Sada je: 18 stu 2019 00:56.





Započni novu temu Odgovori  [ 16 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
 Hodocasce u Fatimu - Portugal 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Hodocasce u Fatimu - Portugal
slika


Fatima, Portugal: Gospa se ukazala u Fatimi trojici djece šest puta 1917. godine. Poručila, da Isus želi da se ustanovi pobožnost Njenom Prečistom Srcu, preporučila je svakodnevnu molitvu krunice. Gospa je navijestila II. svjetski rat, širenje komunizma, glad, progonstvo Crkve i pape, ako se ne ispune Njeni zahtjevi da se Rusija posveti Njenom Prečistom Srcu, te kao zadovoljštinu - svetu Pričest u prvih pet subota u mjesecu. Ako se ispune zahtjevi, Rusija će se obratiti i mir će zavladati. Prilikom posljednjeg ukazanja, dogodilo se Čudo Sunca koje je vidjelo od 50 000 do 70 000 ljudi. Poput velike vatrene kugle Sunce se kretalo strelovitom brzinom, okretalo se oko svoje osi. Prelijevali su se svjetlucavi tonovi i mnogo raznih boja. Trajalo je oko 10 minuta, vidjelo se i s udaljenosti od 40 km. Sunce se nakon toga vratilo na isto mjesto i normalno sijalo. Bio je objavljen članak u novinama o tome.
*********
...moja kcer se upravo vratila pa cu s Vama podjeliti ove prelijepe slike :)
video snimke svete mise nesto kasnije jer cu izgleda najprije morati ubaciti na youtube.


Zadnja izmjena: katia; 23 stu 2009 16:01; ukupno mijenjano 1 put/a.

23 stu 2009 15:20
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
slika


slika

slika


23 stu 2009 15:34
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
slika

slika

slika


23 stu 2009 15:36
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
slika

grobovi pastira Franje, Jacinte i Lucije..

slika


slika

....moja Nina, na ulazu u Svetiste...nije mogla previse slikati jer je pocela misa,ali dovoljno je... :)


Zadnja izmjena: katia; 23 stu 2009 16:55; ukupno mijenjano 1 put/a.

23 stu 2009 15:44
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
Franjo Iz Fatime

Rodio se dječak Tko je bio Franjo? Miran i popustljiv “Blaženi krotki” Prijatelji ptičica,Ljepote neba, Mali anđeo čuvar, Mali brdski pastir Krunica moljena u žurbi, S anđelima nebeskim, S Anđelom Portugala ,Anđeo Svete Euharistije, Bog u meni Prvi Gospin pohod, Srce ovijeno trnjem, U snopu svjetla...

Ognjeno more Velika tajna Mnogo smo molili i plakali Isusu za ljubav Osuđen na smrt Ukazanje u Valinhosu Bog je zadovoljan Veliko čudo Žrtvovanje malih pastira Morate mnogo moliti krunicu Isusov tješitelj Molitva u osami Sa Skrivenim Isusom Ovdje nam je lijepo Žudnja za pričešću Sjedinjen sa Skrivenim Isusom U naručju Nebeske Majke Umro je s osmjehom na licu Franjo! Što bih dala da ga mogu vidjeti! Put za slijediti Franjo i Jacinta, dvoje od troje malih pastira kojima se ukazala Gospa u Fatimi 1917. godine, uspet će se na čast oltara ove, Svete Godine, 2000. Svečanom ceremonijom, Sveti Otac proglasit će ih blaženima, podastirući pred oči svijeta njihove uzorite živote. Više je jedinstveno, negoli rijetko to što su dvoje djece od 10 i 9 godina, a da nisu umrli kao mučenici, u kratkom periodu svoga postojanja toliko uznapredovali u ljubavi prema Bogu i, uslijed toga, vršili kreposti na tako uzvišen način, da se predlažu svima, djeci i odraslima, kao uzori za slijeđenje. Društvo “Luci sull’Est” je već izdalo knjigu o Jacinti, koju je napisao portugalski svećenik isusovac, otac Fernando Leite. Knjiga je smjesta prihvaćena s velikim zanimanjem i radošću

od strane naših prijatelja i suradnika, i potražnja je ubrzo iscrpla prvo izdanje od 75.000 primjeraka, samo na talijanskom jeziku. Da bismo izašli u susret brojnim zahtjevima, pobrinuli smo se za ponovno štampanje. Mnogi su nam, međutim, postavili pitanje: A imate li knjigu o Franji? I na njega je mislio otac Leite skicirajući ovu biografiju vidjelaca iz Fatime koju imate u rukama. Dvoje malih vidjelaca, u svojoj nevinosti i pravednosti, u svojoj ustrajnoj dosljednosti i ozbiljnosti, u strogoći i svijesti o žrtvovanju radi suradnje u otkupljenju grješnika, dva su blistava uzora, ne samo djeci već i odraslima. Heroizam življen u najvećoj jednostavnosti uči nas – u ovom svijetu očaranim lažnim idolima i himerama – da se u Božjim očima cijeni, prije svega, ova nesebična vrlina puna ljubavi, koja je istinsko tkivo svetosti. “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (L 1,52), evanđeoske su riječi iz Veliča, koje odjekuju u našim srcima u trenutku u kojem se Sveta Crkva sprema proslaviti ovo dvoje malih pastira iz Fatime. Franjo je, na izgled, bio najmanje povlašćen vidjelac: on je samo vidio Gospu, nije ju mogao čuti, niti govoriti s njom. Kad je Lucija upitala Našu Gospu da li će svi troje otići u Nebo, Majka Božja je odgovorila “da”, ali samo u Franjinom slučaju stavila je uvjet: “Mora mnogo moliti krunicu!”. Vjerovatno se od njih troje, u trenutku ovih veličanstvenih događaja, Franjo još trebao očistiti od poneke mrlje iz prošlosti. Iz uspomena Sestre Lucije, teksta na kojem se zasniva biografska priča oca Leite, dade se jasno razabrati da od trenutka u kojem je Franjo spoznao važnost svojega poslanja na zemlji, više nije imao nikakvih kolebanja niti pogrešnih koraka. Blagom i prijaznom postojanošću išao je u susret smrti koju mu je navijestila Gospa, ne pitajući se nikada zašto mu je sudbina takva. Štoviše, izgleda sav prožet gorućom ljubavlju prema svom pozivu, i u njemu korača velikim koracima, s jedine dvije nakane: postati dostojan Neba i tješiti Našega Gospodina, kojega je spoznao osobito tužnim i ožalošćenim uvredama ljudi. Ne čudi, dakle, ono što je njegova majka tvrdila o njemu u trenutku smrti: “Izgledao je kao da se smiješi, i tako je ostao. Tada je prestao disati”. Franjo je bio siguran da će otići u Nebo, da radi na vijeke ono što ga je najviše poticalo u ovom životu: tješiti Isusa. RODIO SE DJEČAK Dana 11. lipnja 1908. godine, u seocetu Fatimi, općina Vila Nova de Ourem, tadašnji patrijarhat Lisabona, a danas biskupija Leiria, još jedno dijete obradovaše obitelj Manuela Pedra Marta i Olimpije de Jesus. Devet dana kasnije, 20. lipnja, zvono seoske župne crkve veselo se zanjihalo objavljujući da je ovaj novi sin, pod imenom Franjo, rođen za Boga u vodi krštenja. Njegov otac, Manuel Pedro Marto (1873-1957) – Ujka Marto, kako su ga od milja zvali – “slovio je za najozbiljnijeg čovjeka u mjestu ... nesposobnog da ikoga prevari”.

Majka, gospođa Olimpija, udavala se dva puta i imala dvoje djece iz prvog i sedam iz drugog braka, upravo s gospodinom Martom. I baš dvoje najmlađih od ovih, Franju i Jacintu, Nebo je povlastili svojim osobitim milostima. TKO JE BIO FRANJO Franjo je bio dječak okrugla lica, pravilnih crta, dobre građe, koji je u cijelom svom životu bolovao samo od jedne bolesti, one koja će ga odvesti u grob. Kao i ostali mladi iz sela, bio je odijeven siromaški: dugačke hlače i kratka jaknica, na glavi karakteristična izdužena kapa sa čunjastim završetkom koji pada na rame. Karakter, reklo bi se, bijaše naslijedio od svog oca: blag, ponizan, strpljiv, šutljiv, miran, staložen, po prirodi se gnušao graje i buke. Bio je brdsko dijete, mirnih živaca, uredne mašte, jednostavnog i prostodušnog veselja. Imao je misaonu dušu, skloniji slušanju negoli razgovoru, skloniji ostati na mjestu negoli kretati se. MIRAN I POPUSTLJIV Lucija ovako opisuje svoga maloga bratića: “Franjo nije izgledao kao Jacintin brat, izuzev u crtama lica i vršenju kreposti. Nije bio, kao ona, svojeglav i živahan, već naprotiv, po prirodi miran i popustljiv”. Kad bi mu u igri netko zanijekao pravo na pobjedu, povukao bi se bez pružanja otpora, ograničavajući se samo na to da kaže: “Misliš da si pobijedio? Dobro, meni to nije važno...” “Ponekad bih ga uzela za ruku i natjerala da sjedne na zemlju ili kakav kamen, naredila mu da se ne miče, i on bi me poslušao kao da ja imam neku veliku vlast...” “BLAGO KROTKIMA” Franjo je volio živjeti u miru sa svima, čak ako je to značilo i žrtvovati vlastita prava. Lucija priča: “Ako bi netko od druge djece navaljivao da uzme nešto njegovo, on bi rekao: “Pusti! Nije važno...” “Sjećam se da je jednog dana došao kući noseći maramicu koja je prikazivala Gospu iz Nazareta, a koju je nedugo prije bio dobio na dar. Pokazivao mi ju je vrlo zadovoljan i sva su djeca došla da joj se dive. Idući iz ruke u ruku, za nekoliko časaka, maramica je iščeznula. Franjo ju je tražio, ali uzalud. Malo kasnije, maramica se ponovno pojavila u džepu jednog djeteta. Franjo ju je zatražio natrag, ali dječak je u****o tvrdio da je maramica njegova i da su mu je donijeli iz Nazareta. Franjo, da završi s tim, približi mu se i reče: “Zadrži je! Meni nije stalo do maramice!...” PRIJATELJI PTICA

Kako je milostivo i dobrohotno srce Franjino voljelo ptičice! “Nije mogao gledati kako kradu njihova gnijezda – govori nam Lucija – Uvijek bi izmrvio, na višim stijenama, ponešto kruha što ga je nosio za užinu, kako bi ptičice došle i pojele ga. On bi se udaljio, dozivao ih kao da ga one razumiju i tražio od ostalih da se ne približuju da ih ne bi uplašili. “Siromašice, gladne ste – govorio bi pričajući s njima – dođite, dođite jesti!” Ptičice, sa svojim živahnim očicama, nisu se dale moliti i dolazile su u jatima. Bilo mu je veliko veselje gledati ih kako lete poviše drveća s punim podvoljcima i prodornim cvrkutima, koje je, u zboru s njima, oponašao s velikim umijećem.” LJEPOTE NEBA Lucija, Franjo i Jacinta običavali su se okupljati u sumrak na jednom starom gumnu iščekujući s čežnjom da na nebeskom svodu zatitraju zvijezde, koje su oni zvali svijeće anđela, i mjesec, kojega su zvali Gospina svijeća. Jacinti se više sviđao mjesec, njenom bratu sunce. Franjo “se dolazio s nama igrati na staro gumno, i tamo bismo čekali da Gospa i njeni anđeli upale svoje svijeće. Ponekad bi ih brojio, ali ništa nije volio toliko kao zalazak ili izlazak sunca. U zoru, čim bi se raspoznala prva sunčana zraka, ne bi više tražio da vidi ima li na nebu još koja upaljena svijeća.” “Nijedna svijeća nije tako lijepa kao ona Našega Gospodina”, govorio bi Jacinti, kojoj se, pak, više sviđala ona Gospina, jer nije bola u oči. Ushićen, prelazio bi pogledom po zrakama sunca što su se bljeskale porazbacane po staklima kuća susjednih sela ili na kapljicama vode zastalim na granama drveća i stabalaca po okolnim brežuljcima, a koje su blještale isto tako kao zvijezde, po njemu, tisuću puta ljepše negoli svijeće anđela.” (Lucija) MALI ANĐEO ČUVAR Iako je Franjo volio sva stvorenja, ipak je ljubaznost svoga srca zadržao za ljude, svoju braću i djecu Božju. “Bijaše jedna staričica koju smo zvali Ujna Mari Carreira, koju bi kadikad sinovi poslali da čuva stado koza i ovaca. Ove nisu bile baš najpitomije i ponekad bi se razbježale po svojoj volji. Kad bi se našla u takvoj muci, Franjo bi bio prvi koji bi joj pritrčao u pomoć. Pomogli bismo joj dovesti stado na pašnjak skupljajući zalutale ovce. Uboga staričica rastapala se od silnog zahvaljivanja i zvala ga “moj mali anđeo čuvar”. MALI BRDSKI PASTIR Zajedno s Lucijom i Jacintom, Franjo je započeo zarana čuvati stado svojih roditelja. Na čistom zraku po brdima dan bi prošao kao da je praznik, u nevinoj igri.

Franjo, ne baš prijatelj gužve i graje, zabavljao se svirajući i pjevajući, dok su djevojčice radosno plesale ili trčkarale i skakutale po brežuljcima. “Za razliku od Jacinte, nije pokazivao osobitu sklonost za plesom, - piše Lucija – volio je svirati u frulu dok drugi plešu.” “Ono što ga je najviše zabavljalo, kad bismo išli u brdo, bilo je sjesti na najvišu stijenu i svirati u frulu i pjevati. Ako bi njegova sestrica silazila sa mnom zbog nečega, on bi ostao tamo gore, zadubljen u sviranje i pjevanje.” KRUNICA MOLJENA U ŽURBI Pjevajući, svirajući, plešući i igrajući se sati su brzo prolazili. Razonode su slijedile jedna za drugom usred takvog veselja da im je malo vremena ostajalo za molitvu. “Preporučili su nam da nakon užine molimo krunicu. Ali budući da je vrijeme brzo prolazilo i činilo nam ga se malo za naše igre, izumili smo dobar način da je brzo izmolimo: prolazili bi zrnca krunice izgovarajući samo: Zdravo Marijo! Zdravo Marijo! Zdravo Marijo! Kad bismo došli do kraja otajstva, napravili bismo malo dužu pauzu i rekli jednostavno: Oče naš! I tako, dok okom trepneš, već bi izmolili cijelu krunicu!” S ANĐELIMA NEBESKIM Tri mala zemaljska anđelčića, Lucija, Franjo i Jacinta provedoše godinu dana u prisnom suživotu s anđelima nebeskim, pripremajući se za posjete Majke Božje. U proljeće 1916. godine, dok su se igrali na brežuljku zvanom Cabeco, ukaza im se Anđeo. Izgledao je kao “mladić od 14 do 15 godina, bijelji negoli da je od snijega, kroz kojega je sunce prolazilo kao da je od kristala, velike ljepote. Približivši nam se reče: “Ne bojte se! Ja sam Anđeo Mira. Molite sa mnom!” “I kleknuvši na zemlju, prigne čelo do tla i naloži nam da ponovimo tri puta ove riječi: “Moj Bože! Vjerujem u te, klanjam ti se, uzdam se u te i ljubim te! Molim te da oprostiš onima koji ne vjeruju, koji ti se ne klanjaju, koji se u te ne uzdaju i koji te ne ljube.” “Zatim se ustane i reče: “Tako molite! Srce Isusovo i Marijino pozorno slušaju vaše molitve.” I iščezne. Nadnaravno ozračje koje nas je obavilo bilo je tako snažno da ga skoro nismo ni bili svjesni. Dugo smo ostali u tom položaju u kojem nas je ostavio, stalno ponavljajući istu molitvu. Od toga dana provodili smo mnogo vremena ponavljajući je, prostri na zemlji, dok ne bismo katkada pali od umora.” S ANĐELOM PORTUGALA

Drugo ukazanje Anđela dogodilo se na drugom mjestu, kod bunara kuće Lucijinih roditelja. Jednog ljetnog dana, iste 1916. godine, dok se troje malih pastira igralo, ugledaše ponovno istog Anđela koji im reče: “Što radite? Molite! Mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama posebne nakane milosrđa. Neprestano prikazujte Svevišnjemu molitve i žrtve!” “Kako ćemo se žrtvovati?”, zapitah. “Na sve moguće načine prinosite Bogu žrtvu da zadovoljite za grijehe i uvrede koje su mu nanesene i da izmolite obraćenje grješnika. Tako ćete privući mir svojoj domovini. Ja sam njezin Anđeo čuvar, Anđeo Portugala. Nadasve, pokorno primite trpljenja koja će vam Gospodin poslati...” “Ove Anđelove riječi urezaše nam se u srce, sa svjetlošću spoznaje tko je Bog, koliko nas ljubi i želi biti ljubljen; kolika je vrijednost žrtvovanja i koliko mu se ono mili; da se pomoću žrtvovanja obraćaju grješnici. Radi toga, od tog časa, počesmo prinositi Gospodinu sve ono što nam je zadavalo muku.” ANĐEO SVETE EUHARISTIJE U jesen 1916. godine, troje malih pastira našlo se na brežuljku Cabeco ponavljajući, licem prema zemlji, molitvu koju ih Anđeo bijaše naučio u prvom ukazanju. Najednom, opaziše iznad sebe blještavu svjetlost. “Podigosmo se da vidimo što se događa i ugledasmo Anđela koji je u lijevoj ruci držao kalež iznad kojega je lebdjela bijela Hostija, iz koje je kapala krv u njega. Anđeo ispusti kalež, koji je ostao s Hostijom lebdjeti u zraku, prostre se na zemlju pokraj nas i naredi nam da tri puta ponovimo ovu molitvu: “Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, ja ti prikazujem Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutno u svim svetohraništima svijeta u naknadu za uvrede, svetogrđa i nehaje kojima te ljudi vrijeđaju. U ime neizmjernih zasluga Presvetog Srca Isusova i Marijina, molim vas za obraćenje grješnika.” “Zatim Anđeo ustane i uzme ponovno u ruke kalež i Hostiju. Hostiju dade meni, a sadržinu kaleža dade Jacinti i Franji da piju, govoreći: “ Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista kojega strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Pružajte mu zadovoljštinu za ta zlodjela i utješite svoga Boga.” “Zatim se opet prostre na zemlju i zajedno s nama ponovi još tri puta istu molitvu: “Presveto Trojstvo...”. Poslije toga iščezne.” BOG U MENI Franjo, koji nije mogao čuti što Anđeo govori, niti će poslije moći čuti Gospu, upita Luciju: “Tebi je Anđeo dao Svetu Pričest. A što je dao meni i Jacinti?”

“I to je bila Sveta Pričest!”, odgovori Jacinta s neizrecivom srećom. “Zar nisi vidio krv koja je kapala iz Hostije?” “Osjetio sam da je Bog u meni, ali nisam znao kako se to dogodilo!”, odgovori Franjo. “I prostrvši se na zemlju, ostao je dugo tako sa svojom sestrom ponavljajući Anđelovu molitvu: “Presveto Trojstvo...” “Od svih ukazanja kojima ga je Nebo počastilo, ovo je izvršilo najveći utjecaj na dobru Franjinu dušu. Riječi Anđela kojima je tražio utjehu za Boga, ožalošćenog tolikim uvredama i grijesima ljudi, živo je pogodilo njegovo tankoćutno srce. Od tada nadalje, njegov ideal postao je utješiti Gospodina. Dok je Jacinta postajala apostol grješnika, Franjina želja bila je biti Isusov utješitelj.” PRVI GOSPIN POHOD Dana 13. svibnja 1917. godine, bijaše to nedjelja, troje malih pastira igraše se iznad Cova da Iria. U podne ugledaše munju. Pobojaše se da će početi grmjeti, siđoše niz padinu i opaziše na jednoj česmini “Gospu, obučenu u bjelinu, sjajniju od sunca. (...)” Tada nam, piše Lucija, Ona reče: “Ne bojte se, neću vam učiniti nikakvo zlo!” “Odakle si ti?”, upitah je. “Dolazim iz Neba.” “I, što hoćeš od mene?” “Došla sam zahtijevati od vas da šest mjeseci uzastopce, svakog trinaestog dana u mjesecu, dolazite ovamo u isto vrijeme. Onda ću vam kazati tko sam i što hoću.” “A hoću li i ja otići u Nebo?” “Da, hoćeš.” “A Jacinta?” “I ona.” “A Franjo?” “I on, ali mora mnogo moliti krunicu... Hoćete li prikazati Bogu da ćete podnijeti sva trpljenja koja vam pošalje, kao zadovoljštinu za grijehe kojima je izvrijeđan i kao molitvu za obraćenje grješnika?” “Da, hoćemo!” “Dobro. Mnogo ćete trpjeti, ali milost Božja će vam biti utjeha.”


23 stu 2009 15:51
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
“Tada, snagom unutarnjeg poriva, koji nam je također darovan, padosmo na koljena i ponavljasmo u sebi: “Presveto Trojstvo, ja ti se klanjam! Bože moj, Bože moj, ljubim te u Presvetom Sakramentu!” Gospa nadoda: “Molite krunicu svaki dan, da biste izmolili mir svijetu i svršetak rata!” “Tada se – opisuje Sestra Lucija – vedro uzdigla, i uzišla u smjeru istoka.” SRCE OVIJENO TRNJEM Dana 13. lipnja, Gospa u bijelom reče: “Hoću da dođete ovamo i sljedećeg mjeseca, na 13.-ti, da molite krunicu svaki dan i da naučite čitati. Kasnije ću vam reći što hoću.” Kad ju je Lucija zamolila da ih svih odnese u Nebo, Gospa odgovori: “Da, Jacintu i Franju ću uskoro uzeti, ali ti ćeš ostati ovdje još neko vrijeme. Isus se želi s tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. Hoće ustanoviti u svijetu pobožnost prema mome Prečistom Srcu. Tko ga prigrli, obećavam mu spasenje. Takve duše omilit će Bogu kao cvijeće kojim mu kitim prijestolje.” “Ja ću, dakle, ovdje ostati sama?” upitah žalosna. “Ne, kćeri moja! Trpiš li mnogo? Nemoj se obeshrabriti! Nikada te neću napustiti. Moje Prečisto Srce bit će tvoje utočište i put kojim ću te dovesti Bogu.” “Izgovarajući te posljednje riječi – priča Sestra Lucija – Gospa raširi ruke i po drugi put prosu na nas ono neizmjerno svjetlo u kojem smo sebe vidjeli uronjene u Boga. Jacinta i Franjo nalazili su se u snopu svjetla koji se uzdizao prema nebu, a ja u onom koji se širio prema zemlji. Na dlanu desne Gospine ruke nalazilo se srce ovijeno trnjem koje se u nj zabadalo. Shvatili smo da je to Prečisto Marijino Srce, izbodeno grijesima čovječanstva, koje traži zadovoljštinu.” U SNOPU SVJETLA U drugom ukazanju počela je izlaziti na vidjelo velika fatimska objava, Srce Marijino ovijeno trnjem – simbolom uvreda i nezahvalnosti ljudi, kojima je izbodeno – koje traži zadovoljštinu za nanesene uvrede. Franjo, veoma dirnut onim što je vidio, upita svoje družice u igri: “Zašto je Gospa držala Srce u ruci dok je razlijevala na svijet onu tako veliku svjetlost koja je Bog? Ti si, Lucija, bila s Gospom u svijetlosti koja se spuštala na zemlju, a Jacinta i ja u svjetlosti koja se uzdizala k Nebu.” “To znači – odgovori Lucija – da ćete ti i Jacinta uskoro otići u Nebo, a da ću ja još ostati na zemlji s Prečistim Srcem Marijinim.” Nije se varala. U snopu svijetla koji se uzdizao uvis bilo je dvoje manjih pastira, koji će nedugo zatim otići u Nebo. U snopu svijetla koji se razlijevao po svijetu bila je Lucija, koja
je imala poslanje da na zemlji doprinese utvrđivanju i širenju pobožnosti prema Prečistom Srcu Marijinom. OGNJENO MORE Dana 13. srpnja, Gospa se obrati vidjeocima, koji bijahu tamo s još tri ili četiri tisuće ljudi uokolo: “Želim da i sljedećeg 13.-og u mjesecu dođete ovamo, da nastavite moliti krunicu u čast Gospe od Krunice kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata, jer vam samo Ona može pomoći da to zadobijete.” “Htjela bih da nam kažeš tko si i da učiniš čudo, kako bi svi povjerovali da nam se ukazuješ.” “Nastavite dolaziti ovamo svaki mjesec. U listopadu ću reći tko sam, što hoću, i učinit ću čudo koje će svi moći vidjeti da bi mogli povjerovati.” Zatim je nastavila: “Žrtvujte se za grješnike i recite mnogo puta, posebno kad prinosite neku žrtvu: “O moj Isuse, to je za tvoju ljubav, za obraćenje grješnika i za naknadu za grijehe počinjene protiv Prečistog Srca Marijina!” Gospa raširi ruke iz kojih iziđe snop svijetla i probije u zemlju. Pred užasnutim očima malih pastira razastre se golemo ognjeno more u kojem vidješe uronjene vragove stravičnih i odurnih obličja, i duše osuđenih u ljudskom obličju kako vitlaju zrakom u vrtlogu plamena i dima, posred krikova i bolnih jecaja punih očaja. “Užasno preplašeni, podigosmo pogled prema Gospi moleći je za pomoć, a Ona će nam s blagošću i tugom: “ Vidjeli ste pakao, gdje odlaze duše jadnih grješnika.” Još ih je naučila ovu poniznu molitvu koju će, kad mole krunicu, izreči poslije svake desetice: “O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja, i dovedi u Raj sve duše, a osobito one koje su najpotrebnije tvoga milosrđa!” VELIKA TAJNA Posebno sredstvo koje nam je Gospodin ponudio u ova naša vremena kako bismo postigli njegovu milost i izbjegli kaznu, je pobožnost prema Prečistom Srcu Marijinu. Radi toga, nakon strašne vizije pakla, Gospa ustvrdi: “Da spasi duše, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema mome Prečistom Srcu. Ako ljudi prihvate ono što ću reći, mnoge će se duše spasiti i bit će mir. Rat je pri svršetku. Ali, ako ne prestanu vrijeđati Boga, počet će drugi, gori! Kad budete vidjeli noć obasjanu nepoznatom svjetlošću, znajte da je to veliki znak što vam ga Bog šalje, znak da će se kazniti svijet zbog njegovih zlodjela i to ratom, glađu i progonstvom Crkve i Svetog Oca. Da to spriječim, doći ću tražiti posvetu Rusije mome Prečistom Srcu i, kao zadovoljštinu, svetu Pričest u prvim subotama u mjesecu. Ako ljudi prihvate moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne, ona će proširiti zablude u svijetu koje će izazvati ratove i progonstvo Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti, različiti narodi bit će uništeni. Napokon će moje Prečisto Srce trijumfirati. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira. U Portugalu će se uvijek očuvati istina vjere. To ne kažite nikome! Franji da, njemu možete reći!” Ove riječi sadržavaju dva prva, već poznata, dijela tajne: 1) Kazna za grijehe: na ovom svijetu - rat, glad, zablude koje će Rusija proširiti s ratovima i progonima Crkve, trpljenja Svetog Oca; na drugom svijetu - pakao. 2) Sredstvo da se izbjegnu ova zla: pružanje zadovoljštine Prečistom Srcu Marijinu i posvećenje Rusije njenom Prečistom Srcu. Samo Franji, koji je mogao vidjeti ali ne i čuti, smjele su se ispričati ove stvari. Za ostale, morat će ostati dugo godina u tajnosti. MNOGO SMO MOLILI I PLAKALI 1917.-te godine, Portugal je, pod masonskom vladom, proživljavao vrijeme žestokog vjerskog progona. Artur de Oliveira Santos, svemoćni pokrajinski poglavar u Vila Nova de Ourem, namjeri se odlučno ugušiti ovaj vjerski pokret, kojega je smatrao nazadnjačkim i koji je, po njegovom mišljenju, stavljao na kocku demokratsku slobodu. Sazvao je vidjeoce da, u pratnji roditelja, dođu 11. kolovoza u Vila Nova de Ourem. Lucija je otišla tamo sa svojim ocem, ali gospodin Marto nije odveo djecu, Franju i Jacintu, jer su bili premaleni. “Kad sam se navečer vratila, odmah sam otrčala njihovoj kući i pronašla ih kako tamo kleče, nagnuti uz rub bunara, s glavicama među rukama, plačući. Kad me ugledaše, iznenadiše se. “To si ti? Tvoja sestra (Maria dos Anjos) je došla po vodu i rekla nam da su te ubili. Toliko smo molili i plakali za tobom!” Lucija priča da je posebice Franjo “proveo dan moleći i plačući, žalosniji možda i od mene same.” Kako duboko i iskreno prijateljstvo povezivaše čista srca ovo troje djece! ISUSU ZA LJUBAV Ujutro 13. kolovoza, poglavar Artur de Oliveira Santos uhvati male vidjeoce, odvede ih na prevaru i zadrži uhićene dobra tri dana, malo u vlastitoj kući, malo u gradskom zatvoru.


23 stu 2009 15:53
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
“Jacinta je najviše patila zato što su ih roditelji napustili. Govorila je, u suzama što su joj lile niz lice: “Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti. Nije im stalo do nas!” “Nemoj plakati, reče joj Franjo. Prikazat ćemo to Isusu za grješnike.” “I podigavši ruke i oči prema Nebu, ovako prikaže: O moj Isuse, tebi za ljubav i za obraćenje grješnika.” A Jacinta nadoda: “I za Svetog Oca, i kao zadovoljštinu za uvrede počinjene Prečistom Srcu Marijinu!” Ono što je Franju najviše žalostilo bila je zabrinutost da se Gospa neće ponovno ukazati. “Bio je u velikoj brizi, i govorio gotovo plačući: Moguće je da je Gospa neugodno iznenađena što nismo došli u Cova de Iria, i da se neće ponovno pojaviti. A ja je toliko volim vidjeti!” Kada bi Jacinta sjedila na stolici i plakala žaleći za majkom i obitelji, on bi je pokušavao osokoliti: Ako ne budemo više vidjeli mamu, hvala Bogu! Prikažimo to za obraćenje grješnika! Najgore će biti ako se Gospa više ne vrati! Meni je to bolnije! Ali, čak i to prikazujem za grješnike!” OSUĐEN NA SMRT Poglavar nije štedio snage da iz malih pastira izvuče tajnu. Počeo je poklanjajući im lijepu odjeću i dajući im najlaskavija obećanja. Kako djeca nisu popuštala, pribjegne prijetnjama. Priredio je jednu komediju ili, bolje rečeno, tragediju. Naredio je stražaru da pripravi kazan s ključalim uljem u kojem će ih ispržiti ukoliko ne budu htjeli otkriti tajnu. Nakon jedne stanke, pojavi se stražar i glasom punim prijetne zaviče na Jacintu: “Ili ćete reći tajnu, ili ćete umrijeti!” Malena odvrati niječno i stražar je odvuče vani sa sobom. “Otišla je naglo, bez da smo se oprostili. Dok su je ispitivali, Franjo mi je kazao s golemim mirom i radošću: “Ako nas ubiju, uskoro ćemo biti u Nebu! Kako lijepo! Što me briga!” Nakon kratke stanke, nadoda: “Dao Bog da Jacintu ne bude strah! Izmolit ću za nju jednu Zdravo Mariju.” Skine kapu i počne moliti. Videći ga kako moli, stražar zapita: “Što to radite?”

“Molim Zdravo Mariju da Jacintu ne bude strah.” Stražan s prezirom odmahnu, ali ih ne prekide. Kako su Franjo i Lucija odgovorili s istom junačkom hrabrošću, oboje bijahu osuđeni na smrt i predani vlastitoj sudbini. Nakon tri dana bezuspješnih pokušaja i podvala, 15. kolovoza, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, upravitelj pusti na slobodu troje malih fatimskih vidjeoca. UKAZANJE U VALINHOSU U nedjelju, 15. kolovoza, Lucija, Franjo i jedan od njegove braće, Ivan, upute se čuvati stado na mjesto zvano Valinhos. Dvoje vidjeoca slutili su da će im se Gospa ukazati. Žalosni što je Jacinta neće moći vidjeti, kazaše Ivanu da je pođe zvati. Kako Ivan nije htio poći, ponudiše mu dva novčića i ovaj se odmah dade u trk. “Franjo je bio zabrinut što nema Jacinte. “Šteta - rekao je - ako Jacinta ne dođe na vrijeme!” “I reče bratu da se požuri.” “Reci joj da trči!” “Nakon što mu je brat otišao, reče mi: “Jacinta će biti jako žalosna ako ne stigne na vrijeme.” Ubrzo nakon Jacintina dolaska, ukaza se Gospa i reče: “Želim da nastavite dolaziti u Cova da Iria svakog 13. dana u mjesecu i da molite krunicu svaki dan. Posljednji mjesec učinit ću čudo, da bi svi povjerovali.” “Što želiš da učinimo s novcem što ga ljudi ostavljaju u Cova da Iria?” “Načinite dva prijenosna postolja: jedno ćete nositi ti i Jacinta s dvije druge djevojčice odijevene u bijelo, drugo postolje neka nosi Franjo i još tri dječaka. Postolja će služiti za blagdan Gospe Svete Krunice. Što unaprijed bude pristizalo, neka se upotrijebi za podizanje jedne kapelice!” “Zatim Gospa poprimi još žalosniji izgled i nadoda: “Molite, mnogo molite! Žrtvujte se za grješnike, jer mnoge duše odlaze u pakao samo zato jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli.” Nalozi nebeske prikaze bijahu izvršeni: blagdan Gospe Svete Krunice proslavio se u srpnju 1918. godine, a gradnja kapele u Cova da Iria započela je 6. kolovoza iste godine. BOG JE ZADOVOLJAN

13. rujna, mali pastiri se vratiše u Cova da Iria, okruženi mnoštvom od preko dvadesetpet tisuća ljudi koji ih sa svih strana salijetahu s molbama. Nakon što se spusti nad česminu, Gospa nam reče: “Nastavite moliti krunicu da izmolite završetak rata. U listopadu će doći i Gospodin, Gospa Žalosna i od Karmela, sveti Josip i dječak Isus, da bi blagoslovili svijet. Bog je zadovoljan s vašim žrtvama, ali ne želi da spavate opasani konopom. Nosite ga samo po danu.” “Tražili su da te molim mnoge stvari: ozdravljenje nekih bolesnika, jednog gluhonijemoga...” “Da, neke ću ozdraviti, druge ne. U listopadu ću učiniti čudo, da bi svi povjerovali.” “I podižući se, nestane kao i prijašnje pute.” Riječi koje je Gospa izrekla prilikom ukazanju u kolovozu, lica veoma ožalošćenoga, duboko su pogodile troje vidjeoca: “Molite, mnogo molite! Žrtvujte se za grješnike, jer mnoge duše odlaze u pakao samo zato jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli.” Kako su već svojim očima vidjeli užase pakla, molili su i žrtvovali se na sve moguće načine da bi oslobodili duše tako groznih muka. Jedna od najbolnijh žrtava bio je konop koji je svatko od njih nosio vezan oko pasa. Gospa im, u ime Božje, naredi s majčiskom brižljivošću da ga ne nose preko noći, kako bi se mogli bolje odmorili. Prije nego će umrijeti, Franjo preda Luciji konop koji je uvijek nosio, rekavši: “Uzmi ga i odnesi, da ga mama ne vidi!” VELIKO ČUDO 13. listopada mali pastiri stigoše u Cova da Iria pod kišom koja je lijevala kao iz kabla i okružni mnoštvom od sedamdeset tisuća ljudi. Evo zahtjeva koje je Gospa postavila u ovom posljednjem ukazanju, u razgovoru s Lucijom: “Želim da se ovdje postavi kapelica meni u čast. Ja sam Gospa Svete Krunice. Neka se krunica moli svaki dan! Rat će završiti, vojnici će se uskoro vratiti kućama.” “Ja sam je imala mnogo toga moliti. Da ozdravi neke bolesne, obrati neke grješnike, itd...” “Jedne hoću, druge neću. Moraju se popraviti. Neka mole oproštenje za svoje grijehe!” “Tada je poprimila još žalosniji izgled: “Neka ne vrijeđaju više našega Gospodina koji je toliko izvrijeđan!” “Tada Gospa raširi ruke i okrenu ih prema Suncu, i dok se uzdizala, sjaj njezina svijetla odražavao se na Suncu.


23 stu 2009 15:54
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
Tada se dogodi čudo sa Suncem, obećano tri mjeseca prije kao dokaz istinitosti ukazanja u Fatimi. Prestade kišiti, a Sunce se tri puta okrene oko samoga sebe razbacujući svuda uokolo zrake svijetlosti različitih boja. Najednom se odvoji od svoda i učini se kao da će pasti na narod. Ovo čudo potrajaše deset minuta, a nakon toga Sunce se vrati na svoje mjesto. U međuvremenu, troje malih pastira bijaše obdareno i drugim viđenjima. “Čim je Gospa nestala u beskraju neba, vidjesmo uz Sunce svetog Josipa s dječakom Isusom i Presvetom Djevicom, koja je bila obučena u bijelo, ogrnuta plavim plaštem. Vidjelo se kako sveti Josip i dječak Isus blagoslivljaju narod, čineći znak križa rukom. Nedugo zatim ovo je ukazanje nestalo, a pojavio se Gospodin i Djevica, koja mi se pričinila kao Žalosna Gospa. Gospodin je blagoslivljao svijet na način kao i sveti Josip. I ovo je ukazanje nestalo, a učini mi se da ponovo vidim Gospu, koja je ovaj put veoma nalikovala na Gospu od Karmela.” ŽRTVOVANJE MALIH PASTIRA Anđeo i Gospa tražili su od vidjeoca da se žrtvuju “kao naknadu za grijehe i uvrede nanesene Bogu i za obraćenje grješnika.” Na ovaj poziv mališani su odgovorili herojskom velikodušnošću. Ne bi pojeli užinu koja im je bila jedini obrok preko dana. Razdijelili bi je ovcama i siromasima. Nisu dirali ni grožđa, ni primamljivih smokava. “Običavali smo povremeno prinijeti Bogu žrtvu tako da provedemo devet dana ili cijeli mjesec bez pića. Jednom smo se na taj način žrtvovali usred kolovoza, pod žegom koja je gušila.” Oko pasa nosili su uzicu od konopa i šibali noge koprivama. Provodili su sate i sate prostrti licem na zemlji, ponavljajući molitvu koju im je dao Anđeo. Još teže bile su žrtve koje im je Bog poslao, baš kao što Anđeo bijaše najavio: “Pokorno primite trpljenja koja će vam Gospodin poslati!” A Gospa ih je upozorila: “Mnogo ćete trpjeti.” Ova trpljena bile su poruge, šale, kazne, tamnovanje, proganjanje i, kasnije, dugotrajno bolovanje Jacinte i Franje. Franjo se razboli u listopadu 1918. godine. Nakon kratkog poboljšanja, bolest se ponovno vrati na Badnjak i on se više ne oporavi sve do smrti, 4. travnja 1919. godine. MORATE MNOGO MOLITI KRUNICU U svom prvom ukazanju, 13. svibnja, Gospa bijaše obećala da će uzeti na Nebo Luciju i Jacintu. Da bi Franjo, pak, zadobio istu milost bijaše potrebno da “mnogo moli krunicu”. “Iskazivao je radost zbog obećanja da će otići u Nebo tako da bi sklopio ruke na grudima, govoreći: “O Gospe moja, molit ću koliko god želiš krunica!” “I od tada imaše običaj udaljiti se od nas kao da ide prošetati naokolo. Ako bih ga dozivala i pitala što radi, on bi podigao ruku i pokazao mi krunicu koju bi držao u njoj. Ako bih mu kazala da se dođe igrati s nama, a da molitvu ostavi za poslije, odgovorio bi mi:

“Ali ja ću i poslije moliti. Zar se ne sjećeš da je Gospa rekla da moram mnogo moliti krunicu?” Iako bi izmolio mnogo krunica dok bi čuvao stado u brdima, čim bi navečer ušao u kuću glavna briga bila mu je da obitelj ne ode na spavanje prije nego iskaže ovo štovanje Presvetoj Djevici. Kad bi se majka požalila da to nije stigla uraditi zbog mnoštva kućanskih poslova što ih je morala obaviti, on bi ju podsjetio da može moliti i dok hoda ulicom. Za vrijeme bolesti, kad bi ga Lucija došla posjetiti, tražio bi da zajedno mole krunicu jer mu je već pričinjavalo napor sam moliti. ISUSOV TJEŠITELJ Anđelove riječi iz trećeg ukazanja: “Utješite Boga!” duboko su se dojmile Franje. “Dok je Jacinta bila okupirana jedino mišlju: obratiti grješnike i osloboditi duše iz pakla, Franjo kao da je bio sav obuzet samo željom da utješi Našeg Gospodina i Gospu, koji su mu se činili veoma ražalošćeni.” Prožet osjećajem Božje prisutnosti kojeg je zadobio u svjetlosti koju je Djevica Marija izlila na vidjeoce u prvom i drugom ukazanju, govorio bi: “Kako je Bogu! To ne možemo ni zamisliti! Šteta što je tako tužan! Da ga ja bar mogu utješiti!” Druge pute bi uzviknuo: “Toliko volim Boga! A On je jako tužan radi tolikih ljudskih grijeha! Mi ih ne smijemo nikada činiti!” Kada bi ga prekidali za vrijeme njegovih dugih molitava i pitali ga što radi, odgovarao bi: “Mislim na Našeg Gospodina koji je jako tužan zbog mnogih grijeha... O, kad bih Mu bar mogao dati zadovoljštinu!” Za vrijeme bolesti, povjeri se Luciji: “Je li Gospodin još uvijek žalostan? Bojim se da jest. Ja Mu prikazujem što više žrtava mogu.” Kad bih ga upitala da li mnogo pati, priznao bi: “Jako mi je loše, ali patim za utjehu Našeg Gospodina.” Malo prije smrti, izjavi: “Malo mi još preostaje dok ne odem u Nebo. Idem tamo tješiti Gospodina i Našu Gospu.” MOLITVA U OSAMI

“Franjo – tumači nam Lucija – nije bio od velikih riječi, i kad bi molio ili prikazivao žrtve, skrivao se čak i od mene i Jacinte. Često bismo ga pošle tražiti iza kakve ograde od kamenja ili grmlja gdje bi kriomice utekao da može kleknuti i moliti, ili razmišljati – kako je govorio – o Gospodinu koji je ožalošćen tolikim ljudskim grijesima. Ako bih ga upitala: “Franjo, zašto nam se ne javiš da i ja i Jacinta molimo zajedno s tobom?” “Više volim moliti sam – odgovorio bi – da mogu razmišljati i tješiti Našeg Gospodina koji je jako žalostan.” Jednom se tako mališan povuće da moli. U sumrak, Lucija i Jacinta pođoše ga tražiti, ali ga nisu uspjele naći. Dozivale su ga, ali nitko se nije odazivao. Konačno su ga pronašle, prostrtog na zemlji, iza jednog zidića sačinjenog od kamenja. Sestrična ga isprva takne za rame, a zatim ga prodrma i upita: “Što to radiš?” Kao da se budi iz dubokog sna, Franjo odgovori: “Počeo sam moliti Anđelove molitve, a zatim sam se zadubio u misli.” “Znači, nisi čuo da te Jacinta zove?” “Ne, ništa nisam čuo.” Utonuo u zanos kontemplacije, bio je odvojen od zemaljskih stvari. SA SKRIVENIM ISUSOM “Skriveni Isus” bio je prekrasan izraz kojim su mali pastiri označavali Presveti Euharistijski Sakrament. Franjo je volio ostajati satima, zadubljen, pred svetohraništem u nježnom i sabranom razgovoru s Gospodinom. Kad bi se zajedno s Lucijom uputio prema školi, rekao bi joj: “Slušaj, ti idi u školu! Ja ću ostati ovdje u crkvi uz Skrivenog Isusa. Ne vrijedi truda učiti čitati kad ću ubrzo otići u Nebo. Kad se budeš vraćala, dođi ovdje po mene!” A na povratku, sestrična bi ga nalazila u sabranoj i pobožnoj molitvi. “Jednog dana, dok smo izlazili iz kuće da idemo u školu, primjetih da Franjo hoda veoma polako. “Što ti je? – upitah ga – čini se kao da ne možeš hodati!” “Jako me boli glava i čini mi se da ću pasti na zemlju.” “Onda nemoj ići! Ostani kući!” “Ne, želim poći u crkvu i ostati sa Skrivenim Isusom dok si ti u školi.” “Nakon što je obolio, kad bih prolazila preko njegove kuće u školu, govorio bi mi:

“Slušaj, pođi u crkvu i izruči moje pozdrave Skrivenom Isusu. Najviše me žalosti što ne mogu otići tamo i ostati malo sa Skrivenim Isusom.” OVDJE NAM JE LIJEPO Nakon godinu i pol dana otkako je obolio, počeše ga posjećivati djeca i odrasli. “Pred ljudima koji bi ga posjetili bio bi šutljiv i s malo riječi bi odgovarao na ono što bi ga upitali. Oni koji su mu dolazili u posjetu, bilo iz mjesta ili izvana, posjeli bi se uz krevet i ponekad ostajali dugo tamo sjedeći i govoreći: “Ne znamo što je to u Franji! Ovdje nam je lijepo.” “Neke od susjeda, nakon što su duže vrijeme provele praveći društo Franji, ovako su komentirale s ujnom i mojom majkom:

“To je tajna koja se ne da razumijeti. Djeca su, kao i druga, ništa nam ne govore, ali kada si s njima, osjeća se ono nešto drugačije što se s drugima ne osjeća.”
“Kad se uđe u Franjinu sobu, ima se isti osjećaj kao kad se uđe u crkvu”, rekla je jedna žena, susjeda moje ujne, imenom Romana, a koja nije vjerovala u fatimska ukazanja.” Posjete koje je mali bolesnik najviše cijenio bile su one sestre i sestrične, pred kojima je mogao otvoriti srce i iznijeti najintimnije osjećaje svoje duše.

POSLJEDNJA PRIČEST Dva dana pred smrt, u zoru, Franjo zatraži da se pozove Lucija i reče joj: “Želim se ispovijediti i pričestiti prije nego umrem. Želim da mi kažeš ako si ikada vidjela da sam počiniti neki grijeh i da upitaš Jacintu da li me je ona vidjela počiniti koji.” “Koji put nisi poslušao majku – odgovorih mu – kada bi ti rekla da ostaneš u kući, a ti bi dotrčao kod mene i sakrio se.” “Istina je. A sada hajde upitati Jacintu da li se ona sjeća ičeg drugog.” “Otišla sam, i Jacinta mi je, nakon što je malo promislila, odgovorila: “Slušaj, reci mu da je, prije nego nam se Gospa ukazala, ukrao tati jedan novčić da kupi orguljice Joseu Martu iz Casa Velhe, te da je, kada su dječaci iz Aljustrela gađali kamenjem dječake iz Boleirosa, i on hitnuo poneki kamen.”

“Kada sam mu prenijela ovu sestrinu poruku, rekao mi je: “Te sam već ispovjedio, ali ispovjedit ću ih ponovo. Radi ovih grijeha koje sam počinio, Gospodin je jako tužan!Ali ja, kada i ne bih trebao umrijeti, više ih nikada ne bih počinio. Pokajao sam se.” “I sklopivši ruke, počne moliti: “O moj isuse, oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u Raj sve duše, a osobito one najpotrebnije tvoga milosrđa.” ŽUDNJA ZA PRIČEŠĆU Nakon što je pomogla svom bratiću da se pripremi za ispovijed, Lucija se oprosti s njim: “Sada idem na misu, i molit ću se za tebe Skrivenom Isusu.” “Slušaj, kaži Velečasnom da mi da Svetu Pričest!” “Svakako.” Franjo, koji nije bio primio pričest doli iz ruku Anđela, poboja se da mu neće biti dopušteno primiti Gospodina. “Kada sam se vratila iz crkve – nastavlja Lucija – Jacinta je već bila ustala i sjedila je na Franjinom krevetu. Ovaj, čim me ugledao, upita: “Je si li tražila Skrivenog Isusa da mi Velečasni da Svetu Pričest?” “Tražila sam.” “Ostavila sam ih zajedno, a ja sam otišla za mojim dnevnim poslom i školskim obvezama. Navečer, kada sam se vratila, vidjela sam da sav sjaji od sreće. Bio se ispovjedio, a Velečasni mu je obećao da će mu sljedeći dan donijeti Svetu Pričest.” SJEDINJEN SA SKRIVENIM ISUSOM S kolikom strepnjom Franjo očekivaše onaj sretan trenutak u kojem će sjediniti srce sa Skrivenim Isusom! Da bi Ga što dostojnije primio, nije želio ništa jesti ni piti nakon ponoći, što mu je, čak i u onim vremenima, bilo dopušteno radi njegovog teškog stanja. Kada je tog proljetnog jutra, uz sunčano blještavilo, Isus ušao u njegovu kuću, iz poštovanja se pokušao podići i sjesti u krevetu, ali snage ga posve napustiše i sruši se na uzglavlje. “Možeš ležeći primiti Gospodina”, reče mu njegova kuma Teresa. Za nekoliko trenutaka Isus siđe u njegovu čistu i nevinu dušu, i Franjo ostade u zanosu kontemplacije tješiti Gospodina. Po buđenju iz ovog slatkog ushićenja, njegove prve riječi bile su upućene majci:

“Hoće li mi Velečasni i drugi put donijeti Skrivenog Isusa?” “Ne znam”, odgovori gospođa Olimpia. “Nakon što se pričestio, sljedeći dan rekao je sestrici: “Danas sam sretniji od tebe, jer u grudima nosim Skrivenog Isusa.” U NARUČJU NEBESKE MAJKE O danu uoči Franjine smrti, Lucija piše: “Provela sam gotovo cijeli taj dan uz njegov krevet, zajedno s Jacintom. Kako nije više mogao moliti, tražio je da mi molimo umjesto njega. Poslije mi je rekao: “Zacijelo ću mnogo žaliti za tobom u Nebu! Što bih dao da Gospa i tebe ubrzo odnese u Nebo!” “Kada je pala noć, pozdravila sam ga: “Zbogom, Franjo! Slušaj dobro, ako ove noći odeš u Nebo, ne zaboravi me kada budeš tamo gore!” “Neću te zaboraviti, ne! Možeš biti mirna.” “I uhvati me za desnu ruku, snažno je stisne i zadrži tako neko vrijeme, gledajući me očima punim suza.

“Želiš li nešto drugo?”, zapitah ga, dok su i meni tekle suze niz obraze. “Ne”, reče mi slabašnim glasom. “U trenutku kada je prizor postao previše dirljiv, ujna mi naredi da izađem iz sobe. “Onda, Franjo, zbogom! Vidimo se u Nebu!” “Zbogom, vidimo se u Nebu!” “A Nebo se približavalo... i on odletje u njega, u naručju Nebeske Majke.” UMRO JE S OSMJEHOM NA LICU Ujutro, 4. travnja 1919. godine, Franjo uzvikne: “Oh, majko draga! Kakvo divno svjetlo je tamo pored našeg prozora!” Nakon nekoliko trenutaka slatkog zanosa:

“Sada više ne vidim.” Nedugo zatim, njegovo lice ozari se anđeoskim smješkom. Bilo je oko deset sati ujutro kada je bez samrtne borbe, grčenja, i bez jecaja, blago izdahnuo. Njegova malena duša, čista kao ljiljan i bijela kao golubica, uzdigne se u Nebo da gleda i tješi Isusa na vijeke. Imao je deset godina i, zamalo, deset mjeseci. Blagost smrti maloga Franje duboko se dojmila prisutnih, a na osobit način njegovih roditelja. Kasnije, pri ispitivanju u župi, njegova mama je izjavila: “Izgledalo je kao da se smješi, i tako je ostao. Tada je prestao disati.” S jednakom jednostavnošću, rekao je i njegov otac: “Umro je smiješeći se.”

FRANJO! ŠTO BIH DALA DA GA MOGU VIDJETI!
Skromna pogrebna povorka uputila se 5. travnja 1919. godine prema fatimskom župnom groblju. Franjo je živio u poniznosti i umro gotovo nezapaženo.. Njegov pogreb nije bio zaodjenut sjajem. Samo nekoliko osoba pratilo je kovčeg uz Luciju koja je oplakivala svoga dragoga druga. Jacinta je ostala u krevetu, plačući za svojim malim bratom. Pokopan je u jednostavan grob natopljen suzama Lucijine neizmjerne boli. “Kad bi groblje bilo otvoreno, sjela bih uz Franjin grob ili onaj svoga oca i ostajala tamo satima... Bol i tuga bili su neopisivi. Kao žalostan trn što probada srce zauvijek, a spomen na prošlost odjekuje u vječnosti.” Jacinta, smalaksala u svojoj bolesničkoj postelji, provodila je sate i sate utonula u najdublju žalost: “Dugo vremena bi bila zamišljena, i ako bismo je upitali na što misli, odgovorila bi: “Na Franju. Što bih dala da ga mogu vidjeti!” “I oči bi joj se napunile suzama.” PUT ZA SLIJEDITI Proces za proglašenje Franje i Jacinte blaženima pokrenut je u Rimu 1979. godine. Vrijeme je brzo proteklo. 13. svibnja 1989. godine, papa Ivan Pavao II. izdao je dekret kojim proglašava heroizam kreposti malih vidjeoca, Franje i Jacinte. Tada, upravo te Jubilejske godine – 13. svibnja 2000. – Njegova Svetost Ivan Pavao II. uzdignut će na čast oltara dvoje malih pastira.

Kakvu pouku, dakle, izvesti iz života Franje i Jacinte? Da, predajući se u djevičanske ruke Majke Božje, put ka kršćanskoj savršenosti, na koju smo svi pozvani, postaje mnogo jednostavniji i lakši za prijeći: zapravo, u samo dvije godine – djeca od deset i devet godina – mogli su dosegnuti najviše vrhunce svetosti. Kad bi ljudski rod prihvatio ovu nebesku pedagogiju, – kao što se dogodilo s dvoje malih pastira – zar ne bi to mogao biti početak pobjede Prečistog Srca Marijina, obećane u Fatimi 13. srpnja 1917. godine.? Odgovor prepuštamo svakom ponaosob. Franjo i Jacinta, odazivajući se velikodušno na Gospin poziv (“Ne želite li se i vi žrtvovati za spas svijeta?”), utrli su nam put. Zašto ih ne slijediti?

© Luci sull’Est – 2001 Via Castellini 13 / 7 00197 – Roma ITALIA


23 stu 2009 15:57
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 11 lis 2009 17:52
Postovi: 5008
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
katia najlepša hvala tebi in tvoji hčerki Nini za te krasne fotografije. Najbolj sem se razveselila slike groba, kjer počivajo Franček, Hijacinta in Lucija.
Že dolgo je moja velika želja obiskati Fatimo pa ne vem, če se mi bo izpolnila zato sem še posebej hvaležna tvoji Nini, da je tole poslikala.
Bogu hvala in Bog vas blagoslovi! smjesko kriza smjesko srce moli


23 stu 2009 15:57
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 23 srp 2009 19:18
Postovi: 461
Spol: žensko
---------
Post Re: Hodocasce u Fatimu - Portugal
ma nema na cemu, moja draga marta, s kim cu djeliti ako ne sa sestrama i bracom? :)
ja osjecam kao da sam bila tamo i evo, zurno stavljam slike i biografiju, koju cu kasnije i sama jos jednom procitati.
voljela bih da mogu otici, al strah me od letenja.... :(


23 stu 2009 15:59
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 16 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron