Sada je: 18 sij 2018 15:33.





Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
 Izvještaj rimskog egzorcista 
Autor/ica Poruka
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Izvještaj rimskog egzorcista
slika

Izvještaj rimskog egzorcista



Uvod

Kad mi je kardinal Ugo Poletti, vikar za biskupiju Rim, povjerio službu egzorcista, nisam ni slutio kakav ću golem svijet upoznati i koliki će broj ljudi zatrebati moju pomoć. Najprije sam zapravo trebao pomagati patru Candidu Amantiniju, poznatom egzorcistu, posjećivati ljude iz čitave Italije, pa čak i inozemstva, kojima je bila potrebna pomoć. To je za mene doista bila velika milost. Egzorcist se naime ne postaje sam od sebe, već samo uz velike teškoće i po cijenu neizbježnih zabluda na štetu vjernika. Vjerujem da je pater Candido jedini egzorcist u svijetu koji ima tako bogato iskustvo. On je u svakom slučaju obavljao tu službu neprekidno tijekom trideset šest godina. Nisam dakle mogao poželjeti boljega učitelja i zahvaljujem mu za bezgranično strpljenje kojim me uveo u tu službu koja je za mene bila posve nova.

Tada sam otkrio još nešto: naime, da u Italiji ima malo egzorcista, a tek je mali broj njih zaista obrazovan. Još je gore stanje u drugim zemljama, tako da k meni dolaze i ljudi iz Francuske, Austrije, Njemačke, Švicarske, Španjolske, Velike Britanije i drugih zemalja koji, po vlastitim iskazima, ne nalaze egzorciste u svojoj domovini. Je li to posljedica nemarnosti biskupa i svećenika? Ili čak posljedica nedovoljna uvjerenja u potrebu i učinkovitosti te službe? U svakom slučaju osjećam se ponukanim da pomognem svim tim ljudima koji toliko trpe i koje nitko ne razumije: ni njihove vlastite obitelji, ni liječnici, ni svećenici.

Dušebrižništvo na tom području je u današnjem katoličkom svijetu bez sumnje veoma zanemareno. To u prošlosti nije bilo tako, a nije ni danas u nekim protestantskim Crkvama gdje se egzorcizam provodi često i uspješno. Svaka bi biskupija trebala zapravo imati vlastitog egzorcista, kao što ima ispovjednike. A još bi više egzorcista trebalo biti tamo gdje su osobito traženi: u većim župama ili u svetištima.

Uz to što ionako ima malo egzorcista, oni često nisu ni rado viđeni, protiv njih postoje otpori i ometaju se u obavljanju svoje službe. Poznato je da opsjednuti ljudi često viču. Već je to dovoljno da pretpostavljeni pri nekim redovima ili župnici ne puštaju egzorcista u svoje kuće. Njima je miran život bez buke i bez uznemiravanja često važniji od ljubavi prema bližnjemu i potrebe da se opsjednutima pomogne. I ja sam stekao takva iskustva, iako manje opterećujuća nego neki drugi iskusniji i traženiji egzorcisti. Želio bih pozvati prije svega biskupe da razmisle o tom problemu. Oni često imaju premalo razumijevanja za to budući da većinom sami nikad nisu bili egzorcisti. A ipak je ta služba zapravo povjerena isključivo njima. Samo što je oni mogu obavljati sami ili imenovati egzorciste koji će je obavljati u njihovo ime.

Kako je nastala ova knjiga? Želio bih da svi zainteresirani za ta pitanja sudjeluju u bogatim iskustvima koja sam stekao ja, a još više pater Candido. Prije svega bih želio učiniti uslugu egzorcistima i svim svećenicima, jer kao što svaki liječnik opće prakse mora imati toliko znanja da može odrediti kojem stručnjaku mora od slučaja do slučaja uputiti svoga pacijenta, tako mora i svaki svećenik posjedovati minimalno znanje da može prosuditi da li bi se neka osoba trebala obratiti egzorcistu ili ne.

Postoji međutim još jedan razlog zbog kojega su me svećenici potaknuli da napišem ovu knjigu. Knjiga crkvenih obreda preporučuje egzorcistima da pročitaju po mogućnosti "mnogo dobrih knjiga iskusnih autora". Ali kad se traže takva djela, može ih se malo naći! A i od tih postojećih tek ih je malo doista zadovoljavajućih.

Ja sam dakle nastojao popuniti prazninu i tu temu temeljito obraditi, ali na takav način da knjiga bude pristupačna većem krugu čitatelja. Nadam se da će o tome pisati i drugi i to dovoljno upućeno i s vjerskom tankoćutnošću, te s osobnim zalaganjem primjerenim toj temi, kao što je bilo proteklih stoljeća uobičajeno u katoličkom svijetu i kao što se to danas čini samo na protestantskom području.

Želio bih reći da u ovoj knjizi neću ponavljati određene činjenice koje su već poznate i koje su već dovoljno obrađene u drugim knjigama: postojanje zlih duhova, mogućnost opsjednutosti đavlom ili moć istjerivanja demona što ju je Krist prenio onima koji vjeruju u poruku Evanđelja. To su očitovane istine koje su jasno sadržane u Bibliji, koje teologija produbljuje i koje crkvena učiteljska služba neprekidno poučava. Ja bih se želio više usredotočiti na ono manje poznato, kao i na praktična saznanja koja mogu biti korisna za egzorciste i druge zainteresirane. Ako na nekim mjestima budem ponavljao načelne stvari, neka mi bude oprošteno, ali to mi se činilo potrebnim.

Neka taj rad blagoslovi Djevica Marija, neprijateljica đavla od prvog navještenja spasenja (Post 3,15) do ispunjenja istoga (Otk 12,1-18), ujedinjenja sa Sinom u borbi da ga svlada i zgazi mu glavu. Taj je rad rezultat ispunjavajuće djelatnosti koju s povjerenjem obavljam pod okriljem njezina materinskog ogrtača.

Napomene uz 3. prošireno izdanje. Nisam mogao predvidjeti da će moja knjiga naići na tako dobre reakcije i u tako kratko vrijeme doživjeti nova izdanja. To je po mome mišljenju potvrda za to da je s jedne strane interes za tu temu veći od očekivanog i da s druge strane ne postoji na tržištu knjiga koja obrađuje egzorcizam tako kompletno, iako ne veoma opširno. A tako nije samo u Italiji, već u čitavom katoličkom svijetu. To je važno i ujedno bolno opažanje. Ili je uzrok neobjašnjivoj nezainteresiranosti možda čak istinsko bezvjerje?

Zahvaljujem na primljenoj pohvali i odobravanju, prije svega od strane egzorcista, osobito moga "učitelja", patra Candida Amantinija koji je moju knjigu priznao vjernom njegovim poukama. Budući da nisam primio kritike koje bi zahtijevale neke izmjene, tako sam u ovom novom izdanju samo dopunio ono što mi se činilo važnim u interesu cjelovitosti teme. Dakle, nisam morao unijeti nikakve ispravke. Nadam se da su svi oni kojima sam morao proturiječiti razumijeli čestitost mojih nakana i da nisu uvrijeđeni. Tiskanjem ove knjige pokušao sam učiniti dobro što većem krugu čitatelja, kao što svakodnevno nastojim učiniti dobro svima onima koji dođu k meni kao egzorcistu.



Za sve zahvaljujem Bogu!

Don Gabriele Amorth


26 kol 2010 21:17
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Krist kao središte svijeta

I demon je Božji stvor. Ne može se govoriti o demonu i egzorcizmu, a da se prethodno barem shematski ne razmotri nekoliko osnovnih crta u Božjem planu stvaranja svijeta. To nisu nove spoznaje, ali će možda ponekom čitatelju otvoriti nove perspektive.

Tijek sama čina postanka svijeta prečesto se pogrešno prikazuje, to znači da postoje pogrešne predodžbe o redoslijedu događaja. Misli se da je Bog jednog lijepog dana stvorio anđele i podvrgnuo ih ispitu o kome ništa ne znamo i da su iz toga nastali s jedne strane anđeli, a s druge demoni. Anđeli su po tome bili nagrađeni rajem, a demoni kažnjeni paklom. Jednog drugog lijepog dana stvorio je Bog, kako to neki tumače, svemir, minerale, biljke, životinje i naposlijetku čovjeka. A Adam i Eva su navodno zgriješili u zemaljskom raju time što su slušali sotonu, a ne Boga. Tada je Bog odlučio poslati svoga Sina, kako bi spasio ljudski rod.

Ali to ne odgovara nauku Biblije, a ni nauku otaca. Takvo shvaćanje svijeta anđela i Božje tvorevine nije primjereno Kristovoj tajni. Pročitajmo samo proslov Ivanova evanđelja i oba kristološka hvalospijeva kojima počinju poslanice Efežanima i Kološanima. Krist je prvorođenac svih stvorova; sve je stvoreno po njemu i za njega, sve na nebu i na zemlji. Sve teološke rasprave pri kojima se radi o pitanju da li bi Krist došao da nije bilo Adamova grijeha, prilično su besmislene. Krist je središte Božje tvorevine; u njemu se jednako zrcale svi stvorovi: nebeski (anđeli) i zemaljski (ljudi). S druge je strane točno da je Krist zbog krivnje praroditelja preuzeo posve osobitu ulogu: On je Spasitelj. Središnja je točka te uloge uskrsna tajna. Krist je svojom krvlju prolivenom na križu pomirio sve stvorove s Bogom: nebeske (anđele) i zemaljske (ljude).

Taj kristocentrični preduvjet uvjetuje ulogu svakog stvorenja. A u vezi s tim ne smijemo zaboraviti ni Djevicu Mariju, jer ako je prvorođenac utjelovljena Riječ, tada je Bog prije svih stvorova mislio na tu osobu u kojoj se trebalo dogoditi to počovječenje. Otuda potječe njezin jedinstveni odnos prema presvetom Trojstvu. Mariju su već u drugom stoljeću nazvali "četvrtim elementom božanske trojstvenosti"

Drugo se razmišljanje tiče Kristova utjecaja na anđele i demone. Neki teolozi misle da su anđeli samo snagom tajne križa bili pripušteni Božjem pogledu koji donosi blaženstvo. Mnogi su crkveni oci bili zaokupljeni zanimljivim mislima. Iako je na primjer sveti Anastazije pisao kako i anđeli zahvaljuju svoje spasenje Kristovoj krvi. U evanđelju se mnogo upozorava na zle duhove. Krist je svojim križem pobijedio kraljevstvo sotone i uspostavio Božje kraljevstvo. Tako povikaše na primjer opsjednuti iz Gadare: "Što hoćeš od nas, Sine Božji? Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?" (Mt 8,29). To je jasno priznanje vlasti sotone koju Krist sve više guši. A ona će potrajati toliko dugo dok ne bude nastupilo spasenje, dok ne bude "zbačen tužitelj naše braće" (Otk 12, 10).

U svjetlu Kristove središnjosti prepoznaje se Božji plan stvaranja svijeta, naime da je on sve stvari dobro stvorio "po njemu i za njega". A vidi se i djelo đavla, neprijatelja, napasnika, tužitelja, pod čijim je utjecajem došlo u svijet zlo, bol, grijeh, smrt. Krist je svojom krvlju obnovio božanski plan.

Posve je jasna i moć đavla. Isus ga naziva "knezom ovoga svijeta" (Iv 14,30), sveti Pavao ga označava kao "Boga ovoga svijeta" (2 Kor 4,4), a Ivan naglašava daje "sav svijet u vlasti Zloga" (1 Iv 5,19), pri čemu riječju svijet misli sve ono što je upravljeno protiv Boga. Sotona je bio najdivniji među anđelima, postao najgorim među zlim duhovima i njihovim vodom. Jer i zli su duhovi međusobno povezani strogom hijerarhijom i čuvaju položaj što su ga imali kad su još bili anđeli: kneževi, prijestolja, moći... To je hijerarhija ropstva, ne ljubavi kao među anđelima, čiji je vođa Mihael.

Krist je srušio vlast sotone i obnovio Božju vlast. Radi toga su od osobite važnosti oni događaji kada Isus oslobađa opsjednute. Kad je Petar u Kornelijevoj kući opisivao Isusovo djelovanje, nije izvješćivao o čudesima, već kako je On ozdravljavao "sve koje đavao bijaše tlačio" (Dj 10,38). Sada razumijemo zašto je Isus kao prvo ovlastio apostole da izgone đavla (Mt 10,1). A isto vrijedi za vjernike: "Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove..." (Mk 16,17). Tako Isus ponovno uspostavlja božanski plan koji je bio razoren pobunom jednog dijela anđela i istočnim grijehom praroditelja.

Stoga bih ovdje želio jasno reći da zlo: bol, smrt, pakao (dakle vječno prokletstvo u mukama kojima nema kraja), nije Božje djelo. U vezi s tim želio bih ukratko ispričati slijedeće: Pater Candido je jednoga dana bio zaokupljen istjerivanjem đavla. Pri kraju egzorcizma obratio se podrugljivo nečistom duhu i rekao: "Odlazi odavde! Ta Bog ti je pripremio lijep, dobro zagrijan stan!" Zao duh je odgovorio: "Ti baš ništa ne znaš. Nije on (Bog) načinio pakao. Mi smo ga načinili. On nije na to ni pomišljao." U jednoj sličnoj situaciji ja sam upitao zla duha je li sudjelovao u stvaranju pakla. On je odgovorio: "Svi smo mi tome pridonijeli."

Središnje mjesto Krista u Božjem planu za svoje stvorenje i njegovo obnavljanje veoma je važno da bismo razumijeli Božje planove i čovjekovo određenje. Anđeli, kao i ljudi, dobili su inteligentnu i slobodnu narav. Kad slušam kako Bog već zna tko će biti spašen, a tko proklet, te je stoga sve uzalud (pri čemu se božansko predznanje brka s predodređenjem), moram uvijek odgovoriti s četiri sigurne istine koje su sadržane i dogmatski definirane u Bibliji: Bog želi da svi budu spašeni; nitko nije predod­ređen za pakao; Isus je umro za sve; svi primaju milost potrebnu za spasenje. Kristovo nam središnje mjesto u Božjem planu kazuje da možemo biti spašeni samo u njegovo ime. I samo u njegovo ime možemo svladati sotonu i biti oslobođeni od njega, neprijatelja spasenja.

Pri kraju egzorcizma molim kristološki hvalospjev iz poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-11), prije svega kad se radi o osobito teškim slučajevima potpune opsjednutosti đavlom. Kad dođem do riječi "da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno, nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića", tada kleknem, kleknu i nazočni, pa je i opsjednuti prisiljen kleknuti. To je veličanstven trenutak. Imam dojam da i čete anđela oko nas kleče pred imenom Isusovim.


26 kol 2010 21:19
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Đavolska vlast

Granice koje sam iz prakatičnih razloga postavio sebi u ovoj knjizi ne dopuštaju mi da se podrobnije bavim teološkim temama, iako bi one bile od najvećeg interesa. Stoga ću nastaviti samo se doticati nekih argumenata, kao što sam činio u prethodnom poglavlju. Naravno da je egzorcist kao što je pater Candido, koji trideset šest godina razgovara sa zlim duhovima i koji ima dobro i sigurno ishodište u teologiji i tumačenju teoloških tekstova, zaokupljen temama o kojima je teologija do sada radije govorila "To ne znamo", kao na primjer pri pitanju o grijehu palih anđela. A ipak sve što je Bog stvorio slijedi jedan jedini plan, po kome svaki dio utječe na sve drugo, a svaka sjena pomračuje i sve ostalo. Teologija će uvijek biti nepotpuna, štoviše nerazumljiva dokle god se ne bude iscrpno bavila svijetom anđela. Kristologija koja niječe sotonu ostaje necjelovitom, rascjepkanom i ne može razumjeti značenje spasenja.

Ali posvetimo se opet Kristu, središtu univerzuma. Sve je načinjeno za njega i po njemu: na nebu (anđeli) i na zemlji (vidljiv svijet s čovjekom na čelu). Bilo bi lijepo kad bismo trebali govoriti samo o Kristu, ali to bi bilo protiv njegova nauka i protiv njegova djela. Sveto pismo govori o kraljevstvu Božjem, ali i o kraljevstvu đavlovom; ono govori o moći Boga, jedinog stvoritelja i gospodara svemira, ali govori i o sili tame; ono govori o Božjoj djeci, ali i o đavolskoj djeci. Nije moguće shvatiti Kristovo djelo spasenja, a da se ne uzme u obzir sotonino razorno djelo.

Sotona je bio najsavršeniji stvor koji je proizašao iz Božjih ruku, opremljen priznatim autoritetom i prednošću pred drugim anđelima. On je međutim vjerovao da je postavljen na čelo cjelokupnog Božjeg stvorenja, ali veoma se prevario! Čitav je Božji plan za svijet što ga je stvorio bio upravljen na Krista i do njegova se pojavljivanja na svijetu nije taj plan mogao jasno očitovati. Otuda pobuna sotone koji je želio dalje ostati prvi, središte svijeta. Tako se on počeo vladati protivno planu što ga je Bog želio provesti. Otuda potječe sotonino nastojanje da zavlada svijetom ("Znamo da smo mi od Boga, a da je sav svijet u vlasti Zloga" - 1 Iv 5,19), da se koristi ljudima i nametne svoju volju. Budući da mu je to uspjelo kod Adama i Eve, računao je s tim da će mu uspjeti i u svih drugih ljudi, uz pomoć «trećeg dijela anđela» koji ga je, prema Otkrivenju, slijedio u pobuni protiv Boga.

Bog se nikada ne odriče svojih stvorova. Stoga su sotona i pali anđeli zadržali i poslije rastanka s Bogom svoju moć i svoj položaj (poglavarstva, vlasti, vrhovlasništva...), iako ih zlorabe. Sveti Augustin ne pretjeruje kad kaže "nitko od nas ne bi bio ostao živ, kad bi Bog dao sotoni odriješene ruke". Ali budući da nas on ne može ubiti, pokušava nas privući na svoju stranu, nagovoriti na pobunu protiv Boga, onako kako se on sam usprotivio Bogu.

Iz svega toga postaje razumljivim djelo Spasitelja. Isus je došao «da uništi đavolska djela» (1 Iv, 3,8), da čovjeka oslobodi robovanja sotoni i uspostavi kraljevstvo Božje nakon što uništi đavolsko carstvo. Ali između prvog Kristovog dolaska i parusije (drugog, pobjedonosnog dolaska Krista kao suca) pokušava đavao pridobiti za sebe sve više ljudi. To je svakako očajnička borba, jer on zna daje već pobijeđen i jer je «svjestan da ima još samo malo vremena» (Otk 12,12). Radi toga nam sveti Pavao kaže: «Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima." (Ef 6,12)

Sveto pismo uvijek govori o anđelima i demonima kao o duhovnim bićima, ali kojima su dani razum, volja, sloboda i neovisnost. Moderni teolozi poistovjećuju sotonu s apstraktnom predodžbom zla. To je jasno hereza koja je u proturječju s Biblijom, patristikom i naukom Crkve. Ali u prošlosti se nikada nije posumnjalo u tu istinu, zbog čega i nije bila osobito dogmatski definirana. IV. lateranski koncil kaže: "Đavao (dakle sotona) i drugi zli duhovi, bili su po naravi stvoreni dobri od Boga, ali su svojim grijehom postali zli." Tko trpi sotonu, taj trpi i grijeh i ne razumije više Kristovo djelovanje.

Isto je tako jasno da je Isus pobijedio sotonu svojom žrtvom, ali prije svega svojim naukom: "Ako li ja Božjim prstom izgonim zle duhove, znači da je došlo k vama kraljevstvo Božje" (Lk 11,20). Isus je onaj jači koji je sotonu svezao, oteo mu imovinu, oplijenio mu carstvo koje nije trajno (Mk 3,27). A onima koji su ga izvijestili o Herodovu planu da ga ubije, ovako je odgovorio: "Idite i recite toj lisici: Evo izgonim zle duhove i ozdravljam danas i sutra; treći dan postajem savršen" (Lk 13,32). Isus daje apostolima moć da izgone đavla. Potom proširuje tu moć na 72 učenika, a naposlijetku je daje svima onima koji vjeruju u njega.

Djela apostolska izvješćuju kako su apostoli nakon što se na njih spustio Sveti Duh nastavili izgoniti zle duhove. A tako su poučavali i drugi crkveni oci, od kojih ponajprije navodim Tertulijana i Origena. Dovoljno je navesti tu dvojicu autora da bi se posramilo tolike mnoge moderne teologe koji praktično ne vjeruju u đavla i radi toga ne govore o njemu.

Drugi vat. sabor je osobito podsjetio na nepromijenjen nauk Crkve. "Čitava je povijest ljudskog roda prože­ta snažnom borbom protiv sila tame, borbom koja postoji od početka svijeta" (GS 37). "Čovjek, od početka povijesti iskušavan od Zloga, zloporabio je svoju slobodu postavivši se protiv Boga i želeći ići svojim putem bez Boga. A odbivši priznati Boga kao svoj izvor, poremetio je po Bogu željeni poredak s obzirom na njegov krajnji cilj" (GS 13). "Ali Bog je poslao u svijet svoga Sina, kako bi ljude spasio sila tame i demona". (AG 1, 3). Kako mogu Kristovo djelo razumjeti oni koji poriču postojanje i tako aktivno djelo đavla? Kako oni mogu razumjeti vrijednost Kristove smrti radi spasenja ljudi? Drugi vat.sabor ispostavalja na temelju Svetog pisma: "Krist nas je svojom smrću oslobodio sotone" (SC 6). "Raspet i uskrsnuli Isus pobijedio je sotonu (GS 2).


26 kol 2010 21:22
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Sotona se pobijeđen od Krista, bori protiv njegovih nasljednika. Tako se borba protiv "zlih duhova nastavlja i trajat će, kako kaže Gospodin, do posljednjeg dana" (GS 37). U tom će vremenu svaki čovjek biti u stanju borbe, jer zemaljski je život ispit odanosti Bogu. Stoga vjernici moraju nastojati ostati nepokolebivo čvrstima protiv napada đavla i svakoga se dana boriti protiv njega... Ali prije nego što budemo vladali s Kristom pobjednikom i okončali jedinstven put svoga zemaljskog života, svi ćemo se pojaviti pred Kristovim sudom, kako bismo položili račun o onom što je svaki pojedinac činio u svom prolaznom životu, dobro ili zlo. A na svršetku svijeta odlučit će se slijedeće: "Tko je činio dobro, primit će uskrsnuće života, ali tko je činio zlo, primit će uskrsnuće prokletstva" (LG 48).

Iako se ta borba protiv đavla tiče svih ljudi svih vremena, s druge strane nema sumnje da je đavolska moć bila u određenim povijesnim razdobljima snažnije uočljiva nego u drugim, barem na općoj razini i s obzirom na grijehe svijeta. Tako su mi na primjer moja proučavanja povijesti propasti Rimskoga carstva jasno pokazala moralnu propast tog razdoblja. Svjedočanstvo je za to i Pavlova poslanica Rimljanima. Mi se sami nalazimo u istoj situaciji, što se pokazuje u zlouporabi sredstava javnog priopćivanja (koja su inače sama po sebi dobra), ali i u materijalizmu i potrošačkom duhu koji su zatrovali zapadni svijet.

Na koji se način zapravo đavao opire Bogu i Spasitelju? Time što zahtijeva za sebe štovanje koje pripada Gospodinu i oponaša kršćanske institucije. To tada nazivamo antikristom i anticrkvom. Protiv utjelovljenja Riječi koja je spasila čovjeka postavši čovjekom sotona se služi idolopoklonstvom seksa koje ponižava ljudsko tijelo u oruđe grijeha. Đavao ima u podrugljivom oponašanju božanskog kulta i svoju vlastitu crkvu, svoj vlastiti kult, svoje vlastite svećenike, svoje obožavatelje i pristaše njegovih obećanja. Kao što je Isus dao svojim apostolima i njihovim nasljednicima moć da iscjeljuju duše i tijela, tako je i sotona dao svojim učenicima osobitu moć da kvare duše i nanose štetu tijelima. Na tu ću se moć vratiti u poglavlju o uroku.

Još jedna napomena uz pitanje koje bi zaslužilo temeljitiju obradu: kao što je pogrešno poricati postojanje đavla, isto je tako pogrešno vjerovati u postojanje drugih sila ili duhovnih bića. Takvo se mišljenje može uvijek iznova čuti. Takva se bića ne spominju u Bibliji i izmišljotina su spiritista, zastupnika ezoteričnih ili okultnih znanosti, pristaša nauka o ponovnom rođenju (reinkarnaciji) ili onih koji vjeruju u takozvane "lutajuće duše". Ne postoje dobri duhovi osim anđela i ne postoje zli duhovi osim demona. Duše umrlih odmah dolaze ili u raj ili u pakao ili u čistilište. To su zaključila i dva koncila, naime onaj u Lyonu i onaj u Firenzi. Umrli koji se navodno pojavljuju pri spiritističkim seansama ili duše umrlih koje ulaze u živa tijela da bi ih mučili, nisu ništa drugo nego demoni. Posve rijetke iznimke što ih Bog dopušta su iznimke koje potvrđuju pravilo. Svakako treba napomenuti da na tom području još nije rečena posljednja riječ i da su mnoga pitanja još otvorena. Tu se još mora temeljito istraživati i ja kanim dalje raditi na tim pitanjima.

Neki se čude mogućnostima što ih imaju demoni da iskušavaju čovjeka ili zaposjednu tijelo opsjednutošću ili mučenjima (ne dušu, osim ako čovjek dragovoljno prepusti demonu svoju dušu). U tom bismo se pitanju trebali prisjetiti riječi iz Otkrivenja: "Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj koji se zove đavao, sotona, zavodnik cijeloga svijeta, bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli... Kad Zmaj vidje da je zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja je rodila muško dijete... Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo" (Otk 12, 7- 17).

Od mnogih govora pape Ivana Pavla II. o sotoni želio bih citirati iz njegova govora što ga je održao 24. svibnja 1987. godine prilikom posjeta rimskoj crkvi Svetog arhanđela Mihaela: "Ta borba protiv demona koju vodi arhanđeo Mihael, aktualna je i danas, jer demon živi i djeluje u svijetu. Uistinu zla na svijetu, nered u društvu, zbunjenost čovjeka, njegova unutarnja rastrganost, nisu samo posljedica istočnog grijeha, već i učinak uznemirujućih i mračnih sotoninih djela".

Posljednja se rečnica jasno odnosi na proklinjanje zmije po Bogu, o čemu se izvješćuje u Postanku: "Nepri­jateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu". (Post 3, 15) Je li tada demon već bio u paklu? Kada se vodila borba između anđela i demona? To su pitanja na koja se ne može bez daljnjega odgovoriti, a da se ne uzmu u obzir barem dva čimbenika: biti u paklu ili ne više je pitanje stanja nego mjesta. Anđeli i demoni su čisti duhovi, za njih riječ "mjesto" ima drukčiji smisao nego za nas. Isto vrijedi za dimenziju vremena: ona je za duhove drukčija nego za nas.

Otkrivenje nam kaže da konačno prokletstvo demona još nije uslijedilo, iako je izbor koji razlikuje anđele od demona neosporiv. Dakle oni još zadržavaju po Bogu danu moć, ali samo kratko vrijeme. Radi toga upućuju Isusu pitanje: "Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?" (Mt 8, 29) Jedini je sudac Krist. A sveti Pavao je rekao: "Ne znate li da ćemo suditi anđelima?" (1 Kor 6,3). Radi moći koja je još ostala opsjednutom iz Gerase zamolili su ga zli duhovi koji su ušli u njega "da im ne zapovjedi da idu u pakao..., da im dopusti da uđu u svinje" ( Lk 8, 31 - 32 ). Kad zao duh napusti neku osobu i bude poslan u pakao, to je za njega konačna smrt. Stoga se on bori protiv toga što bolje može. Ali tada mora muke koje je skrivio toj osobi plaćati većom vječnom kaznom. Sveti Pavao veoma jasno piše da se posljednji sud nad demonima još nije zbio: "Bog nije poštedio anđele koji su sagriješili, već ih je strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud". (2 Pt 2, 4) Anđeli će s druge strane biti više čašćeni i štovani za dobro što ga čine. Radi toga je veoma korisno zazivati ih.


26 kol 2010 21:23
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Kako sve može đavao utjecati na čovjeka? Nije lako naći pisana djela koja se bave tim pitanjem i ne postoji jedinstven jezik kojim se svi mogu o tome sporazumjeti. Zato moram objasniti pojmove koje upotrebljavam u ovoj knjizi.
Postoji uobičajeno djelovanje koje je upravljeno protiv svih ljudi, naime da ih se navodi na zlo. I Isus je u tom pogledu prihvatio svoju ljudsku narav puštajući da ga sotona iskušava. Ali u ovoj se knjizi ne bih želio baviti tim uobičajenim sotoninim djelovanjem, ne zato što je ono nevažno, već zato što bih se ovdje želio usredotočiti na ono neobično djelovanje, dakle nesvakidašnje koje mu Bog dopušta samo u posve određenim slučajevima.

To se neobično djelovanje može podijeliti ne pet različitih vrsta:

1.Izvanjska uznemiravanja: tu se radi o onim fenomenima o kojima smo mogli čitati u tako brojnim životopisima svetaca. Znamo kako su sveti Pavao od križa, župnik Arški, pater Pio i mnogi drugi bili batinani i bičevani od demona. Ali ovdje se ne želim baviti ni tim oblicima demonskog djelovanja, jer to nisu ni slučajevi unutarnjeg utjecaja niti su za to potrebni egzorcisti. Tu pomažu prije svega molitve upućenih osoba. Ja bih želio obratiti pozornost na četiri druge vrste koje izravno interesiraju egzorciste.

2. Opsjednutost đavlom: to je najgori oblik. Pri tome zadobiva đavo pod svoju vlast tijelo (ne dušu) i prisiljava ga da postupa i govori po njegovoj volji, a da se žrtva ne može tome oduprijeti i zbog toga nema ni moralne odgovornosti. Taj se oblik najčešće očituje izvanrednim fenomenima, kakvi su bili prikazani i u filmu "Egzorcist" ili kakvi se opisuju u obrednicima: govor nepoznatim jezicima, razvijena nadljudska snaga, očitovanje tajnih stvari. Veoma je jasan primjer priča o opsjednutom iz Gerase. Ali postoji dakako širok spektar đavolske opsjednutosti; postoje velike razlike u težini i simptomima. Bila bi velika zabluda usredotočiti se na jedan jedini model. Među mnogim slučajevima koje sam egzorcirao bile su samo dvije osobe s potpunom opsjednutošću. One su tijekom egzorcizma bile posve tihe i nepomične. Mogao bih navesti mnogo slučajeva s veoma različitim vanjskim oblicima.

3. Đavolska mučenja: to su više ili manje tjelesna oštećenja i bolesti koja ne dosežu stupanj opsjednutosti gdje bi žrtva izgubila svijest ili činila stvari i govorila riječi za koje nije odgovorna. Želio bih navesti nekoliko primjera iz Biblije: Job nije bio opsjednut đavlom, ali je bio teško oštećen u svojoj djeci, u svom imetku i u svom zdravlju. Obogaljena žena i gluhonijem čovjek koje je Isus izliječio nisu bili posve opsjednuti, ali je demonova nazočnost uzrokovala fizičku smetnju. Sveti Pavao posve sigurno nije bio opsjednut, ali ga je ipak mučilo dijabolično zlo: "i da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim" (2 Kor 12,7). Dakle nema sumnje da je uzrok toj bolesti bio demonski.

Slučajevi prave opsjednutosti prilično su rijetki. Ali mi egzorcisti srećemo velik broj osoba kod kojih je đavao nanio štetu njihovu zdravlju, imetku, radu, međuljudskim odnosima i drugom. Utvrđivanje jesu li ta zla demonskog porijekla ili ne, te njihovo liječenje, dakako nisu jednostavniji od dijagnosticiranja i liječenja prave opsjednutosti. Te se dvije vrste možda razlikuju po svojoj težini, ali ne po teškoćama da se razumiju i liječe.

Đavolske prisilne misli: tu se radi o mislima koje se nenadano javljaju, a katkad su i trajne, koje su često racionalno apsurdne, ali kojih se žrtva ne može sama osloboditi. Ona se osjeća potišteno, očajno i pomišlja na samoubojstvo. Time su gotovo uvijek zahvaćeni i snovi. Neki će čitatelji sada vjerojatno biti mišljenja da su to jasni slučajevi za psihijatra. Tako onda i za sve druge fenomene mogu postojati psihijatrijska, parapsihološka ili slična objašnjenja. Ali ima slučajeva koji se ne mogu objasniti sredstvima znanosti i koji jasno pokazuju simptome đavolskog porijekla ili đavolske nazočnosti. Razlikovati to uči se proučavanjem i praksom.

Đavolska hranjenja: ona se odnose na kuće, predmete ili životinje. Neću se zadržavati pri tom obliku, jer ću se na njega još vratiti. Sada mi je važno da objasnim pojmove. Oznaku hranjenja ne bih upotrijebio kada se radi o ljudima, gdje radije govorim o opsjednutosti, te prisilnim mislima i predodžbama.

Kako se čovjek može braniti od sveg tog zla? Odmah ću otvoreno reći: egzorcizmi su po obredniku potrebni, strogo uzeto, samo pri pravoj đavolskoj opsjednutosti. Ali mi egzorcisti prihvaćamo u praksi sve one slučajeve gdje se može prepoznati zao utjecaj. Za druge slučajeve, dovoljna uobičajena sredstva milosti: molitva, sveta otajstva, milostinja, kršćanski način života, opraštanje uvreda, neprestana okrenutost Bogu, Mariji, svecima i anđelima. O posljednjoj bih točci želio reći još nekoliko riječi.

Ovo poglavlje o đavlu, Kristovu neprijatelju rado ću završiti govoreći još o anđelima. Oni su naši veliki saveznici. Njima mnogo toga zahvaljujemo i velika je greška da se o njima tako malo govori. Svatko od nas ima svoga anđela čuvara, odmornog prijatelja za 24 sata dnevno, od začeća do smrti. On neprestano štiti naše tijelo i našu dušu, a mi najčešće i ne mislimo na njega. Znamo da i narodi imaju osobitog anđela čuvara, a vjerojatno i svaka zajednica, pa i vlastita obitelj, iako u to nismo sigurni. Ali znamo da su anđeli veoma brojni i da nam žele činiti dobro, mnogo više nego što se demoni svim silama naprežu da nam naškode.

Sveto pismo često govori o anđelima koji su nam po Bogu povjereni. Poznato nam je ime vođe anđela: Mihael. I među anđelima postoji hijerarhija koja je utemeljena na ljubavi, a vođena onim božanskim utjecajem "u čijoj je volji naš mir", kako bi rekao Dante. Poznata su nam i imena druge dvojice arkanđela: Gabrijel i Rafael. Jedan apokrif navodi još i četvrto ime: Urijel. Iz Svetog pisma saznajemo o podjeli anđela u devet korova: vlasti, moći, prijestolja, kneževi, sile, anđeli, arhanđeli, kerubini, serafini. Vjernik koji živi u nazočnosti Presvetog Trojstva, koji ga štoviše nosi u svojoj nutrini, koji je svjestan neprestane pomoći Majke koja je i Majka Božja, koji zna da može uvijek računati s pomoći anđela i svetaca , kako bi se on mogao osjećati osamljenim, napuštenim i ugnjetavanim od Zloga? Za vjernika postoji prostor za bol, jer ona je put križa koji nas spašava, ali nema mjesta za potištenost i tugu. On je uvijek spreman dati svjedočanstvo svakom tko ga pita o nadi koja ga uvijek drži da ne klone (usp. 1 Pt 3,15). Jasno je međutim da i vjernik mora biti odan Bogu i bojati se grijeha. A to je pomoć na kojoj počiva naša snaga, tako da sveti Ivan može reći: "Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne živi u grijehu, nego ga Rođeni od Boga čuva, i Zli ga ne može dohvatiti. Iako katkad zbog svoje slabosti doživimo padove u životu, uvijek moramo odmah ustati uz pomoć sredstava što nam ih je dalo božansko milosrđe, a to su: pokajanje i ispovijed.


26 kol 2010 21:25
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Dijabolična vizija pape Lava XIII.

Mnogi se od nas još sjećaju da su prije liturgijske reforme Drugog vat.sabora svećenik i vjernici na kraju svete mise kleknuli, kako bi izgovorili molitvu Majci Božjoj i molitvu arhanđelu Mihaelu. Ovdje bih želio predočiti tekst ove druge molitve, jer je to lijepa molitva koja se može moliti s dobitkom:
"Sveti arhanđelu Mihaele, čuvaj nas u borbi; budi naš zaštitnik protiv đavolskih pakosti i zamki. 'Bože, naloži mu to', molimo usrdno. A ti, kneže nebeskih četa, otjeraj Božjom snagom u pakao sotonu i druge zle duhove koji lutaju svijetom da bi iskvarili duše. Amen."

Pater Domenico Pachenino piše o nastanku te molitve u časopisu Ephemerides Liturgicae (1955. god.):
"Ne sjećam se više točno godine. Jednog je jutra veliki papa Lav XIII. slavio svetu misu, a zatim sudjelovao u misi zahvalnici. Odjednom je vidio kako je glava celebranta bila snažno povučena uvis, a zatim otkrio nešto iznad njegove glave. Pažljivo je gledao onamo ne trepnuvši okom, ali s osjećajem straha i čuđenja. Pritom se promijenila boja njegova lica i njegov izgled. U njegovoj se nutrini događalo nešto neobično, nešto veliko. Njegovi su ga službenici zabrinuti žurno slijedili. Ponizno su ga upitali: "Vašoj Svetosti nije dobro?" On je pola sata kasnije dao pozvati tajnika papinske upravne vlasti i predao mu list papira s nalogom da se to tiska i pošalje svim ordinarijatima svijeta. Što je bilo napisano na tom papiru? Molitva koju na kraju mise molimo s pukom, dakle molitva molbe Mariji i usrdni poziv knezu nebeskih četa da zamoli Boga da može otjerati sotonu u pakao."

U pismu koje je 1886. bilo poslano svim ordinarijatima, Papa je naložio i to da se ta molitva izgovara klečeći. Kao potvrdu toga što piše pater Pachenino želio bih citirati iz pastirskog pisma tadašnjeg biskupa Bologne, karyci dinala Nasallija Rocce, što ga je napisao u vrijeme posta 1946. godine:
"Tu je molitvu napisao sam Lav XIII. Riječi: 'koji lutaju svijetom da bi iskvarili duše' imaju povijesno objašnjenje koje nam je često priopćavao njegov osobni tajnik, monsinjor Rinaldo Angeli. Lav je zaista imao viđenje paklenih duhova koji su se okupili nad Vječnim gradom (Rimom). Iz toga je doživljaja nastala molitva koju je želio poslati u čitav svijet koju sam molio svojim snažnim glasom. Često smo je slušali u vatikanskoj bazilici. On je osim toga vlastoručno napisao poseban egzorcizam koji je sadržan u Rimskom obredniku. Biskupima i svećenicima je preporučio da u svojim biskupijama i župama često mole te egzorcizme. On ih je sam molio često tijekom dana."

Zanimljiva je i jedna druga činjenica koja je još povećala vrijednost molitava koje su se molile poslije svake svete mise. Papa Pio XI. zahtijevao je u alokuciji od 30. lipnja 1930. da se te molitve mole s posebnom namjenom za Rusiju. Podsjetio je na vjerske progone u Rusiji i pozvao vjernike da se obrate svetom Josipu, te završio riječima:
"O da bi svi mogli bez muke i poteškoća nastaviti taj sveti križarski rat, određujemo da te molitve koje je naložio naš preteča blažene misli, Lav XIII, mole svećenici i vjernici poslije mise, s tom posebnom nakanom, dakle za Rusiju. Radi toga trebaju biskupi, te svjetovni i redovnički kler uvijek iznova podsjećati narod i nazočne pri svetoj misnoj žrtvi na ovo gore rečeno." (iz: Civilta Catolica, 1930., Vol. III)

Pape su, kao što se vidi, jasno ustanovili zastrašujuću nazočnost sotone. Pridodana molitvena nakana Pia XI odnosila se na središte krivog nauka našeg stoljeća koji nije utjecao samo na život naroda, već i na samu teologiju. Ako se nalozi Pija XI nisu slijedili, tada su za to bili krivi oni kojima su oni bili povjereni. Oni su u svakom slučaju u skladu s karizmatičnim priopćenjem što ih je Bog prenio ljudskom rodu ukazanjima iz Fatime, iako su ona bila dakako neovisna o tome, Fatima je tada još bila nepoznata u svijetu!


26 kol 2010 21:26
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Sotonini darovi

I sotona daje svojim pristašama neke sposobnosti. Budući da je on pravi lažljivac, primatelji ne razumiju odmah porijeklo tih moći ili ga ne žele razumijeti, jer se veoma raduju besplatnim darovima. Tako se može dogoditi da poneka osoba ima dar vidovitosti, drugi spontano pišu poruke na više stranica ako im se stave u ruku bijeli papir i nalivpero, treći opet imaju dojam da se podvostručuju i da jedan dio njih može ulaziti i u veoma udaljene kuće i krajeve;'a veoma je raširen fenomen da netko čuje "glas" koji mu kazuje ili da moli ili da čini druge stvari.

Mogao bih nastaviti nabrajati. Odakle potječu te osobite sposobnosti? Jesu li one darovi Sv. Duha? Jesu li to darovi đavolskog porijekla? Ili se posve jednostavno radi o metafizičkim fenomenima? Da bi se utvrdila istina, potrebno je podrobno ispitivanje ili prosudba od strane mjerodavne osobe. Kad je sveti Pavao bio u Tijatiri, slijedila ga je neka ropkinja koja je znala vračati i tim svojim darom pribavljala veliku zaradu svojim gospodarima. Ali to je bio dar đavolskog porijekla kojega je nestalo odmah nakon što je sveti Pavao izagnao zla duha (usp. Dj 16, 16-18).
Kao primjer bih želio citirati svjedočanstvo potpisano s "Erasmo di Bari" i objavljeno u Rinovamento dello Spi-rito Santo (rujan 1987. god. - u zagradama su moje napo­mene).

"Prije nekoliko sam godina upoznao 'igru časa', ali nisam znao da se radilo o vrsti spiritizma. Poruka je bila formulirana na jeziku mira i bratstva (ali iza maske dobra krije se đavao). Nešto sam kasnije imao u Lurdu, gdje sam obavljao službu, neobične sposobnosti (vrijedno je spomena i to da se đavao pojavljuje i na tako svetim mjestima). Imao sam sposobnosti koje se u parapsihologiji označavaju kao izvanosjetilne, dakle vidovitost, čitanje misli, klinička dijagnoza, uvid u srca i u život živih i umrlih osoba i druge sposobnosti. Nekoliko mjeseci kasnije bila je tome pridodana još jedna, naime sposobnost da se polaganjem ruku oduzima fizička bol i time ublažava ili okončava stanje trpljenja. Je li to bila takozvana pranoterapija? Sa svim tim sposobnostima nije mi bilo teško uspostavljati vezu s ljudima; ali oni su poslije susreta bili zaprepašteni onim što sam im rekao i osjećali su duboku uznemirenost, jer sam ih jasno upozorio na grijehe koje sam vidio u njihovim dušama. Kad sam čitao riječ Božju, shvatio sam da se moj život nije promijenio. I dalje sam bio lako razdražljiv, zlopamtilo, nepopustiv i osjetljiv na uvrede. Bojao sam se nositi svoj križ, plašio se nepoznate budućnosti i smrti. Poslije duga lutanja i strašnih nezgoda priveo me naposljetku Isus obnoviteljskom pokretu 'Rinnovamento'. Tamo sam sreo nekoliko braće koja su molila nada mnom i pokazalo se da ono što mi se događalo nije bilo božanskog porijekla, već je dolazilo od đavla. Mogu dakle posvjedočiti da sam upoznao moć imena Isusova. Uvidio sam svoje grijehe prošlosti i ispovijedio ih. Pokajao sam se i odrekao svih okultnih djela. Izvanosjetilne sposobnosti su nestale i Bog mi je oprostio. Na tome mu zahvaljujem."

Ne zaboravimo da i Biblija izvješćuje o slučajevima takvih neobičnih sposobnosti koje su s jedne strane potjecale od Boga, ali s druge i od đavla. Neka čudesa što ih je Mojsije činio po Božjem nalogu pred faraonom, činili su i magičari dvora. Stoga nije dovoljna činjenica uzeta izdvojeno da bi se navelo porijeklo te moći kad se radi o fenomenima te vrste.
Želio bih još dodati da kod ljudi koje su zadesili takvi zli utjecaji, postoji osobita osjetljivost. Oni odmah osjete ima li neka osoba negativno zračenje, unaprijed vide buduće događaje i osjećaju se prisiljenima polagati ruku na psihički slabe ljude. Tada imaju i dojam da mogu utjecati na živote drugih ljudi, čineći im zlo pakošću koju osjećaju u sebi. Da bismo se domogli spasenja, moramo se oduprijeti svim tim nastojanjima!


26 kol 2010 21:28
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Egzorcizmi

"Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove;..." (Mk 16,17). "Taj prijenos osobite sposobnosti po Isusu svim vjernicima potpuno zadržava svoju valjanost. To je opća sposobnost koja se temelji na vjeri i na molitvi. Njome se može koristiti pojedinac ili zajednica, i to u svako doba, jer nije potrebno posebno ovlaštenje. Ali, da objasnim pojmove, tada se radi o molitvama oslobađanja, ne o pravim egzorcizmima.

Crkva je, da bi tu po Kristu prenijetu moć učinila učinkovitijom i da bi vjernike zaštitila od prjevara i vradžbina, uvela egzorcizam kojega mogu vršiti isključivo biskupi i izričito ovlašteni svećenici (dakle ne laici). Tako je utvrđeno u Kanonskom pravu (kan. 1172) koje točno propisuje kako se mora davati sakrament kao čvrst sastavni dio Crkve, za razliku od privatne molitve (can. 1166), uz točno poštivanje obreda i formula koje je odobrila Crkva (kan. 1167). Stoga se kao egzorcist može označiti samo ovlašteni svećenik, kao i biskup koji se bavi egzorcizmom (samo kad bi ih bilo!)

To je danas omalovažavana služba, jer mnogi svećenici nazivaju sebe egzorcistima, a da to nisu. I mnogi kažu da vrše egzorcizam, a zapravo samo govore molitve oslobođenja, ako se čak izravno ne bave magijom. Egzorcizam je samo onaj sveti obred što ga je odredila Crkva. Sve druge oznake smatram sumnjivima: na primjer govoriti o svečanim i običnim egzorcizmima, kako bi se razlikovao pravi egzorcizam od drugih oblika molitve. Smatram da je pogrešno označavati molitvu koja nije egzorcizam kao privatni ili obični egzorcizam, jer se ne radi o sakramentu, već o molitvi oslobođenja, te se tako egzorcist mora držati molitava Obrednika. Ipak postoji jedna razlika u usporedbi sa sakramentima. Egzorcizam može naime trajati nekoliko minuta, ali može potrajati i satima. Stoga nije potrebno govoriti sve molitve Obrednika, a mogu se dodati mnoge druge, kao što savjetuje sam Obrednik.

Egzorcizam ima zapravo dvojako značenje. S jedne bi se strane željelo dakako izbaviti opsjednute; taj se vid naglašava u svim pisanim djelima o toj temi, ali s druge strane egzorcizam ima dijagnostičku svrhu za koju se međutim često ne mari. Naime, prije nego što egzorcist započne, ispituje samu opsjednutu osobu i njezine bližnje, kako bi ustanovio jesu li ispunjeni uvjeti da se izvrši egzorcizam. Točno je međutim da se jedino tijekom sama egzorcizma može sa sigurnošću ustanoviti postoji li kod dotične osobe utjecaj đavla ili ne. Jer svi se vanjski znakovi, koliko god bili neobični, mogu u stvarnosti pojaviti i pri prirodnim pojavama. Ni učestala pojava psihijatrijskih i parapsiholoških fenomena nije dovoljan kriterij za pouzdanu dijagnozu. Samo se provođenjem egzorcizma može sa sigurnošću utvrditi radi li se o đavolskom utjecaju ili ne.

Ovdje bih želio spomenuti nešto što u Obredniku nije na žalost ni natuknuto i što nije poznato ni među autorima koji su pisali o toj temi. Egzorcizam ima dakle i dijagnostičku svrhu, to znači da ustanovi nazočnost đavla ili đavolskog utjecaja u nekoj osobi. Taj je cilj, vremenski gledano, prvi koji se postiže i za kojim se teži. Po važnosti je međutim cilj egzorcizma oslobođenje od podmukle nazočnosti đavla i zlih utjecaja. Taj je logični redosljed veoma važan (prvo dijagnoza, zatim obrada), kako bi se točno procijenili znakovi na koje se egzorcist mora osloniti. To su znakovi koji su od velikog značenja: znakovi prije egzorcizma, znakovi tijekom egzorcizma, znakovi poslije egzorcizma i razvoj znakova pri provođenju raznih egzorcizama.

Čini se da Obrednik vodi nešto računa, iako tek neizravno, o tim okolnostima kad skreće naime pozornost na to da nije lako vjerovati u opsjednutost đavlom. Ali tada upozorava egzorciste i na razne trikove kojima se koristi đavao da bi prikrio nazočnost. Za nas je egzorciste važno ne dopustiti da nas zavaraju psihički, umišljeni bolesnici u kojima nema đavolske nazočnosti, te stoga nije potreban ni egzorcizam. Ne smije se međutim zanemariti ni suprotna opasnost koja je danas mnogo češća, te je se stoga treba više bojati, naime opasnost da se ne prepozna đavolska nazočnost i tako propusti egzorcizam tamo gdje bi bio potreban. Slažem se sa svim egzorcistima s kojima sam o tome razgovarao da ni egzorcizam koji nije bio potreban ne može dotičnoj osobi učiniti štetu. (Prvi put, te u nesigurnim slučajevima koristimo se samo kratkim egzorcizmima koji se govore tiho, tako da se lako mogu pobrkati s uobičajenim blagoslovima). Radi toga se ni zbog jednog egzorcizma ne trebamo naknadno kajati. Ali razloga za kajanje imamo naprotiv ako se kasnije jasnim znakovima pokaže nazočnost đavla, a mi je nismo prepoznali i radi toga propustili egzorcizam.

Stoga ponavljam ono što se tiče važnosti i vrijednosti znakova: dovoljno je već malo znakova, pa čak i onih nesligurnih, da bi se mogao provesti egzorcizam. Ako se tijekom egzorcizma promijene znakovi, logično je da se nastavi samo toliko dugo koliko se smatra potrebnim, iako je tada prvi egzorcizam relativno kratak. Moguće je da se tijekom egzorcizma ne pokaže nikakav znak, ali da pacijent poslije osjeti izvjesno olakšanje (to su općenito ugodne reakcije). U tom se slučaju egzorcizam ponovi i ako se ponove i učinci, tada će se znakovi prije ili kasnije pojaviti i tijekom egzorcizma. Tada je veoma korisno promatrati razvoj znakova tijekom raznih egzorcizama. Katkad se znakovi malo pomalo povlače, što upućuje na uspješnost liječenja. U drugim se slučajevima znakovi posve neočekivano pojačaju, što može značiti da izbija na vidjelo dosada prikriveno unutarnje zlo, tako da se čitav postupak mora ponoviti.


26 kol 2010 21:29
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Sada se može razumjeti koliko je nerazumno čekati s egzorcizmom dok se ne pokažu sigurni znakovi opsjednutosti. Znak je velike neiskusnosti očekivati prije egzorcizma one tipične znakove koji se u većini slučajeva pokažu samo tijekom ili poslije egzorcizma ili kao posljedica niza egzorcizma. Imao sam slučajeve pri kojima su bili godinama potrebni egzorcizmi da bi izašlo na vidjelo zlo u čitavoj svojoj težini. Prilično je beskorisno željeti razne oblike pojavljivanja ograničiti na standardne modele. Tko ima mnogo iskustva, zacijelo poznaje različite oblike đavolskog očitovanja. Tako smo ja i svi egzorcisti s kojima sam razgovarao primijetili da se simptomi opsjednutosti spomenuti u Obredniku (govoriti tuđim jezicima, posjedovati nadljudsku snagu, znati tajne stvari) uvijek pojavljuju tijekom egzorcizma, nikada prije! Bilo bi posve nerazumno misliti da će se znakovi pojaviti već prije, da bi se potom mogao provesti egzorcizam.

Ne može se uvijek postaviti točna dijagnoza. Ima slučajeva kojima se jednostavno možemo samo čuditi. Ponekad imamo pred sobom ljude koji su istodobno fizički bolesni i pod utjecajem đavla. U takvim je slučajevima preporučivo uključiti i liječenje psihijatra. Ali uvijek se iznova moram nasmiješiti kad mudri moderni teolozi objave veliku "novost" da se neke duševne bolesti mogu zamijeniti s đavolskom opsjednutošću. A ima i nekih psihijatara ili parapsihologa koji misle da su takvi njihovi zaključci veliko otkriće. Ali zapravo su crkveni autoriteti bili ti koji su kao prvi stručnjaci upozorili na tu moguću zabludu. Crkva je već 1583. godine u dekretima sinode u Reimsu upozorila na tu činjenicu i zaključila da neki oblici navodne opsjednutosti mogu jednostavno biti duševne bolesti. Ali tada još nije bilo psihijatrije i teolozi su vjerovali u Evanđelje.

Egzorcizam ima osim dijagnoze i iscjeliteljsku svrhu, osloboditi pacijenta opsjednutosti. A tu počinje put koji je često težak i dug. Jer potrebno je da opsjednuti surađuje, a on je često u tome ometan. On mora mnogo moliti, a ne može, mora često primati sakramente, ali to često ne čini. I na putu k egzorcistu radi primanja sakramenata postoje često zapreke koje se čine nesavladivima. Zato mu je potrebno mnogo pomoći, a to na žalost u većini slučajeva nitko ne razumije.

Koliko je vremena potrebno da bi se opsjednut čovjek oslobodio zla duha? To je doista pitanje na koje nitko ne može odgovoriti, jer osloboditi može jedino Gospodin koji djeluje u božanskoj slobodi, pri čemu se posve sigurno odaziva na molitve, prije svega ako mu se upućuju posredovanjem Crkve. Općenito se može reći: potrebno vrijeme ovisi o početnoj snazi đavolske opsjednutosti, kao i o vremenu koje prođe do početka egzorcizma. Sjećam se slučaja četrnaestogodišnje djevojčice koja je bila opsjednuta tek nekoliko dana i vladala se mahnito. Udarala je nogama o pod, grizla i grebala. Bilo je dovoljno samo četvrt sata egzorcizma da bi se potpuno oslobodila opsjednutosti. Najprije je kao mrtva pala na tlo, tako da je to podsjećalo na onaj prizor iz Evanđelja kada je Isus nekog mladića oslobodio đavla nakon što to nije uspjelo apostolima. Djevojčica je poslije nekoliko minuta oporavka skočila na noge i potrčala dvorištem da bi se igrala sa svojim malim bratom.

Ali takvi su slučajevi veoma rijetki. Oni se javljaju samo ako je loš utjecaj veoma lak. Egzorcist se većinom susreće s teškim stanjima. Tu nije isprva nitko pomišljao na pomoć egzorcista. Navest ću jedan tipičan slučaj: Neko se dijete neobično ponaša. Roditelji ne traže razlog tome, ne uzimaju to ozbiljno i misle da će se djetetovim odrastanjem sve samo po sebi srediti. Na početku su i simptomi još lagani, ali zatim postaju sve gori i tada roditelji traže za svoje dijete pomoć liječnika. Pokušaju s jednim, zatim s drugim, ali uvijek bezuspješno. Jednom je kod mene bila sedamnaestogodišnja djevojka koja je već bila pregledana u najboljim klinikama Europe. Naposljetku se po savjetu razumna prijatelja javila sumnja da se tu ne može raditi o prirodnom zlu i djevojka se obratila magičaru. Od tog se trenutka početno stanje još pogoršalo. Čest je slučaj da se opsjednuti ljudi tek na kraju obrate egzorcistu i to više slučajno, po nečijem savjetu (gotovo nikada po savjetu svećenika!). U međuvremenu su protekle godine i zlo se duboko ukorijenilo. Prvi egzorcizam govori posve točno o tome da se đavao treba iskorijeniti i nagnati u bijeg. Za to je međutim potrebno mnogo egzorcizama i to često tijekom više godina, a ne postiže se uvijek oslobođenje.

Ponavljam: vrijeme pripada Bogu. Vjera egzorcista i vjera onoga nad kim se vrši egzorcizam od velike su po­moći. Svakako pomažu molitve opsjednuta čovjeka, njegove obitelji i drugih (redovnica, župnih zajednica, molitvenih skupina, osobito onih koji mole za oslobođenje). Veoma mnogo pomaže i uporaba sakramentala koji služe određenim svrhama, kao pri blagoslovnim molitvama: egzorcirana ili barem posvećena voda, egzorcirano ulje, egzorcirana sol. Da bi se egzorcirali voda, ulje i sol nije potreban egzorcist; dovoljan je bilo koji svećenik. Ali on mora u to vjerovati i znati da se u Obredniku nalaze ti osobiti blagoslovi. Veoma su rijetki svećenici koji to znaju. Većina njih ne zna ništa o tome i smiju se u lice moliteljima. Kasnije ću se još vratiti na sakramentale.

Od osnovne je važnosti često primanje sakramenata i život po Evanđeljima. Tu je veoma važna moć krunice i posve općenito moć molitve Djevici Mariji. Mnogo može pomoći i zazivanje anđela i svetaca. Iznimno su korisna hodočašća u svetišta koja su često po Bogu odabrana mjesta oslobođenja od opsjednutosti pomoću egzorcizma. Bog nam je namijenio obilna sredstva milosti; na nama je da se njima služimo. Kad Evanđelja izvješćuju o Kristovim kušnjama po đavlu, tada čujemo da se Isus borio protiv đavla jednom rečenicom iz Biblije. Riječ Božja ima golem učinak, kao i hvalospjev Bogu, bio on spontan ili iz Biblije: psalmi i pjesme u slavu Boga.


26 kol 2010 21:30
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
---------
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Preduvjet za učinkovitost egzorcizma svakako je uz sve navedeno i velika poniznost egzorcista. Jer on sam ne može ništa, sve je u Božjim rukama, samo on može uistinu pomoći. On podvrgava egzorcista, kao i opsjednutu osobu mnogim kušnjama. Osjetni uspjesi često dolaze polako i mučno, ali kao veliki duhovni plodovi. Oni nam pomažu da shvatimo zašto Gospodin dopušta te bolne kušnje. Čovjek korača u tami vjere, ali svjestan da ide u susret istinskom svjetlu.

A sada još nekoliko riječi o važnoj zaštiti pomoću svetih slika i to kako onih koje se nose uza se, tako i onih koje su negdje postavljene: iznad ulaznih vrata, u spavaćim sobama, u blagovaonici ili sobi za dnevni boravak gdje se obično okuplja obitelj. Svetačka slika nema ništa zajedničko s poganskom idejom donositelja sreće, već podsjeća na prikazanu osobu koja se treba oponašati i čija se zaštita treba zazivati. Danas mi se često događa da dođem u kuće iznad čijih ulaznih vrata visi lijepo crveno srce, a kad radi blagoslova uđem u pojedine prostorije, vidim malo svetačkih slika. To je velik propust. Sjetimo se primjera svetog Bernarda Sienskog koji je na kraju svojih pučkih misija poticao ljude da iznad kućnih vrata objese veliku medalju s Isusovim znakom (ISH = Jesus Hominum Salvator = Isus, spasitelj ljudi).

Često sam se mogao uvjeriti u učinkovitost medalja ako se s vjerom nose na tijelu. Ovdje bih želio spomenuti samo Čudesnu medalju koja je, poslije ukazanja Djevice Marije svetoj redovnici Katarini Laboure 1830. godine u Parizu, bila proširena čitavim svijetom u više milijuna primjeraka. Kada bih govorio o milostima koje su zadobivene tom jednostavnom medaljom, ne bih više mogao prestati.

Jedan od najpoznatijih slučajeva dijabolične opsjednutosti, koji je povijesno vjerno dokumentiran u više knjiga, gdje je kod jednog osobito teškog đavolskog napada bio pozvan egzorcist. Bilo je pokušano prevrnuti kočiju u kojoj je sjedio egzorcist u pratnji jednog monsinjora i časne sestre. Đavao nije međutim mogao provesti svoj plan, jer je kočijaš dobio prije polaska za zaštitu Benediktovu medalju koju je s puno poštovanja stavio u džep.

Ljudi me često pitaju ima li mnogo osoba opsjednutih đavlom. Vjerujem da se još uvijek može navoditi mišljenje francuskog isusovačkog patra Tonquedeca: "Postoji velik broj onih nesretnika koji bez znakova đavolske opsjednutosti koriste pomoć egzorcista, kako bi bili oslobođeni svojih nevolja, kao što su teške bolesti, teška duševna stanja i nesreće svake vrste. Oni doista opsjednuti vrlo su rijetki, ali takvi su nesretnici legija." Ta je tvrdnja još uvijek važeća ako se uzme u obzir velika razlika između pravih opsjednutih i onih koji u egzorcista traže riječi pročišćenja, kako bi se riješili svojih tegoba. Ali danas se mora uzeti u obzir toliko mnogo novih čimbenika koje ja točno poznajem i gdje imam izravno iskustvo, a koji u doba patra Tonquedeca još nisu postojali, da sam mišljenja kako se broj opsjednutih jako povećao.

Prvi je čimbenik naše zapadno potrošačko društvo u kome se zbog materijalistički i hedonistički orijentiranog života izgubila vjera. Uvjeren sam da su za to ponajprije krivi komunizam i socijalizam, prije svega u Italiji koji su svojom marksističkom doktorinom vladali tih godina kulturom, odgojem i kazalištem. Računa se da u Rimu posjećuje nedjeljunu misu oko 8% stanovnika. A tamo gdje slabi vjera, jača praznovjerje. Tako se širi, osobito među mladeži, bavljenje spiritizmom, magijom, okulitizmom, a uz to jogom, zenom i transcendentalnom meditacijom. Sve su to praktike koje se baziraju na reinkaranciji i naucima koji za kršćanina nisu prihvatljivi. Danas više ne treba putovati u Indiju da bi se pohađala škola gurua, on se može naći tako reći pred kućnim vratima. Njegovim se metodama, koje se isprva čine bezazlenima, često postiže stanje halucinacija i shizofrenije. Mnoge od sekti, koje se šire poput mrlje od ulja, imaju izravno sotonski karakter.

Magija i spiritizam poučavaju se na raznim televizijskim kanalima. Knjige se mogu nabaviti na kioscima ili narudžbom putem pošte. A u različitim časopisima, pa i filmovima, glavna su tema seks, nasilje i đavolska bestidnost. I posve određena glazba za mase tjera slušatelje u stanje opsjednutosti. Tu mislim prije svega sotonsku rock-glazbu. U mnogim višim školama, kamo sam bio pozvan da držim predavanja, mogao sam se uvjeriti koliko je snažno mladež pod utjecajem tih đavolskih medija. Nevjerojatno koliko su u višim, pa i nižim školama raširene razne varijante spiritizma i magije. To je već posve opće zlo, ne samo u velikim gradovima.

Ne mogu prešutjeti koliko je mnogo crkvenih ljudi potpuno nezainteresirano za taj problem i oni ostavljaju vjernike posve bez zaštite. Isto tako smatram pogreškom da su se egzorcizmi gotovo potpuno uzimali iz krsnog obreda (a čini se da je za to bio čak i papa Pavao VI.). Isto je tako bilo pogrešno izostaviti bez zamjene molitvu svetom arkanđelu Mihaelu koja se molila na kraju svake mise. Smatram neoprostivom nemarnošću, za koju okrivljujem biskupe, da je čitav pastoral egzorcizma jednostavno uklonjen. Svaka bi biskupija morala imati barem jednog egzorcista, a moralo bi ih biti i u najposjećenijim crkvama i svetištima. Danas je egzorcist rijetko biće, najčešće se teško može pronaći. A njegova djelatnost ima međutim veliku pastoralnu vrijednost koja podupire one koji propovijedaju, ispovijedaju i djele drugima sakramente.

Katolička bi hijerarhija morala glasno izgovarati mea culpa. Poznajem mnoge biskupe, ali ne poznajem nijednoga koji je vršio egzorcizam, pomagao pri egzorcizmima ili je primjereno svjestan problema. Uvijek iznova ponavljam: ne ispuni li neki biskup ozbiljnu molbu (ne molbu duševno poremećene osobe) osobno ili pomoću ovlaštenog svećenika, tada je počinio težak propust. Tako se nalazimo u opasnoj situaciji da bi se mogao prekinuti lanac poučavanja: nekoć je iskusni egzorcist upućivao početnike u tu vještinu. Ali na to ću se još vratiti.

Interes za tu temu pobudilo je u novije vrijeme kino. Radio Vatikan je 2. veljače 1975. godine inervjuirao redatelja filma "Egzorcist", Williama Friedkina i njegova savjetnika, isusovaca Thomasa Bemingana, pri čemu je redatelj objasnio kako je u filmu želio obraditi činjenice i stoga se poslužio romanom koji se temelji na stvarnom događaju iz 1949. godine. Na pitanje da li se tu radilo o pravoj opsjednutosti, redatelj se nije želio očitovati i rekao je da je to problem za teologe, ali ne za njega. Isusovački se pater na pitanje je li taj film jedan od uobičajenih filmova strave i užasa, odlučno protivio tome i objasnio kako film, bez obzira na neke spektakularne pojedinosti, veoma ozbiljno obrađuje problem zla. On je osim toga opet pobudio interes za gotovo zaboravljene egzorcizme.


26 kol 2010 21:32
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron