37.





Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
 BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 05 lip 2009 16:59
Postovi: 298
Spol: žensko
Post BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC
BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC

slika

Rođen je 8. svibnja 1898. godine u selu Brezarić kraj Krašića.

Zaređen je za svećenika 25. listopada 1930. godine u Rimu.

Posvećen je za biskupa 24. lipnja 1934. godine u Zagrebu.

Zagrebačkim nadbiskupom proglašen je 7. prosinca 1937. godine.

Osuđen je na političkom procesu 11. listopada 1946. godine na 16 godina zatvora. Robijao je u lepoglavskoj tamnici do 5. prosinca 1951. godine.

Imenovan je kardinalom Svete Rimske Crkve 29. studenoga 1952. godine.

U Krašiću je zatočen do svoje smrti.

Umro je 10. veljače 1960. godine u Krašiću.

8. svibnja 1998. godine za svečane proslave stote obljetnice rođenja najavljena je beatifikacija.

3. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. proglašava u Mariji Bistrici Alojzija Viktora blaženikom.


07 kol 2009 11:04
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Lokacija: Split
Spol: žensko
Post Bl. Alojzije Stepinac
Alojzije Stepinac - svećenik, biskup, zatočenik, kardinal, blaženik


Krašić je dvostruko rodno mjesto blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. U selu Brezariću ugledao je svjetlo dana 8. svibnja 1898. a u župnom stanu, pokraj crkve u kojoj je kršten već drugi dan po rođenju, rođen je i za nebo 10. veljače 1960. Pučku školu završio je u Krašiću.

Nakon gimnazije u Zagrebu okusio je i sam kao vojnik sve strahote rata i ratnih stradanja. Krenuo je putem svečeništva, ali u jednom trenutku života osjetio je da nije dostojan te službe.

Želio je biti poljodjelac. Privukle su ga njive i livade ovih krašićkih ravnica, vinogradi i voćnjaci njegovih brežuljaka. Tu ljubav naslijedio je i od svog oca koji mu je namijenio veliki posjed -Kamenarovo, prekrasni brežuljak ponad rijeke Kupe u blizini starog grada Ozlja, sat hoda od Krašića.

No Providnost ga je vodila 'drugim putem. Osjetio je u sebi ipak neodoljiv zov Božji za svečeništvo.

Put ga vodi na studij u Rim; gdje je ređen za svećenika 26. listopada 1930! U Rimu je imao i mladu misu u bazilici S. Maria Maggiore.

Svoju prvu svečanu Misu imao je Krašiću u crkvi svojeg krštenja 19. srpnja 1931.

Odlazi tada iz svog zavičaja u Zagreb na različite svećeničke službe da bi ga već 29. svibnja 1934. na opće iznenađenje javnosti, zateklo imenovanje za koadjutora zagrebačkog nadbiskupa.

O danima nadbiskupske službe u prijeratnim i ratnim godinama II. svjetskog rata bit će još puno pisano i proučavano, kao možda o presudnim godinama u povijest hrvatskog naroda.

Nakon velikih stradanja u tom ratu, u općem metežu i mraku, zagrebački nadbiskup ostaje svjetionik. No, komunistički sud osuđuje ga 11. listopada 1946. na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.

Od 19. listopada 1946. do 5. prosinca.1951. boravi u lepoglavskoj kaznionici. I tih pet godina je opet jedno posebno poglavlje u životu nadbiskupa Alojzija.

5. prosinac 1951. opet je veliki dan za župu Krašić. U kasnim večernjim satima, kada djeca očekuju svetog Nikolu, dolazi Nadbiskup u svoju rodnu župu, zamjenjujući samicu lepoglavske kaznionice s kućnim pritvorom župnog stana u Krašiću.

Od tog dana pa do 10. veljače 1960. Krašić je okupirano i izolirano mjesto, ali nitko od mještana ne žali za tom izolacijom, jer su svi osjetili da među sobom imaju sveca. Imaju među sobom najvećeg sina, ne samo ovog mjesta nego i cijelog Hrvatskog naroda.

Svakodnevno je u župnoj crkvi služio svetu Misu od kojih su mnoge bile prikazane »pro inimicis« - za neprijatelje. Nedjeljom u pola jedanaest okupljao se na Misu gotovo sav krašićki puk, slušajući pomno pripravljene propovijedi svoga. »Lojzeka«, kako su ga nazivali mnogi iz njegove rodbine školskih drugova.

Mnogi su u to vrijeme htjeli doći u Krašić i vidjeti svoga Nadbiskupa, a od 12. siječnja 1953. i kardinala, ali su rijetki uspijevali, jer ga je strogo čuvala policija i u stopu pratila u njegovim šetnjama područjem krašićke župe.

U nedjelju 7 .veljače 1960. zadnji put je služio misu u krašićkoj crkvi a u srijedu 10. veljače poslijepodne nešto iza dva sata zazvonilo je veliko zvono župne crkve i svi su žitelji Krašića znali i osjetili da je to oproštaj sa svojim velikim mještaninom ovdje na zemlji, ali da istovremeno dobivaju i velikog zagovornika na nebu. Njegovo tijelo sada počiva u zagrebačkoj katedrali, ali je i Krašić pun uspomena i sjećanja na ovog velikana Crkve i naroda Hrvata.

03. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. proglašava u Mariji Bistrici Slugu Božjeg Alojzija Stepinca blaženikom.


22 ruj 2009 23:52
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 28 vel 2010 21:24
Postovi: 242
Spol: muško
Post Re: BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC
ALOJZIJE STEPINAC



slika

U Brezovici



Život blaženog Alojzija Stepinca prepoznatljiv je po pet njegovih značajnih izjava.
Prva je vezana uz njegovu mladost i obilježena željom da se u njegovu životu sve događa u skladu s Božjom voljom: »Neka bude onako, kako Bog to hoće!«
Druga je izbor svećeničkog poziva po kojem se želio suobličiti Isusu Kristu i navijestiti ga ljudima, a očitovao ju je riječima: »Imati i držati se dragoga Isusa, onda sve biva lako!« Tu je misao često ponavljao uz spominjanje knjige »Nasljeduj Krista«: »Tko prianja uz stvorenje, propast će s njime, a tko se drži uz Boga, kraljevat će s njime!«
Trećom je obilježio svoje biskupsko služenje, kad je za geslo uzeo riječi Sv. pisma: »In Te, Domine, speravi! – U Tebe sam se, Gospodine, pouzdao!« (Ps 31,1).
Četvrtu je životnu misao izgovorio na suđenju godine 1946. Naime, dok je javni tužitelj izvodio lažne svjedoke i krivotvorio dokumente, bl. je Alojzije svoje djelovanje branio riječima: »Moja je savjest čista (…). Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bìlo hrvatskog naroda (…) koji ima pravo na slobodu i nezavisnost kao i svaki drugi narod.«
Petu misao, životno prepoznatljivu za njegovu osobu, čuli su nazočni uz njegovu samrtnu postelju. Bilo je to u srijedu, 10. veljače 1960., u 14 sati i 15 minuta, kad je moleći Očenaš, nakon izgovorenih riječi: »Fiat voluntas tua! – Budi volja tvoja«, pošao na Božji sud.
Sve su te misli plod njegove žive vjere u Isusa Krista kojeg je proslavljao krsnim pozivom i svećeničkim služenjem. Držao je da je svećeništvo osobit Božji dar i zato je više puta ponovio: »Kad bih se još jednom rodio, izabrao bih svećeničko zvanje. Tu je čovjek, na milosni način, najbliži Bogu.« »Stoga«, napominjao je, »krštenik ne može učiniti većeg dara svojoj obitelji, Crkvi i narodu svome, nego li svećeničkim služenjem.«


DJEČAČKO I MLADENAČKO DOBA



slika

Roditelji Josip i Barbara Stepinac


Alojzije Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezariću, selu koje pripada župi Krašić. Njegovi su roditelji bili Josip i Barbara, r. Penić. Otac se dvaput ženio. U prvom braku, s udovicom Marijom, r. Matko, imao je četvero djece: Bili su to Josipa, Maksima, Terezija i Barbara. Kad je nakon četvrtog poroda Marija umrla, oženio se Barbarom, r. Penić. U tom drugom braku rodilo se osmero djece: Roza, Juro, Josip, Marko, Alojzije-Viktor, Štefanija, Mijo i Mato. Alojzije je dakle peto, odnosno deveto dijete u obitelji. Kršten je drugog dana nakon rođenja. Po želji roditelja kršten je pod imenom Alojzije, ali mu je župnik po običaju mjesta dodao ime sveca tog dana – Viktor. Sakrament potvrde primio je 25. svibnja 1905., a nešto ranije prvu svetu pričest.


U krugu obitelji i u školi



slika

Krašić


slika

Kuća obitelji Stepinac u Krašiću


Njegovi su se roditelji s djecom preselili iz Brezarića u Krašić 1907. godine. Tu je Alojzije završio i osnovnu školu.
Rastao je kao i sva druga djeca. Volio je igru, a osobito kupanje, što će ostati njegova značajka cijelog života. Kupčina, rječica koja teče kroz Krašić i njegova polja, za njega je bila mali raj. S radošću se sjeća kako su kao djeca, on i prijatelji, znali glave namazati blatom, u koje bi ubacivali perja i onda kao Indijanci skakali u vodu. Prirodne ljepote Krašića i okolice ulijevale su mu posebnu ljubav prema prirodi, što će ostati još jednom osobinom njegova života.
Među vršnjacima isticao se osjećajem za pravdu, istinu i nadasve za pobožnost. Poput mnoge djece, i on se s radošću sjećao pojedinih zgoda iz svog života, pa i onih koje ostaviše brazgotine na tijelu. Tako je pripovijedao o »nezaboravnim batinama« kojima ga je otac jednog dana »obdario«. »Nikada u životu«, prisjeća se, »nisam dobio toliko batina! Što je bilo? Dan prije jedna djevojčica mela [čistila] je sobu učiteljice i uzme joj sa stola zlatni prsten. Na putu iz škole ponudi ga meni. Mislio sam da ga je dobila na tomboli za groš. Uzmem ga i predam ga Miji Stepincu koji je prolazio na kolima. Kod istrage mala je rekla da ga je predala meni. I tako sam ispao kriv pred ocem.«
I drugi je put u školi dobio batina samo zbog toga što nije želio odati imena krivaca koji su u odsutnosti učitelja pravili nemir, a Alojzije ih po dolasku učitelja nije htio prokazati.
Njegov školski kolega Stjepan Pulić sjeća se Alojzija kao odvažna recitatora koji je »snažno i zanosno deklamirao na priredbi u školi pjesmu s nezaboravnim stihovima: 'Ja sam junak do Boga, ne bojim se ničega!'«
Očev muževan stav u životu i njegova molitva udahnjivali su u Alojzijevo srce kako odlučnu vjeru, tako i djelatnu ljubav. Moliti nije lako. »Kad bi nas otac«, pripovijeda on, »pozvao na zajedničku molitvu, triput je lakše ležati nego moliti.« On se ipak znao svladavati i jačati svoju volju i tim malim vježbama postao je čovjek velike molitve.
Tome je pridonijela i majčina ljubav i njezina velika krunica, koja je tako često bila u njezinim rukama. Sam Alojzije svjedoči o neizbrisivoj uspomeni iz najranije mladosti. Bila je to slika Marije Pomoćnice, koju je majka Barbara donijela kao vjenčani dar. Pred tom je slikom gorjela uljanica dan i noć. On bi veselo poravnavao žižak i mijenjao ulje u svjetiljci, a za svibanjske i listopadske pobožnosti donosio je cvijeće i kitio tu sliku Majke Božje.
Upravo čarobno svjetlo uljanice snažno je djelovalo na njega i čudesno ga pratilo na njegovim životnim iskušenjima, na ratištu, na studiju u Rimu, posebno kao osuđenika u Lepoglavi. Osjećao se upravo blaženim kad je mogao tu sliku smjestiti iznad svoga uzničkog kreveta u krašićkom sužanjstvu i tako biti zagledan u lik Majke Božje.
Začudo se ta uljanica, kad mu je kao dječaku jednom ispala iz ruke na beton, nije razbila. Snažni djetinji dojmovi tako su ga proželi da je zaželio da nad njegovim odrom ne bude drugog svjetla osim ove lampice ni drugog ukrasa osim slike Gospine, pred kojom je od ranog djetinjstva dobio milost štovanja Bogorodice.
Na njegovu pobožnost prema Majci Božjoj utjecala su svečana župna slavlja: Gospe Lurdske – Bezgrješne i Majke Božje Žalosne, kao i hodočašća u Dol, Volavje, Jastrebarsko, a posebno pješački pohod Majci Božjoj Bistričkoj. Pjesme, molitve, osobito moljenje krunice, duboko su se urezale u njegovu dušu.
Od majke je primio ljubav prema molitvi krunice. I to je tako snažno usvojio da je moljenjem te molitve i njezinim širenjem postao veliki apostol krunice u 20. stoljeću. Sjeća se on sam, po pripovijedanju drugih, kako mu je majka, dok je još bio u kolijevci, preko bijelog pokrivača stavila svoju veliku krunicu. Župnik koji je došao u posjet njegovoj obitelji, videći to, reče: »Pa kako ne bu svetac, kad već sad moli!«
Majka Barbara željela je imati sina svećenika. I oko joj zapne za Alojzija. Zašto baš za njega? To je njezina majčinska tajna, ali još više tajanstvenost Božjih nakana. Činjenica je da je ona od njegova rođenja do svoje smrti, punih pedeset godina, održavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. On sam pripovijeda: »Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe, svečanosti, težaci, gosti, proštenja! Svaki puta ona je sve u kuhinji vodila, ali nikada kroz pedeset godina nije u te dane ni okusila mesa i postila je. Počela je dok sam bio još dijete, a s nakanom da budem svećenik.« To je nastavila i kad sam postao svećenik, da budem dobar svećenik, i kad sam postao biskup, ona nastavlja svoj zavjet. A nikada ni jednom riječju nije mu otkrila svoj zavjet, da bi ga nagovarala da postane svećenikom.

Obiteljska slika - Marija Pomoćnica

slika



Alojzije srednjoškolac


slika

Alojzije Stepinac kao srednjoškolac


slika

Alojzije Stepinac, đak gornjogradske gimnazije u Zagrebu 1912-1913., drugi red odozdo, prvi s lijeva na desno


Po preporuci župnika Stjepana Huzeka Alojzije je nakon završenoga osnovnog školovanja u Krašiću nastavio srednjoškolsko naukovanje u Zagrebu. Budući da je velečasni Huzek pratio općeljudski i intelektualni razvoj svakoga pojedinog djeteta, pri završetku svake školske godine odabirao bi najbolje mladiće i slao ih na daljnje naukovanje. Njegovim poticajem ohrabren i osobnom željom privučen, Alojzije je krenuo putem svećeništva. Zagrebačka nadbiskupija tada nije imala vlastito malo sjemenište pa su sjemeništarci do 6. razreda gimnazije stanovali u orfanotrofiju (domu za siromašnu djecu) u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Gimnazijske nauke završio je u gimnaziji na Gornjem gradu.
Alojzije se, premda po prirodi zatvorene naravi, ubrzo uklopio u život zajednice. Bio je primjereniji po vladanju negoli po uspjesima u učenju. Radovao se kad je dobio izvrstan, ali bio je zadovoljan i s prolaznom ocjenom. Oni koji su ga poznavali uočili su da rado prašta nanesene mu nepravde i da spremno priskače u pomoć tamo gdje je za to bila potreba. Resile su ga jaka volja i iskrena pobožnost. Kako u obvezi prema dužnostima, isticao se i u sportskim aktivnostima; uz nogomet, rado je i kuglao.
Po završetku šestog razreda gimnazije prešao je u Nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu. Sada je već zreliji i u pozivu sigurniji i, po svoj prilici, bio je odlučio postati svećenikom.


Vojni obveznik


Po tadašnjoj uredbi Austro-Ugarske Monarhije pripravnici za svećenički stalež bili su oslobođeni vojne obveze. No, u vrijeme kad Alojzije završava gimnaziju, taj je zakon ukinut. Stoga on, nakon uspješno položene mature 26. lipnja 1916., nakratko pohađa rodni dom, pozdravlja najbliže u obitelji te istog dana započinje službu kod 96. karlovačke pukovnije u Karlovcu. Da bi sačuvao vjeru i da bi provodio život u skladu s kršćanskim moralnim načelima, u Karlovcu je češće molio pred oltarom Majke Božje Lurdske u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva.
O tome je sam posvjedočio pišući iz krašićkog sužanjstva p. Srećku Majstoroviću 22. svibnja 1957.: »Drago mi je, da ste uredili Gospinu kapelu. I ja sam tamo mnogo puta klečao za vrijeme prvog svjetskog rata, kad sam služio vojsku u Karlovcu i odatle otišao na ratište. Učinite sve što je u Vašoj moći, da se raširi pobožnost Majci Božjoj u tom svetištu!«
U mjesecu srpnju 1916. Alojzije odlazi iz Karlovca na šestomjesečni časnički tečaj u Rijeku. Teško su ga se doimale Bogu mrske psovke, besramni govori i postupci vojnika koji su provodili razvratan život. Za očuvanje vjere i vjernosti kršćanskim moralnim načelima on se nedjeljom uspinjao po 561 stubi na Trsat, u znamenito svetište Majke Božje Milosti i tu vruće molio da ga Majka Božja čuva vjerna i čista usred valovlja psovki i nemorala.


Na bojišnici 1. svjetskog rata



slika

Alojzije Stepinac kao austro-ugarski vojnik 1917-1918.


Nakon završenoga skraćenog časničkog tečaja Alojzije je 20. veljače 1917. otišao kao časnik – »kadet« austro-ugarske vojske na talijansko ratište. U ratničkim uvjetima, promaknut u »časnika«, nastojao je sačuvati iskrenu vjeru i poštovanje prema svakom vojniku. Znao je i fizički reagirati ako se koji od njih vladao nedolično ili razvratno. Tako se jednom dogodilo da je neki vojnik izveden na sud jer je spriječio časnika u pokušaju silovanja jedne djevojke. Na takav gnusan čin Alojzije je reagirao osjećajem istinske zaštite ljudskog dostojanstva i pravde. Kad se bude nalazio u sužanjstvu u Krašiću, svoje gnušanje, ali i zastupanje moralnih načela glede toga sjećanja iz talijanskog bojišta posvjedočit će riječima: »U meni je nešto uskipjelo. Da sam ga ja našao u takvom činu, možda bih i ustrijelio takvu zvijer, sjetivši se, kako bi meni bilo, kad bi moju sestru netko silovao. Bio sam tamo zapovjednik straže, odlučno zagovarao nedužnog vojnika i bio je oslobođen.«
Alojzije je sve vrijeme boravka na talijanskom ratištu pokazivao ljudsku i kršćansku dobrotu prema svakom vojniku. Kad je na ratište došao otac osmero djece, neki »brko«, Zagorac, bijaše mu žao da takav pogine pa ga je nastojao zaštititi. Najprije ga je uzeo za posilnoga, a zatim mu je isposlovao kratak dopust s kojeg se »brko« nije više vratio.
I prema neprijateljima pokazao se ljudski. Njegov način postupanja u vojsci pokazuje primjernu kvalitetu ljudskosti i otkriva kako se u mislima, duši i srcu vojnika poštuje ljudska osoba, ali i raskrinkava izopačenost onih koji zamišljaju ratove i potiču okrutnost vojnika.
Jednom je pala obilna kiša i voda se slijevala u talijanske rovove. Da se ne utope, vojnici iziđoše van. Ovako je on prosuđivao taj događaj: »Mogli smo ih postrijeljati jednim mitraljezom. Ali, ne! Kakvo ti je to junaštvo pucati na ovako postradale? Ni jedan metak nije ispaljen.« Ispričao je još jedan doživljaj: »Pred našim rovom virila je noga jednog zakopanog vojnika; naredio sam jednom vojniku iz Karlovca da ga zakopa. On nasmijan iziđe na čistinu, pozdravi Talijane: 'Buon giorno! – Dobar dan!' Oni se malo smetu, ali nisu reagirali. Tako je moj vojnik mogao mrtvog vojnika posvema zakopati.« Događalo se i to da su Alojzijevi vojnici dobacivali cigarete talijanskima, a ovi su im opet uzvraćali narančama.
Sadržaji pisama što ih je Alojzije tada pisao puna su zahvalnosti i za dar vjere koja ga je jačala u poteškoćama vojničkog života i kušnjama te tješila u neizbježnim susretanjima sa smrću. Nekoliko dopisnica što ih je uputio sjemenišnom kolegi Tomi Košutiću, kasnijem župniku u Markuševcu, odraz su čeznuća za sjemenišnom sredinom, Zagrebom, Hrvatskom, ali i svjedočanstvo kako je gimnazijski nauk u njemu postavio solidne temelje.
Na dopisnici, datiranoj 3. listopada 1917., Alojzije je zapisao: »Znam, da već misliš da su me otpremili rogati u Hag [pakao]. Ali neće grom u koprive do sada. Još je Bog na nebu. Već si valjda čuo iz novina kakva je situacija. Sad sam se malo oživio. Krasna zemlja. Još je sve zeleno. Dani krasni, samo noći hladne, ali zato imaš u izobilju odijela i hrane. Pa kad još k tomu zagrmi: 'Oj Banovci', 'Lijepa naša', 'Kano mi gora' onda misliš da si usred Zagreba na kakvim demonstracijama. Da Bog da samo da dođem o Božiću na dopust.«


U talijanskom zarobljeništvu


Alojzije se s jezom sjeća bitke na Piavi dana 15. lipnja 1918. Austrijski su vojnici prešli rijeku Piavu. Ratni je plan bio savršeno razrađen. Radilo se o odlučnoj bitci. Obrat se dogodio onog trenutka kad su dvojica austrijskih vojnika plan ratovanja odali Talijanima. Bili su to jedan katolik iz Sarajeva, Ajvazović, i Srbin Popović. Ubrzo su se Alojzije i njegovi vojnici s ostalom vojskom našli u okruženju, neizbježnom neprijateljskom obruču. Poginulo je oko 30.000 vojnika. Od Alojzijeva odjeljenja ostala su samo sedmorica vojnika. Sjeća se kako je i sâm jedva spasio živu glavu bijegom u rov u posljednji trenutak da bi, za talijanske ofenzive otpočete 2. srpnja 1918., dospio u zarobljeništvo.
Talijanske su ga vojne vlasti najprije odvele u logor Mestre kod Venecije, zatim u Ferraru i naposljetku u Nocera Umbra. Povratnici s bojišta rekli su njegovim roditeljima da je poginuo. Zavladala je žalost u kući i među rodbinom. No, ubrzo je nastalo olakšanje jer se Alojzije javio brzojavom: »Živ-zarobljen!«


01 ožu 2010 18:02
Profil Pošalji e-mail
Administrator
Avatar

Pridružen/a: 22 vel 2009 16:05
Postovi: 5001
Lokacija: Zagreb
Spol: muško
Post Re: BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC
Hvala ti *Josipe* .....lijepo... :sll:


04 ožu 2010 16:34
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
---------
Post Re: BL. KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC
Zadnji sati blaženog Alojzija Stepinca



Srijeda, 10. veljače 1960. Oko 7 sati ujutro pohodio ga je Mijo Stepinac, suprug njegove najstarije sestre Barbare. Bio je vrlo kratko vrijeme kod njega. Vidio je kako je Kardinal oslabio, te nije mogao ni progovoriti od uzbuđenosti i boli. Samo je zaplakao i izašao napolje. "Sve bu dobro" - reče Kardinal - "samo se ne bojati, nego moliti". Kardinal je dopustio da ga posjeti na čas četverogodišnje njegovo kumče Josip Šimecki. Mali je držao cvijet u ruci i upitao Kardinala: "Kaj te boli?" - "Dobro je, Joža" - reče mu Kardinal - "dobro!"

Osim ukućana, svećenika Šimeckog i ove dvojice nitko nije bio kod njega ovih posljednjih dana. Taj dan ukućani nisu više mogli ustanoviti koliki je bio puls, ni mjeriti mu temperaturu svakih 15 minuta, kako je liječnik bio odredio. Nije imao nikakva teka. Ležao je na povisokom uzglav­lju i neprestano upirao pogled u Gospinu sliku povrh kreveta. Oko 10 sati htjeli su mu dati injekciju, no on prekine župnika i reče mu: "Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite stolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade". Obavio je opću ispovijed. Nakon ispovijedi reče župniku: "Dajte mi sv. pomast. Ne zaboravite mi podijeliti i Papin blagoslov. Dajte mi sve sakramente, iako sam malo prije nešto popio, ja sam bolesnik, pa mislim, da mogu odmah sada primiti i sv. pričest. Pozovite i sestre ovamo neka se mole. Pozovite i preč. Šimeckog". Običaj je da kod podjeljivanja sakramenta ordinariju prisustvuje i Kaptol. Prečasni je začasni kanonik, i na neki način pripada Kaptolu, pa je red da bude tu. A onda u ruke Božje".

Dok su sestre priređivale potrebno u sobi za podjeljivanje sv. sakramenata, župnik pozove sestru Kardinalovu Josipu Mrzljak, koja je stanovala u susjedstvu. Oko Kardinalova bolesničkog kreveta skupili su se tako uz župnika Josipa Vranekovića: začasni kanonik Šimecki, pet Časnih sestara Družbe Služavki Malog Isusa i rođena njegova sestra Josipa. Svi su klečali i molili. Iako nitko od nazočnih nije mislio da bi to mogao biti samrtni krevet, Kardinal je to jedini znao.

Dok je primao sv. sakramente, bio je posve miran, bez ikakvih bolova. Čak je pozorno promatrao kako će mu župnik podijeliti bolesničko pomazanje, da mu kao biskupu ne bi pomazao dlanove, nego gornji dio šake. Kod podjeljivanja sakramenata glasno je odgovarao na sve obredne molitve. Kad mu je župnik pomazao oči, uši i tako redom ostala osjetila, on je na kraju svakog pojedinog mazanja glasno kazao: "Amen". A to je izgovarao povišenim glasom i otežući, kako inače nije nikada govorio.

Svi su prisutni primijetili da je u času kad mu je župnik davao papinski blagoslov, u sv. zanosu polagano načinio znak sv. križa. Dok je križao, ispružio je ruke koliko je najviše mogao. Kad je primio sv. sakramente, bio je neobično radostan i vedar. Odmah je počeo glasno govoriti, a to mu već od nedjelje nije bilo moguće. Njegova sestra Josipa ostala je bez riječi, sjela i samo plakala. Kardinal, želeći je ohrabriti, nasmije se i reče joj veselo: "Što plačeš? Šta se ne sjećaš kako sam ti prije 40 godina kad si bila bolesna doveo Šimeckoga, pa si još tu. Čemu plašeš? U ruke Božje i čega se imamo bojati? Ludo je plakati ako nam je poći s ovoga svijeta. Uvijek sam primao sve iz ruku Božjih, primam i sada, primat ću i ubuduće. Za kršćanina nema veće sreće negoli su ovi sv. sakramenti. Idi doma, pa skuhaj objed!" Zatim je upitao župnika, da li je javio u Zagreb nadbiskupu koadjutoru da je primio sv. sakramente umirućih. Videći ga ovako dobro raspoložena i vedra, ukućani su mislili da je po sv. sakramentima kriza prošla, jer je sličnu krizu, pa i mnogo težu, imao već g. 1958.

No, dogodilo se protivno. Upravo o podne vratila mu se velika klonulost, kao što ju je osjećao prije nego što je primio sv. sakramente. Odbio je svako jelo i naglašavao da se osjeća vrlo slabo te molio da ga ne ostavljaju sama. Htjeli su mu mjeriti puls, no nisu bili u stanju osjetiti ga jer je do skrajnosti bio nepravilan. Da ga malo osokole, spomenuli su mu da su pozvani liječnici iz Zagreba i da će doskora stići, no on reče: "Lijepo mi ih pozdravite, ali mi se više nećemo vidjeti". Primio je još injekciju za jačanje srca, no pogled mu je bio izmoren, a oči nisu više imale one živosti kao do tada. Zatim je pet puta rekao "Deo gratias!" Uspravio se na rukama u postelji, upro pogled u Gospinu sliku nad krevetom i rekao glasno: "Blagoslovljeno Božje Ime! Fiat voluntas tua!"

Oko dva sata pozove sestra predstojnica ostale sestre te upita Kardinala "Hoćemo li moliti krunicu?" "Samo molite" - odgovori joj. Bolesnikovo je disanje postajalo sve teže, no ipak se trsio da sad tiše, sad glasnije s njima zajedno moli: "Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše". Pojavili su se i jaki grčevi. S teškim je naporom hvatao zrak, donja čeljust bi mu se iskrivila od boli. Najednoć uzdahne duboko i bolno reče: "Ah... teško je Blagoslovljeno Ime Božje. Fiat voluntas tua!" Sestra i župnik malo ga podignu i upitaju da li mu je bolje? "Malo je lakše" - odgovori. Kako su sestre molile u prvoj sobi, zapita ga predstojnica, da li mogu ući u spavaću sobu da zajedno mole krunicu? "Samo neka dođu" - ponovio je dva puta. Sestre uđu i, gušeći se od plača, nastave moliti krunicu. Kardinal je neprestance gledao Gospinu sliku i tiho odgovarao. 14 sati i 15 minuta: "Fiat voluntas tua"

Točno u 14 sati reče: "Dajte mi onu moju svijeću!" Na Svijećnicu je, naime, dao blagosloviti posebnu svijeću s primjedbom da će je doskora trebati. Kad su mu sestre donijele željenu svijeću, kako je krevet bio uza zid, a on je ležao na desnoj strani prema zidu gledajući Gospinu sliku, stavili su mu svijeću u lijevu ruku. Kad je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo rukom. Bila mu je ona simbol one nadnaravne svjetlosti sv. vjere za koju se borio do svršetka, koja mu je sada budila nadu da će se doskora preobratiti u plameno svjetlo koje se više nikada neće ugasiti. Ustima je micao moleći i opetujući: "Fiat voluntas tua!"

Bila je to posljednja riječ koju su nazočni čuli iz njegovih umirućih usta. Slijedila su još tri ili četiri bolna uzdisaja, i ispustio je svoju dušu, držeći čvrsto u ruci blagoslovljenu svijeću, s kojom je vedro dočekao anđela smrti. S molitvom na ustima i u srcu, prepuštajući se vodstvu sv. vjere i oslanjajući se sigurno na kršćansku nadu u bolji život, svjestan kamo ide, pošao je na sud Božji. Bilo je to u 14,15 sati.


Zadnji/a bumpirao/la Anita Magdalena on 10 vel 2013 12:09.


10 vel 2013 12:09
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron