Sada je: 23 srp 2014 17:52.





Započni novu temu Odgovori  [ 19 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
 Hrvatski sveci i blaženici 
Autor/ica Poruka
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Post Hrvatski sveci i blaženici

Sponsored Links

Dragi prijatelji
U nastavku ovog posta imat ćete popis hrvatskih svetaca i blaženika na koje smo jako ponosni i kojima se molimo.
Mala zemlja Hrvatska a tolike vjere u Krista sa toliko svetaca i blaženika.
Sveci i svetice, blaženici i blaženice molite za nas !
<angelpray>

Dominikanac i biskup, Trogiranin August Kažotić (1260-1323) prvi je hrvatski blaženik, koji je beatificiran god. 1702. Istaknuo se svojim svetim životom i hrvatskim rodoljubljem.
Blagdan mu je 3. kolovoza.
slika
Franjevac i svećenik, Šibenčanin Nikola Tavelić (oko 1340-1391) prvi je hrvatski svetac, koji je djelovao u Bosni i Jeruzalemu, gdje je kao misionar umro mučeničkom smrću god 1391. Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim god. 1970. Zaštitnik je hrvatskog naroda, a blagdan mu je 14. studenog.
slika

Augustinac Gracija (1438-1508) rodio se u Mulu kod Kotora. Proglašen je blaženim god. 1889., a blagdan mu je 9. studenoga.
slika

Svećenik Marko Križevčenin (1588-1619) rodio se u Križevcima, a umro je mučeničkom smrću u Košicama u Slovačkoj god. 1619. Blagdan ovog blaženika slavi se 7. rujna.
slika

Dominikanska trećoredica Ozana (Hozana) Kotorska](1493.-1565.) rodila se u selu Relezi u Crnoj Gori. U 14. godini preselila se u Kotor, da bi od 1514. narednih 50 godina provela moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru kao "zazidana djevica". Odmah nakon smrti narod ju je počeo štovati kao sveticu. Blaženom je proglašena 1927. a tijelo joj se nalazi u crkvi Sv. Marije u Kotoru. Ove blaženice spominjemo se 27. travnja.
slika

Kapucin i svećenik, Leopold Bogdan Mandić (1886-1965) rodio se u Herceg Novom. Posebnu se je istaknuo kao ispovjednik i promicatelj kršćanskog jedinstva. Beatificiran je 2. svibnja 1976., a svetim je proglašen 16. listopada 1983. Pokopan je u Padovi, u blizini njegove ispovjedaonice, a na grobu mu je natpis na hrvatskom jeziku: "Tijelo sv. Leopolda Mandića"
slika

Alojzije Stepinac (1898-1960) rodio se u Krašiću. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930., a imenovan je biskupom 28. svibnja 1934. U montiranom komunističkom procesu 11. listopada 1946. osuđen je na 16 godina robije. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je u kućnom pritvoru u Krašiću, a Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.
slika
Josip Lang (1857-1924) rodio se u Lepšiću kraj Ivanić Grada, a umro je kao pomoćni biskup u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Petar Barbarić (1874-1897) rodio se u Šiljevištu kod Ljubuškog, a umro je u Travniku kao učenik 8. razreda isusovačke gimnazije. Pokrenut je biskupijski postupak za njegovu beatifikaciju.

Časni sluga Božji Ivan Merz (1896-1928) rodio se u Banja Luci, a umro je kao profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Dekret o herojskim krepostima proglašen je 2002. godine.
slika

Franjevac i svećenik Ante Antić (1893-1965) rodio se u Šepurinama kraj Šibenika. Istaknuo se kao ispovjednik i duhovni vođa. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Časna službenica Božja Marija Petković (1892-1966), utemeljiteljica Družbe Sestara kćeri Milosrđa, rođena je u Blatu na Korčuli, a umrla u Rimu. Pokrenut je postupak za njezinu beatifikaciju. Dekret o herojskim krepostima proglašen je 2002. godine.
slika

:love:


08 ožu 2009 19:54
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 24 vel 2009 16:14
Postovi: 90
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
samo da nadopunim ovaj spisak
SVECI
- Sv.Duje
- Sv.Jeronim
BLAŽENICI
- Jakov Zadranin
- katarina Kotromanić - Kosača
- Oton iz Pule
- Julijan iz Balla


Pokrenut postupak za beatifikaciju - sada su sluge Božije

- Josip Stadler -
- Marica Stanković
- Miroslav Bulešić

Sponsored links



09 ožu 2009 00:11
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
Hvala mamy, valjda su sad svi tu do dana današnjeg a nove ćemo pridodati naknadno jednog lijepog dana....... :m
sad ćemo nastaviti edukaciju o našim svecima... :tyty
Mir i dobro
:love:


10 ožu 2009 11:32
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
ŽIVOTNI PUT SVETOG LEOPOLDA

Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, slikovitu gradiću na sjevernoj obali prekrasnog zaljeva Boke Kotorske, na krajnjem jugu Dalmacije (u to doba Hrvatska). Bio je dvanaesto dijete Petra Mandića i grofice Karoline Carević. Njegovi roditelji bili su gorljivi katolici. Zbog promjenjivih političkih prilika njihovo je bogatstvo iz prošlosti nestajalo. Naročito je majka, iz grofovske obitelji, nosila plemenite kršćanske osjećaje. Kasnije će blaženik o njoj potvrditi: "Moja majka je bila neobično pobožna. Upravo njoj na poseban način dugujem ono što jesam" (AVP, cart. IX, br. 16; u PB, str. 9). Otac mu je bio "svet čovjek" koji je išao na misu i pričešćivao se svakog jutra. Bogdanovo djetinjstvo bilo je primjer redovnog stanja. Uspješno je pohađao osnovne škole u rodnom kraju. Popodne je odlazio u samostan na privatnu poduku kod male braće kapucina. Sudjelovao je u igrama svojih vršnjaka, ali se često rado udaljio da bi ostao sabran u molitvi. Jedna njegova vršnjakinja ovako ga se sjeća: "Bio je vrlo inteligentan i veoma predan u učenju. Bio je toliko dobar i pobožan. Njegov život je bila kuća, crkva, škola" (PA, str. 337).

Kao dječak želio je biti fratar i ispovjednik

U osmoj godini osjeti po prvi put kako se zacrtava njegovo zvanje: "Kad odrastem želim postati fratar i ispovjednik te širiti milosrđe i dobrotu s dušama grešnika" (AVP, cart. T, br. 4). Nešto kasnije odabrao je Kapucinski red koji je dobro poznavao jer su oni imali mali gostinjac u Herceg Novom u koji je mali Bogdan navraćao ministrirati. Sa 16 godina napustio je roditeljsku kuću i ušao u kapucinsko venecijansko sjemenište u Udinama. U Udinama je ostao 2 godine, a kasnije mu njegova ozbiljnost i zalaganje otvoriše vrata novicijata Bassano del Grappa. Dobio, je ime fra Leopold, a nakon godine dana novicijata položio je svoje prve zavjete 3. svibnja 1885. Kasnije se radi studija filozofije preselio u Padovu gdje je 28. listopada 1888. položio svečane zavjete. Pošto je završio studij filozofije, bio je prebačen u Veneciju radi studija teologije. Tu je prionuo svim zanosom svog misionarskog srca ne samo teološkoj pripremi, već i studiju slavenskih jezika. 20. rujna 1890. zaređen je za svećenika. Odmah je pretpostavljenima izrazio svoje žarke misionarske težnje, no, uzevši u obzir njegovu slabašnu konstituciju, oni nisu u tom trenutku pomišljali da mu usliše molbu. Blaženik se pokorio u poslušnosti, te se u međuvremenu posvetio ispovijedanju. Tako je počelo njegovo djelovanje tihog apostolata u ispovjedaonici, i žrtve za povratak odijeljene braće u katoličko jedinstvo. (usp. AVP, autografi, br. 52)


Prve godine svećeničkog djelovanja

Godine 1897. izgledalo je da će se konačno ostvariti njegov misionarski san. Bio je poslan za starješinu u samostan u Zadru. Tamo je pošao pun radosti, i kad se već njegovo misionarsko djelovanje počelo zapažati u provinciji, poslušnost ga pozva ponovo u Veneciju. 1905. otvorio mu se put prema Istoku: imenovan je za vikara u samostanu u Kopru. No, njegov apostolat bijaše kratak jer je nanovo bio premješten u Veneciju, najprije kao ispovjednik u Thiene, a kasnije od 1910. do 1914. kao direktor studenata i predavač patrologije. Za vrijeme I. svjetskog rata vlada je izdala naređenje kojim se pozivaju svi stranci u Italiji da prihvate talijansko državljanstvo, inače će biti internirani južno od Firence. Otac Leopold nije se htio odreći hrvatskog državljanstva odgovarajući na optužbe: "Krv nije voda, krv se ne može izdati" (PB, str. 30). Više je volio biti interniran. Pošto je, međutim, završen rat, vratio se odmah u Padovu.


Ispovjednik u Padovi

Padova je bila mjesto njegova poslanja i njegove svetosti. Od 1918, do 1942. u ovom gradu on je djelovao bez prekida, u tišini i silno plodonosno u ispovjedničkoj službi. To potkrijepljuje slijedeći podatak. Nakon pripajanja Rijeke Italiji 1923. godine samostan B.D.M. koji je pripadao hrvatskim kapucinima pripao je venecijanskim kapucinima. Tamo je bio poslan i otac Leopold da pripomogne kod ispovijedanja Hrvata. Otac Leopold prihvatio je pun radosti odluku pretpostavljenih. Medutim, mnoge ugledne ličnosti Padove činile su pritisak na biskupa i kapucinskog provincijala želeći da se po svaku cijenu vrati na svoje mjesto. Veoma pokoran pretpostavljenima, otac Leopold je shvatio da se Božja volja, koja je htjela da bude misionar, vršila u Padovi, da su njegov Istok bile duše pokajnika koje su pristupale njegovoj ispovjedaonici (AVP, autografi, br. 44).


Svetac milosrđa Božjeg

Cijeli je svoj život i svoju energiju istrošio u ispovjedaonici. Njegov dan je počinjao sa svetom misom koja mu je bila središte cijelog dana. Odmah poslije mise upućivao bi se u svoju ispovjedničku sobicu gdje je boravio sve do ručka. Nakon ručka nastavljao bi sve do večeri. U slobodnim trenucima klekao bi na klecalo u ispovjedaonici ili ispred Marijinog oltara i molio (usp. AVP, cart. IX, br. 65). Uvečer bi se povlačio u malu samostansku kapelicu gdje je produžavao svoju molitvu sve do kasno u noć. Tko bi ga pozivao da ide spavati odgovarao je: "Moram činiti pokoru za moje pokornike" (AVP, cart. I, br. 12). To je bio njegov dnevni red, bez prestanka, sve do smrti 30. srpnja 1942. Sjećanje na njega, na dobro koje je činio neprestano se povećavalo. God. 1946. otvoren je informativni biskupski proces za proglašenje blaženim, a 1963. svečani apostolski postupak. Iste godine prenešeni su posmrtni ostaci s gradskog groblja u kapelu blizu ispovjedničke sobice kapucinskog samostana. Godine 1973. povoljno je zaključen postupak o herojskoj veličini njegovih kreposti. 2. svibnja 1976. papa Pavao VI. svečano ga je proglasio blaženim a papa Ivan Pavao II. 15. listopada 1983. svetim. Njegov liturgijski spomen slavi se 12.svibnja

Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića pored Omiša u Zakučcu
No u želji da se osiguraju materijalne uvjeti potrebni i prikladni za funkcioniranje župe, župa ne zaboravlja na potrebu svoga duhovnog rasta. Takva potreba se očituje na konkretan način kroz inicijativu da se stavi veći naglasak na zaživljavanje i osmišljavanje svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića upravo u Zakučcu, odakle su Leopoldovi preci pred Turskom najezdom pobjegli u Boku kotorsku. Smješteno u prirodi, nedaleko od slapa Ilinca, pod mosorskim klisurama, svetište je ustanovljeno zalaganjem župnika i dekana don Ljube Bodrožića na svečev blagdan 1998, kada je nadbiskup Jurić blagoslovio veliki kameni križ na hridini iznad svetišta, visok više od 8 metara a izrađen po nacrtu Ive Buljevića. U podnožju hridina nalazi se špilja koja je uklopljena u buduće svetište, ispred koje je postavljen brončani kip visine 2 metra, rad akademskog kipara Kažimira Hraste, a taj je umjetnik izradio i svečev srebrni reljef. Članovi odbora za izgradnju svetišta naglašavaju kako je sv. Leopold kao hrvatski svetac još uvijek nedovoljno poznat i štovan u svome narodu. Kako se svetište nalazi u neposrednoj blizini HE Zakučac, hvale je vrijedno da su se odgovorni, na čelu s direktorom Stjepanom Tičinovićem, uključili u izgradnju svetišta, uključivši se u odbor za izgradnju svetišta koje želi dati doprinos štovanju sv. Leopolda, napose ta župa čiji je on suzaštitnik, da bi on, kao svetac ispovijedi, bio jamac prijeko potrebne duhovne obnove i rasta ove župe i svekolikog hrvatskog naroda, obnove koje ne može biti bez iskustva obraćenja i približavanja Bogu, što se na osobit način događa po ispovijedi. Uz već spomenute zahvate, dosada je uređen oltar i oltarni prostor, a zaslugom sadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Marina Barišića i župnika župe Gospe od milosrđa na splitskom Žnjanu don Ranka Vidovića, u svetište je postavljeno zvono sa Žnjana korišteno za vrijeme liturgijskog slavlje sa svetim ocem Ivanom Pavlom II, koji je i kanonizirao sv. Leopolda Bogdana Mandića u Rimu 1983. godine, na 25obljetnicu svoga biskupskog ređenja. U sklopu cjelovitog uređenja svetišta članovi odbora ističu kako se planira izgradnja pomoćnih prostorija, sakristije, te križnoga puta i ostalih popratnih sadržaja. Profesor na katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Ante Mateljan također priprema vodič kroz svetište koji će moći poslužiti hodočasnicima da se upoznaju s likom sv. Leopolda, doživljavajući taj prostor kao sveti prostor na kojem se osjeti poseban zagovor ovog sveca, velikog ispovjednika. Ovo jedinstveno mjesto duhovnosti postaje nadahnuće i ljudima od kulture, kao što je već spomenuti kipar Kažimir Hraste, ili pak glazbenicima, poput poznatog skladatelja Ljube Stipišića Delmate koji će za sljedeću proslavu sv. Leopolda uglazbiti svečevu himnu, misu njemu u čast, te još neke pjesme u klapskoj obradi. Želja je župnika i svih župljana da to postane stjecište Leopoldovih štovatelja, ne samo iz domovine nego i iz svijeta, napose brojnih hodočasnika i turista iz susjedne Italije, gdje je štovanje sv. Leopolda posebno dobro rašireno.



:angel


10 ožu 2009 11:40
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
Devetnica sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću
Izvor: Wikizvor

(*Može se moliti tijekom cijele godine u svim osobnim potrebama kroz devet dana!)

Sveti Leopolde Bogdane, Gospodin te je obogatio velikim blagom milosti za one koji se
tebi utječu. Molimo te, isprosi nam živu vjeru i žarku ljubav, da uzmognemo biti trajno
sjedinjeni s Bogom po njegovoj svetoj milosti.
Slava Ocu

Sveti Leopolde Bogdane, tebe je božanski Spasitelj učinio savršenim oruđem svoga
neizmjernog milosrđa u sakramentu pokore. Molimo te, isprosi nam milost, da se često i
dobro ispovijedamo te da živimo slobodni od svakoga grijeha i postignemo savršenstvo
na koje nas poziva Gospodin.
Slava Ocu

Sveti Leopolde Bogdane, ti si izabrana posuda darova Duha Svetoga, koje si obilno
izlijevao u brojne duše. Molimo te, isprosi nam da se oslobodimo od mnogih muka i
nevolja koje nas pritišću i izmoli nam snagu da sve strpljivo nadvladavamo te steknemo
zasluge za nebo.
Slava Ocu

Sveti Leopolde Bogdane, koji si za svoga zemaljskoga života iskazivao nježnu ljubav
prema Blaženoj Djevici Mariji, našoj dragoj Majci, i za uzvrat bio obdaren mnogim
milostima, a sada si s Njom u blaženstvu, moli je da svrati svoj pogled na našu bijedu i da
se prema nama uvijek pokaže milosrdnom majkom.
Zdravo Marijo

Sveti Leopolde Bogdane, koji si uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske patnje
i utješio mnoga skršena srca, priteci nam u pomoć. U svojoj dobroti nemoj nas napustiti,
nego nas utješi i posreduj nam milost za koju te s velikim pouzdanjem molimo.
Amen.


10 ožu 2009 11:41
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
Molitva po zagovoru Sv Leopolda, da se isprose milosti.Sveti Leopolde Bogdane, Bog te je obdario velikim milostima da uzmogneš pomagati onima koji se tebi utječu. Evo se i ja tebi utječem i ponizno te molim isprosi mi živu vjeru i žarku ljubav da se predam u ruke Božje i da iz tih Božjih ruku primim pomoć u ovoj svojoj nevolji….(navedi nakane) Oče naš…Zdravo Marijo…Slava Ocu

Bože jedina prava ljubavi i savršeno jedinstvo. Ti si Svetoga Leopolda, kapucina i svećenika, ukrasio krepošću velikog milosrđa prema grješnicima i potaknuo gada gorljivo promiče jedinstvo kršćana , daj da po njegovu zagovoru, duhom i srcem obnovljeni, svima iskazujemo tvoju ljubav i puni nade radimo za jedinstvo svih vjernika. Amen.


10 ožu 2009 11:53
Profil Pošalji e-mail
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
slika
Crkva i kip svetog Leopolda u Padovi u kojoj je proveo najviše godina svoga života i u kojoj je grob, ispovjedaonica i relikvija njegove ruke u znaku Blagoslova, uzdignuta. :angel


10 ožu 2009 22:03
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 24 vel 2009 16:14
Postovi: 90
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
ja ću malo o blaženima i o onima za koje je pokrenut proces za beatifikaciju,ovdje ću pisati o njima ,a u forumu devetnice molitve koje se mole za njihov zagovor,možda će neko za svoju potrebu baš moliti te molitve i biti uslišan
za početak
JOSIP STADLER - vrhbosanski nadbiskup i metropolit

slika

Djetinjstvo i školovanje

Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu kao peto dijete od osmoro djece katoličkih roditelja Đure Stadlera i Marije r. Balošić. Roditelji su se odlikovali kršćanskim životom. Otac Đuro je izučio klobučarski zanat, ali kako je bio slabog zdravlja, majka Marija morala je preuzeti glavni teret izdržavanja mnogobrojne obitelji. Za vrijeme djetinjstva Josipa Stadlera u njegovoj je obitelji uslijedila prava obiteljska tragedija. Najprije je umrla majka 6. lipnja 1853. godine, zatim 26. kolovoza 1853. četverogodišnji brat Mijo, 2. rujna 1853. najstarija dvadesetogodišnja sestra, a 14. veljače 1854. godine umro je i otac Đuro Stadler. Brigu za siročad Stadlerovih preuzeo je brodski gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer, čija je majka bila sestra Ivana Stadlera, djeda Josipa Stadlera. Žensku je djecu smjestio u bogatijim gradskim kućama, a dječake je otpremio gradskim zanatlijskim obiteljima. Prema tadašnjem običaju gradom je kružio bubnjar šireći vijest da će se treći dan poklada (28. veljače 1854.) siročad preminulog Đure Stadlera dijeliti među građane dobra srca. Josip Stadler se tog dana nalazio u župnoj crkvi gdje je, potresen obiteljskom tragedijom, provodio najveći dio vremena, te je tako izbjegao sudbinu svoje braće koju su odveli brodski obrtnici. Josipa Stadlera, koji se nakon odvođenja braće i sestara našao pred zatvorenim vratima roditeljske kuće, prihvatila je Julija Oršić, supruga brodskog krojača Matije Oršića. Kasnije ga je k sebi uzeo Maksimilijan Wegheimer, s namjerom da ga uputi na neki zanat. Međutim, otkrivši njegove velike intelektualne sposobnosti, odustao je od toga. Godine 1855., na prijedlog uglednog Brođanina, odvjetnika Andrije Torkvata Brlića, major Wegheimer i Matija Oršić su se zauzeli da Stadleru osiguraju besplatno mjesto u požeškom sirotištu. Krajem rujna 1855. godine Josip Stadler je doputovao u Požegu i smjestio se u orfanotrofij, a u gimnaziju je krenuo 1. listopada iste godine.


Tijekom školovanja u požeškoj gimnaziji Stadler je postizao najbolje rezultate u učenju i vladanju. U izvješću iz 1855. godine nalazimo da je u učenju (doslovce u književnosti – in litteris) bio izvrstan (eminens), a u vladanju dobar (bonus). Stadler je po svim svojim ocjenama u sva četiri razreda bio drugi i to u prvom između osamnaest, u drugome između dvadeset dva, u trećem između devetnaest, u četvrtom između petnaest učenika. U njemačkim izvješćima - samo je ono iz 1855./1856. godine napisano latinskim, dok su ostala, za 1856./1857., 1857./1858. i 1858./1859., napisana njemačkim jezikom - Stadler je uvijek u vladanju “veoma pohvalan”, u marljivosti “postojan”, a njegova pozornost je “budna”. Njegovi su pismeni radovi “uredni”, a ocjene u predmetima “sehr gut”, “ausgezeichnet”, “vortrefflich”, “vollkommen”, odnosno “odlično”, “izvrsno”, “vrlo dobro”, “sasvim dobro”.


Godine 1859. Josip Stadler završio je nižu gimnaziju u Požegi, te je prešao u Zagreb radi pohađanja više gimnazije. Uz pomoć staratelja Wegheimera bio je primljen kao besplatan pitomac u Nadbiskupsko sirotište sv. Martina u Vlaškoj ulici, a gimnaziju je pohađao na Gornjem gradu.


Početkom školske godine 1860./1861. Stadler prelazi u Nadbiskupsko sjemenište da nastavi gimnaziju i počne se spremati za svećeničko zvanje. Prema sjemenišnom katalogu VII. razreda gimnazije za školsku godinu 1861./1862. i Izvještaju o klericima sjemeništa, Stadler je dobio izvrsne ocjene za pobožnost, odanost, mirnoću, ozbiljnost, uzorno vladanje, čednost, poslušnost, blagost, poštivanje kućnog reda, čestitost i marljivost.


Zapazivši u Stadleru osobitu intelektualnu darovitost i rijetku pobožnost, njegov sjemenišni rektor dr. Luka Petrović odlučio je predložiti ga za daljnje školovanje u Rimu. Bio je primljen u zavod Germanico-Hungaricum. Izvješće o njemu poslao je zagrebački nadbiskup, kardinal Haulik, rektoru zavoda A. Dela Croixu 11. srpnja 1862. godine.


Josip Stadler dolazi u Rim kao devetnaestogodišnjak. Sedmogodišnji boravak u tom gradu (1862.-1869.) snažno je utjecao na njegovu duhovno-teološku formaciju. Studirao je na Gregoriani, intezivno je čitao djela iz mistične i spekulativne teologije i pod utjecajem isusovaca u Germanicumu posvećivao veliku pozornost osobnom izgrađivanju dosljednom samozatajom. Usavršava se i u njegovanju pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu. Mirnoća i povučenost postale su trajne značajke njegove naravi i bile su posljedica ustrajnog vježbanja u izgradnji karaktera pod vodstvom njegovih odgojitelja. No, u trenutcima odmora i opuštanja, Stadler je bio živ i zanimljiv sugovornik.


Na Gregoriani Stadler se, sukladno Nastavnom planu tog Sveučilišta (Ratio studiorum), prvo posvetio studiju filozofije od 1862. do 1865 godine. Nakon završetka studija filozofije pristupio je ispitu rigorozuma, te je u srpnju 1865. promaknut u zvanje doktora filozofije, nastavivši zatim četverogodišnji studij teologije, kojeg je u srpnju 1869. priveo kraju postigavši doktorat iz teologije. Godinu dana prije polaganja rigorozuma iz teologije bio je na duhovske kvatre (krajem svibnja) zaređen za svećenika. Mladu je misu služio na blagdan Presvetog Trojstva 7. lipnja 1868. u kripti Sv. Petra u Vatikanskoj bazilici, a skundiciju u crkvi S. Maria Maggiore.


10 ožu 2009 22:32
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 24 vel 2009 16:14
Postovi: 90
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
Svećeničko i profesorsko djelovanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji

Josip Stadler nakon završenog studija vraća se u Zagreb, gdje mu se u razdoblju od 1869. do 1974. godine postupno povjeravaju odgovorne službe u Zagrebačkoj bogosloviji. Dok je još 1870. godine bio samo suplent i prefekt, dotle je u 1872. godini već profesor 7. i 8. razreda gimnazije na kojoj predaje religiju i filozofiju (logiku i psihologiju) i ujedno je profesor teologije na Nadbiskupskom liceju na kojem predaje pedagogiju, didaktiku i katehetiku. Godine 1873. i 1874. više se ne spominje kao gimnazijski profesor, nego samo kao profesor fundamentalne dogmatske teologije i metafizike, a u godini 1874. spominje se kao drugi zapisničar Ženidbenog suda. Služba prefekta prestala mu je 1873. godine. Za svoga boravka i djelovanja u Zagrebačkoj bogosloviji Stadler je počeo raditi na Zagrebačkom ritualu čiju mu je reviziju povjerio tadašnji zagrebački nadbiskup.


Stadler punu afirmaciju kao profesor filozofije i teologije doživljava u razdoblju od 1874. do 1881. godine. Naime, godine 1874. ustanovljeno je Zagrebačko sveučilište, a Zagrebačka je bogoslovija postala fakultetom. U svom sedmogodišnjem djelovanju na ovom fakultetu Josip Stadler postiže profesorsku karijeru zavidne znanstvene i nastavne djelatnosti, jer s 32 godine dobiva katedru i biva imenovan izvanrednim profesorom, a s 34. godine redovitim profesorom, te je dva puta bio izabran za dekana Bogoslovnog fakulteta: prvi put 1877. za ak. god. 1877./78., a drugi put 1881. za ak. god. 1881./82., kad ga je zateklo imenovanje za vrhbosanskog nadbiskupa. U razdoblju između dva izbora za dekana u ak. god. 1878./79. bio je prodekan. U ovom razdoblju profesorskog uspona Stadler se zauzimao za napredovanje kolega profesora i za dorađivanje kriterija studija. Kao profesor predavao je na Bogoslovnom fakultetu slijedeće kolegije: Theologia fundamentalis, De ecclesia Christi, Romano Pontifice i Sacra scriptura et traditione. Godine 1880. u Zagrebu mu je tiskano djelo “Theologia fundamentalis tractatus de vera religione, de vera Christi Ecclesia et de romano Pontifice complectens”. Stadler je imao planova u svezi s pisanjem i tiskanjem kako filozofskih tako i teoloških djela, ali ga je imenovanje za nadbiskupa privremeno zaustavilo u toj želji. To potvrđuju njegova djela tiskana nakon njegova odlaska iz Zagreba.


Iz ovog su nam razdoblja vrijedan povijesni i autentični izvor Stadlerova djelovanja i ocjene tadašnje crkvene situacije u Zagrebačkoj nadbiskupiji njegova pisma koja je pisao rektoru zavoda Germanicum Steinhuberu i duhovniku Huberu. U svojoj prosudbi prilika u Zagrebačkoj bogosloviji Stadler je kao očevidac veoma kritičan, nedvosmislen, strog i zahtjevan. Ne prilagođuje se postojećoj odgojnoj atmosferi, te je uspoređuje s onom u Germanicumu, što mu donosi prilično nesporazuma i neprilika u tadašnjem zagrebačkom ambijentu. On se već na početku svoga djelovanja ne slaže uvedenom praksom ređenja svećenika na brzinu. Usprotivljuje se praksi da bogoslovi za vrijeme svoje formacije preskaču jednu godinu studija, što se pravdalo manjkom svećenika u Nadbiskupiji. Kritički se osvrće i na cjelokupnu duhovnu formaciju bogoslova kojima, po njegovu mišljenju, nedostaje dobar duh i jedna unutarnja recepcija svega onoga što im sjemenišni poglavari žele posredovati. Loš utjecaj literature, koja se širi među bogoslovima a što rektor Bogoslovije tolerira, smeta mu, te misli kako Hrvatskoj ne treba veće kazne od ređenja takvih klerika. Tako se Stadler po povratku u Zagreb i procjeni sveukupnog stanja u Crkvi i Zagrebačkoj-bogosloviji boji da će kao svećenik puno toga izgubiti, zato se bavio mišlju i tražio da pristupi isusovačkom redu, ali ga general nije htio primiti bez biskupova odobrenja. Punih pet godina po povratku iz Rima nastoji stupiti u Družbu Isusovu, na što mu je dva puta isusovački general odgovorio negativno. Tek kad je shvatio da ga zagrebački nadbiskup ne pušta, a isusovački provincijal ne prima bez nadbiskupova dopuštenja (1874.) odustaje od ostvarenja te osobne želje.


U to je vrijeme u Zagrebačkoj nadbiskupiji vladalo negativno raspoloženje prema isusovcima. Kad je u prvim godinama svoga djelovanja u jednom članku branio papinu nezabludivost, koju je jedan dio zagrebačkog klera osporavao, Stadler dobiva etiketu jezuit. Stadler predbacuje onima koji se protive dogmi o papinoj nepogrješivosti da nemaju dovoljno teološkog znanja i teološke kompetentnosti.


Sredinom 70-tih godina Stadler ironizira potez nadbiskupa Mihalovića koji je zabranio pušenje prije svete mise, ističući da se koncentriranjem na sporednu problematiku i izricanjem takvih odredaba ne može ići pastoralno naprijed. Neposrednu i oštru ocjenu crkvenih i pastoralnih prilika u Zagrebačkoj nadbiskupiji iznosi Stadler u svezi s reformom franjevaca u Hrvatskoj. Kardinal Mihalović traži od Stadlera da za Svetu Stolicu sastavi Memorandum o reformiranju franjevaca u Hrvatskoj. Stadler nije spreman preuzeti tu zadaću, premda navodi kako puno franjevaca ne zaslužuje to ime, kako su se degenerirali, ne obdržavaju svoja pravila, a provincijali ništa ne poduzimaju, iako sve znaju. Svoje odbijanje Stadler argumentira sljedećim razlozima: “Budući da mnogi svjetovni svećenici u našoj biskupiji puno više sablažnjavaju nego franjevci, i budući da je u samoj biskupiji mnogo važnijih stvari nužno reformirati, stoga mi se čini neobičnim htjeti reformirati nekog drugog egzempta, namjesto provesti reformu u vlastitoj biskupiji”. U svim svojim razmišljanjima Stadler traži mišljenje rektora zavoda Germanicuma p. Andreasa Steinhubera i svoga duhovnika Hubera, o čemu nam svjedoče mnoga pisma koja je pisao njima a koja se čuvaju u arhivu zavoda Germanikum.


Djelovanje Stadlera u Zagrebačkoj nadbiskupiji krase još dvije značajke, njegova izdavačka djelatnost i njegova iznimna brižljivost oko podizanja Dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Ako je prva djelatnost bila usmjerena prema cjelokupnom tadašnjem pučanstvu u smislu vjerničkog prosvjećivanja, te duhovno-moralnog uzdizanja, druga se ciljevito usmjeravala na odgoj i obrazovanje sjemeništaraca, dakle osoba od kojih su se regrutirali bogoslovi.


Godine 1870. Stadler najavljuje osnivanje novog katoličkog lista budući da prema njegovoj prosudbi, samo jedan postojeći “Katolički list” zastupa katoličku stvar jadno, a ponekad ju uopće ne zastupa. Dvije godine kasnije Stadler se odlučio za izdavanje lista pod imenom “Glasnik sv. Josipa”, koji ima za adresate siromašni puk. List tematizira religiozna i moralna pitanja, a bio je ispunjen slikama te je izlazio jedanput mjesečno. List je postigao najveću nakladu među ondašnjim tiskanim listovima u Hrvatskoj. Tu respektabilnu nakladu za ondašnje prilike Stadler opravdava, s jedne strane, zainteresiranošću čitatelja, a s druge strane povezuje s blagoslovom sv. Josipa.


Osim angažmana oko “Glasnika sv. Josipa”, Stadler se napose istakao svojom brigom i zauzetošću u prikupljanju početnih novčanih sredstava za gradnju Dječačkog sjemeništa s gimnazijom u Zagrebu. Apelirao je na svoje poznate, osobito na rektora u Germanikumu tražeći financijsku i duhovnu potporu. Stadler je neobično radostan što ideja o gradnji sjemeništa nailazi na dobar odjek u narodu, posebno kod svećenika. On kao da već vidi dovršeno sjemenište. Iz svakog pisma se vidi kako je Stadler zagrijan za ideju sjemeništa. Veoma aktivno je sudjelovao u lutriji za Dječačko sjemenište. Stoga nije čudo da ga je kard. Mihalović imenovao članom Povjerenstva za gradnju Dječačkog sjemeništa.

Za svoga djelovanja u Zagrebu Stadler je pokazivao i senzibilnost za socijalnu dimenziju života. Dovoljno je ukazati samo na dva primjera. Kao dekan Bogoslovnog fakulteta predlaže Profesorskom zboru molbu ravnatelja Bogoslovije da se svi bogoslovi oslobode plaćanja školarine “radi općenito poznatoga siromaštva”. Dok se taj primjer Stadlerova zauzimanja za siromašne uklapa u postojeći običaj, odnosno u praksu koja se tada prakticirala na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dotle drugi primjer govori o Stadlerovoj dosjetljivosti i zanimljivu prijedlogu. On, naime, predlaže rektoru Germanikuma da se studenta Frankla zaredi za svećenika bez obzira što dotični nema potrebnu kanonsku dob (aetatem canonicam) za ređenje. Razlog za požurivanje ređenja je u tome da će Frankl od svojih misnih intencija moći davati potporu svojoj siromašnoj majci, koja je udovica s 9-ero nezbrinute djece.

slika


10 ožu 2009 22:52
Profil Pošalji e-mail

Pridružen/a: 24 vel 2009 16:14
Postovi: 90
---------
Post Re: Hrvatski sveci i blaženici
Vrhbosanski nadbiskup


Bulom Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. godine papa Leon XIII. ustanovio je redovnu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini, za čijeg je prvog nadbiskupa i metropolitu bio imenovan Josip Stadler koji je posvećen u Rimu 20. studenoga 1881. u bazilici Sv. Klementa.


Stadler dolazi u Bosnu u siječnju 1882. te preuzima upravu nadbiskupije. U lipnju 1882. on piše o toj svojoj nadbiskupiji: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake, te nekoliko dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija župna crkva negdje drugdje”. U toj “katedrali”, o kojoj izvjestitelji govore kao o trošnoj župnoj crkvi a koja se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ante na Bistriku, Stadler je u siječnju 1882. bio ustoličen za nadbiskupa.


Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio je podići kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, nekoliko crkava po nadbiskupiji. A, osim toga, podigao je i ubožnice “Betlehem” i “Egipat”, koje je opskrbio gospodarstvima kako bi se mogle same uzdržavati. U tu svrhu je osnovao i Družbu sestara Služavki Malog Isusa kojima je povjerio služenje Kristu u siromasima. U Bosnu je doveo isusovce i sestre Kćeri Božje Ljubavi koje, uz već nazočne franjevce i sestre Milosrdnice, preuzimaju odgoj i obrazovanje mladeži u većim centrima Nadbiskupije. Nakana mu je bila uspostaviti i mrežu katoličkih osnovnih škola u Bosni koje bi povjerio Školskoj braći, te bi na taj način razgranao prosvjetu među pukom. No, nažalost, to mu nije uspjelo jer se ovoj njegovoj nakani protivila školska politika austrougarske uprave u Bosni. A kada su godine 1916. Školska braća ipak, došli u Sarajevo i odmah preuzeli njemačku školu, bilo je prekasno jer su se, krajem rata i uspostavljanjem države (zatim kraljevine) Srba, Hrvata i Slovenaca morali povući u Austriju, a da nisu udarili temelje svoje redovničke zajednice u Bosni.


Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije, nije bila zanemarena ni ona duhovna. Stadler se, kao čovjek koji je posjedovao široku kulturu uma i srca, bavio i pisanom riječi. Uz znanstvene spise iz filozofije i teologije, on piše, prevodi i objavljuje i pučko-nabožne i praktično-pastirske spise koje je držao potrebnim za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka. U tom smislu osniva listove i pokreće časopise, te sam svojim prilozima sudjeluje u njima. Pored već spomenutog “Glasnika sv. Josipa”, kojeg je osnovao i uređivao za vrijeme svog svećeničkog djelovanja u Zagrebu, u Sarajevu pokreće službeni glasnik Vrhbosanske nadbikupije “Srce Isusovo” koji će kasnije prerasti u reviju pod nazivom “Vrhbosna katoličkoj prosvjeti”, zatim “Glasnik Srca Isusova” kojeg kasnije povjerava isusovcima u Travniku, zatim “Balkan jedinstvu i bratskoj slogi”, časopis namijenjen kršćanskom jedinstvu i “Hrvatski dnevnik”, politički list za nacionalnu i vjersku orijentaciju bosanskih Hrvata.


Stadlerova pisana riječ nije nastajala radi slave (iako se radovao kad je čuo da će mu Herderova izdavačka kuća preuzeti tiskanje drugog izdanja Fundamentalne teologije koja je u to doba [1884./85.] već služila kao udžbenik u Salzburgu, vjerujući da i to njegovo djelo kao i ostala iz područja filozofije služe samo na “veću slavu Božju”), nego radi odgovora svome vremenu. Osjetio je kolika se moć krije u tisku koji kao moderno komunikacijsko sredstvo utječe na javno mnijenje i oblikuje sveukupni društveni život, te zadire i u privatne čovjekove sfere. On nije mogao stajati po strani i promatrati kako drukčija duhovna, a nerijetko i protukršćanska i protucrkvena gibanja nastoje pisanom riječju progurati u narod neke druge ideje i nazore. Svojim radom htio je biti od pomoći u vjerskom i narodnom odgoju svim društvenim slojevima ne samo u svojoj Nadbiskupiji, nego i na čitavom hrvatskom govornom području. Mnogo je toga još želio i planirao učiniti, sagraditi i urediti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali mu je ljudski vijek bio kratak za ostvarenje svih ideja.


slika

Sponsored links



10 ožu 2009 23:05
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 19 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron