Sada je: 19 tra 2014 13:52.





Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
 Devetnica Sv. Benediktu 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Lokacija: Split
Spol: žensko
---------
Post Devetnica Sv. Benediktu
Devetnica Sv. Benediktu



PRVI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Benedikt, s imenom koje se prevodi kao "Sretan navještaj", rodio se oko 480. godine u imućnoj i gospodskoj obitelji

sadašnje Nursije (Norcie). Ovaj gradić, opravdano ponosan tako slavnim sinom, posvetio je veličanstven hram u čijoj

kripti mjesna predaja gleda kuću gdje su se rodili naš svetac i njegova sestra Skolastika.

Kad je kod kuće završio prve nauke, još vrlo mlada su ga poslali u Rim da se izobrazi u književnosti i pravu.

Ali se Benedikt brinuo i za svoje srce: "Zrele misli već od nanježnije dobi" kako ističe sv. Grgur, osjetio je

odvratnost i strepnju nad porocima, koji su okruživali razuzdane rimske studente, sablažnjivim strastima i ostacima

poganstva. Pobježe sa svojom srčanom odlukom koja otkriva črvstu ćud njegova duha. Pobjegao je da se preda

asketskom životu. Najprije se zaustavio u skromnom mjestu Affileu, kraj Rima, gdje je naumio boraviti s

pobožnim osobama koje su se bile posvetile istom cilju.



Ostao je bez roditelja, tako da se uz njega nalazila njegova vjerna dojilja koja ga je i dalje vjerno pomagala.

Upravo je njena prisutnost pružila prigodu da se javno otrkije svečeva svetost. Posudila je "capisterium" tj.

glinenu posudu kojom se tada vršilo žito. Dobra ženica najdenom opazi kako joj je posuda pala i razbila se u

dva komada. Možemo zamisliti tjeskobu jadnice!



SVETI BENEDITK SE DAO U MOLITVU. USTAVŠI S MOLITVE DOJILJI PRUŽI POSUDU TAKO ZACIJELJENU DA SE NA NJOJ VIŠE NIJE

POZNAVALA NI NAJMANJA PUKOTINA. ZAR JE MOGLA ŽENA OD RADOSTI NAD TIM LIJEPIM ČUDOM, ŠTO GA JE IZVEO NJOJ TAKO

DRAG DJEČAK, DRŽATI ZATVORENA USTA? Govorila je o njemu i sav je onaj svijet, uzbuđen tim pripovijedanjem, obuzelo

udivljenje. Posudu su tog čuda objesili nad ckrvena vrata da se tada i ubuduće svi dive kako visokim je stupnjem

Benedikt započeo svoj život svetosti. Molitva će mu i kasnije kroz mnogo godina isprositi od Boga toliko čudesa.



Dojilja nije predvidjela sve posljedice te epizode. Dašak slave poniznog mladića, željnog da se svidi samo Bogu,

naveo ga je na odvažnu odluku: ostavit će svoje prijatelje, oprostiti se od pobožne dojilje i posvetiti se

idealu kršćanskog savršenstva kakav je gledao u zamisi monaštva, jer su već u Italiji živjeli čuveni monasi,

koji su mogli u zanosnim dušama probuditi oduševljenje prema duhovnim visinama.



U špilji koju je odabrao Benedikt za svoj boravak u posvemašnjoj odijeljenosti od svijeta, u kojoj se vidjelo samo

nebo i netaknuta priroda ipak nije ostao posve nezapažen. Dok se on vrtio po izazovnoj oštrini jedne klisure,

susreto ga je pobožan monah po imenu Roman, koji je živio u obližnjem samostanu. Saznavši za njegov naum zadržao je

za se povjerenu mu tajnu, a mladića zaodjenuo monaškim ruhom. U svojoj se ljubaznosti čak ponudio da će na sebe

preuzeti obvezu i u određene se dane nadviti nad Benediktovu špilju, da mu s vrha pećine o konopcu spusti kruh

koji će ga prehranjivati. Za tri godine, u samoći, strogosti života i molitvi Benedikt pruža nov i blistav dokaz

svoje ot****osti i moralne veličine. Odvojen od bilo kojeg prolaznog zanimanja, sav zadubljen u kontemplaciji Boga

i njegova Krista, tu je uvijek novom snagom kalio svoj duh u onome što će kasnije sam nazvati "nasladom s kreposti".

U sebi je uživao unutarnji mir koji je predokus nebeskih naslada, misleći da će tako proći čitav njegov život u

radostima borbe i žrtve.



Ali je durgačiji bio Božji plan. Bog je htio da svijeća hranjena u samoći istinom i ljubavlju, zasja sa svijećnjaka

te svijetli svima u Božjoj kući. Bog je tu povlaštenu dušu počeo pokazivati ljudima da je pomalo upoznaju.



Prvi susret zbio se s nekim svećenikom iz okolice, kome se na Uskrs ukazao Gospodin i pozvao ga da svoj blagdanski

ručak podijeli s Beneditkom koji se mučio s postom. Dobar je svećenik odmah poslušao i potražio ga u onim vrletima,

gdje je bio uljudno dočekan, dao se na molitvu i sveti razgovor. Kad mu je na kraju svećenik rekao:"Ustani, blagujmo,

danas je Uskrs!", pustinjak mu gospodskom i kršćanskom finoćom odvrati: "Doista je za me kao uskrsni blagdan kad mi

je bilo dano da te ugledam".



Vanjska strogost života umjesto da oslabi još je više izbrusila plemenitost njegova duha. No svećenik ga je ipak

uvjerio da je to bio zaista dan Gospodnjeg uskrsnuća i da ga je sam Gospodin poslao na taj put iz ljubavi.

Benedikt iz ove male svečanosti opazio je da ovaj Božji zahvat znači početak nove faze u njegovu životu.

Poslije svećenika Benedikta otrkivaju i neki pastiri. Kako je bio zaogrnut kožnom odjećom, najprije su ga

držali nekom zvijeri. Ali vremenom uviđaju da je to čovjek, i tako svet, stali su ga toliko poštovati da su

svoju divlju ćud promijenili u život milosti. Pastiri su razglasili vijest o Benediktu po svoj okolici. Narod

ga je počeo posjećivati i donositi mu tjelesnu hranu zauzvrat duhovne pouke što su je primili od njega.



MOLITVA PRVOG DANA



Sveti Oče Benedikte, toliki su zaboravili i prestali moliti, ali ne samo moliti, nego i kako treba moliti. Za

molitvu je potrebno vrijeme, a u njoj je početak svega. Pomozi mi da se odlučim za molitvu, otvorim svoje srce i

molim, te tako shvatim put spasenja i prepoznam ono što mi Gospodin nudi i od mene traži.



Sveti Oče Benedikte, molim te za tvoj zagovor kod Presvetog Trojstva za duha molitve, neka me tvoj zagovor

oslobodi od svega što smeta da se otvrorim Božjoj ljubavi i nađem vremena za molitvu, obnovim svoju osobnu molitvu,

dobijem novu snagu i da u molitvi mogu drugovati s Bogom.



Udalji od mene sve one koji me žele odvratiti od molitve i njene ljepote, jer samo s molitvom sam sposobniji-a

nositi životno breme. Pomozi mi da priznam svoju slabost i zloću, da se odreknem svake osobne zloće, i zaustavim

svaku suradnju s neprijateljem moje duše, posebno one kojom bi otvarala i davala mogućnost nerpijatelju da

preko mene djeluje i uništava druge. Amen.



Sada se izmoli Krunica

i Litanije sv. Ocu Benediktu





DRUGI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Niti tako odvažni nadnaravni uzleti, potpomagani Božjom okrepom, nisu smjeli Benediktu dozvoliti da zaboravi

mogućnost pada. Herojstvo svetaca ne odstranjuje urođenu nam naravnu krhkost, već se protiv nje bori i pobjeđuje

ju. NAPASNIK, KOJI SE VIŠE ŽESTI NA ONE KOD KOJIH OPAŽA SVETA DJELA, i protiv svoje nakane pridonosi da se

njihovo herojstvo još jače istakne i da druge još više potiče na nasljedovanje.



Sotona nije mogao ne voditi računa o našem odvažnom asketi. Nakon što je kamenom razbio zvonce uz konop kojim

je Roman mladiću spuštao kruh, sada, kad ga je gledao kako započinje novo i po svoj prilici prostranije

djelovanje, odluči se na žestok i iznenadni napad. Najprije mu u liku kosa stane oblijetati lice dok ga

Benedikt ne uspije otjerati znakom križa.



Bila je to zapravo predigra. Odmah mu zatim nadođe živo sjećanje na djevojku koju je bio upoznao u Rimu.

Fantazija mu se i srce zapališe. Mladić se toliko smete da nakani ostaviti samoću. No tu nastupi Božja milost:

poslužena odvažnim svečevim velikodušjem spriječi onaj korak koji bi bio sudbonosan za Benedikta i za kršćansku

civilizaciju. On, koji je bio prekinuo svaku vezu s Rimom i zatim sa svijetom sad je prekine i sa sobom.

Munjevitom i naslilnom kretnjom baci se u obližnji grm trnja i kopriva gol i tako vrlo bolnim ranama ugasi puteni

oganj. Pobjeda je bila potpuna. Toliko, da od onog dana više nije osjetio takve napasti, kako je sam izjavio.

To je ujedno značilo njegovo duhovno pročišćenje koje ga je učinilo sposobnim da bolje shvaća slabosti drugih

i da postane sigurniji učitelj savršenstva.



Napast je spadala u činioce koji su spremali mladog pustinjaka da može ne samo postati cenobita u zajedničkom

životu, nego i učitelj i otac cenobita. Stoga mu je Bog pružio i mučno iskustvo s nekim nedostojnim učenicima.

Nedaleko se nalazilo mjesto, gdje je živjela skupina nevaljalih monaha. Kad im je umro opat zamoliše

Benedikta da on pređe k njima i da ih vodi kao starješina. On je to dugo odbijao, ali na koncu ipak pristane.

No ovi su se monasi ponašali tako raspušteno da se nisu mogli prilagoditi na stegu koju je od njh tražio

Božji čovjek.



U ljudskom srcu postoje mračne tajanstvenosti. Ti su ljudi nosili ruho redovničkog savršenstva, ali su Benedikta

podnosili sve teže i došli dotle da su počeli smišljati i spremati zlodjelo. U čašu vina što ju je on imao ispiti,

usuše otrova. Sotona se veselio; nije mu mogao upropastiti dušu, te je sada našao pomoćnike koji će njegovu

suparniku ubiti tijelo.



No, kada je svetac, prema običaju, znakom križa blagoslovio onu čašu, smjesta se razbije kao da ju je tko pogodio

kamenom. Bog je došao da odbrani svoga slugu koji je uvidio da tu više ne može ostati. Mirno se oprosti od tih

bijednika i povrati u svoju omiljenu samoću. Taj žalostan događaj ga je učvrstio u uvjerenju koliko je potrebna

solidna nutarnja izgradnja da se monaški život provodi dosljedno, a ne da se pretvori u tragičnu lakrdiju.



Uvijek spreman i velikodušan sa svojim Gospodinom, počeo je po padinama onih brda odmah podizati malene

samostane, čak njih dvanaest na broju. Za svaki je odredio dvanaest monaha s posebim poglavarom. U svoj

samostan uzeo je nekolicinu koje je želio posebno podučiti. Dobio je i dva dragulja koje je Rim predao Benediktu,

a to su mladići Mauro i dječak Placid, koje je posebno zavolio jer je na njima opažao koliko obećavaju svetosti.



MOLITVA DRUGOG DANA



Sveti Oče Benedikte, u nevjeri se rađa grijeh, ona je podloga i dobar temelj koji rađa gorki plod.

Osnovni je grijeh ne vidjeti i ne htjeti prepoznati svoj grijeh, tako da svojim grijesima uništavamo

ali i toliko dobra sprječavamo.



Zaslijepljeni smo tolikim grijehom i zlom. Sudimo, osuđujemo, odbacujemo i preziremo. Zapostavljamo i

nepravedno se ponašamo onima koji nas okružuju, sa onima s kojima se susrećemo. Teško i opraštamo, nanoseći

tako zla onima koji nisu oprostili, a ništeći i onoga kome nije oprošteno. Ne smatramo nužnim da vidimo

da to sve dolazi iz našeg srca koje je u ropstvu, u grijehu i zabludi. Sv. Oče Benedikte, slobodne duše

i srca, očišćena, postaju veliki i pravi blagoslov za pojedine duše a i za ljude koje okružuju. Molim te

izmoli mi milost da nikada ne gledam i ne mislim što drugi moraju činiti i kako je meni s drugima, nego mi

pomozi da promijenim svoje ponašanje, te počnem shvaćati kako je drugima živjeti i biti sa mnom. Izmoli mi

mir srca kako bih dalje u svom životu s mnogim živjela u miru, ljubavi i slozi i svakim danom izgrađivao-la

bolje odnose s njima. Amen



Sada se izmoli Krunica

i Litanije sv. Ocu Benediktu




TREĆI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Čudesa u Benediktovom životu upravo nas zapanjuju. Grgur Veliki ih toliko ističe kao da hoće našu pažnju usredotočiti isključivo na to javno očitovanje nadnaravnoga.



U ljudskoj su povijesti čudesa sjajan i nesumnjiv znak Božjeg djelovanja, kako se to vidi kod starih proroka i apostola, kao i kod drugih čuvenih svetaca u davnim i novijim vremenima.



Njihovoj su čudesnoj moći često sličila i djela našeg sveca u kojima je svemogući Bog potrvđivao i pomagao njegov život koji je imao donijeti neprocjenjive plodove kroz vjekove, a kojega je on tu izgađivao u šutnji. Ta su čudesa svjedočila i o njegovoj vjeri i svetosti, što mu je kod svih povećavalo poštovanje i ljubav.



Tako su sveca jedanput obavijestili da je u jednom od onih samostana neki monah običavao otići s molitve i da se nije htio popraviti. Benedikt ode osobno i Božjim rasvjetljenjem otkrije kako nitkov crnić poteže onog monaha za tuniku i vuče ga izvan crkve. Svetac je postigao od Boga da je i Mauro vidio tog crnića.



Našavši pak onog monaha kako se skita vani, udari ga šibom i time zauvjek osobodi dotičnoga đavolskog napastvovanja.



Drugi put iz njegova tri samostana, koji su bili na vrhu gore i bez vode, monasi mu se dođoše tužiti kako im je teško a i opasno silaziti k jezeru po nužno potrebnu vodu. Benedikt ih utješi očinskim riječima, a sljedeće noći uze sa sobom malog Placida, čija je nedužnost imala još više upliva na Božje srce, popne se na vrh brda i dugo se molio.

Zatim ostavi tu kao znak tri kamena i povrati se u svoj samostan. Kad su one sirote sutradan ponovno došli, Benedikt ih uputi da se vrate na svoj vrh i malo izdubu ispod ona tri kamena. Monasi poslušaju i nađu liticu već vlažnu, produbili su jamicu, šiknulo je obilje svježe vode, koja se i danas nalazi u svetištu.



Za upoznavanje Benediktova duha još je značajniji jedan veoma važan događaj. Među svoje monahe svetac je pripustio nekog dobrog Gota, dakle člana one rase koja je tada gospodarila Italijom. Bio je to jednostavan i nevješt čovjek, ali pun dobre volje. Jednog ga dana pošalju da uz jezero očisti neki kutić pun gustog šikarja. Kad se sav dao na

posao, izleti mu s drška željezni kosir i potone u vodu. Sav u strahu i žalosti monah potrči k Mauru da mu saopći što se dogodilo i da zatraži pokoru za svoju nepažnju. Kad je Mauro to saopćio Benediktu, taj ode na ono mjesto, iz Gotove ruke uze držak i baci ga u jezero. I eto ti željeza s dna da se samo ponovno natakne na držalo. Svetac povrati kosir Gotu, a čudesnu epizodu zapečati čuvenom izrekom: "Evo ti ga radi i ne budi žalostan"!

U toj je spontanoj riječi sadržana sva sretna ravnoteža koja sjedinjuje Beneditkovu naravnu mudrost i nadnaravnu ljubav. Učeniku, koji očekuje kaznu, učitelj odgovara isprošenim čudom i pozivom na radost. Zna on da takvo nutarnje

veselje, puno zahvalnosti i ljubavi, ne samo mnogo više popravlja od bilo koje hladne kazne, nego i da daje poleta za brz duhovni napredak, kao i za samu vanjsku radinost. Tu već nalazimo onaj nauk u kojemu je čitav jedan program, kad će kasnije tražiti u Pravilu mir i radost za sve "DA SE U BOŽJOJ KUĆI NITKO NE SMUĆUJE NI ŽALOSTI".



Očinski je osjećaj prema monasima Benedikta uvijek držao budnim nad svim njihovim poslovima i pogibeljima. Dok se jednog dana nalazio u samostanu, dječak je Placid sišao k jezeru zagrabiti vode. S vrčem se u ruci previše nagnuo, pao u jezero i struja ga povede do dubine gdje mu je zaprijetila pogibelj. Rasvijetljen nutarnjim božanskim svjetlom

opat brzo pozove Maura da potrči u pomoć mladom subratu u pogibelji. Poslušni Mauro potrči i misleći da se i dalje nogama dotiče tla išao je po vodi, stigao Placida i uhvativši ga za kosu dovuče ga do obale. Tek tada spazi čudo i u svojoj se skromnosti začudi što se to baš njemu dogodilo. Vrativši se opatu saopći mu što se zbilo. Tada nastane nadmetanje u poniznosti: Benedikt pripisuje čudo Maurovu posluhu, a Mauro da sva zasluga ide ocu koj je bio dao zapovijed. Slatku je prepirku, zaista dostojnu svetaca, presudio Placid izjavom: "Kad sam bio dignut s vode, nad svojom sam glavom ugledao opatovu kabanicu i činilo mi se da me on spašava".



MOLITVA TREĆEG DANA



Oče sveti, Benedikte, kako ovaj primjer pokazuje meni i svim dušama željnim savršenstva vrijednost posluha. Poslušnost treba da nadahnjuju i razveseljuju bogove svoga tijela, svoje pameti, svoga novca, svoga imanja, svoje časti, te tako postaju nepokorni Bogu i gube ljubav za svoga bližnjega. Postali su ravnodušni prema

Božanskim vrijednostima, poprimaju izgled zloduha i dopuštaju da budu zavedeni i njemu posvećeni.



Sveti Oče Benedikte, čudotvorče, koji si oslobađao od sotonske zarobljenosti i njenih zabluda, molim te da nikada ne dopustiš da budem zaveden-a u zabludu od Zloga, da jurim za lažnom čašću, za ljudskom veličinom, upadnem u egoizam, sebičnost, mlitavost koja gasi gorljivost, revnost, poniznost i požrtvovnost.



Čvrsto me drži u svojoj svetoj prisutnosti kako bih mogla sačuvati svoju vjeru u Isusa Krista, ljubiti svetu Majku Mariju, odreći se svega zemaljskoga, ljubiti savršenom ljubavi, usavršavati se u svetoj poslušnosti i slaviti i veličati tvoj sveti zagovor. Amen

Sada se izmoli Krunica

i Litanije sv. Ocu Benediktu






ČETVRTI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Djelovanje našeg sveca, upravljeno prema tolikom slavljenju Boga, neprestano je izazivalo protivljenje sotone. Sada je taj našao saveznika u zavisti nekog nedostojnog svećenika iz okolice, Florencija. Čini se da je njegov podli i lakomi lik stavljan uz onaj Beneditkov da bi se bolje ocijenila i odskočila moralna visina svečeva.



Glas o opatovoj svetosti i dolaženju tolikog svijeta njegovu samostanu zadavali su izrođenom svećeniku mnogo muke i gorčine. Došao je sve do ponora srca u koji može da siđe i da se zatvori ljudska prostota. Odlučio je otresti se čovjeka kojega je smatrao svojim suparnikom. Vikovarski su nesretnici bili odabrali vino, a on kruh, pa mu pošalje komad zatrovanog. No proročkim je duhom Benedikt i ovog puta otrkio varku i učinio da odani mu gavran odnese onaj smrtonosni kruh daleko u šumu. Uz sve ovo Florencije nije odustao. Strast ga je bila posve zaslijepila. Kad mu nije bilo dosta ugroziti tjelesni život svetog opata, nevjerojatnom je zloćom zamislio sramotan plan kako će naškoditi duhovnom životu njegovih mladih učenika. Tada Benedikt, u nadi da će smrviti zavist onog nesretnika kad se sam udalji, promisli kako je došao čas da se preseli drugamo. Za onih je dvanaest samostana, što ih je ostavljao u subješkim brdima, izdao potrebne naredbe, a sam se s nekoliko učenika zaputiio prema novom prebivalištu. Svećenik je

likovao. No radost mu se brzo pretvorila u žalost. Balkon, s kojega je zadovoljan promatrao opatov odlazak, iznenada se sruši i on zasut kamenjem nađe pod njim naglu smrt. Tad se Mauro požuri i stigne ljubljenog oca te mu ispripovijedi strašnu Božju kaznu i zamoli ga da se povrati. Benedikt je i tu mislio po svetačku te se ražalosti zbog smrtne nesreće svog neprijatelja, a i zbog Maurove naslade nad njom. Nije se vratio, zbog svoje nakane da zvarši novi tip svoga samostana kao i konačno prebivalište a to je Monte Cassino.



Iako su skupine vjernika dolazile i molile ga sa suzama da se vrati, bilo je uzalud. Prije nego se dao na novi pothvat povukao se u samoću da se sam pripravi, i jasno je vidio obrise Božjeg plana. Važan dogadaj se zbio 529. godine. Benedikt se penje na brdo Montecassino koje će po njemu postati tako čuveno kroz stoljeća.

Kad je Benedikt stigao na brdo, odlučno je tu dao posjeći lugove posvećene lažnim bogovima. Na taj je način onima, koji su se još držali poganskog praznovjerja, spriječio daljnje obavljanje mračnog kulta.

Zatim se uputi k zdanju koje je na vrhu obuhvaćalo hramove Jupitera i Apolona, te sruši i njihove kipove, a mjesto posveti istinskom Bogu. Jupiterov je hram pretvorio u crkvu i posvetio je sv. Martinu iz Toursa, svecu koji je bio čuven kao jedan od najstarijih i najoduševljenijih širitelja monaškog života na Zapadu. Na samom je vrhu bilo Apolonovo svetište iz kojega je Božji čovjek odstranio sve što je bilo u vezi s idolopoklonstvom i tu podigao bogomolju sv. Ivana Krstitelja. I taj se svetac, zbog oštrog života u jodanskoj pustinji,s pravom smatra pretečom i uzorom kršćanskih pustinjaka.



Benedikt se nije zadovoljio samo time, već je stao Božje istine revno propovijedati okolnom narodu koji se još nalazio u sjeni zabluda. Takvo je blistavo djelovanje u sebi uspješno združivalo sredstva konteplativnog života s djelima aktivnog apostolata.



Na boj, što ga je Benedikt takvim svojim nastupom zametnuo sa sotonskim kraljevstvom, demon je odgovorio otvorenim i neugodnim napadajima koji su Benedikta i njegove učenike stavljali na velika iskušenja. No oni su ujedno pridonijeli da je svetac izvojštio još sjajniju pobjedu. Sotona se u svom bijesu Božjem čovjeku ukazivao u strašnom izgledu i sav u ognju te se činilo da će ustimam i očima i njega spaliti. Također bi i monasi čuli kako ga pakleni neprijatelj naprije zove: "Benedikte, Benedikte", a kad mu on nije odgovarao, onda je sav bijesan s očite nemoći nastavljao: "MALEDICTE NON BENEDICTE - prokleti a ne blagoslovljeni, što imaš sa mnom, zašto me progoniš?"



Benedikt, koji je u samom svom imenu nosio znak Božje naklonosti, uistinu je bio zakleti neprijatelj sotone zbog njegovog prisvajanja vlasti koja pripada jedino Bogu i Njegovu Kristu. No sotona se sa svoje strane nije ograničavao na puke riječi i prijetnje. Dok su monasi pod vodstvom svog oca podizali Božji dom, koji je imao zamijeniti sotonin, namjeriše se na ogroman kamen i odlučiše ga upotrijebiti. Ali ne uspiju ga pomaknuti, najprije par njih a onda nekolicina, no kamen ostane nepomičan kao da je urastao u zemlji. Neprotumačiv ih slučaj navede da su posumnjali nije li po srijedi sotona. Pozovu oca koji se pomoli i blagoslovi kamen. Zaista sotona pobjegne i onda su kamen odmah lako podigli.



Kad su na istom mjestu kopali dublje, nađoše jedan kip nekog kumira i slučajno ga baciše u kuhinju kraj ognja. Iznenada zatim ugledaše toliku vatru koja je izgledala kao pravi požar. Uznemireni počeše ga gasiti vodom. Dozvan tom bukom Benedikt ode i spozna da je đavolska prevara samo prividna. Po običaju nagne glavu na molitvu i uspije učiniti da su oči braće vidjele svu spraznost tog privida. Bila je to samo đavolska varka od koje kuhinji nije prijetila nikakva opasnost.



Neprijatelj u svojoj srdžbi nije štedio ni osoba. Dok se nekog dana svetac molio, onaj mu se ukaže i bezobrazno mu navijesti kako ide monasima koji su bili zaposleni kod gradnje nekog zida. Benedikt požuri obavijestiti braću o skoroj pogibelji. Nije im njegova poruka pravo ni stigla kad zli duh sruši onaj zid i zgnječi pod sobom jadnog mladog monaha. Svi prestrašeni i zabrinuti javiše ocu što se dogodilo i na njegov mu zahtjev donesu ono bijedno zgnječeno tijelo. Poslavši braću vani zatvori se sam na molitvu većim žarom nego obično. Bog je na njegovo traženje onom monahu začas vratio život i prijašnje zdravlje, toliko da ga je Benedikt mogao opet mirno poslati na posao.



Napasnik se, ipak nije smatrao pobijeđenim. Jednog je dana opat ušao u bogomolju Sv. Ivana. U susret mu dođe sotona i to iz želje da mu se naruga, u liku živinara s oruđem tog zanata. Usput mu reče: "Idem k tvojoj braći da im dadnem svoj napoj". Benedikt shvati zlobu opakog zlikovca i stane odmah žarko moliti. Silazeći prema samostanu susretne

starog monaha koji je upravo tada, dok je grabio vodu, bio napadnut od paklena duha bacivši ga na zemlju i grozno ga mučeći. Po Božjem se nadahnuću otac približi jadnom subratu i zaušnicom ga oslobodi opsjednuća.



Moć se našeg sveca nad paklenim silama pokazala i u drugoj zgodi, gdje se istodobno očitovao i njegov proročki duh. Sotona je strašno mučio nekog klerika Avinske crkve. Njegov ga je sveti biskup Konstantin slao u razna svetišta mučenika da bi postigao ozdravljenje. Uzalud, Bog to nije dopuštao jer je htio proslaviti Benediktove zasluge.

Doveli su onoga k njemu i nesretni je klerik odmah bio oslobođen te nevolje. No iz njegovih usta čuo je i neočekivano saopćenje! "Idi, više ne jedi mesa i ne usudi se pristupiti svetom ređenju, inače ćeš opet pasti pod vlast sotone". Klerik je neko vrijeme slušao, ali je kasnije iz slavohleplja zanemario opatove riječi i dao se rediti. Odmah ga je

nato sotona opet svladao i toliko mučio da ga je doveo do smrti, tako je platio svoju neposlušnost.

Potresna je i ustrajna ta borba sotone. Sjeća nas one što je Bog dopustio protiv nekih svetaca. Zlo ne može podnositi dobro i dok mu je omogućeno suprostavlja mu se i spriječava ga. Od kada je Božji neprijatelj opazio mladog pustinjaka u subjaškoj

špilji, morao je uvidjeti da Bog u njemu sprema nešto veliko. Razvoj mu je događaja to provrđivao. Njegov je pak boj pomogao da se Božji čovjek priučio oružju i načinu kako da se bori protiv paklenih zasjeda i tako je postao osvjedočen učitelj budućim naraštajima.



Ne samo to, već se očita uspješnost Benediktovih zasluga i molitve protiv demonskih nasrtaja sveca učinili jednim od najviše zazivanih zaštitnika koji s neba pomaže protiv pakelnih napasti i majstorija. Još i danas misionari priznaju njegov zagovor u onim zemljama gdje prevladava poganstvo i zato uvelike šire njegovo štovanje i upotrebu njegove medalje. Tako i vjernici, koji molitvom traže njegovu pomoć, u njemu uvijek nalaze snažnu obranu od đavolskih navala.



I pored pakelnih protivnosti, svladanih očitom nebeskom pomoći, Benedikt je podizao samostan kakav je zamislio u svojoj pameti na temelju razmmišljanja i iskustva.



MOLITVA ČETVRTOG DANA



Život je poseban dar, ali veći dar nego život je dar duše. Svako ljudsko biće sa dušom, morat će za taj dar, za dušu, Bogu položiti račun. To ne može učiniti nitko drugi, nego sam čovjek koji umire. Mnogi danas odlaze u pakao, u vječno prokletstvo jer su se i odlučili živjeti kako ih je poticao sotona, i on ih smatra svojim vlasništvom. Bog

privlači k sebi, a sotona k sebi. To je razlog zašto se tako teško osloboditi sotonskog zahvata i sotonskih vlasti. Mnogi traže sve više i više načina da se odupru Bogu te uzimaju slobodu razmišljanja i uživanja.



Sveti Oče Benedikte, veliki zaštitniče, moćni branitelju protiv Zloga i njegovih sila, danas nitko nije siguran da će dalje živjeti i već sutra se može naći pred licem vječnog Suca i dobiti strašnu osudu, Pakao, vječni i neugasivi oganj.



Zato ti ovoga časa, upravo sada, izručujem svoju dušu u tvoje ruke, da je oslobodiš od zla, očuvaš u sigurnosti od svakoga smrtnoga grijeha, da je svakoga dana sve više i više izdižeš i okrećeš prema velikom nebeskom blagu, gdje će primiti veliko milosrđe, neizrecivu radost i vječni život. Amen.

Sada se izmoli Krunica

i Litanije sv. Ocu Benediktu





PETI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Čudesa i druge karizmatske pojave pratile su svečevo djelovanje također i na Monte Cassinu. Već smo ga vidjeli u borbi sa sotonom. Bog je htio svojim vlastitim autoritetom potvrditi vjerodostojnost svoga divnog sluge kod njegovih daljnjih učenika i za budućnost. Grgur Veliki ističe njegov poseban proročki duh. Neki su svečevi monasi išli

propovijedati i bili su primorani ostati dulje od predviđenog vremena. Jedna ih pobožna žena nagovori da u njenoj kući nešto pojedu, a Pravilo to nije dozvoljavalo. Kad se vratiše i prema samostaskom običaju zatražiše od opata blagoslov, nisu očekivali da će ih on zapitati:"Gdje ste blagovali?" Nigdje, odgovoriše nevaljalci. A Benedikt: "Zašto tako lažete?". Onda im točno navede kuću u koju su ušli, koja su jela jeli i koliko čaša popili.



Drugi je neki učenik bio poslan u obližnje selo, što ga je svetac bio obratio na pravu vjeru, da ondje održi duhovni nagovor. Od njih se da nagovoriti da na dar primi nekoliko rubaca. Na povratku ga opat ukori: "Kako je nepravda ušla u tvoja njedra?" On se začudi jer se više nije sjećao što je bio učinio. No Benedikt ga podsjeti: "Misliš da nisam bio

prisutan kad si rupce stavio u svoja njedra?"



Monasi bi se za takve stvari pokajali, zatražili i dobili oproštenje, ai bi se uvijek iznova sjetili da tom čovjeku s neba, tako rasvijetljenom, ne mogu lako sakriti svoje nedostatke. A kako monasi, tako ni drugi ljudi.



Neki je dobar vjernik običavao svake godine posteći doći na Monte Cassino posjetiti Benedikta i istodobno svog brata monaha, po imenu Valentijana. Dogodi se da mu se jednom na tom putu priključi neki drugi putnik koji je sa sobom nosio hrane, i taj ga je dva puta pozvao da se okrijepi. Pobožan je hodočasnik odbio, izjavivši da se običava natašte predstaviti Benediktu. No nakon nekog vremena, eto livade sa svježom vodom, a bilo je već i kasno i osjećala se umornost.

Zbilo se da onaj nije uspio odoljeti na treći poziv svog suputnika. Jeo je i navečer stigao u samostan. Našao se pred Benediktom, taj ga je blago opomenuo: "Kako si se, brate, dva puta odupro zlom duhu, a treći se put dao nagovoriti?"



Značajniji je slučaj nekog Eksilarata. Njega je gospodar poslao da svecu ponese dvije bačvice vina. Putem jednu sakrije i izruči samo drugu. Božji mu čovjek zahvali, ali ga na rastanku upozori: "Pazi, sinko moj, da ne piješ iz one sakrivene bačvice! Oprezno je nagni i vidjet ćeš što je u njoj". Eksilarat ode postiđen. Kad je huncut došao do bačvice i okrene je, opazi kako iz nje izlazi zmija.



Kada se ima posla sa svecima, takve nepodopštine teško uspijevaju. Iskusio je to Totila na način koji je još više odjeknuo. Prolazeći Cassinom kralj je naivnom i ponešto surovom znatiželjom barbara htio izvršiti pokus da vidi posjeduje li Benedikt zaista proročki duh, kako je o njemu kolao glas. Zaustavio se nedaleko od brda i svome je štitonoši Riggu dao svoju kraljevsku opremu, vojničku četu i pratnju od tri svoja plemića. Kralj je htio da se Riggo kasinskom opatu predstavi kao da je on sam. No kad je Riggo došao do samostana, Svetac mu još izaleka poviče: "Skini, sinko, što nosiš; nije to tvoje!"

Riggo se sa svima prestraši, jer su se pobojali Božje osvete što su se poigrali s Božjim slugom, svi padoše na zemlju. Kad su se opet podigli, nisu se usudili ni pristupiti bliže Benediktu, nego su žurno sišli s brda da izvijeste kralja kako su bili otkriveni. Tada se Totila osobno uputi opatu. Ugledavši ga izdaleka baci se ničice u strahu da mu se približi.



Benedikt je sjedio i više ga puta pozvao da se digne, a na kraju se sam uputi da ga uspravi. No svečeve su riječi bile svečane i stroge: "Mnogo zla činiš", mnoge si nepravde počinio. Ostavi se već jednom nepravednog postupanja. Ući ćeš u Rim, proći ćeš preko mora, deset ćeš godina vladati, desete umrijeti". Totila ostane osupnut. Oštra mu se strogost toga golorukog Rimljanina pričini još neodoljivijom zbog božanskog tona u kojima su sažete riječi bile izgovorene. U Totili su već nadolazili novi narodi da pokucaju na vrata civilizacije. Prilaze Benediktu koji ih prima. Njegova će plodna riječ unijeti u te mlade i nove snage u krilo rimske uljudbe koja je postala kršćanskom. Bit će to najsjajniji dragulj u njegovoj slavi. Prporučivši mu se u molitve barbarski je kralj otišao. S takvom sigurnošću izrečeno proroštvo govorilo mu je o pobjedama, ali i o smrti. Srce mu je bilo potreseno i to je stanje potrajalo. Sv. Grgur pripominje da je od tada bio manje okrutan, a međutim se na Totili sve ispunlo prema svečevom prproštvu.



MOLITVA PETOG DANA



Sveti Oče Benedikte, mnogi sveti su se jako brinuli o svojim dušama, dok danas mnogima do njihove duše nije ni stalo. Ne žele promijeniti svoj govor, svoj život, odreći se grijeha i naslde ovog života. Ljudi tako brzo kritiziraju i sve stavljaju u pitanje, pak se prepiru i raspravljaju oko izbora Božanskog Spasitelja. Koja oholost i drskost ljudi i njihove uobraženosti, da Božanske stvari zamjenjuju na svoj način razmišljanja, upropašćujući mnoge, nakon što su sami postali zli. Njihova slobodna volja ima veliku moć na njihov duh, srce i njihovu dušu.



Sveti Oče Benedikte, molim te da nikada ne dopustiš da se odlučim za sotonu te tako postanem njegov rob. Pomozi mi da se mogu odreći svega u ovom svijetu punom sablazni, ogorčenja, nepravde, velikog straha i sotonske vladavine.



Svojim zagovorom daj mi snage da mogu odbaciti svoje ja, svoju oholost i sve ono što me veže uz ovaj svijet. Daj mi snage da se potupuno mogu osloniti i vjerovati u Božju Providnost, čvrsto prionuti uz Nebesku Majku Mariju i uteći se Tvojoj moćnoj zaštiti vršeći volju Očevu, te tako postati dobar i svet, i zaslužiti vječnu domovinu u kojoj ćemo skupa imati vječnu radost.



Evo ti srce moje, Sveti Oče Benedikte, učini ga sretnim.

Evo ti ruka moja, povedi me putem svetosti.

Evo ti duša moja, uzmi je u zaštitiu od sotone, njegovih sila, njegove laži, zablude i utjecaja!

Prihvati me kao dušu koja traži spas u tvojoj moćnoj zaštiti. Amen.



Sada se izmoli Krunica

i Litanije sv. Ocu Benediktu.




IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Božjim rasvjetljenjem, a već smo vidjeli kako je bilo obilno, Benedikt je prodirao u duh i srce drugih. On se tim darom služio da svoje učenike odgaja u kreposti. Tako je jedne večeri, dok je blagovao, spoznao da mladi monah, koji mu je prema običaju vremena za stolom držao svjetiljku, razmišlja kako je on sin visokog činovnika te u sebi tiho govori:

"Tko je ovaj, pred kojim ja dok jede držim svjetiljku kao kakav rob? Tko sam ja, a eto moram njemu služiti?"

Iznenada će mu opat strogo: "Učini, sinko, znak križa nad svojim srcem! Što to unutra melješ? Kažem ti, prekriži svoje srce! "Zatim naredi da svjetiljku prepusti drugome i da sjedne. Mladog su monaha braća pitala što znače one tajanstvene riječi, a on im prizna svoje ohole misli. Na taj su se način svi sve više uvjerili kako ništa ne može izbjeći oku

koje je rasvijtljeno s neba.



Nebo je neprestano pratilo patrijarha darom čudesa. Osobito kad su po srijedi bili vjera i ljubav kojima je htio što dublje odgojiti svoje monahe, a i druge ljude.



Gotski je rat prouzrokovao da je posvuda zavladala nestašica i glad. Posebno je jedne godine trpjela Kanija. Benedikt je uvijek bio spreman pomagati bijednima. Kad se jednog dana u samostanu našlo samo toliko brašna da ga je bilo dosta valjda za pet hljebova, monasi su bili snuždeni. No otac ih je znao blago opomenuti i utješiti: "Zašto se smućujete?

Ako danas manjka kruha, sutra ćemo ga imati u izobilju". Sljedećeg se jutra pred vratima samostana našlo dvjesta mjera brašna u vrećama. Nikada se nije doznalo tko ih je donio. Bila je to Božja Providnost i monasi su joj s priznanjem zahvaljivali.

Providnost se pokazala i u jednom drugom slučaju. Darežljivost, kojom je Benedikt onih oskudnih godina pomagao potrebne, bila je u samostanu smanjila i svu zalihu ulja. U smočnici se nalazio još samo ostatak. Kad eto ti nekog Agapita, podđakona, i moli malo ulja. Božji se čovjek nije ustručavao odrediti da mu dadu ono što imaju. No celerar (opskrbinik) nije izvršio njegovu naredbu želeći barem ono malo sačuvati za zajednicu. Kada je to doznao Benedikt, sa svetim gnjevom naredi da se ta staklena posuda s uljem neposluha baci kroz prozor. Posuda je pala na strmo kamenje, ali se nije razbila iako je bila od stakla. Nije iz nje istekla ni jedna kaplja i tako su mogli zadovoljiti Agapita. Nakon što je svetac ukorio celerara zbog njegove neposlušnosti i škrtosti sve je pozvao da mu se pridruže u molitvi. Što se dogodi? Tu blizu je stajala velika posuda, prazna i pokrivena. Najedanput je ugledaju tako punu ulja da je ulje podiglo poklopac i stalo teći na zemlju.

Tada je otac prestao moliti, a i ulje prestalo teći. Bog ne uskraćuje pomoć onome tko svoje ufanje stavi u njega. Toliko manje onome tko svoje ufanje stavi u njega. Toliko manje onome koji je zbog njega sve ostavio. Beneditka možemo smatrati jednim od najznačajnih svetaca providnosti.



Tako je nekom drugom bijedniku trebalo dvanaest dukata zbog kojih ga je mučio njegov vjerovnik. Pomisli da pokuca na srce patrijarha, ali taj ih nije imao pa ga utješi lijepim riječima i pozove da se vrati za dva dana. Zatim se po običaju dadne na molitvu koja je dozivala čudesa. Kada se dužnik vratio, na samostasnkom se kovčegu nađe trinaest dukata. Svetac mu reče: Dvanaest je za tvoga vjerovnika, a trinaesti za tvoje potrebe".



MOLITVA ŠESTOG DANA



Koliko se samo uočava djelovanje Zloga. U svemu što se zbiva oko nas tako je malo Božjega, tako se malo dokazuje poštivanje Božjih zapovijedi, a malo ljudi pokazuje način kreposnog života, a zlo se prikazuje kao dobro.



Grube riječi i osorne se često čuju, te kod mnogih ljudi na licu izazivaju toliku bol. Laž i kleveta se povećava iz dana u dan i mnogi su ranjeni zbog toga, liju suze i nepravedno trpe.



Sveti Oče Benedikte dođi mi u pomoć, da suzbiješ napade i nasrtaje demona na zemlji koji su došli iz pakla da pridobiju duše za sebe i napune sotonsko kraljevstvo svojim prevarama, lažima i zabludama nudeći im sva zadovoljstva ovoga svijeta. Zaštiti me da nikada ne ostavim bolni osjećaj ni u jednom čovjeku, te priteci u pomoć i onim ljudima koje sam svojim riječima, mislima ili djelima uvrijedila. Izmoli mi takvu milost, da bilo što kažem svome bližnjemu dobro ocijenim kakav će biti učinak mojih riječi, te mu uvijek budem spremna pomoći molitvom, riječju i djelom. Amen.



Sada se izmoli Krunicu

i Litanije sv. Oca Benedikta



SEDMI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Na još očitiji način bio je oslobođen jedan bijednik kojega je progonio neki nasilnik. Zvao se Zalla i bio je jedan od najokrutnijih zlikovaca koji su haračili za vrijeme kralja Totile. Strašno je mrzio klerike i monahe, a jednom stane mučiti nekog seljaka s namjerom da od njega iznudi novaca. Jadnik ih nije imao i ne znajući kako se izvući, uteče se lukavštini te rekne onome: "Svu sam svoju imovinu predao Benediktu." Onaj okrutnik odgovori: "Dobro, onda me vodi k njemu!" Sveže mu ruke ispred svoga konja da ga vodi u samostan. Opat je sjedio uz vrata zadubljen u čitanje. Surovi mu Got običajnom drskošću poviče: "Diži se i daj mi što ti je ovaj čovjek izručio!" Dostojanstvom, svojstvenim svecu i Rimljaninu, Benedikt podigne oči i na njegov se pogled najedanput i same od sebe odriješe ruke onoga seljaka. Čudo je prestrašilo

surovog Zallu koji dršćući padne pred noge Božjem čovjeku. Benedikt nije ustao ni prekinuo svoje čitanje, već naredi da ga u samostanu okrijepe. Zatim ga mirno opomenu i nagovori da prestane svojom divljom okrutnošću i da više ne muči onog siromaha.



Benedikt je ljubav, potvrđivanu od Boga tako čestim čudesima, iskazivao u svakoj vrsti nesreće. Tako se neki mladić razboli od tzv. slonovske gube. Ispala mu kosa, a sva mu je koža bila puna bubuljica i čireva. Poslaše ga svecu i on mu začas povrati zdravlje. Drugoga je bio otrovao opaki neprijatelj. Nije umro, ali je bio zapao u tako teško stanje da je sličio gubavcu. Donesoše ga Benediktu koji ga odmah ozdravi. Bilo je dosta da ga se dotakne i one su pjege nestale. Čudesa sv. patrijarha i moć protezala se sve dotle da je i mrtvima vraćao život.



Već smo vidjeli onoga mladog monaha zgnječena đavolskom zasjedom. Nije bilo ništa manje čudno što je izveo na dječaku nekog seljaka.



Jednom, naime, dođe u samostan neki seljak sav utučen od žalosti. Na rukama je nosio mrtvog sinčića. Doznavši da je svetac vani u polju, položi maloga na vrata i potrči tražiti Benedikta. Naiđe na nj, kad se vraćao s braćom s posla, i svom snagom što mu je davalo očinsko srce stane vikati: "Vrati mi sina!" Opat odogovori: "Kako zar sam ti ga ja uzeo?"

No ovaj će: "Moj je mali umro, dođi i oživi ga!"



Na taj glas, za koji se činilo da zapovijeda, ponizna se Benedikt rastuži i reče:"Uklonite se, braćo! To je posao svetih apostola i prelazi moje snage". No, seljak nije mario za te razloge. Njegova očinska bol i povjerenje u sveca slijedili su drugačiju logiku, toliko da se stao zaklinjati kako neće otići prije nego mu sina oživi. Benedikt ganuta srca dođe do samostanskih vrata, klekne i poput proroka Ilije i Elizeja ispruži se nad mrtvo dječakovo tijelo zatim ustane, pruži ruke prema nebu i reče: "Gospodine, ne gledaj moje grijehe nego vjeru ovog čovjeka i vrati dušu u ono tjelešce"! Tijelo se odmah počelo tresti i na uzbuđenje prisutnih, srce mu stane jako udarati. Dječak je opet bio živ. Benedikt ga uze za ručicu i preda sretnom ocu.



MOLITVA SEDMOG DANA



Sveti Oče Benedikte, Bog ni u jednom trenutku ne dozvoljava da Mu nešto namećemo ili onemogućavamo, nego sve radi po svojoj namisli, ponekad tražeći od nas veliko odricanje.



Često puta naše srce je zatvoreno Božjoj milosti i nećemo da poslušamo ono što Bog nama govori i od nas traži, ne želeći se odreći navezanosti, te Bog ne može ući svojim riječima, svojim svjetlom, svojom ljubavlju i milosrđem u naše srce.



Oče Sveti Benedikte, pomozi mi da otvorim svoje srce Božjem pozivu, da ustrajem u tome, da ne izigram spasonosni poziv, ostanem u milosti posvetnoj oslobađajući se od svega i svakoga, kako bi se u mom srcu nastanio mir koji je jači od svakog nemira. Posebno Te molim, vjerni moj i moćni zaštitniče, da mi za zadobivenu milost izmoliš prosvjetljenje da je mogu dobro razumjeti i iskoristiti na Slavu Božju, spasenje moje duše i sviju onih koji to trebaju. Amen



Sada se izmoli Krunica

i Litanije sv. Oca Benedikta



OSMI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Navedena čudesa potvrđuju ljubav sveca, ali ne manjka ni onih koja otrkivaju koliko je uspješnosti Bog davao njegovim riječima po kojima je upravljao duše. Poneki put su te riječi bile i zasluženo stroge te je za njima slijedila strašna potvrda s neba.

Tako se dogodilo dvjema redovnicama koje su bile ohole i jezičave. Riječima su i na druge načine mučile nekog dobrog čovjeka koji im je obavljao vanjske poslove. Onaj sirotan je dugo trpio i na koncu otišao se potužitit Benediktu.

Svetac im odmah odlučno poruči: "OBUZDAJTE SVOJE JEZIKE, JER AKO SE NE POPRAVITE, IZOPĆIT ĆU VAS".

Bila je to samo prijetnja, a ipak je imala učinak presude. Dvije redovnice nisu marile za opomenu. Malo kasnije su obje umrle i bile pokopane u crkvi. No kad je kod Mise đakon pozivao da svi izopćeni izađu vani, stara je dojilja tih dviju vidjela kako izlaze iz groba pa i iz crkve. Stvar se ponovila više puta dok se starica nije sjetila Benediktove prijetnje.

Zatekla se kod njega, a on joj pruži kruh, kako su ga upotrebljavali za Euharistiju i naredi da se ta Gospodnja žrtva prinese za njihove duše. Od tog dana nije više bilo vidjeti da one dvije pokojnice izlaze iz crkve.



Sveti Benedikt je svoju izvanrednu moć vršio i nad mrtvima, pa tako i nad jednim svojim mladim monahom. Bez opatove dozvole otišao je svojim roditeljima i istog dana umro. Pokopali su ga, ali sutradan mu tijelo nađoše izvan groba. Ponovno ga polože u grob, no i sljedećega ga dana nađoše izvan groba. Počeše domišljati razlogu i pohitiše Benediktu moleći ga da iskaže svoju dobrotu pokojnome. Svetac im uistinu uruči posvećen kruh i naredi da Gospodnje tijelo polože na prsa mladog monaha. Tako je izvršeno pomirenje i od tada je ono mrtvo tijelo moglo mirno počivati u zemlji.



Strašan učinak svoga neposluha Benediktu iskusio je na sebi i neki drugi živ monah.

Tvrdoglavo je htio izaći iz samostana. Otac ga je dugo opominjao da ne čini tog koraka koji će mu naškoditi duši. No onaj ostane tvrd, dok se svetac ne naljuti i otpusti ga. Bjegunac se našao izvan samostana, na putu ugleda strašnog zmaja kako mu razvaljenih žvala prijeti da ga poždere. Jadnik stane vikati: "U pomoć, brzo! Eto zmaja koji će me

progutati!" Braća su dotrčala, ali nisu vidjela paklenog zmaja. Bio ga je ugledao samo nevjeran monah, koji ga je najprije poslušao, a onda se stekavši pamet vratio u samostan s odlukom da više ne izađe.



Samostan ustanovljen u Terecini je nastao kad je neki gospodin onoga grada zamolio Benedikta da na njegovu zemljištu sagradi samostan, svetac je pristao i poslao nekoliko svojih monaha uz obećanje da će određenog dana sam doći i pokazati im plan kako da ga podignu. Učenici, sretni, jedva su čekali označeni dan i u predvečerje su sve uredili da dostojno prime oca i s njim možda još druge. Te su noći terecinski opat i prior u snu vidjeli Benedikta kako im pokazuje plan zgrade, ali tome nisu pridavali monogo pažnje. Na ustanovljeni dan patrijarh nije došao i monasi se rastužiše, i pošli su svecu poslije

dužeg čekanja da mu se potuže kako su uzalud čekali.

On im odvrati: "Kako? Nisam li došao prema svom obećanju? Nisam li vam se ukazao u snu i naznačio kako da podignete samostan? Idite i sagradite ga prema mojim uputama". Tako je nastao Teracinski samostan, koji se kasnije prozvao samostan Sv. Stjepana.



MOLITVA OSMOG DANA



Sveti Oče Benedikte, mnogi ne mogu živjeti mir. Nemaju mira u svojim srcima jer ne shvaćaju da je mir Božji dar, a mir nam je svima tako potreban.



Ja želim mir u svom srcu, u svojoj obitelji, mir u svom gradu, domovini i cijelom svijetu, ali znam da se za taj mir moram i ja sam odlučiti, jer tu odluku mogu donijeti samo ja, u svakom sukobu, u obitelji i dalje.



Sveti Oče Benedikte, moja odluka je uvijek slaba, pomozi mi da bude odlučna, kako bih mogao ljubiti, praštati, poštivati druge, služiti drugima i svoj jezik obuzdati baš onako kako to Gospodin od mene traži, da služi na slavu Božju a ne u službi vraga.



Sjeti se, dragi Oče, kako si ti uživao sretne trenutke svete šutnje i imao radost, molim te u ime one ljubavi i poslušnosti koju si ti imao prema Bogu, da i meni izmoliš vječnu radost, svetu šutnju, savršenu psolušnost te dar svete poniznosti.

Amen.



Sada izmoli Krunicu

i Litanije sv. Oca Benedikta





DEVETI DAN



IZ ŽIVOTA SVETOG OCA BENEDIKTA



Vrlo žalosno je bilo i za samog patrijarha jedno drugo rasvjetljenje što mu ga je udijelio Božji Duh. Neki plemić po imenu Teoprob, kojega je svetac bio obratio, družio se s njim u velikom povjerenju. Jednog ga dana taj nađe u ćeliji kako gorko plače. Počekao je neko vrijeme šuteći i sa suzdržljivim poštovanjem. No opazio je da onaj plač, različit od onoga kojim je svetac inače znao moliti, potječe od neke posebne tjeskobe. Teoprob se onda usudi zapitati ga za uzrok, na što mu Benedikt odgovori: "Evo vaš će ovaj samostan što sam ga podigao i sve što sam pripravio svojoj braći, po sudu Božjem biti prepušten nevjernicima. Jedva sam uspio postići da se spase životi".

Tako je patrijarh predvidio prvo razorenje svoga Monte Cassina što su ga oko 577. godine izvršili Longobardi pod Zatonom. Navalili na nj po noći, po njemu harali, ali nisu naškodili monasima koji su se spasili bijegom. Benediktov plan se ponavljao stoljećima kad su njegov dragi dom u drugim prigodama pustošili nesavjesni ljudi ili protivne

prirodne sile. Tako god. 883. Sareceni, godine 1349. potres, a da se i ne govori o drugim pustošenjima. Godine 1944. anglo-amerikanska vojska je sravnila sa zemljom to mirno prebivalište što ga je svetac gore podigao za sveta djela i kulturni napredak svijeta.



U jednom blagoslovljenom času, kad mu je duh posve uznesen na nebo, Bog je Benediktu udijelio posebno viđenje. U gluho doba noći, dok su braća počivala, on je uz prozor razmatrao o božanskim stvarima. Najednom je jaka svjetlost raspršila svaku

tamu pred njegovim očima i zasjala tako silno da je nadilazila i samo danje svjetlo. Zatim nadođe još čudnije: u jednoj mu se sunčanoj zraci ukazao kao sklupljen čitav svijet. Učeni su bogoslovi raspravljali o naravi tog izvanrednog božanskog rasvjetljenja, te su čak pitali da li je svetac u tom času promatrao samo Božje lice. No sigurno je, kako pripominje sv. Grgur, da Benediktova duša, navikla po posebnoj milosti misitčnog sjedinjenja gledati svoga Stvoritelja, toliko se tada raširila da je mogla obuhvatiti čitav svijet i gledati divote svišnjeg Bića koje ga je stvorilo.



MOLITVA DEVETOG DANA



Sveti Oče Benedikte, ako me Gospodnja Riječ ne oslobodi od straha, ne mogu biti ni otvoren njegovoj Riječi. Snagom svoga svetoga zagovora molim te da oslobodiš sve iz moga srca što smeta da se otvorim ljubavi Božjoj. Na poseban te način molim da uliješ duboku ljubav u moje srce prema Riječi Božjoj, kako bi je nosio i razmišljao o prevelikoj ljubavi koju mi Božanska dobrota dariva.



Tebi je, Sveti Oče Benedikte, Bog dao veliku snagu i moć nad Sotonom i njegovim paklenim silama, molim Te izmoli milost svima onima koji idu putem propasti a dali se pod vodstvo Zloga, a onima koji su se zapleli u zlo, daj snagu da se iz toga oslobode i milost da ostanu vjerni putu spasenja. Amen.



Sada se izmoli Krunucu

i Litanije sv. Oca Benedikta







Krunica svetom Benediktu


(iz Benediktinskog molitvenika)



U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen



Slava Ocu...



Sveti Benedikte, vođo i oče monaha, nado i utjeho onih koji ti se preporučuju. Stavljamo se pod tvoju moćnu zaštitu. Tebe, uzore svih kreposti, molimo da se po tvojim zaslugama dostojiš sačuvati nas od svake napasti i od svega što bi moglo naškoditi našoj duši, da izbjegavajući grijeh, nikada ne uvrijedimo neizmjernu Božju dobrotu.

Slava Ocu...



Sveti pokorniče Benedikte, diko monaha, ljiljane među trnjem, koji si postom i molitvom u samoći i tišini samostana oplakivao grijehe i tako stekao krunu slave, molimo te da se po tvojoj velikoj ljubavi prema Bogu dostojiš isprositi nam iskreno i pravo pokajanje za grijehe i nedostatke kojima vrijeđamo Boga i žalostimo Presveto Srce Njegova Sina.



Slava Ocu...



Ugodniče Božji, Sveti Benedikte, ti uvijek zelena maslinova grano, plodna lozo u vinogradu Gospodnjem, molimo te da zagovaraš nas grešnike pred prijestoljem Božjim, da nas, oprostivši nam grijehe, učvrstiš u dobrim odlukama kako se nikad od Njega ne bismo udaljili.



Slava Ocu...



Moćni patrijarhu, sveti Benedikte, koji si znao odbiti napasti svijeta i izvojštiti pobjedu nad neprijateljima svoje duše, tebi se utječemo, tebe molimo i prosimo, da po tvojim zaslugama, po zaslugama tvojih učenika Placida i Maura, tvoje sestre Skolastike i svih tvojih svetih monaha i monahinja, u nama ražariš sveti žar da se uzmognemo uspješno boriti protiv napasti tijela i đavla.



Slava Ocu...



Moćni čudotvorče, uzore strpljivosti i svake kreposti, sveti Benedikte, koji si ljubavlju i samozatajom znao postidjeti protivnike svoje, isprosi i nama od Stvoritelja, u nevoljama strpljivost, u taškoćama jakost, u opasnostima ustrajnost, da sljedeći tebe, postignemo mir i spasenje.



Slava Ocu...



Ljiljane čistoće, ljubitelju siromaštva, oče poslušnosti, sveti Benedikte, isprosi nam milost da zamrzimo grijeh, a zavolimo svetu nevinost siromaštva te da, nasljedujući tebe u poslušnosti, poniznosti i podvrgavanju volji Božjoj, revno izvršimo dužnost svoga zvanja.



Slava Ocu...



Bogu ugodni, sveti Benedikte, dragocjena duhovna posudo puna blage utjehe i prave radosti, tebe je Bog obdario neizrecivim milostima. Isprosi i nama da po tvojim zaslugama živimo uvijek u ljubavi i milosti Božjoj te nas nikakva sila ne odijeli od Boga, već da nakon smrti budemo dostojni Isusa Krista.



Slava Ocu...



Gospodin ga je ljubio i počastio

zaodjenuo ga je odjećom slave



Pomolimo se:



Svemogući Vječni Bože, počuj naše molitve koje Ti upravljamo potaknuti svetim životom što ga je tvoja milost oblikovala u tvome sluzi Benediktu. Učini nas na zemlji nasljedovateljima njegova uzorog života kako bismo na nebu bili dionici njegove slave. Po Kristu Gospodinu našem. Amen





LITANIJE SVETOG OCA BENEDIKTA


Gospodine, smiluj se

Kriste, smiluj se

Gospodine, smiluj se

Kriste, čuj nas

Kriste, usliši nas

Oče nebeski, Bože, SMILUJ NAM SE

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože

Duše sveti, Bože

Sveto Trojstvo, jedan Bože



Sveta Marijo, slasti monaha, MOLI ZA NAS



Sveti oče Benedikte, MOLI ZA NAS

Milošću i imenom blagoslovljeni

Sveti Benedikte, Božji čovječe

Podaritelju svetog Pravila

Mužu čestita života

Biseru svetosi

Ljubitelju samoće

Slugo Isusa Krista istinskog kralja

Štovatelju Kristova križa

Zaljubljeniče u molitvu

Preziratelju duha svijeta

Pobjedniče zlih duhova

Pomoćinče u napastima

Oče monaha

Uzore cenobita

Uglede posvećena života

Ustanovitelju kuće Božje

Upravitelju kuće Božje

Vođo Kristovih vojnika

Navjestitelju Božjeg djela

Primjere rada i reda

Naučitelju svetog straha

Učitelju poslušnosti

Pokazatelju šutljivosti

Primjere poniznosti

Uzore sabranosti

Uvoditelju dobre revnosti

Djelotvoritelju ljubavi

Putokaze mira

Ohrabrenje klonulih

Olakšanje slabih

Ublaženje jakih

Uzore duhovnih voda

Utjehho umirućih

Uresu Crkve

Zaštitniče Europe

Veliki čudotvorče

Naša radosti



Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliš nas, Gospodine.

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.



POMOLIMO SE:



Svemogući vječni Bože, koji si svetog Benedikta počastio darom svoje velike ljubavi, da bi po njemu nebrojene duše došle k Tebi. Ponoizno te molimo, po njegovim zaslugama, ražari naša srca ognjem svoje ljubavi da hrlimo k vrhuncima svetosti i slave. Po Kirstu Gospodinu našem. Amen.


03 lip 2009 19:29
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron