Sada je: 24 srp 2019 06:34.





Započni novu temu Odgovori  [ 31 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4  Sljedeća
 Dnevnik Sv. Faustine - cijeli 
Autor/ica Poruka

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Dnevnik Sv. Faustine - cijeli

Sponsored Links

Ne znam di točno sa ovim pa vi premjestite... u slučaju da već ima ovo (a prolistala sam mislim da nema) izbrišite.



Milosrđe Božje u mojoj duši

Dnevnik - s. Faustina


Bilježnica 1

O vječna Ljubavi Ti zapovijedaš naslikati Tvoju svetu sliku
i otkrivaš nam nepojmljive izvore milosrđa.

Ti blagoslovljaš one koji se približuju Tvojim zrakama
i svaku ocrnjelu dušu oblačiš u snježnu bijelinu.

O slatki Isuse, Ti si ovdje utemeljio prijestolje Tvoga milosrđa
da bi pomogao grešnom čovjeku i obradovao ga.
Iz otvorenog srca, kao iz čistog izvora
teče utjeha za duše i slomljena srca.

Pred ovom slikom neka neprestano teče
štovanje i slava iz duše dovjeka.
Neka svako srce slavi Božansko milosrđe,
sada i dovijeka i u svako vrijeme.



O moj Bože

Pogled u budućnost ispunja me strahom.
Ipak zašto trebam uranjati u budućnost?
Meni je dragocjen samo sadašnji trenutak,
jer budućnost će jedva svratiti u moje srce.

Vrijeme koje proteče, nije u mojoj moći,
da bi mijenjalo, popravljalo, dodavalo.
To ne ostvariše ni mudraci, niti proroci.
Bogu neka pripada što je prošlost u se progutala.

O času, posve mi pripadaš,
tebe želim iskoristiti sa svojom moći,
iako sam malena i slaba,
darivaš mi milost svoje svemoći.

U pouzdanju u Tvoje milosrđe
idem životom kao malo dijete
i svakodnevno ti poklanjam z ažrtvu svoje srce,
rasplamsalo u ljubavi za širenje Tvoje slave.



Bog i duše

Kralju milosrđa, vodi moju dušu.


Sestra Marija Faustina od Presvetog sakramenta



O moj Isuse, iz pouzdanja u Te
pletem tisuće vijenaca i znam
da će svi procvasti.
Znam da će svi procvasti
Kad ih Božje sunce obasja.

O veliki, Božanski sakramente,
koji zakrivaš moga Boga,
Isuse, budi sa mnom u svakom trenutku
i moje srce neće se bojati.


Bog i duše

Budi hvaljeno Presveto Trojstvo, sada i dovijeka. Budi slavljeno u svim svojim djelima i stvorenjima.
Neka začudi i proslavi veličina Tvog milosrđa, o Bože!
Trebam zapisati susret moje duše s Tobom, o Bože, u trenucima Tvojih posebnih kušnji.
o Tebi trebam pisati, o Neshvatljivi, u milosrđe s mojom jadnom dušom. Tvoja sveta volja je život moje duše.
Imam upute od onog koji Te, o Bože, poradi mene zastupa ovdje na zemlji, koji mi tumači Tvoju svetu volju.
Isuse, Ti vidiš kako mi teško pada da pišem, kako ne mogu jasno izraziti što doživljavam u svojoj duši.
O Bože, može li ijedno pero opisati što ponekad ne sadrže riječi? Ali Ti zapovijedaš pisati, o Bože, to mi je dovoljno.




Ulazak u samostan

Zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Po prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini
života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio.
U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja.
Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas milosti- iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva.
Neprestani pozivi milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama.
U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.
Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke.
U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog razgolićenog Isusa, cijelog u ranam govoreći mi: "Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?"
U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u komu sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja.
Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo.
Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke.
Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bilo je u katedrali.
Ne pazeći na ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti sakrament i molih Gospodinada mi podari spoznati što trebam dalje činiti.
Odmah sam čula riječi: "Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan". Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari.
Koliko sam mogla povjeriti svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekoh joj da pozdravi roditelje. Tako se oprostih.
U jedinoj odjeći bez ičega pođoh u Warszawu.
Kad sam izašla iz vlaka da svatko ide u svom pravcu, uhvatio me strah -Što činiti? Komu se obratiti kad nemaš nikoga poznata?
- Rekoh Majci Božjoj: "Marijo, vodi me, prati me". Odmah sam čula riječi u svojoj nutrini:
Trebam izaći iz grada i otputovati u jedno određeno selo, tamo ću naći sigurno prenoćište.
To sam i učinila i sve tako našla kako mi je rekla Majka Božja.
Sljedećeg jutra rano stigla sam u grad i pođoh u prvu crkvu koju sam ugledala i molila sam za daljnju volju Božju.
Sve mise slavljene su jedna za drugom. Za vrijeme jedne svete mise čula sam riječi: "Pođi k svom svećeniku i sve mu reci. On će ti kazati, što trebaš dalje činiti".
Nakon završetka Sv.mise pođoh u sakristiju i iznesoh sve što se događalo u mojoj duši, zamolih za savjet gdje trebam stupiti, u koji samostan.
Svećenik je bio začuđen u prvom trenutku, ali me onda potaknu čvrsto vjerovati da će Bog daljnje odrediti.
"Prethodno", reče on, "poslat ću te jednoj pobožnoj ženi kod koje ćeš se zadržati dok ne pođeš u samostan".
Kad sam se javila toj ženi, primila me je vrlo srdačno. U to vrijeme tražila sam stupiti u neki samostan.
No, gdje god sam pokucala, posvuda sam bila odbijena. Bol je satirao moje srce i rekoh Isusu: "Pomozi, ne ostavi me samu!" Najzad pokucah na naša vrata.
Kad je Majka poglavarica došla k meni, sadašnja vrhovna poglavarica Michaela, uputi me nakon kratkog razgovora Gospodaru kuće da upitam hoće li me On primiti.
Odmah sam razumjela da ja trebam pitati Isusa. Pođoh sva radosna u kapelu i pitah Isusa: "Gospodaru kuće, hoćeš li me primiti?"
- Tako pitati zapovijedila mi je jedna od sestara.
Odmah sam čula ovaj glas: "Ja te primam. Ti si u mom srcu." Kad sam se vratila iz kapele, upita me najprije Majka poglavarica:
"No je li te Gospodar primio?" - Uzvratih: "Da"- "Kad je Gospodar primio, primam i ja."

Takvo je bilo primanje. Ipak iz mnogo razloga morala sam još ostati u svijetu godinu dana kod pobožne žene, ali kući se nisam vratila.
U ovo vrijeme morala sam se boriti s mnogim poteškoćama. Ipak Bog nije štedio sa svojim milostima.
Obuzimala me je rastuća sve veća ljubav za Boga. Osoba iako vrlo pobožna, ništa nije razumijela o sreći samostanskog života i u svojoj bezazlenosti
započela je kovati druge životne planove za mene. Osjećala sam da je moje srce tako veliko da se ne može ničim ispuniti.
Obratih se svojom čeznutljivom dušom Bogu. Bilo je to u Tjelovskoj osmodnevnici. Bog je ispunio moju dušu unutarnjim svijetlom da bih Ga dublje
spoznavala kao najveće Dobro i Ljepotu. Spoznala sam koliko me Bog ljubi. Vječna je Njegova ljubav prema meni. Bilo je za vrijeme večernje pobožnosti -
jednostavnim riječima, koje su mi tekle iz usta, učinila sam Bogu zavjet vječne čistoće. Otada sam osjećala snažniju povezanost s Bogom, mojim Zaručnikom.
Otada sam uredila malu ćeliju u svom srcu u kojoj sam se uvijek zadržavala s Isusom.
Najzad došao je trenutak kad su mi se otvorila samostanska vrata. Bilo je to 1. kolovoza navečer, predvečerje Gospe od Anđela. Bila sam presretna.
Dojmilo me se kao da sam ušla u rajski život. Jedna jedina molitva zahvale utekla mi je iz srca.
Nakon tri tjedna primjetila sam ipak da je ovdje bilo malo vremena za molitvu i za mnoge druge stvari, koje su odgovarale mojoj duši.
Stoga sam mislila poći u jedan stroži Red. Ova misao učvrstila se u meni, ali u njoj nije bila volja Božja. Ova misao, dakle kušnja,
pojačavala se u meni sve više tako da sam jednog dana odlučila povjeriti se Majci predstojnici, i odlučih izaći. Ipak Bog je upravljao okolnosti tako da nisam
mogla dospjeti do Majke predstojnice. Prije spavanja posjetila sam malu kapelu i molila sam Isusa za prosvjetljenje u ovoj stvari.
Nisam zadobila ništa za svoju dušu. Obuzeo me čudni nemir kojeg nisam razumjela. Usprkos svemu odlučih se odmah nakon
sv. mise obratiti Majci predstojnici i saopćiti joj svoju odluku. Došla sam u ćeliju. Sestre su bile već legle. Svijetlo je bilo ugašno.
Ušla sam u ćeliju puna muke i nezadovoljstva. Nisam znala što bih započela. Bacila sam se na pod i počela iskreno moliti za spoznaju Božje volje.
Posvuda tišina, kao u tabernakulu. Sve su sestre mirovale kao bijele hostije zatvorene u Isusovu kaležu, samo je iz moje ćelije slušao Bog uzdisanje duše.
Nisam znala da nije bilo dopušteno bez dozvole moliti u ćeliji nakon 21 sata (prema običaju to je bila kanonska šutnja nakon 21 h, tihe molitve nisu bile zabranjene).
Poslije nekog vremena osvijetli se moja ćelija. Na zavjesi ugledah jako bolno Isusovo lice: Otvorene rane na cijelom licu i velike suze koje su padale na moj pokrivač.
Ne znajući, što to sve treba značiti, upitala sam Isusa: "Isuse, tko Ti nanosi takvu bol?" -
Isus odgovori: "Ti mi stvaraš takvu bol ako odeš iz ovo Reda. Ovdje sam te pozvao, ne negdje drugdje i za tebe sam pripravio mnoge milosti."
Molila sam Gospodina za oproštenje i odmah promijenila svoju odluku.
Sljedećeg dana bila je naša ispovijed. Izvjestila sam sve što se bilo događalo u mojoj duši. Ispovijednik je uzvratio kako je jednoznačno Božja volja da
ostanem u ovoj Kongregaciji i da ne smijem ni pomisliti na neki drugi red. Otada sam se osjećala sva sretnija i zadovoljnija.
Ubrzo zatim sam se razbolila. Dobra Majka predstojnica poslala me s dvije druge sestre na ferije u Skolimow, nedaleko Warszave.
U to vrijeme pitala sam Isusa za koga još trebam moliti? Isus mi je odgovorio da će mi u sljedećoj noći dati spoznati za koga trebam moliti.
Ugledah anđela čuvara koji mi je zapovijedio slijediti ga. Iznenada nađoh se na maglovitom i vatrom ispunjenom mjestu gdje trpe mnoge duše.
Te duše žarko mole, ali ipak ne mogu za sebe, samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su oko njih izgarali nisu me dodirivali.
Moj anđeo čuvar nije me napuštao ni za trenutak. Upitala sam duše koja im je najveća patnja. Složno mi odgovoriše da im je najveća patnja - čežnja za Bogom.
Vidjela sam Majku Božju kako posjećuje duše u čistilištu. Duše nazivaju Mariju "Zvijezdom mora". Ona im donosi ublaženje.
Htjela sam više s njima razgovarati ali mi je anđeo čuvar dao znak da pođemo. Dođosmo iza vrata ove tamnice pune patnji.
Čula sam nutarnji glas koji govoraše: "Moje milosrđe to ne želi, ali to zapovijeda pravda". Otada održavam usku povezanost s trepećim dušama.
Kraj postulata (29.travnja.1926.)- Poglavari su me poslali u Krakow u novicijat.Neshvatljiva radost vladala je u mojoj duši.
Kad smo došle u novicijat, umirala je sestra... Nakon nekoliko dana dođe sestra... k meni zapovijedi mi poći i kazati učiteljici
novakinja da zamoli njenog ispovjednika,
svećenika Rosponda, slavi jednu sv. misu i moliti tri strelovite molitve.
U prvom trenutku obećah, ali sljedećeg dana pomislih radije ne ići k Majci, jer ne znam da li je to bila stvarnost ili san.
Dakle ne otiđoh. Sljedeće noći ponovilo se isto jasnije i više nisam sumnjala.
Usprkos svemu ujutro odlučih ne ići učiteljici novakinja. reći ću tek kada je vidim preko dana. Odmah zatim susretoh je u hodniku.
Predbacivala mi je (zašto) nisam odmah bila otišla, a moju dušu ispuni veliki nemir.
Tada otiđoh odmah učiteljici novakinja i ispričah sve, što se bilo dogodilo. majka odgovori da će izvršiti stvar.
Odmah se vrati mir u moju dušu. Trećeg dana dođe ova sestra i reče mi : "Bog platio."


31 ožu 2010 00:09
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Za vrijeme oblačenja Bog mi je dao spoznavati, koliko ću trpjeti. Meni je bilo posve jasno na što se obavezujem.
Proživjela sam jednu minutu tu patnju. Nakon toga Bog obasja velikom radošću moju dušu.
Na kraju prve godine novicijata počelo se mračiti u mojoj duši. U molitvi nisam osjećala nikakvu utjehu.
Razmatranje me stajalo mnogo napora. Počeo me obuzimati strah. Počela sam ulaziti dublje u sebe i ne vidjeh ništa osim velike bijede.
Istodobno vidjeh jasno veliku Božju svjetlost. Ne usudih se podignuti svoje oči prema Njemu nego se bacih u prašinu prema Njegovim nogama i vapim za milosrđem.
Tako prođe gotovo pola godine a moje duševno stanje ostade nepromijenjeno. Naša draga učiteljica novakinja ohrabri me u ovim teškim vremenima.
Ipak muke postadoše sve žešće. Približavala se druga godina novicijata.
Misao da trebam polagati zavjete grozila je moju dušu.

Što god bih čitala bilo je za mene nerazumljivo. Razmatrati nisam mogla. Doimalo me se da je moja molitva Bogu neprijatna.
Kad sam išla na sakramente, mislila sam da tada Boga još više vrijeđam.
Moj ispovijednik mi ipak nije dopustio ispustiti niti jednu Sv. pričest. - Čudno je Bog djelovao u mojoj duši.
Baš ništa nisam razumjela, što mi je rekao ispovijednik. Jednostavne istine vjere bile su mi neshvatljive. Moja duša samo se mučila nigdje ne nalazeći mira.
Iznenada došla mi je čvrsta misao da sam odbačena od Boga. Ova strašna misao razdirala mi je svu dušu.
U ovoj patnji započela je agonija moje duše. Željela sam umrijeti, a ipak ne mogoh. Pojavi mi se misao - čemu težiti krepostima?
Čemu mrtvenje, kad je sve to neprijatno Bogu? Kad sam to kazala učiteljici novakinja, dobila sam odgovor: "Znajte sestro, da vas je Bog odredio za veliku svetost.
To je znak da vas Bog želi imati posve uza se u nebu. Imajte veliko povjerenje u Isusa."
Ova strašna misao - biti odbačen od Boga - je muka koju zaista trpe prokleti. Pobjegoh ranama Isusovim.
Ponovih riječi povjerenja, koje mi pak postadoše još većom mukom. Otiđoh pred Presveti Oltarski sakrament i počeh govoriti Isusu: "Isuse, Ti si rekao
da će prije majka zaboraviti svoje dojenče, nego Bog svoje stvorenje. Isuse, čuješ li kako stenje moja duša? Čuj puno patnje cviljenje svog djeteta.
Uzdam se u Te, o Bože, jer nebo će i zemlja proći, ali Tvoja Riječ vječno traje."
Usprkos svemu ne vidjeh olakšanja ni jednog trenutka.
Jednog dana, odmah nakon buđenja, kad sam postala svjesna Božje nazočnosti, obuze me očaj. Konačna tama duše.
Prije podne borila sam se koliko sam mogla. U popodnevnim satima obuzeli su me pravi smrtni strahovi. Počeše iščezavati moje fizičke snage.
Brzo otiđoh u ćeliju i bacih se na koljena pred križ i započeh zazivati milosrđe. Ali Isus nije slušao moje zazivanje.
Osjećam kako me potpuno napuštaju snage. Rušim se na pod. Očaj ispunja cijelu moju dušu.
Trpim prave paklene muke, koje se ništa ne razlikuju od muka u paklu. U tom stanju provedoh tri četvrt sata.
Htjedoh poći učiteljici novakinja - ne imadoh snage. A htjedoh dozivati - glas mi zataji, ali na sreću dođe jedna od sestara u ćeliju.
Kad me je vidjela u takvom čudnom stanju odmah je obavijestila učiteljicu novakinja. Majka odmah dođe.
Čim je stupila u ćeliju, izreče riječi: "U ime svete poslušnosti molim, ustati sa zemlje."
Odmah me podiže neka snaga s poda i stadoh pored drage učiteljice.
U jednom srdačnom razgovoru pouči me da je to jedna kušnja Božja: "Sestro imajte veliko *****nje, Bog je uvijek Otac kad kuša."
Vratih se svojim dužnostima, kao iz groba uskrsla. Osjetila sam se tim napojena što je moja duša bila iskusila.
Za vrijeme večernje pobožnosti započela je umirati moja duša u strašnoj tami. Osjećala sam se u vlasti pravednoga Boga kao predmet Njegove srdžbe.
U tim užasnim trenucima govorih Bogu: "Isuse koji se u evanđeljima uspoređuješ s najnježnijom majkom, pouzdajem se u Tvoje riječi jer Ti si istina i život.
Isuse ja se uzdam u Te protiv svake nade, protiv svakog osjećaja u mojoj nutrini koji se protivi nadi. Čini sa mnom što ti hoćeš.
Od Tebe se ne razdjeljujem, jer Ti si izvor moga života." Kako su užasne takve patnje duše, može sam prosuditi samo onaj koji je sam slične pretrpio.

U noći me je posjetila Majka Božja, s djetetom Isusom na rukama. Radost je ispunila moju dušu i ja rekoh: "Marijo Majko moja, znaš li Ti koliko ja trpim?"
Majka Božja je uzvratila: "Ja znam koliko ti trpiš, ali ne boj se, ja suosjećam s tobom i uvijek ću osjećati."
Ona se srdačno smiješila i iščezla. Odmah nastade u mojoj duši snaga i velika hrabrost. Ali to je trajalo samo jedan dan.
Bilo je kao da se cijeli pakao urotio protiv mene. Užasna mržnja počela je prodirati u moju dušu, mržnja prema svemu što je bilo sveto i od Boga.
Činilo mi se kao da će ove duševne patnje ostati stalnim dijelom moga života. Obratih se Presvetom sakramentu i rekoh Isusu:
"Isuse, zaručniče moje duše, zar ne vidiš da moja duša umire (od čežnje) za Tobom?- Kako se možeš sakrivati od srca koje toliko iskreno ljubi?- Oprosti mi Isuse.
Neka se na meni ostvaruje Tvoj asveta volja. Tiho ću patiti kao golub ne žaleći se. Mom srcu neću dopustiti ni jedan jedini uzdah bolnog žaljenja."
Kraj novicijata. Bol se ne smanjuje. Fizičko gubljenje snage, oslobođenje od svih duhovnih vježbi, dakle okretanje strelovitim molitvama.
Veliki petak.- Isus odvlači moje srce u središte žara ljubavi. To se događalo za vrijeme večernjeg klanjanja.
Iznenada doše na mene Božja nazočnost. Sve zaboravih. Isus mi daje spoznati koliko je On za mene trpio. To je trajalo samo vrlo krtako. Užasna čežnja.
- Želja, ljubiti Boga. Prvi zavjeti. Vruća čežnja potrošiti se za Boga u djelatnoj ljubavi, ipak neprimjetno i za same blližnje susestre.
I nakon zavjeta vladala je tama u mojoj duši gotovo pola godine.
Za vrijeme molitve Isus je prožeo svu moju dušu. Tama je nestala.
U svojoj duši čula sam riječi: "Ti si moja radost, ti si milina mog srca." Od tog trenutka osjećala sam u svom srcu - dakle u svojoj nutrini - Presveto Trojstvo.
Osjećala sam se napunjena Božjim svjetlom. Od tada ophodila se moja duša s Bogom kao dijete sa svojim voljenim ocem.
Jednom mi reče Isus: "Pođi Majci predstojnici, i zamoli je da ti dopusti nositi sedam dana pokorničku košulju i jednom ustati u noći i poći u kapelu."
Obećah a ipak palo mi teško poći predstojnici.
Navečer me upita Isus: "Dokle ćešto još odgađati?" Tada odlučih kod prvog susreta to reći Majci predstojnici.
Sljedećeg prijepodneva primjetih da je Majka išla u blagavaonicu. Budući da su kuhinja, blagavaonica i soba s. Alojzijegotovo zajedno, zamolih Majku predstojnicu
poći u sobu s. Alojzije te joj rekoh što je Isus zahtijevao. Na to mi Majka uzvrati da mi ne dopušta nositi pokorničku košulju. To uopće ne dolazi u pitanje. -
"Kad vam Isus podari orijašku snagu, onda ću dopustiti pokorničke vježbe." Ispričah se Majci da sam joj uzela vrijeme i napustih sobu.
Tada ugledah Isusa koji je stajao u kuhinjskim vratima i rekoh Gospodinu: "Ti mi zapovijedaš moliti za dopuštenje pokore, a Majka to ne želi dopustiti".
Tada mi reče Isus: "Bio sam nazočan kod ovog razgovora s predstojnicom i sve znam. Ne tražim tvoje pokorničke vježbe, nego poslušnost.
Time mi iskazuješ veliku čast i stičeš zasluge".

Kad je jedna od Majki saznala za moju nutarnju povezanost s Isusom, reče mi da se prepuštam zavaravanju. Ona reče, Isus je na taj način saobraćao samo sa svecima
"a ne s grešnim dušama kao vi, sestro." Od tada nisam mogla Isusu baš tako vjerovati. Kod jutarnjeg razgovora rekoh Isusu: "Jesi li ti obmana?" - Isus mi odgovori:
"Moja ljubav nikoga ne obmanjuje".

Jednom sam bila razmišljala o Presvetom Trojstvu, o Božjem biću. Željela sam bezuvjetno istražiti i spoznati.
Tko je ovaj Bog..Trenutačno moj je duh bio obuzet i kao odnešen u svemir. Ugledah nepristupačnu svjetlost i u njoj nešto kao tri izvora svjetlosti koje nisam mogla shvatiti.
Iz te svjetlosti izađoše riječi u liku munja i okružiše nebo i zemlju. Ništa nisam razumjela od toga i ražalostila sam se.
Tada iziđe iz nepristupačnog mora svjetlosti naš ljubljeni Spasitelj u neshvatljivoj ljepoti sa svjetlosnim ranama. Iz ove svjetlosti mogao se čuti sljedeći glas:
"Kakav je Bog u svojoj biti, nitko neće spoznati, ni anđeoski duh niti ljudi." Reče mi Isus: "Spoznaj Boga razmatranjem Njegovih svojstava".
Tada napravi Isus rukom znak križ i iščeznu.

Jednom ugledah veliku skupinu ljudi u našoj kapeli, od kapele do ulice,jer ne bijaše dovoljno mjesta. Kapela je bila svečano nakićena.
Na oltaru je bilo puno svećenika, zatim naše sestre i mnogo drugih kongregacija. Svi očekivahu jednu osobu koja treba biti na oltaru.
Iznenada začujem glas da ja trebam zauzeti to mjesto. Kad sam počela napuštati stan, dakle hodnik, da prijeđem dvorište i slijedim glas,
koji me pozvao u kapelu, započeše se bacati na me, svatko čime je mogao: blatom, kamenjem, pijeskom i metlama - tako da sam u prvom trenutku bila neodlučna
da li trebam ići dalje. Ipak glas me je pozivao sve jače. Usprkos svemu išla sam hrabro dalje.
Kad sam prekoračila prag kapele, počeše udarati po meni predpostavljen, sestre i učenice, čak i roditelji, čime je tko mogao, tako da sam se sad morala, htjela ili ne,
brzo popeti na predviđeno mjesto na olaru i odmah ispružiše ruke prema meni isti ljudi, učenice, sestre, poglavari i roditelji te moliše milosti.
Nisam bila ljuta na njih da su bacali sve i svašta na mene. Osjećala sam čudno posebnu ljubav prema osobama koje su me prisilile zauzeti predviđeno mjesto.
U tom trenutku izlio se u moju dušu neizmjerni osjećaj sreće i čuh riječi: "Čini što hoćeš. Dijeli milosti kako hoćeš, komu hoćeš i kad hoćeš".
Iznenada iščeznu lice.

Jednom čuh riječi: "Pođi predstojnici i zamoli je za dopuštenje da možeš devet dana održavati jednosatno klanjanje. Za vrijeme toga potrudi se
sjediniti svoju molitvu s molitvom moje Majke. Moli od srca sjedinjene s Marijom. Potrudi se u to vrijeme održati i Put križa".
Dobila sam dopuštenje ipak ne za cijeli sat nego kako mi upravo budu dopuštale moje obveze.

Trebala sam tu devetnicu održati za domovinu. Sedmog dana devetnice ugledala sam između neba i zemlje Majku Božju u svjetloj odjeći.
Molila je na rukama prekriženim na grudima i gledajući u nebo. Iz njenog srca izlazili su vatreni zraci, jedni iđahu u nebo a drugi pokrivahu našu zemlju.
Kad sam o nekim tim stvarim izvjestila ispovijednika, odgovorio mi je da bi to zaista moglo biti od Boga, ali i obmana.
Budući da sam često mijenjala mjesta, nisam imala redovitog ispovijednika, još više nevjerojatno teško mi je padalo izvješćivati o ovim stvarima.
Neprestano sam molila da mi Bog podari tu veliku milost imai duhovnog vođu.
Tu sam milost dobila tek nakon vječnih zavjeta kad sam došla u Vilnu. Bio je to prof. Sopoćko. Bog mi je podario nutarnje ga upoznati, prije nego što sam pošla u Vilnu.
Da sam imala duhovnog vođu od početka, ne bih proigrala toliko puno Božjih milosti. Ispovijednik može duši puno pomoći, ali i puno pokvariti.
Ispovijednici bi trebali vrlo paziti na djelovanje Božje milosti u dušama ispovjedatelja. To je stvar od velike važnosti.
Po milostma duša može se razaznati njenu usku povezanost s Bogom.

Jednom sam stavljena pred Božanski sud. Pojavih se pred Gospodinom licem u lice. Isus je bio takav kao u svojim patnjama.
Nakon nekog vremena iščezle su rane i ostadoše samo pet na rukama, nogama i boku.
Odonda sam spoznavala stanje svoje duše, tako kako je Bog vidi. Posve jasno spoznadoh, što se Bogu ne dopada.
Nisam znala da se čak i za male sjene mora Gospodinu predavati odgovornost. Kakav trenutak! Tko će ga opisati? - Stajati nasuprot trostruko Svetom!-
Isus me upita: "Tko si ti?" Odgovorih: "Ja sam Tvoja službenica Gospodine."- Dužna si jedan dan čistilišta". Odmah se htjedoh baciti u vatru čistilišta.
Ipak, Isus me zadrža i reče: "Što želiš: sada trpjeti jedan dan u čistilištu ili kratko vrijeme na zemlji?"Odgovorih: "Isuse želim trpjeti ovdje u
čistilištu i želim trpjeti najveće muke na zemlji, pa makar i do konca svijeta."
Isus reče: "Dovoljno je jedno. Ti ćeš se vratiti na zemlju i puno ćeš trpjeti, ipak ne dugo, i ispunit ćeš moju volje, i moje želje,
a jedan od mojih vjernih slugu bit će ti u pomoći. Sada nasloni svoju glavu na moje grudi, na moje srce i crpi snagu i jakost za sve patnje,
jer nigdje drugdje nećeš naći ni ublaženje, ni pomoć ni utjehu. Trebaš znati, da ćeš puno, puno trpjeti. Ipak to te ne treba užasnuti. Ja sam s tobom."

Uskoro zatim propadoh zdravstveno. Tjelesne poteškoće bile su za mene škola strpljivost. Samo Isus zna s koliko sam naprezanja morala ispunjavati svoje dužnosti.
Da bi dušu pročistio Isus koristi sredstva svog izbora. Moja duša doživljava potpunu napuštenost sa strane stvorenja.
Ponekad se najčistija namjera loše tumači i sa strane sestara. Jedno vrlo bolno trpljenje.

Ipak Bog ga dopušta i mora ga se prihvatiti, jer tako postajemo sličniji Isusu na bolji način. Jedino nisam mogla razumjeti dugo vremena,
naime da m je Isus zapovijedio sve kazati poglavarima, a poglavari ne vjerovahu mojim riječima, nego me sažalijevahu kao da sam podlegla obmani ili fantaziranju.
U takvom mišljenju da se obmanjujem, odlučih nutarnje izbjegavati Boga - bojala sam se obmane. Ipak Božja me milost progonila iz koraka u korak.
Kad sam najmanje očekivala Bog mi je govorio.

Jednog dana reče mi Isus da će na jedan grad, najljepši u našoj domovini, dopustiti da siđe kazna kojom je kaznio Sodomu i Gomoru.
Vidjeh veliku Božju srdžbu i strah ispuni te probi moje srce. Sa šutnjom molih. Nakon nekog vremena reče mi Isus:
"Moje dijete za vrijeme žrtve najviše se sjedini sa mnon i prikaži nebeskom Ocu moju Krv i moje Rane kao otkupninu za grijehe svoga grada.
Pobavljaj to bez prestanka za vrijeme cijele sv. Mise. Čini to kroz sedam dana."- Sedmog dana ugledah Isusa u svijetlom oblaku i počeh moliti da Isus
pogleda na ovaj grad i našu zemlju. Isus milosno pogleda. Kad sam primjetila Isusovu blagonaklonost, počela sam žarko moliti za Njegov blagoslov.
Isus reče: "Radi tebe blagoslivljam cijelu zemlju."- I On napravi rukom veliki križ nad našom domovinom.
Kad sam vidjela Božju dobrotu, moja duša se ispunila velikom radošću.

Sponsored links



31 ožu 2010 00:10
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Godina 1929. U jednom određenom trenutku, za vrijeme sv. mise, osjetila sam na poseban način Božju nazočnost, usprkos mom opiranju i napuštanja od Boga.
Ponekad bježah od Boga da ne bih bila žrtva zlog duha, budući da mi je više puta rečeno da to jesam. Ova nesigurnost potraja duže.
Za vrijeme Sv. mise, prije Sv. pričesti, bila je obnova zavjeta. Kad smo izlazile iz klupe i započele zgovarati riječi zavjeta, iznenada je stajao Isus uza me
u bijeloj odjeći sa zlatnim pojasom. Reče mi: "Tebi darivam vječnu ljubav da bi tvoja čistoća ostala neokaljanom i kao dokaz da nećeš nikada biti
izložena nečistm kušnjama."- Isus uze svoj zlatni pojas i sveza ga o moje bokove. Otada nisam osjećala više nikakvo uzbuđenje koje bi bilo protiv čistoće,
niti u srcu niti u razumu. Kasnije sam shvatila da je to jedna od najvećih milosti koju mi je izmolila presveta Djevica Marija jer sam njoj za ovu milost godinama vapila.
Ona me učila kako se Boga ljubi nutrinom i čini u svemu Njegova sveta volja. Radost si ti Marijo jer po tebi je Bog sišao na zemlju i u moje srce.

Jednom ugledah nekog slugu Božjeg u opasnosti smrtnog grijeha kojeg je uskoro trebao ulčiniti. Počela sam se moliti Bogu da na mene pusti sve paklene muke,
sve muke koje On želi, samo neka tog svećenika oslobodi i izbavi iz prigode za grijeh. Isus je uslišao moju molitvu i u istom trenutku osjetih
trnovu krunu na svojoj glavi. Njeno trnje prodiralo je do mozga. To je trajalo tri sata. Taj je sluga Božji bio oslobođen od grijeha i Bog je jačao njegovu dušu
posebnom milošću.

Na Božić, jednom primjetih da me obuzima svemoć - Božja nazočnost. Opet htjedoh nutarnje izbjeći susret s Gospodinom.
Molila sam predstojnicu za dopuštenje o ku" rekoh sestrama: "Pođimo kući." Sestre su molile da se još tu odmorimo, moj duh pak nije mogao mirovati.
Branila sam se da se i trebamo vratiti prije mraka, to je ipak dobar dio puta, te tako odmah pođosmo kući.
Kad nas je u hodniku srela Majka predstojnica, upita me: "Jesu li sestre već otišle ili su već nazad?" Odgovorih da smo već nazad, jer nisam htjela
da idemo po mraku. Skinuh ogrtač i odmah otiđoh u malu kapleu. Jedva što sam ušla, reče mi Isus: "Idi Majci predstojnici, i reci da se nisi zato vratila da bi
prije večeri bila kod kuće nego jer sam ti ja uzeo tvoje srce." Iako me to puno stajalo, pođoh predstojnici, navedoh pravi razlog mog ranijeg povratka i
zamolih Gospodina za oproštenje za sve što mu se nije sviđalo. U tom trenutku preplavio je Isus velikom radošću moju dušu.
Shvatih da osim kod Boga nigdje ne vlada zadovoljstvo.

Jednom vidjeh dvije sestre na putu u pakao. Neizreciva bol pritiskala je moju dušu. Molila sam Boga za njih i Isus mi reče:
"Pođi Majci predstojnici i reci da se ove sestre nalaze u prigodi teškog grijeha". Sljedećeg jutra ispričala sam o tom predstojnici.
Jedna od njih upravo je revna, druga je još u velikoj borbi.

Jednom mi reče Isus: "Ja napuštam ovu Kuću. Ovdje su stvari koje mi se ne sviđaju."
Hostija dođe iz tabernakula i spusti se u moje ruke. S radošću je vratih nazad u tabernakul. To se ponovi i ja učinih isto.
Ali ponovi se i treći put, ipak hostija se promijeni u živog Gospodina Isusa koji mi reče: "Ovdje neću dugo ostati."
U mojoj se duši probudi iznenada nadasve velika ljubav prema Isusu te rekoh: "A ja te neću pustiti iz ove kuće, Isuse."
Isus opet nestade a hostija je mirovala u mojim rukama. Vratih je u kalež i zatvorih tabernakul. A Isus ostade s nama.
Tri sljedeća dana održavala sam klanjanje iz zadovoljštine.

Jednom mi reče Isus: "Reci Majci vrhovnoj poglavarici, da se u ovoj kući .. čini jedna stvar.. koja Mi se ne sviđa i koja Me jako vrijeđa."
Nisam to Majci odmah kazala. Ipak nemir kojeg je Gospodin pustio na mene, nije mi doputio ni trenutak dalje čekati.
Odmah sam pisala Majci vrhovnoj poglavarici i mir se vratio u moju dušu.

Često sam osjećala Isusovo trpljenje u mom tijelu, iako se to nije moglo prepoznati. To me je radovalo, jer je tako Isus želio.
Ali to je trajalo samo kratko vrijeme. Ove patnje zapalile su moju dušu ljubavlju prema Bogu i neumrlim dušama.
Ljubav sve podnosi, ljubav nadživljuje smrt, ljubav se ničeg ne plaši...

22. veljače 1931.

Navečer, kad sam bila u ćeliji, ugledala sam Isusa, Gospodina u bijeloj odjeći.
Jedna ruka je podignuta za blagoslov, druga je dodirivala odjeću na grudima.
Iz otvorenog dijela odjeće na prsima izlazile su dvije velike zrake: crvena i bijela. Šuteći proatrah Gospodina.
Moja duša je bila prožeta strahom ali i velikom radošću.
Nakon nekog vremena Isus mi reče: "Naslikaj sliku prema onom što vidiš, s potpisom: Isuse je se uzdam u Tebe.
Ja želim da se ta slika štuje, najprije u vašoj kapeli, a onda u cijelom svijetu.

Ja obećavam da ona duša, koja štuje ovu sliku, neće biti izgubljena. Obećavam također već ovdje na zemlji, pobjedu nad neprijateljima,
posebno u trenutku smti. Sam ću ih braniti kao svoju čast."

Kad sam o tom izvjestila ispovijednika, dobila sam odgovor: "To se odnosi na tvoju dušu." On mi reče:"Slikaj Božju sliku u svojoj duši."
Kad sam se vratila iz ispovijedaonice opet sam čula sljedeće riječi: "U tvojoj duši nalazi se moja slika. Ja želim svetkovinu milosrđa.
Želim da slika koju ćeš ti kistom naslikati, bude svečano posvećena na prvu nedjelju poslije Uskrsa. Ta nedjelja treba biti svetkovina milosrđa.

Ja želim da svećenici propovijedaju Moje veliko milosrđe prema grešnim dušama. Grešnik neka se ne boji približiti Mi se.
Zrake milosrđa želim izliti na duše ljudi."

Isus mi se potuži riječima: "Nepovjerenje duša razdire moju nutrinu. Još više me boli nepovjerenje jedne izabrane duše.
Usprkos moje neiscrpne ljubavi ne vjeruju mi. Čak im nije dovoljna Moja smrt. Jao duši koja zloupotrebljava moju ljubav."


31 ožu 2010 00:11
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Kad sam kazala Majci predstojnici što Isus zahtijeva od mene, Majka uzvrati da to Isus treba jasnijim znakom dati da se razumije.
Molila sam Isusa za jedan znak kao svjedočanstvo zato da si Ti zaista Bog i moj Gospodin i da od Tebe dolaze ove želje.
Tada sam čula jedan nutarnji glas kako govori: "Ja ću dati da me poglavari upoznaju kroz milosti koje ću podijeljivati preko slike."
Kad sam se htjela udaljiti od nutarnjih nadahnuća, reče mi Bog, On će od mene tražiti na Sudnjem danu mnogo duša.
Umorna od mnogih poteškoća koje sam imala jer mi je Isus govorio i tražio da naslikam Njegovu sliku, odlučila sam moliti patra Andrasza
još prije vječnih zavjeta da me oslobodi od nutarnjih nadahnuća kao i obveze slikati Sliku.
Nakon saslušane ispovijedi pater Andrasz mi je odgovorio sljedeće: "Ja vas od ničega ne oslobađam, i ne smijete izbjegavati nutarnja nadahnuća.
Ipak morate o svemu izvješćivati svog ispovijednika, bezuvjetno i apsolutno jer ćete inače dospjeti na stranputicu, usprkos velike Božje milosti.
Za sada se ispovijedajte kod mene ali morate znati da trebate imati jednog stalnog ispovijednika, dakle duhovnog vođu."

To me je jako brinulo. Vjerovala sam da ću biti oslobođena svega ipak suprotno se dogodilo - jednoznačna zapovijed: ispunjavati Isusove zapovijedi.
Također opet muka, nemam stalnog ispovijednika.Kad se neko vrijeme ispovijedam kod drugih, ne mogu -u odnosu na milosti- otkriti svoju dušu,
radi čega neizrecivo trpim. Molim Isusa da tu milost dade nekom drugom, jer ja ju ne mogu koristiti, samo proigrati.
Isuse smiluj mi se. Ne nalaži mi činiti tako velike stvari. Ti vidiš da sam nesposobna prašina. Ipak Božja je dobrota bezgranična.
On mi je obećao vidljivu pomoć ovdje na zemlji i dobila sam je nakon krakog vremena u Vilni. U prof. Sopoćku prepoznala sam Božju pomoć.
Još prije nego sam došla u Vilnu, poznavala sam ga kroz moja nutarnja viđenja.
Jednog određenog dana vidjela sam ga u našoj kapeli između oltara i ispovjedaonice. Istodobno sam čula glas u svojoj duši
"Ovo je za tebe vidljiva pomoć na zemlji. On će ti pomoći vršiti Moju volju na zemlji."
Iscrpljena od nesigunosti, pitala sam Isusa: "Isuse, jesi li Ti moj Bog ili neki duh?- Jer moji poglavari kažu da ima različitih zavaravanja i duhova.
Ako si Ti moj Gospodin, tako molim, blagoslovi me. Isus napravi veliki križ nada mnom, ja se prekrižih. Kad sam Isusa molila za oproštenje radi ove stvari,
On reče da mu s tim pitanjem nisam učinila nikakvu neprijatnost. Gospodin reče da mu se moje povjerenje jako sviđa.


1933 Duhovni savjet podijelio pater Andrasz SJ

Prvo: Ne smijete izbjegavati nadahnuća, ali trebate uvijek o svemu izvjestiti ispovijednika. Ukoliko spoznate da su nutarnja nadahnuća od koristi za vašu ili druge duše
- molim to slijedite i ne zanemarujte ni u kojem slučaju - ipak uvijek u sporazumu s vlastitim ispovijednikom.
Drugo: Ukoliko se ta nadahnuća ne slažu s vjerom i duhom Crkve, odmah odbiti - jer to dolazi od zla duha.
Treće: Ukoliko ta nadahnuća nemaju nikakvog općeg odnosa prema dušama, a posebno prema njihovom spasenju, nemojte ih uzeti k srcu i ne poklanjajte im nikakvu posbeni pažnju.
Ipak ne smijete se sami htjeti voditi. Tako ili drugačije može se dospjeti na stranputice usprkos velikih Božjih milosti.
Poniznost, poniznost i uvijek poniznost jer iz nas samih ne možemo ništa. To sve je samo Božja milost.
Ti mi kažeš, da Bog zahtijeva veliko povjerenje od duša, dakle kao prvo pokaži to povjerenje. Još jedna riječ - sve primaj smireno.
Riječi jednog ispovijednika "Sestro, Bog vam priprema mnoge izvanredne milosti. Ipak, potrudite se za život koji je čist pred Gospodinom kao suza, bez obzira kako
vas drugi prosuđivali. Tebi neka je Bog dovoljan, On sam."
Na kraju novicijata reče mi ispovijednik sljedeće: "Idi kroz život i čini dobro da bih mogao pisati na stranicama tvog života: Išla je kroz život
i činila dobro - neka Bog to čini u vama."

Jednom drugom prilikom reče mi ispovijednik: "Radi pred Bogom kao udovica iz Evanđelja. Ona je ubacila mali novčić u kasu - ipak pred Bogom
vrijedilo je više nego druge velike žrtve."
Jednom dobih sljedeću pouku: "Potrudi se da svatko koji te susreće ode usrećen od tebe. Sijaj miris sreće jer si dobila puno od Boga i tako dijeli mnogo drugima.
Svi trebaju odlaziti od tebe usrećeni, pa ako su samo dodirnuli rub tvoje odjeće. Zapamti dobro ove riječi koje ti govorim."


31 ožu 2010 00:11
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Jednom drugi put reče mi sljedeće riječi: "Dopusti da Bog odgurne tvoju životnu lađu u dubinu, u neistražene ponore unutarnjeg života."
Nekoliko riječi s pouka Majke učiteljice novakinja na kraju novicijata: "Posebno svojstvo vaše duše neka bude jednostavnost i poniznost.
Idite kroz život kao dijete, s povjerenjem, zadovoljne sa svim, sretne nada sve. Gdje se druge duše plaše vi ćete mirno prolaziti zahvaljujući jednostavnosti
i poniznosti. Zapamtite ovo za cijeli život: Kao što voda može teći s brda u dolinu tako milost Božja teče samo na ponizne duše."
Moj Bože, dobro razumijem da Ti od mene tražiš duhovno djetinjstvo. To neprestano od mene zahtijevaš preko Tvojih slugu.
Patnje i protivštine me spopadoše i obeshrabriše na početku samostanskog života. Tako sam stalno molila da me Isus učvrsti i daruje mi snagu Duha Svetoga,
da u svemu ispunjam Njegovu svetu volju, jer od samog sam početka znala i znam svoju slabost. Ja točno znam što sam po sebi.
Stoga je otvorio Isus pred očima moje duše duboke ponore ništavila i po tom znam da sve dobro u mojoj duši je Njegova sveta milost.
Spoznavanje mog ništavila objavljuje mi istodobno ponore Njegova milosrđa. U mom unutarnjem životu jednim okom gledam u ponor svoje bijede i svog jada,
što sam ja; s drugim gledam u ponor Tvog milosrđa, o Bože.
O moj Isuse, Ti si život mog života. Ti točno znaš da ništa drugo ne tražim nego čast Tvog imena i da sve duše upoznaju Tvoju dobrotu.
Zašto Te izbjegavaju duše, o Isuse - ja to ne razumijem. Kad bih mogla razdijeliti svoje srce u posve sitne djeliće i darovati Ti svaki djelić kao cijelo srce,
da bih Ti na ovaj način dijelom pružila zadovoljštinu za srca koja Te ne ljube!
Isuse, ja Te ljubim sa svakom kapi svoje krvi, koju rado želim proliti za Tebe da bih Ti iskazala svoju iskrenu ljubav.
O Bože što Te više spoznajem manje Te mogu shvatiti. Ali ova neshvatljivost omogućuje mi naslutiti koliko si Ti velik, Bože.
Neshvatljivost zapaljuje novom vatrom moje srce prema Tebi, o Gospodine!
Od trenutka kad si, Isuse, dopustio mojoj duši, produbiti pogled moje duše u Te, odmaram se i za ničim ne čeznem.
Našla sam svoje mjesto otkad moja duša ponire u Tebe, u jedinu stvar moje ljubavi. Ništa je sve, u usporedbi s Tobom.
Patnja, protivštine, poniženja, neuspjesi, okrivljavanja, koja me susreću jesu trun, koji rasplamsavaju moju ljubav prema Tebi Isuse.
Smiona i nedostiziva je moja čežnja. Želim skriti od Tebe da trpim. Ne želim nikada biti nagrađena za moje napore i dobra djela.
O Isuse Ti si moja plaća. Ti si mi dovoljan, blago mog srca. Sa svojim bližnjim želim suosjećati u patnji i skriti svoje vlastite patnje u srcu, ne samo pred
bližnjima nego i pred Tobom, Isuse.
Patnja je jedna velika milost. Po patnji duša postaje slična spasitelju. U patnji kristalizira se ljubav. Što je veća patnja to je čistija ljubav.

Jednom u noći dođe k meni jedna od naših sestara koja je prije dva mjeseca umrla. Ona je pripadala prvom koru. Vidjela sam je u strašnom stanju -
sva u vatri, s licem iskrvljenim od bola. To je samo kratko trajalo, onda je nestala. Strah mi probode dušu, jer nisam znala gdje ona trpi, da li
u čistilištu ili paklu. Ipak udvostručila sam svoje molitve za nju. Sljedeće noći došla je opet. Ugledala sam je u još žalosnijem stanju, u goroj vatri.
Na njezinu licu oslikavao se očaj. Jako me je čudilo da sam je ugledala u još lošijem stanju nakon mojih molitava koje sam za nju žrtvovala.
Upitala sam je: "Zar ti nisu pomogle moje molitve?"
- Ona mi je odgovorila da joj moje molitve nisu pomogle i neće joj pomoći. Ja upitah: "A molitve koje je cijela Kongregacija žrtvovala za tebe, nisu ti pomogle?"
- Ona odgovori: "Ne. Te molitve koristile su drugim dušama." Uzvratih: "Ako vam ne pomažu moje molitve, tada molim da mi više ne dolazite."
Odmah je iščezla. No ja nisam prestala moliti. Nakon nekog vremena opet mi dođe u noći ali već u drugačijem stanju.
Nije bila više okružena vatrom kao prije. Njezino lice je zračilo. Oči su sjale radošću. Ona mi reče da imam pravu ljubav prema bližnjemu.
Mnoge druge duše okoristile su se mojim molitvama. Potakla me je ne prestati s molitvom za patničke duše u čistilištu i reče da mora još samo kratko
ostati u čistilištu. Ipak neobični su Božji sudovi.

1933. Jednom čula sam glas u svojoj duši "Održi jednu devetnicu za domovinu. Devetnica neka se sastoji od Litanija svih svetih. Moli ispovijednika za dozvolu."
Kod sljedeće ispovijedi dobila sam dopuštenje i iste večeri započeh s devetnicom. Na kraju litanije ugledah veliku svjetlost i u njoj Boga Oca.
Između ove svjetlosti i zemlje vidjela sam Isusa pribijena na križ, tako da je Bog - htijući gledati na zemlju - morao gledati kroz Isusove rane.
Shvatih da Bog blagoslivlja zemlju poradi Isusa.

Isuse, ja Ti zahvaljujem za veliku milost, naime za ispovijednika kojeg si mi dobrostivo pronašao. Dopustio si mi najprije vidjeti ga u viđenju
prije nego što sam ga poznavala. Kad sam se ispovijedala kod p. Andrasza, mislila sam da će me osloboditi od nutarnjih nadahnuća.
Ali pater mi je rekao da me ne može od toga osloboditi "ipak molite za duhovnog vođu."
Nakon kratke nutarnje molitve vidjela sam po drugi put prof. Sopoćka u našoj kapeli između oltara i ispovjedaonice.
Tada sam bila u Krakowu. Ova dva viđenja duhovno su me ojačala, pogotovo kada sam ga točno tako susrela kako sam ga bila vidjela u viđenjima u Warszawi,
kod treće probacije, i također u Krakowu. Isuse, zahvaljujem Ti za ovu veliku milost.

Spopada me sada strah kada čujem poneku dušu govoriti da nema ispovijednika, dakle duhovnog vođu. Jer ja znam koju sam štetu imala kad nisam posjedovala te pomoći.
Bez duhovnog vođe lako se dospije na stranputice.
O živote, jednolični i sivi, kakva blaga počivaju u tebi! Ni jedan čas ne sliči drugom. Jednoličnost i sivilo svakodnevice iščezavaju, kad sve promatram
očima vjere. Milost koja se nalazi u ovom času ne ponavlja se u sljedećem. Ona mi se daje u sljedećem času, ali ne više ista.
Vrijeme ističe i ne vraća se nikad više. Što ono u sebi skriva, ne mijenja se, ono to opečaćuje u vječnosti.
Prof. Sopoćka mora Bog jako ljubiti. To govorim jer sam spoznala kako jako Božja pažnja počiva na njemu u određenim trenucima.
Ja to vidim i izuzetno se radujem da Bog ima takve izabranike.


31 ožu 2010 00:12
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
1928. Izlet na Kalvariju

Poslana sam u Vilnu zamjejivati dva mjeseca jednu sestru, koja je otputovala na treću probaciju. Ostala sam pak nešto dulje od dva mjeseca.
Jednog dana htjela me je obradovati Majka predstojnica, dopustila mi je u društvu jedne sestre otići na Kalvariu i proći takozvane "drozki" (proći postaje
Kalvarije=mali putovi). To me je jako obradovalo. Trebale smo se voziti lađom iako to nije bilo tako daleko, po želji Majke predstojnice.
Navečer Isus mi reče: "Ja želim da ostaneš kod kuće." Odgovorih: "Isuse, ipak sve je pripremljeno. Ujutro trebamo putovati, što ću sada učiniti?"
A Gospodin je odgovorio: "Ovaj izlet škodit će tvojoj duši." "Tomu možeš odnemoći. Upravljaj stvarima tako da se Tvoja volja ostvaruje."
U tom trenutku oglasi se zvono za polazak na noćni počinak. Jednim pogledom oprostih se od Isusa i pođoh u svoju ćeliju.
Osvanu lijepo jutro. Moja pratilja radovala se da će biti lijepo, da ćemo puno toga vidjeti, a ja sam pak bila sigurna da nećemo putovati,
iako dotad nije bilo nikakvih smetnji za put. Trebale smo se ranije pričestiti i odmah otputovati nakon zahvale.
Za vrijeme Sv. pričesti lijepo vrijeme se potpuno promijenilo. Nije bilo za objasniti otkuda su oblaci prekrili cijelo nebo te je započelo lijevajući kišiti.
Svi su se čudili da je kiša mogla doći iz tako lijepog vremena. Nitko nije mogao očekivati da se za tako malo vremena vrijeme moglo promijeniti.
Majka predstojnica mi reče: "Žao mi je da ne možete putovati." Ja uzvratih: "Majčice, ništa to nije što ne možemo putovati. Božja je volja da ostanemo
kod kuće." Ipak nitko nije znao da je bila Isusova izričita želja da ja ostanem kod kuće. Ovog dana Bog mi je podario mnogo nebeskih radosti.

U početku novicijata bila sam vrlo ražalošćena što me jeu čiteljica novakinja odredila za "dječju kuhinju" (prostor gdje se pripremaju objedi za učenice),
jer se s loncima nisam dobro snalazila budući da su bili jako veliki. Najgore mi je bilo pranje krumpira, ponekad mi je polovica ispadala iz lonca.
Kad sam to rekla učiteljici novakinja, mislila je da ću se postepeno na to naviknuti i prilagoditi se.
Poteškoće nisu popuštale jer su se moje snage smanjivale iz dana u dan. Zbog nedostatka snage udaljila bih se kad su se morali prati krumpiri.
Susestre su primjetile da me ovaj posao satirao i vrlo su se čudile. One nisu znale da ja jednostavno nisam mogla pomoći usprkos nastojanja i
samosvladavanja. U podne, za vrijeme ispita savjesti, optuživala sam se pred Bogom zbog nedostatka snage. Tada sam čula riječi u svojoj duši:
"Od danas će ti to biti lakše. Ja ću jačati tvoju snagu." Navečer, kad je došlo vrijeme pranja krumpira požurila sam kao prva s povjerenjem u Gospodnju riječ.
S lakoćom sam uzela lonac i dobro oprala krumpire. Kad sam podigla poklopac umjesto krumpira ugledala sam cijeli svežanj crvenih ruža u loncu,
tako lijepih da ih je teško opisati. Još nikad nisam vidjela takve. Jako sam se začudila i nisam razumjela njihovo značenje, ali tad sam čula
glas u svojoj duši: "Tvoj teški rad promijenit ću u najljepše bukete ruža čiji se miris uzdiže do mog prijestolja."
Od tada sam se trudila cijediti krumpire ne samo u tjednu koji mi je određen za kuhanje, nego sam pokušavala u tjednu drugih sestara njih zamijeniti ovom radu.
Ne samo kod ovog posla nego kod svakog težeg rada trudila sam se kao prva pomoći, jer sam upoznala kako se to Bogu sviđa.

O neiscrpivo dore čiste nakane, koje ispunja svo naše djelovanje i koje se Bogu čini vrlo ugodnim!
O Isuse Ti vidiš kako sam slaba, stoga ostani uvijek uza me. Vodi svo moje djelovanje i cijelo moje biće. Ti, moj najbolji Učitelju!
Stvarno, Isuse, bojim se kad pogledam na svu svoju bijedu. Ipak istodobno smirujem se kad pogledam Tvoje neiscrpno milosrđe, koje je za cijelu vječnost
veće nego moja bijeda. Ovo držanje odjeva me Tvojom moći i radošću koja dolazi iz spoznaje Tebe, o Nepromjenjiva istino, Ti štitiš vječno.

Kad sam se uskoro razbolila nakon prvih zavjeta i uprkos srdačne i brižljive njege, sa strane mojih poglavarica kao i liječničkih zahvata,
nije se moje stanje popravaljalo a niti pogoršavalo. Do mene je tada doprlo mišljenje da se pretvaram. Time je započela moja patnja, udvostručivši se.
To je trajalo prilično dugo. Jednom se požalih Isusu da sam teret sestrama. Isus uzvrati: "Ti ne živiš za sebe nego za duše. Iz tvoje patnje druge duše izvlačit će korist.
Tvoje ustrajno trpljenje donijet će im svijetloi snagu, podložiti se Mojoj volji."

Najveća je muka za mene bila pretpostavka da moje molitve nisu Bogu ugodne i također dobra djela. Nisam se usuđivala pogledati u nebo.
To mi je stvaralo tako veliku muku da me je Majka predstojnica, kad sam bila na zajedničkim duhovnim vježbama u kapeli, pozvala sebi nakon završetka duhovnih vježbi
te mi reče: "Molite Boga za milost i utjehu, jer kako ja vidim idruge mi sestre pričaju, vaš sam izgled izaziva žalosno suosjećanje.
Stvarno ne znam što ću s vama činiti. Naređujem vam da se ne žalostite." Svi ti razgovori s Majkom predstojnicom nisu mi donijeli nikakvog olakšanja niti rasvjetljenja.
Još veća tama sakri mi Boga. Tražila sam pomoć u ispovjedaonici, ali ni tamo je nisam našla. Jedan sveti svećenik htio mi je pomoći, ali ja sam bila tako jadna
da nisam mogla čak ni opisati svoju muku. To me je još više mučilo.
Smrtna žalost toliko je prožela moju dušu da je više nisam mogla skrivati.
Postala je izvanjski vidljiva. Izgubila sam nadu. Noć postade još tamnija.
svećenik kod kojeg sam se ispovijedila, reče mi: "U vama vidim posebne milosti i za vas sam potpuno miran. Zašto se tako mučite?"-
Ali tada ništa nisam razumjela. Stoga sam se izuzetno čudila kad sam za pokoru trebala izmoliti "Tebe Boga hvalimo" ili "Veliča", ili ponekad
sam navečer morala u vrtu brzo tamo-amo prošetati, ili deset puta dnevno glasno se smijati.
Ove pokorničke vježbe jako su me čudile a svećenik mi nije mogao puno pomoći. Očito je Bog htio da Ga proslavim svojom patnjom.
Svećenik me je tješio da sam u ovom stanju Bogu daleko draža nego u punini najvećih utjeha. -
"Koja je velika milost da u sadašnjem punom muke stanju vaše duše, niste Boga uvrijedili, nego se vježbate u krepostima.
Ja vidim vašu dušu i u njoj vidim velike Božje namjere i posebne milosti i stoga zahvaljujem Gospodinu."
Usprkos svemu moja je duša ostala u neizrecivoj patnji i muci. Slijedila sam slijepca koji je vjerovao svom vođi i čvrsto se pripio uz
njegovu ruku, a ja ne odstupih ni jednog trenutka od poslušnosti, koja mi je bila sidro spasenja u vatrenoj kušnji.

Isuse, Vječna Istino, ojačaj moje slabe snage. Ti Gospodine možeš sve. Znam da su moji napori bez tebe ništa.
O Isuse ne skrivaj se preda mnom jer bez tebe ne mogu živjeti. Usliši vapaj moje duše! Tvoje milosrđe Gospodine je neiscrpivo, smiluj se mojoj bijedi.
Tvoje milosrđe nadilazi razum anđela i ljudi zajedno. Iako mi se čini da me Ti ne čuješ, svoje sam povjerenje uronila u more Tvog milosrđa.
Znam da me nećeš razočaarti u mom povjerenju.

Samo Isus zna kako je teško i mučno ispunjavati dužnosti kad se duša nalazi u takvom stanju nutarnje muke. Fizičke snage su umanjene a duh u tami.
U tišini svog srca ponavljah "O Kriste, za Tebe - milina, hvala i slava, za mene - trpljenje. Ne oklijevam ni jedan jedini korak u nasljedovanju Tebe,
iako trnje povrijeđuje moje noge."


31 ožu 2010 00:12
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Kad sam poslana na liječenje u kuću u Plocku, imala sam sreću kapelu nakititi cvijećem. Bilo je to u Biali. Sestra Tekla nije imala uvijek dovoljno vremena,
tako da sam često sama kitila kapelu. Jednog dana donijela sam najljepših ruža da bih njima ukrasila sobu jedne određene osobe.
Kad sam došla na ulaz ugledah Isusa, koji je stajao na tom ulazu, i prijazno me upita: "Kome nosiš to cvijeće?"
Moja šutnja bila je odgovor Gospodinu, jer sam u tom trenutku spoznala da sam toj osobi bila podložna na profinjen način, što prije nisam zamijetila.
Isus je odmah nestao. Odmah sam bacila cvijeće na pod i pošla Presvetom sakramentu sa srcem punim zahvalnosti za milost samospoznaje.
O Sunce Božje, kod Tvojih zraka duša vidi i najmanju prašinu koja Ti se ne sviđa.
Isuse, vječna Istino, Živote naš, zazivam i prosim Tvoje milosrđe za jadne grešnike. Ti slatko Srce moga Spasitelja, puno sućuti i neizmjernog milosrđa
usrdno Te molim za jadne grešnike. O Presveto Srce, izvore milosrđa iz kojeg izviru za cijelo čovječanstvo zrake neshvatljive milosti,
žarko Te molim za prosvijetljenje jadnim grešnicima. O Isuse sjeti se svoje gorke muke i ne dopusti da se izgube duše, koje si otkupio Tvojom predragocjenom
presvetom krvlju Krvlju. O Isuse kad razmišljam o tako ogromnoj cijeni Tvoje Krvi, raduje me njezina veličina jer je jedna bi kap bila dovoljna za sve grešnike.
Iako grijeh predstavlja ponor zloće i nezahvalnosti, neusporediv je s onom postignutom cijenom za nas - stoga neka svaka duša u Gospodnjoj patnji pronađe
povjerenje i nadu u Njegovo milosrđe. Bog ne uskraćuje nikomu svoj milosrđe. Nebo i zemlja mogu se promijeniti, a ipak Božje je milosrđe neiscrpivo.
Ah kolika radost gori u mom srcu kad promatram Tvoju neshvatljivu dobrotu, o moj Isuse.
Željela bih dovesti sve grešnike Tvojim nogama da bi vječno slavili Tvoje milosrđe.

Moj Isuse, iako mi tamna noć i mračni oblaci pokrivaju horizont, ipak znam da se sunce ne gasi. O Gospodine, iako Te ne mogu pojmiti ni razumjeti Tvoje djelovanje -
uprkos tome uzdam se u Tvoje milosrđe. Ako je volja Tvoja Gospodine, da zauvijek živim u ovoj tami, budi hvaljen. Samo za jedno Te molim, moj Isuse,
ne dopusti da te uvrijedim bilo čime. O moj Isuse samo Ti poznaješ čežnje i patnje mog srca. Raduje me da mogu malo trpjeti za Tebe.
Kad primjetim da patnje nadilaze moje snage tada se sklanjam Gospodinu u Presvetom sakramentu i duboka šutnja je moj razgovor s Gospodinom.



Ispovijed jedne naše učenice

Jednom kad me je tjerala neka nutarnja snaga pobrinuti se za Svetkovinu i slikanje slike, nisam se mogla smiriti. Nešto je probijalo kroza me,
strah me je obuzeo da ne podlegnem zavaravanju. Nesigurnosti su dolazile uvijek iznova, jer u nutrini osjećah da je to Gospodin koji prodire mojom dušom.
Ispovjednik, kod kojega sam se tada ispovijedala, reče mi da postoje zavaravanja a meni je bilo tako, kao da se boji moje ispovijedi.
To me je mučilo. Kad sam vidjela da mi ljudi mogu samo malo pomoći, utjecala sam se više Isusu, najboljem Učitelju.
Kad me je opet spopala nesigurnost, da li je glas od Gospodina koji mi govori - u svojoj nutrini održavala sam razgovore u dvoje s Njim.
Trenutačno prođe mnome neka snaga i ja rekoh: "Ako si Ti uistinu moj Bog koji se sa mnom susrećeš, tada Te molim da se ova učenica ispovijedi još danas.
Taj će me znak ojačati." U istom trenutku molila je djevojka za ispovijed.
Majka razreda čudila se nad ovom izvanrednom promjenom. Ipak pobrinula se odmah za ispovjednika, a djevojka se ispovijedila s velikim kajanjem.
U svojoj duši čula sam u tom trenutku ovaj glas: "Vjeruješ li mi sada?"- Ponovno je neka čudesna snaga prožela moju dušu i unijela sigurnost i snagu,
tako da sam se čudila kako sam za samo jedan trenutak mogla sumnjati. Sumnje su uvijek dolazile izvana i tako sam bila potaknuta sve dublje
se zatvoriti u sebe. Ukoliko je moja duša zamijetila nesigurnost kod ispovijednika, nisam se dublje otkrivala, nego sam se samo optužila za grijehe.
Svećenik koji ne posjeduje mir ne može ga dati drugoj duši. O svećenici, vi svijetle svijeće koji duše prosvjetljujete, vaša svetost nikad ne smije potamniti!
Razumjela sam da tada nije bila Božja volja da otkrijem moju dušu u svoj dubini! Tu milost Bog mi je darovao kasnije.
Moj Isuse, vodi moj razum. Posjeduj cijelo moje biće. Zatvori me u dubine Tvoga srca i štiti me od napada neprijatelja.
U Tebi je moja jedina nada. Govori mojim usnama kad sam s utjecajnima i učenima ja, najveća bijeda, da spoznaju da je to Tvoja nakana i da od Tebe potječe.


31 ožu 2010 00:12
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Tama i kušnje

Moj je razum bio čudno zamračen. Nijedna istina nije mi se činila jasnom. Kad mi se govorilo o Bogu, srce mi je bilo kao od kamena.
Iz srca nisam mogla izvući niti jedan jedini osjećaj ljubavi. Kad sam se potrudila činom volje ustrajati kod Boga, obuzela me velika muka, a vjerovala sam
da tim izazivam veću Božju srdžbu. Meditirati kao prije, uopće nisam mogla ispuniti. Počela sam osjećati glad i čežnju za Bogom, ali vidjela sam svu svoju bespomoćnost.
Pokušavala sam polagano čitati, rečenicu po rečenicu, i tako meditirati ali to je bilo uzalud. Ništa od toga nisam mogla razumjeti od toga što sam bila čitala.
Neprestano je pred očima moje duše bio ponor moje bijede. Čim bi pristupila nekim vježbama u kapeli, osjećah uvijek jače muke i kušnje.
Ponekad sam se borila za vrijeme cijele sv. Mise protiv bogohulnih misli, koje mi se gurahu na usnama. Osjećah odbojnost prema svetim sakramentima.
Imala sam dojam da ne dospijevam do nikakvih plodova koje podjeljuju sveti sakramenti. Išla sam samo iz poslušnosti prema ispovjedniku, a ova slijepa poslušnost
bila je za mene jedini put kojim sam trebala ići - i spasenje. Kad mi je svećenik objasnio da su to kušnje od Boga, "u stanju u kojem se nalaziš,
ne vrijeđaš Boga, nego si mu vrlo prijatna a to je znak da te Bog neizmjerno ljubi i ima vrlo mnogo povjerenja, zbog toga te kuša takvim kušnjama."-
Njegove riječi me ne utješiše. Mislih, one me neće uoće pogoditi. Jedno me čudilo, da su me ponekad kad sam jako trpjela, u trenutku kad sam se približavala
ispovjedaonici, napuštale iznenada moje muke, ali čim bi se odmakla od ispovjedaonice, one sve bi me još bješnje spopale.
Tada sam pala licem na zemlju pred Presvetim sakramentom i ponavljala riječi: "Ako bi me htio i ubiti, ja ću se pouzdati u Te."
Mislila sam u svojoj boli da se borim sa smrću. Najstrašnija misao za me bila je da sam odbačena od Boga. Zatim slijediše druge misli.
- Zašto se trebam truditi oko kreposti i dobrih djela? . Zašto se trebam mrtviti i trošiti? - Zašto polagati zavjete? - Zašto moliti? -
Zašto se žrtvovati i mrtviti? - Zašto na svakom koraku prinositi žrtvu? - Zašto kad sam odbačena od Boga? - Zašto naprezanje? -
Ovdje samo Bog zna što se događalo u mom srcu. Kad sam bila satrvena patnjama, pođoh u kapelu i iz dubine svoje duše molim: "Isuse, čini sa mnom
što Ti je po volji. Posvuda ću Te slaviti. Sva Tvoja volja neka se događa u meni. O moj Gospodine i Bože, slavit ću Tvoje beskrajno milosrđe."
Ovim činom podlaganja popustiše i nestaše strahovite patnje. Ugledah Isusa koji mi reče: "Ja sam uvijek u tvom srcu."
Neizreciva radost prože moju dušu i ispuni je velikom ljubavlju prema Bogu, kojom rasplamsa moje siromašno srce. Vidim da Bog nikada ne dopušta više,
nego što možemo podnijeti. Ničeg se ne bojim. Kad Bog pošalje duši velike muke, On je potpomaže još većom milošću, iako ih ona uopće ne osjeća.
U takvim trenucima čin povjerenja daje Bogu više časti, nego mnogi sati utješne molitve.
Sada vidim kad Bog želi dušu držati u tami, nitko je ne može prosvjetliti, ni knjiga niti ispovjednik.

Marijo, moja Majko i Gospodarice, Tebi prepuštam svoju dušu i svoje tijelo, svoj život i svoju smrt i što poslije slijedi.
Sve polažem u Tvoje ruke, o Majko moja. Pokrij svojim djevičanskim plaštem moju dušu i daruj mi milost čistoće srca, duše i tijela.
Brani me svojom moći od svih neprijatelja, povrh svega od onih koji svoju zloću pokrivaju maskom kreposti.
O prelijepi Ljiljane, Ti si moje ogledalo, o moja Majko.



(nastavak).....................


31 ožu 2010 00:13
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Isuse, Božanski zatvoreniče Ljubavi, kad razmišljam o Tvojoj ljubavi prema meni i Tvom trošenju za mene, tada zakazuju moji osjećaji.
Ti skrivaš Tvoju nepojmljivu veličinu i poklanjaš se meni, bijednoj. O Kralju slave, tako skrivaš svoju ljepotu, pogled moje duše prodire kroz zavjesu.
Vidim korove anđela koji Te veličaju bez prestanka i govore: Svet, svet, svet.
Tko će shvatiti Tvoju ljubav i Tvoje neisrpno milosrđe prema nama. - O Zatvoreniče ljubavi, zatvaram svoje siromašno srce u ovom svetohraništu
da Ti se klanja danju i noću. Ne poznajem nikakvu smetnju za klanjanje. Iako ću tjelesno biti udaljena, moje srce ostaje uvijek uza Te.
Ništa ne može ograničiti moju ljubav prema Tebi. Za mene ne vrijede nikakve smetnje. O moj Isuse, želim Te tješiti za sve nezahvalnosti,
pogrđivanja, mlakosti, mržnju bezbožnika, oskvrnjivanja. O Isuse želim gorjeti kao čista i nestajuća žrtva pred prijestoljem Tvoje skrovitosti.
Bez prestanka vapijem Ti za umiruće grešnike. O Presveto Trojstvo, budi blagoslovljeno - Nedjeljivi, Jedini Bože, za ovaj veliki dar i ostavštinu milosrđa.
Moj Isuse, da bih činila zadovoljštinu za bogohulitelje - šutjet ću, kad me bez krivice prekoravaju da bih Te barem na ovaj način djelomice obeštetila.
U svojoj duši pjevam bez prestanka Tvoju slavu i nitko ne naslućuje niti razumije. Pjesma moje duše poznata je samo Tebi, o moj Stvoritelju i Gospodine.
Ne dam se uvući tako u vrtlog rada, da Boga zaboravim. Sve slobodne trenutke želim provesti do nogu Učiteljevih, koji je skriven u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
On me poučava od moje najranije mladosti.

"Piši slijedeće: Prije nego što dođem kao Pravedni sudac, doći ću kao Kralj milosrđa. Prije nego što započne Dan pravednosti ljudima dat će se sljedeći znak na nebu: svo svjetlo na nebu ugasit će se i bit će velika tama na cijeloj zemlji. Onda će se pojaviti znak križa na nebu i iz svih otvora, gdje su bile probijene ruke i noge Spasiteljeve, izvirat će velike svjetlosti, koji će neko vrijeme osvjetljavati zemlju. To će se dogoditi kratko prije Sudnjeg dana."


O krvi i vodo, što potekoste iz Srca lsusova kao izvor Milosrđa za nas ja se uzdam u Te.





Vilna 2. VIII 1934.

U petak nakon Sv. pričesti bila sam duhom uznesena pred prijestolje Božje. Vidjela sam pred prijestoljem Božjim nebeske sile koje bez prestanka slave Gospodina.
Osim nebeskog prijestolja vidjela sam svjetlost koja je stvorenjima nepristupačna. Samo Tijelom postala Riječ ulazi tamo kao posrednik. Kad je Isus ušao u tu svjetlost,
čula sam riječi:
"Odmah piši što čuješ: Ja sam Gospodar u svojoj biti i ne poznajem ni zapovijedi niti potrebe. Kad pozivam stvorenja u život to se onda događa po mom bezgraničnom milosrđu".
U tom trenutku vidjeh se u našoj kapeli, u svojoj klupi, kao prije. Sv. misa bila je završena. Riječi sam upravo napisala.
Kad sam ugledala svog ispovjednika i vidjela koliko mora trpjeti zbog Djela, kojeg Bog ostvaruje po njemu, uplašila sam se za trenutak i rekla Gospodinu: "Isuse, to je ipak Tvoja nakana. Zašto se ophodiš s njim tako kao da mu želiš otežavati i tražiš da on to čini?"
"Piši: Dan i noć počiva moj pogled na njemu. Poteškoće pripuštam stoga da umnožim njegove zasluge. Ja ne nagrađujem dobar ishod, nego strpljenje i trud koji se za Me poduzimaju.“




Vilna 26. X 1934.

U petak, kad sam išla s učenicama iz vrta na večeru - bilo je deset prije šest - ugledah Isusa nad našom kapelom u liku kakvom sam Ga prvi put vidjela.
Tako, kao što je naslikan na slici. Dvije zrake što izlaze iz Srca Isusova, pokriše našu kapelu i bolesničku sobu, zatim cijeli grad a onda se podijeliše na cijeli svijet.
To je trajalo vjerojatno četiri minute i nestalo. Jedno od djece, koje je išlo zajedno sa mnon nešto iza drugih, vidjelo je isto tako zrake, ali nije vidjelo Isusa i nije 7znalo odakle zrake dolaze. Bila je vrlo uzbuđena i o tom je ispričala drugim djevojčicama. Ove je ismijaše da si nešto umišlja ili su to bila svejtla nekog aviona.
Djevojčica je pak ostala čvrsto pri svom i reče da još nikada nije vidjela u svom životu takve zrake. Kad su joj druge govorile da je možda to bio reflektor,
ona reče da poznaje reflektorsko svjetlo. Takve zrake pak još nikad nije vidjela. Djevojčica je došla poslije večere k meni i kazala da su je zrake tako obuzele da nema mira.
Ona bi mogla stalno o tom govoriti. Ipak nije bila vidjela Isusa. Neprestano me je podsjećala na zrake, čime je dovodila moju osobu u određene poteškoće, jer ja joj nisam mogla kazati da sam bila vidjela Isusa. Molila sam za tu dušu i molila Gospodina za milosti koje su joj tako potrebite. Kliktalo je moje srce da se Isus sam daje prepoznati u Svom djelu. Iako sam poradi toga imala mnoge neprijatnosti, za Isusa se dalo sve podnijeti.

Kad sam išla na klanjanje osjetila sam Božju blizinu. Nakon jednog trenutka ugledala sam Isusa i Mariju. Viđenje mi je ispunilo dušu radošću,a ja upitah Gospodina:
"Što je Tvoja volja ustvari, Gospodine, koju Ti trebam iznijeti po nalogu ispovjednika?" - Isus odgovori: "Moja je volja da on ovdje ostane i ne otpušta sam sebe."
Ja upitah Isusa da li smije glasiti natpis "Krist Kralj milosrđa". Isus odgovori "Ja sam Kralj milosrđa". On ne reče "Krist".
"Ja želim da se ova slika javno izloži na prvu nedjelju poslije Uskrsa. Ta nedjelja je Svetkovina milosrđa. Po utjelovljenoj Riječi, Ja dajem spoznati ponor mog milosrđa."
Na čudan način se sve to odvijalo kako je to Gospodin zahtijevao. Prvo štovanje iskazale su mase naroda na prvu nedjelju po Uskrsu. Tri dana bila je slika javno izložena i od ljudi čašćena. Slika je bila izložena u "Ostra Brama" u prozoru zabata i moglo je se vidjeti izdaleka. U "Ostra Brama" svečano je obilježen trodnevljem završetak jubilejske godine otkupljenja svijeta - 1900 godina od Otkupiteljeve muke. Sada vidim da je djelo otkupljenja povezano s onim od Gospodina traženim Djelom milosrđa.

Jednom sam nutrinom ugledala svog ispovjednika i vidjela koliko će trpjeti. - Prijatelji će te napustiti, svi će ti se suprotstaviti i umanjit će se tvoje fizičke snage.
Vidjela sam te kao jagodu grozda, izabranu od Gospodina i i bačenu u prešu patnji. Tvoja duša, oče, bit će ispunjena sumnjom u nekim trenucima, koje se odnosi na Djelo i na mene. Vidjela sam kao da bi ti se i Bog usprotivio i upitah Gospodina, zašto On tako postupa s tobom kao da ti želi otežati što ti pak zapovijeda.
Gospodin je uzvratio: "S njim tako postupam tako za svjedočanstvo tomu da je to moje djelo. Reci mu da se ne treba ničega bojati. Moja pažnja usmjerena je na nj danju i noću.
Toliko mnogo kruna bit će u njegovoj kruni, koliko će se duša spasiti ovim djelom. Ne nagrađujem dobar uspjeh za rad, nego za trpljenje."

Moj Isuse, Ti sam znaš, koliko mnogo progonstava trpim samo stoga jer sam Ti vjerna i čvrsto stojim prema Tvojim zahtjevima. Ti si moja snaga - pomozi mi, da uvijek sve vjerno
ispunjavam što Ti od mene tražiš. Po sebi samoj ne mogu ništa, ipak kad me Ti jačaš, sve poteškoće su mi beznačajne. O Gospodine, vrlo dobro shvaćam da je moj život, od prvog trenutka kad je moja duša dobila sposobnost Tebe upoznati, jedna trajna borba, koja će biti sve ljuća. Pri svakom jutarnjem razmatranju pripremam se za borbu cijelog dana
a sv. Pričest mi je sigurnost da ću pobijediti, i tako se to dogodi. Strah me spopada pred danom u kojem nemam Sv. Pričesti.
Ovaj kruh jakih daje mi svu snagu voditi Djelo i hrabrost sve činiti, što Gospodin traži. Hrabrost i snaga u meni nisu moji nego pripadaj Onom, Koji u meni boravi - po Euharistiji.

Moj Isuse, kako su ipak velika nerazumijevanja. Kad ne bi bilo Euharistije, ne bih ponekad imala hrabrosti ići dalje putem kojeg si mi pokazao.
Poniženje je svakodnevna hrana. Ja razumijem da zaručnica prihvaća što se odnosi na njenog zaručnika. Dakle odjeći Njegovih pogrđivanja moram oblačiti.
Kad mnogo trpim, trudim se šutjeti, jer ne vjerujem jeziku koji je u takvim trenucima sklon o sebi govoriti. No, on mi treba služiti za Gospodnju hvalu, za tako brojna
dobročinstva i darove, koji su mi poklonjeni. Kad primam Isusa u sv. Pričesti, moli Ga neprestano da ozdravi moj jezik da njim ne vrijeđam ni Boga ni ljude.
Velike su greške jezika. Duša ne dospijeva do svetosti ako ne pazi na svoj jezik.



..................


31 ožu 2010 14:27
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 25 svi 2009 20:37
Postovi: 711
---------
Post Re: Dnevnik Sv. Faustine - cijeli
Sažetak katekizma samostanskih zavjeta

P: Što je zavjet?
O: Zavjet je dragovoljno Bogu dato obećanje, činiti savršenije.
P: Obvezuju li zavjeti u stvarima, koji već obvezuju u zapovijedi?
O: Da. Izvršenje jednog djela, koje obvezuje kao zapovijed, ima dvostruku vrijednost i zaslugu, kao što i njegovo zanemarivanje označuje dvostruki prekršaj i zlo.
Kad se naime prekrši zavjet, grijehu protiv zapovijedi pridružuje se još dodatno grijeh svetogrđa.
P: Zašto redovnički zavjeti imaju tako visoku vrijednost?
O: Jer tvore temelj redovničkom životu, kojeg je Crkva potvrdila i u kojem se članovi zajednice obvezuju bez popuštanja težiti k savršenosti kroz tri
redovnička zavjeta: siromaštvo, čistoću i poslušnost, prema Pravilu.
P: Što znači težiti savršenosti?
O: Težiti savršenosti znači, da redovnički stalež po sebi ne traži već stečenu savršenost, nego obvezuje pod grijeh, postizati je u svakodnevnom radu.
Redovnik koji ne teži savršenosti, zanemaruje glavnu dužnost svog staleža.
O: (Svečani) Redovnički zavjeti su tako apsolutni da samo Sv. Otac može osloboditi od njih u izvanrednim slučajevima.
P: Što su jednostavni zavjeti?
O: To su manje apsolutni zavjeti - od vječnih ili jednogodišnjih oslobađa Sv. stolica.
P: Koja je razlika između zavjeta i kreposti?
O: Zavjet obuhvaća samo ono što obvezuje pod grijeh. Krepost se uzdiže više i olakšava opsluživanje zavjeta i obrnuto. Tko krši zavjet, taj griješi protiv kreposti i povrijeđuje je.
P: Na što obvezuju redovnički zavjeti?
O: Redovnički zavjeti obvezuju težnju kreposti i potpunom podlaganju poglavarima i redovničkom pravilu. Time redovnik predaje svoju osobu Redu i odriče se svih prava s obzirom
na svoju osobu i djelatnost, koju posvećuje Božjoj službi.



O zavjetu siromaštva

Zavjet siromaštva je dragovoljno odricanje od posjeda ili njegova korištenja, da bi se svidjelo Bogu.

P: Na koje se stvari odnosi zavjet siromaštva?
O: Odnose se na stvari i predmete koji pripadaju Kongregaciji. Što je dato ili primljeno, stvari ili novac, na to se više nema prava. Svi darovi ili pokloni, koji se prime iz zahvalnosti ili iz nekog drugog razloga pravno pripadaju Kongregaciji. Svako primanje plaće ili čak mirovina ne može se koristiti ako se zavjet ne bi prekršio.
P: Kad se krši ili povređuje zavjet kao sedmu zapovijed?
O: Krši se kad se bez dopuštenja uzima stvar za sebe ili nekog drugog koja pripada Kući. - Kad se bez dopuštenja nešto zadrži da bi se to prisvojilo. Kad se bez odobrenja
proda ili zamijeni neka stvar koja pripada Kongregaciji. - Kad se neka stvar dobije na korištenje i drugačije primjenjuje nego što je poglavar zapovijedio. -
Kad se bez dopuštenja nešto dade ili primi. - Kad se bez dopuštenja nešto pokvari ili uništi. - Kad se pri premještaju u neku drugu kuću nešto ponese bez dopuštenja.
Kod povrede zavjeta siromaštva redovnik je obvezan nadoknaditi štetu Kongregaciji.



O kreposti siromaštva

Ona je evanđeoska krepost koja prožima srce da se oslobodi od navezanosti na vremenska dobra, na što je redovnik strogo obvezan, po svom zavjetu.


P: Kad se griješi protiv kreposti siromaštva?
O: Kad se teži prema stvarima koji se protive ovoj kreposti. Kad se ovisi o stvarima, koristeći suvišne stvari.
P: Koliko i kakvih stupnjeva ima siromaštvo?
O: U zavjetu prakticira se četiri stupnja kreposti. Neovisno od poglavara ničim ne raspolagati (stroga materija zavjeta). Izbjegavati suvišak, zadovoljiti se s prijeko potrebnim
(to tvori krepost). Rado se obraćati oskudnim stvarima, i to s nutarnjim zadovoljstvom, kao npr. ćelija, odjeća, jelo itd. Radovati se oskudici.


......

Sponsored links



31 ožu 2010 19:41
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 31 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron