Sada je: 21 srp 2018 09:30.





Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
 Izvještaj rimskog egzorcista 
Autor/ica Poruka
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Kako se može postati žrtvom đavla, pri čemu tu uključujem općenita uznemiravanja, dakle iskušenja? Čovjek je, ovisno o pojedinom slučaju, napadan od đavla kriv ili nedužan. Uzroke možemo svrstati u četiri glavne skupine: Božjom voljom, urokom, tvrdokornim ustrajanjem u stanju grijeha, doticajem s lošim mjestima i osobama.

1. Božjom voljom. Prije svega je posve jasno da se ne događa ništa što Bog ne dopušta. A isto je tako jasno da Bog nikada ne želi zlo ako mi to ne želimo (jer nas je stvorio kao slobodne) i on može još i iz zla načiniti dobro. Pri ovoj prvoj točki ne postoji nikakva ljudska krivnja, već isključivo đavolski utjecaj. Onako kao što Bog dopušta uobičajeno djelovanje đavla (iskušenja) i poklanja sve milosti, kako bismo mu se mogli oduprijeti ako smo jaki, tako ponekad dopušta i neobičnu đavolsku aktivnost (opsjednutost ili zla uznemiravanja), kako bi čovjek uvježbavao poniznost, strpljivost i neosjetljivost na đavolske napade.

Postoje dva slučaja što sam ih već spomenuo: vanjsko djelovanje đavla koje izaziva fizičke muke (poput batinjanja i bičevanja što su ih morali podnijeti župnik Arški ili pater Pio) i prava pustošenja, kao u Joba i svetog Pavla. Mnogi životopisi svetaca izvješćuju o primjerima te vrste. Od svetaca našega doba želio bih spomenuti dvoje koje je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima. To su don Calabria i sestra Marija od raspetog Isusa (prva Arapkinja koja je bila proglašena blaženom). U oba slučaja nije bilo ljudskog utjecaja (ni krivnjom samih dotičnih osoba ni urokom od strane drugih) i u oba je slučaja bilo razdoblja prave opsjednutosti u kojoj su oboje blaženih govorili i činili stvari koje su se protivile njihovoj svetoj službi i za koje nisu snosili odgovornost, jer je đavao bio taj koji se služio njihovim tijelima.

2. Urokom. Ni u tim slučajevima ne snose krivnju žrtve, ali postoji ljudski utjecaj, naime ljudska krivnja onoga koji je izgovorio kletvu ili je pustio da to učini magičar. Tome je posvećeno posebno poglavlje. Tu bih samo želio reći što je urok: nanositi štetu drugima utjecajem đavla. To se može činiti na mnogo različitih načina: fetiš, zao pogled, kletve itd. Ali najčešće je korišten način urok u pravom smislu. Urok je bio najčešći uzrok slučajeva opsjednutosti ili teških poremećaja kojima sam se ja bavio. Ne znam kako mogu sebe opravdati oni crkveni ljudi koji kažu da ne vjeruju u uroke. A isto tako ne mogu sebi objasniti kao oni pomažu svojim vjernicima koje zadesti takvo zlo.

Neki se čude kako Bog može dopuštati takve stvari. Ali Bog nas je stvorio kao slobodne i On se nikada ne odriče svojih stvorova, pa ni onih koji su se udaljili od njega. On će na svršetku načiniti obračun i svakom dati stoje zaslužio, jer svakom će se suditi po njegovim djelima. Svoju slobodu možemo korisno iskoristiti i steći zasluge, ali možemo je i loše iskoristiti i navući na sebe krivnju. Možemo drugima pomagati, ali možemo im na najrazličitije načine i štetiti. Tako možemo, to je osobito drastičan primjer, platiti ubojici da nekoga ubije. Bog nije obvezan spriječiti to. Isto tako možemo platiti magičaru da urekne neku osobu. Ni u tom slučaju nije Bog obvezan spriječiti to, iako to uistinu često spriječi. Tko živi u milosti Božjoj i mnogo moli, bolje je zaštićen od onoga tko ne moli i živi u grijehu.

Tu bih želio spomenuti nešto što ću na drugom mjestu detaljnije razložiti. Izricanje uroka i slični postupci omiljeno su područje rada varalica. Pravi slučajevi čine sićušan postotak u odnosu na one lažne slučajeve s toga područja. Na tom području nije lako samo varalicama, ima i osobito mnogo slučajeva umišljenosti i priviđenja duševno bolesnih osoba. Stoga egzorcist mora biti veoma oprezan, ali pripaziti moraju i sve osobe dobre volje.

3. Toj točki pripadaju dva uzroka koji se u naše doba na žalost sve više šire, zbog čega raste i broj napadnutih od đavla. Prvi je i osnovni uzrok uvijek pomanjkanje vjere. Što je veći manjak vjere, to se više širi praznovjerje. To je tako reći matematička formula. Drugi je uzrok tvrdokorno ustrajanje u stanju grijeha. Evanđelje nudi zorni primjer za to u liku Jude. On je bio lopov, ali koliko se Isus trudio ukoriti ga i popraviti, a doživio je samo odbijanje i tvrdokornost. A tada je došlo do vrhunca: „Što ćete mi dati, pa da vam ga izdam?" Oni mu polože trideset srebrenika." (Mk 26,15) i tako čitamo strašnu rečenicu u vezi s Posljednjom večerom: "Poslije zalogaja odmah uđe u ovoga sotona". (Iv 13,27) Nema sumnje da se radilo o pravoj demonskoj opsjednutosti.

Pri današnjem sam stanju narušenih obitelji imao slučajeve u kojima su osobe napadnute od đavla živjele u nesređenim bračnim prilikama ili bile zapletene u neku drugu krivnju. Sjećam se žena koje su opetovano počinile zlodjelo pobačaja i druge prijestupe. Bilo je i slučajeva osoba koje su prakticirale seksualne nastranosti i bile počinitelji silovanja. Drugi su bili homoseksualci ovisni o drogama. U svim tim slučajevima počinje put liječenja jedino iskrenim obraćenjem.

4. Doticaj s lošim mjestima ili osobama. Pri tome mislim na spiritističke seanse, na magiju, na sotonske kultove ili sastanke sotonskih sekti (koji dosežu svoj vrhunac u crnim misama), na okultne radnje itd., posjećivanje magičara i određenih gatara iz karata. Čovjek se u svim tim prigodama izlaže opasnosti od uroka. Prije svega ako se svjesno upusti u vezu s đavlom: postoji između ostaloga posveta sotoni, krvni pakt s njim, pohađanje sotonskih škola i imenovanje za sotonskog svećenika. Ti se oblici predanosti đavlu veoma naglo šire posljednjih petnaest godina.

Što se tiče odlazaka magičarima i njima sličnima, želio bih iznijeti jedan posve općenit primjer. Tako netko pati od bolesti koja ne reagira ni na kakvo liječenje i bezuspješno je sve što se poduzme protiv nje. Tada bolesniku padne na pamet da je možda ureknut i ode vračari ili magičaru koji mu kaže:"Imate urok". Dotle su troškovi mali i šteta neznatna. Ali tada se nastavlja dalje, jer magičar zahtijeva za postupak oslobađanja od uroka mnogo novca, katkad pravi mali imetak. Ako se prijedlog prihvati, zamoli magičar nešto osobno, fotografiju, komad rublja, uvojak kose, komadić kože ili nokta. Sada tek počinje pravo zlo. Što čini magičar s predmetima koje je tražio od bolesnika. Ta to je jasno, on čini s njima crnu magiju.

Ovdje bih želio nešto razjasniti. Mnogi se daju zavarati, jer znaju da neke žene "idu uvijek u crkvu", ili jer vide da su prostorije magičara obložene križevima, Bogorodicama i svetačkim slikama. Oni osim toga kažu: "Učinit ću samo bijelu magiju. Kad biste zahtijevali crnu magiju, morao bih odbiti". Pod bijelom se magijom shvaća oslobađanje od uroka, a crna magija naprotiv znači činiti uroke. Ali u stvarnosti ne postoje bijela i crna magija, već samo crna magija. Jer svaka se vrsta magije obraća đavlu. Tako se nesretnik koji je prije osjećao samo malu uznemirenost, vraća kući s pravim urokom. Često se tada mi egzorcisti moramo mnogo više naprezati kako bismo dotičnu osobu oslobodili podla djela magičara, nego što stoji truda odstraniti početne tegobe.


26 kol 2010 21:34
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Ovdje još jednom ponavljam da se đavolska opsjednutost može često pobrkati s psihičkom bolešću. Veoma cijenim one psihijatre koji se profesionalno drže svog djelokruga rada i poznaju granice svoje znanosti, te pošteno priznaju ako pacijent pokazuje simptome koji se ne mogu svrstati u znanstveno priznate bolesti. Psihijatar prof.Simone Morabito iz Bergama napisao je u časopisu Gente (br. 5, 1990., str. 106 - 122) kako su mnogi od njegovih pacijenata koje se držalo psihički bolesnima, bili zapravo opsjednuti i kako mu je uspjelo izliječiti ih uz pomoć egzorcista. Ja znam za mnoge takve slučajeve od kojih sam jedan odabrao za ovu prigodu.

Papa Ivan Pavao II. poglasio je 24. travnja 1988. god. blaženim španjolskog karmelićanskog patra Franceska Palaua koji je za nas osobito zanimljiv radi toga što se u posljednjim godinama svoga života skrbio za opsjednute. Osnovao je hospicij u koji je primao duševne bolesnike. Tamo ih je sve egzorcirao: oni koji su bili opsjednuti, ozdravili su, a oni koji su bili bolesni,ostali su bolesni. Radi toga je bio žestoko kritiziran, prije svega dakako od klera. Tako se dvaput uputio u Rim: 1866. godine, kako bi s Pijom IX. razgovarao o tim stvarima, a zatim 1870. god., kako bi pri Prvom vatikanskom saboru postigao ponovno uvođenje stalne službe egzorcista. Sabor nije bio, kao što se zna, predviđen kraju, ali uvođenje te pastoralne službe ostaje aktualnim kao i do sada.

Činjenica je da je katkad teško razlikovati opsjednuta čovjeka od psihičkog bolesnika. Ali to iskusan egzorcist zna bolje od psihijatra, jer egzorcist poznaje različite oblike opsjednutosti a osobito pazi na vanjske znakova, dok psihijatar većinom ne vjeruje u đavolsku opsjednutost, te je stoga ne smatra mogućom. Pater Candido je prije nekoliko godina egzorcirao mladića koji je po mišljenju psihijatra bolovao od epilepsije. Pater Candido je pozvao liječnika da bude nezočan pri jednom egzorcizmu. Kad je tada položio ruku na mladićevu glavu, on se srušio na pod i počeli su grčevi. "Vidite, pater, uistinu se radi o epilepsiji", požurio se reći liječnik. Pater Candido se međutim sagnuo i opet položio ruku na mladićevu glavu. On je smjesta skočio na noge i ostao uspravno stajati ne mičući se. "Ponašaju li se tako epileptičari?" upitao je pater Candido. "Ne, nikada", odgovorio je psihijatar očito zapanjen tim ponašanjem.

Egzorcizmi su bili dakako nastavljeni do potpuna izliječenja mladića koji je godinama bio mučen lijekovima i raznim pokušajima liječenja koji su mu samo naškodili. I upravo je to osjetljiva tema: teški slučajevi zahtijevaju interdisciplinarnu suradnju, o čemu ću još posebno govoriti na kraju knjige. Jer troškove zabluda moraju snositi bolesnici koji su u ne baš malo slučajeva bili upropašteni pogrešnim medicinskim liječenjem.

Ja veoma cijenim znanstvenike koji poznaju granice svoje znanosti, iako nisu vjernici. Međunarodno poznat psihijatar, psihoanalitičar i parapsiholog prof. Emilio Servadio objasnio je 2. veljače 1975. godine na Radio Vatikanu: "Znanost se mora povući pred onim što njezine metode ne mogu objasniti. Ali te se granice ne mogu točno odrediti, jer se ne radi o fizičkim fenomenima. Ja vjerujem međutim da svaki svjestan znanstvenik zna da njegove metode sežu samo do izvjesne točke i ne dalje od nje. Sto se tiče demonske opsjednutosti, mogu govoriti samo u svoje ime, ali ne u ime znanosti. Čini mi se da su u nekim slučajevima zloća i razorni karakter fenomena takvi da se oni zapravo više ne mogu brkati s fenomenima što ih stručnjaci, kao na primjer parapsiholozi ili psihijatri uvrštavaju u kategoriju 'poltergeista' i sličnih. To bi bilo kao da bi se neotesan dječak želio usporediti s kriminalnim sadistom. Tu postoje razlike koje se ne mogu doduše mjeriti mjernim štapom, znanstvenik bi trebao priznati da su tu na djelu sile koje više ne potpadaju pod znanost i za koje ona nije ni nadležna".


26 kol 2010 21:35
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Strah od đavla? Odgovor svete Terezije Avilske

Protiv neopravdana straha od đavla navest ću iz životopisa sv.Terezije Avilske (poglavlje 25,19-22). To je ohrabrujuće mjesto, dokle god mi sami ne otvorimo vrata đavlu:

"Ako je Bog tako moćan kao što znam i vidim, ako demoni nisu ništa drugo nego robovi, u što mi vjera zabranjuje sumnjati, što mi oni tada mogu učiniti kad sam služavka Kralja i Gospodina? Možda zato što se ne osjećam dovoljno snažnom da se suprotstavim čitavom paklu? Uzela sam u ruku križ i učinilo mi se da mi je Bog dao hrabrost. Ubrzo sam se osjećala tako preobraženom da se nisam bojala boriti sa svima i dovikivati im: "Samo dođite bliže. Budući da sam služavka Božja, željela bih vidjeti što mi možete učiniti!"

I činilo se kao da su me se oni uistinu bojali, jer sam mogla ostati mirna. Otada me nije više mučio nemir, nisam se više bojala demona i ako su mi se prikazali, nisam ih se više plašila, već mi se činilo da su se oni plašili mene. Najviši gospodar svih stvari dao mi je takvu moć nad njima da ih se danas ne bojim više nego muhe. Oni su zapravo kukavice i odmah gube hrabrost ako vide da ih se prezire. Oni ne napadaju, osim one ljude za koje smatraju da ih mogu lako pridobiti za sebe ili ako to dopusti Gospodin, da bi njihovi napadi i progoni postali od veće koristi njegovim slugama. Bog želi da se mi bojimo samo onoga čega se treba bojati i da se uvjerimo u to da jedan jedini grijeh može nanijeti veću štetu nego čitav pakao. I upravo je tako.

Znate li kada nam zli duhovi utjeraju strah? Kada se brinemo za časti, radosti i bogatstva ovoga svijeta. Ako dakle volimo i slijedimo ono što bismo trebali izbjegavati, predajemo im oružje kojim bismo se mogli braniti i pozivamo ih da se bore protiv nas pomoću naše goleme predrasude. Bolno je misliti na to, jer bi već bilo dovoljno obujmiti križ i prezirati sve drugo iz ljubavi prema Bogu, jer zao duh bježi od takve ljubavi i vjere više nego mi od kuge. Đavao koji je prijatelj laži i koji je sam laž, ne može se nikada složiti s onim koji je na putu istine. No, ako vidi da je um pomračen, tada ga nastoji posve oslijepiti. A ukoliko opazi da je netko posve slijep i nalazi zadovoljstvo u stvarima ovoga svijeta koje su beskorisne i prolazne poput dječijih igračaka, vjeruje da ima posla s djetetom, te postupa s njim u skladu s tim. Tada se đavao zabavlja time da takva čovjeka uvijek iznova napada.

Sviđa li se Bogu da ne pripadam takvima, već njegovom milošću smatram mirom ono što jest mir, čašću ono što jest čast, radošću ono što jest radost, a ne suprotno, tada se mogu suprotstaviti svim zlim duhovima i oni će prestrašeni pobjeći. Ne razumijem strahove onih koji viču: "Đavao! Đavao!", dok bi mogli zvati: "Bože! Bože!" i tako ispuniti pakao strahom. Ne znamo li možda da se zli duhovi ne bi mogli ni pomaknuti bez Božjeg pristanka? Čemu dakle ti besmisleni strahovi? Ja se osobno više bojim onih koji se panično plaše đavla nego sama đavla, jer on mi ne može naškoditi, dok oni unose nemir u duše, osobito ako su ispovjednici. Radi njih sam morala toliko mnogo godina provesti u tako velikim teškoćama da se još i danas pitam kako mi je uspjelo svladati ih. Hvaljen budi Gospodine koji si mi pružio svoju golemu pomoć."


26 kol 2010 21:37
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Polazna točka

Jednog me dana nazvao izvjesni biskup, kako bi me zamolio da egzorciram određenu osobu. Najprije sam mu rekao neka sam imenuje nekog egzorcista, na što mi je on odvratio da ne može naći nijednog svećenika koji bi želio preuzeti taj zadatak. Taj je problem veoma raširen. Čak ni svećenici ne vjeruju u tu stvar. Predloži li im njihov biskup da preuzmu službu egzorcista, tada osjećaju kao da su na njih krenule tisuće đavala i odbijaju taj prijedlog.

Uvijek iznova ponavljam da se đavla može više razbjesniti ispovijedanjem, kada mu se otimaju duše, nego egzorcizmom, pri čemu se njega istjeruje iz tijela. A još više ga se može razbjesniti propovijedima, jer vjera raste iz riječi Božje. Ima li dakle neki svećenik hrabrosti propovijedati i ispovijedati, tada se uopće ne bi trebao bojati egzorcirati.

Leon Blov je napisao jasne riječi o onim svećenicima koji se ustežu provoditi egzorcizam. Citirat ću ga iz knjige "Il diavolo", monsinjora Carrada Balduccija (1988. god., str. 233): "Svećenici gotovo nikada ne koriste svoju moć kao egzorcista, jer im manjka vjere i radi sebe se boje da će razljutiti đavla." To je tako. Mnogi se boje neprilika i zaboravljaju da nam đavao ionako čini svako zlo što ga dopusti Bog, jer s njim nema primirja! Zatim autor nastavlja: "Ako su svećenici izgubili vjeru, da naime više ne vjeruju u svoju sposobnost kao egzorcista, te se njome više ne služe, tada je to strašna nesreća, užasan propust. Posljedica toga je da se navodni histerici, kojima su pretrpane klinike, nepovratno prepuštaju svojim najgorim neprijateljima." To su grube riječi, ali one su istinite. To je prva izdaja Kristove zapovijedi. Time se vraćam na telefonski razgovor s onim biskupom. Otvoreno sam mu rekao da je obvezan sam preuzeti službu egzorcista ne bude li našao nekog svećenika koji će se prihvatiti tog zadatka. On mi je na to odgovorio naivnom nedužnošću: "Ja? Ja ne bih znao gdje bih trebao početi." Tada sam mu rekao ono što je meni rekao pater Candido kad sam trebao započeti tu službu: "Najprije pročitajte objašnjenja Obrednika, a zatim izgovarajte molitve nad onim koji se želi osloboditi đavolskog utjecaja."

To je polazna točka. Obrednik egzorcizama počinje s 21 pravilom. Egzorcist ih mora sve poštivati. Pritom ne igra ulogu što ta pravila potječu iz 1614. godine, To su veoma mudra uputstva koja bi se još mogla dopuniti, ali koja imaju svoju valjanost jednako kao i do sada. Zatim se egzorcist upozorava da ne smije lakoumno uzeti nazočnost đavla u dotičnoj osobi. Potom dobiva niz uputstava kako može prepoznati slučaj prave opsjednutosti i kako se mora vladati kao egzorcist.

Ali biskupova je nesigurnost ("ne znam gdje bih trebao početi") opravdana. Kao egzorcist se ne smije impro­vizirati. Prenijeti taj zadatak običnom svećeniku bilo bi kao da bi se nekom dalo priručnik o kirurgiji i tada očekivalo da obavlja operacije. Mnoge stvari, štoviše većina njih, ne uče se iz knjiga već samo praksom. Unatoč tome odlučio sam zabilježiti svoja iskustva, iako znam da mi to neće u potpunosti uspjeti, jer jedna je stvar čitati o nečemu u knjizi, a nešto posve drugo sam to vidjeti. Ali barem pišem stvari koje se ne mogu naći ni u jednoj drugoj knjizi.

U stvarnosti je polazna točka druga. Kad se netko predstavi ili ga predstave rođaci ili prijatelji, kako bi bio egzorciran, tada se započne s ispitivanjem, da bi se ustanovilo postoje li opravdani motivi za provođenje egzorcizma po kojima se može postaviti dijagnoza ili takvi motivi ne postoje. Tek se potom počnu promatrati simptomi koje navodi sama osoba ili njezini bližnji, da bi se zatim promislilo o mogućim uzrocima.

Počinje se s tjelesnim tegobama. Dva najviše pogođena mjesta u slučaju đavolskog utjecaja jesu glava i že­ludac. Osim jakih glavobolja koje ne reagiraju na lijekove, može doći i do slabosti ili gubitka pamćenja, tako da mladi koji nisu u školi imali nikakvih teškoća, odjednom više ne mogu učiti i čak moraju prekinuti svoj studij. Obrednik navodi kao sumnjive znakove slijedeće vanjske pojave: tečno govoriti nepoznate jezike ili ih razumjeti ako ih drugi govore, biti upućen u daleke i skrivene stvari, pokazivati nadljudsku mišićnu snagu. Takve sam znakove, kao što sam već rekao, opažao samo tijekom blagoslova (tako mi nazivamo egzorcizme), nikada prije. Često se spominje neobično i nasilno ponašanje. Tipičan je znak odbijanja svega svetog, dotične osobe prestanu moliti, iako su to prije činile. Ti ljudi više ne idu u crkvu, u najboljem slučaju preko volje, proklinju i uništavaju svete slike. Gotovo uvijek dolazi do asocijalnog i agresivnog vladanja prema bližnjima ili okolini u kojoj oni žive. Susreću se poremećaji svake vrste. Prije odlaska egzorcistu bili su gotovo uvijek obavljeni svi mogući liječnički pregledi. Odstupanja od tog pravila su veoma rijetka.

Drugo je najviše pogođeno mjesto grlić želuca, odmah ispod prsne kosti. I tu mogu nastupiti probadajuće boli koje ne reagiraju na liječenje. Tipično je za đavolski utjecaj premještanje znakova bolesti: jednom je njima pogođen želudac, zatim crijevo, potom bubrezi ili jajnici, dok liječnici ne mogu otkriti uzrok, a ni lijekovi ne pomažu.


26 kol 2010 21:38
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Jedan od kriterija za utvrđivanje đavolske opsjednutosti je neučinkovitost lijekova, gdje egzorcizmi vrlo dobro djeluju! Egzorcirao sam dječaka po imenu Marko koji je bio opterećen teškom opsjednutošću. Bio je dugo vremena liječen u bolnici psihijatrijskim metodama, prije svega mučen elektrošokovima, a da nije pokazao ni najmanju reakciju. Kad mu je bila propisana kura spavanja, dobivao je tjedan dana sredstva za spavanje koja bi uspavala i slona, ali Marko nije nikad spavao, ni danju ni noću. Umjesto toga hodao je klinikom razrogačenih očiju i poput pijanca. Naposljetku je bio odveden egzorcistu i odmah pozitivno reagirao.

I neobična tjelesna snaga može biti znak demonske opsjednutosti. Pomahnitali duševni bolesnik može se obuzdati luđačkom košuljom, ali opsjednut čovjek ne. On sve rastrga, raskida i lance, kao što Evanđelje izvješćuje o opsjednutom iz Gerase. Pater Candido mi je ispričao slučaj mršave i očito slabašne djevojke. Tijekom egzorcizma jedva su je mogla držati četvorica muškaraca. Rastrgala je sve lance, pa i široke kožne remene kojima su je pokušali vezati. Jednom je bila debelim užetima privezana za željezni krevet, ali je iskrivila šipke i slomila željezo.

Pacijent (ili i drugi ako je pod đavolskim utjecajem cijela obitelj) često čuje neobične zvukove, korake u hodniku, vrata koja se otvaraju i opet zatvaraju, predmete koji nestaju, a tada se opet pajavljuju na najnevjerojatnijim mjestima, kucanje na zidovima i namještaju. Da bih otkrio uzrok, pitam uvijek od kada postoje smetnje, jesu li povezane s konkretnim događajima, je li opsjednuti posjećivao spiritističke seanse, vračare iz karata ili magičare i,u pozitivnom slučaju, kako su protekli ti posjeti. Već se događalo da je po savjetu nekog znanca bio otvoren jastuk ili mardac i tamo nađeni najneobičniji predmeti: konci raznih boja, pramenovi kose, strugotine drva ili željeza, vjenčići ili ispletene vrpce, male lutke, životinjske figurice, sušena krv, kamenje itd. To su sigurni znakovi za urok. Javi li se na temelju ispitivanja sumnja da postoji utjecaj zla duha, počinje se s egzorcizmom.

Sada ću iznijeti nekoliko slučajeva pri kojima sam dakako promijenio imena i neke pojedinosti po kojima bi se možda mogle prepoznati osobe o kojima se radi. Neka žena imenom Marta došla je nekoliko puta k meni u pratnji svog supruga, kako bi primila "blagoslove". Dolazila je izdaleka, što ju je stajalo ponešto truda, vremena i novca.

Martu je mnogo godina liječio neurolog, ali bez ikakva uspjeha. Poslije nekoliko njezinih dolazaka primijetio sam da mogu nastaviti egzorcizam, iako su nju već egzorcirali drugi, ali bezuspješno. Na početku je pala na pod i činilo se da je bez svijesti. Kad sam nastavio s uvodnim molitvama, ona se uvijek iznova žalila: "Želim pravi egzorcizam, ne takve stvari." Odmah pri prvom egzorcizmu koji počinje riječima "Exorcizóte", bila je zadovoljna i umirila se. Te su joj riječi bile poznate još od prijašnjih egzorcizama. Zatim se žalila na boli u očima, što se zapravo ne događa u opsjednutih. Kad je došla sljedeći put, nije mogla jasno reći da li joj je moj egzorcizam pomogao ili nije. Prije nego što sam je želio definitivno otpustiti, otišao sam s njom, kako bi bio siguran, i patru Candidu koji je na nju položio ruku i odmah rekao kako u nju nije ušao davao, stoga je to slučaj za psihijatra, a ne za egzorcista.

Pierluigi, star 14 godina, bio je za svoju dob visok i debeo. Nije mogao učiti, a učitelji i suučenici su bili očajni, jer se nije ni s kim mogao družiti, a da ne bude nasilan. Jedna je od njegovih osobitosti bila sjesti na pod prekriženih nogu (kada je govorio da glumi "Indijanca"). Tada ga nitko nije mogao podići, jer se činio teškim poput olova. Poput mnogih bezuspješnih liječenja bio je doveden patru Candidu koji je ustanovio pravu opsjednutost. Neobično je bilo i to da nije doduše bio svadljiv, ali su ljudi u njegovoj okolini postajali nervozni, vikali i gubili živce. Jednoga je dana tako prekriženih nogu sjedio ispred svoga stana na trećem katu kuće, tako da drugi stanari gotovo nisu mogli proći mimo njega. Gurali su ga, ali on se nije micao. Odjednom su se svi stanari okupili na stubištu, vikali na njega i ljutito ga grdili. Netko je pozvao policiju, dok su Pierluigijevi roditelji pozvali patra Candida koji je stigao gotovo istodobno s policijom i pokušavao dječaka nagovoriti da uđe u stan. Ali policajci (trojica snažnih muškaraca) su rekli: "Nestanite! Velečasni, ovo je nešto za nas". No kada su pokušali pokrenuti dječaka, nisu ga uspjeli pomaknuti ni milimetar. Začuđeni i oznojeni nisu više znali što činiti. Tada im je pater Candido rekao: "Pobrinite se da svi odu u svoje stanove". I odmah je postalo posve tiho i mirno. On je zatim nastavio: "Vi ćete sada sići jedan podest niže i tamo stajati radi sigurnosti". Policajci su ga poslušali, a pater Candido je tada rekao Pierluigiju: "Bio si odličan! Ništa nisi rekao, a sve si ih držao u šahu. A sada uđi sa mnom u stan". Primio ga je za ruku i dječak je posve mirno i zadovoljno pustio da ga odvede roditeljima koji su ga čekali. Egzorcizmi su Pierluigiju donijeli znatno poboljšanje, iako još ne potpuno oslobođenje od opsjednutosti.


26 kol 2010 21:40
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Jedan od najtežih slučajeva kojih se sjećam je slučaj dosta poznatog muškarca u ono vrijeme koga je godinama egzorcirao pater Candido. I ja sam odlazio u njegovu kuću, koju nije mogao napustiti, kako bih ga blagoslivljao. Kad sam obavljao egzorcizam, on nije ništa govorio (imao je nijema demona) i nije pokazivao ni najmanju reakciju. Snažna se reakcija javila tek kad bih otišao. Tako je bilo svaki put. On je već bio prilično star i taman još pravodobno oslobođen da posljednje tjedne svoga života provede u miru.

Jedna je majka bila posve slomljena zbog neobičnog ponašanja svoga sina. On je povremeno počeo bjesnjeti i pritom vikao i psovao kao lud, a zatim, nakon što se umirio, nije se više sjećao svoga ponašanja. Mladić nije molio i nikada ne bi dopustio da ga svećenik blagoslivlje. Jednoga dana kad je kao obično išao na posao u svom mehaničarskom radnom odijelu. Majka je drugo odijelo dala blagosloviti odgovarajućim molitvama obrednika. Kad se vratio kući, svukao je prljavo odijelo i obukao ono drugo, ništa ne sluteći. Ali već poslije nekoliko sekundi bjesno je svukao tu odjeću, doslovno ju je strgnuo s tijela i bez riječi opet obukao radno odijelo. Ništa ga nije moglo ponukati da ponovno obuče blagoslovljenu odjeću koju je po svoj prilici mogao razlikovati od svojih ostalih, ne baš brojnih, odjevnih predmeta koji nisu bili blagoslovljeni. Ta je činjenica jasno dokazala potrebitost egzorcizma u toga mladića.

Dvojica mlade braće željela su da ih blagoslivljam, jer se zdravstveno nisu dobro osjećali, a osim toga su čuli u kući neobične šumove koji su ih povremeno uznemiravali tijekom noći. Ja sam ih egzorcirao protiv tih lakih smetnji i savjetovao im da redovito primaju sakramente, da upotrebljabaju egzorciranu vodu, ulje i sol i da usrdno mole. Naposljetku sam ih pozvao da opet dođu. Ispitivanje je pokazalo da su smetnje počele kad su roditelji pozvali u kuću djeda koji je dotada živio sam. On je bio čovjek koji je neprestano psovao, sve i svakoga grdio i proklinjao. Katkad je dovoljna u kući jedna osoba koja psuje da bi đavolskom nazočnošću naškodila cijeloj obitelji. Taj je slučaj bio dokaz za to.

Isti zao duh može biti nazočan u više osoba. Tako smo jednom imali slučaj djevojke Pine. Zao duh je dao na znanje da će slijedeće noći otići. Pater Candido je zamolio za pomoć više egzorcista, pa i jednog liječnika, jer je znao da zli duhovi u takvim slučajevima gotovo uvijek lažu. Opsjednutu su djevojku položili na dugi stol, s koga je ona uvijek iznova padala na pod kad se micala, ali činilo se da je pri padu drži neka nevidljiva ruka, jer se nikada nije povrijedila. Nakon što su je egzorcisti izmučili čitavu večer i pola noći, odlučili su odustati. Slijedećeg je jutra pater Candido egzorcirao dječaka od 6-7 godina, Zao duh u tom djetetu rugao se patru: "Ove ste noći mnogo radili, ali niste ništa postigli. To je naša zasluga, i ja sam u tome sudjelovao". Kad je pater Candido jednom egzorcirao neku djevojčicu, pitao je zla duha za njegovo ime. Odgovor je bio: "Zabulon". Na kraju egzorcizma poslao je djevojčicu da moli pred tabernakulom. Tada je došla na red druga djevojčica, a pater je i opet pitao zlog duha kako mu je ime. Odgovor je opet glasio: "Zabulon". Pater Candido je zatim rekao: "Jesi li ti isti onaj koji je bio u drugoj djevojčici? Zahtijevam neki znak. Zapovijedam ti u ime Božje da se vratiš onoj koja je prije bila tu". Dijete je plakalo i urlikalo, a tada je odjednom zašutjelo i umirilo se. Umjesto toga čuli su nazočni kako plače i urliče dijete pred tabernakulom. Potom je pater Candido naložio: "Vrati se ovamo!". Tada je nazočna djevojčica opet počela s urlanjem, dok je ona druga opet molila. Takvi događaji jasno dokazuju opsjednutost.

Opsjednutost se dakle dokazuje i posve određenim odgovorima, prije svega ako oni dolaze od djece. Pater Candido je želio nekom jedanaestogodišnjem dječaku postaviti teška pitanja kad je prepoznao nazočnost đavla u njemu. Pitao ga je: "Na zemlji postoje veliki znanstvenici, najviše inteligencije, koji poriču postojanje Boga, kao i vaše postojanje. Što kažeš na to?" Dijete je odmah odgovorilo: Što to znači najviša inteligencija? To je najveća glupost!" A pater Candido je aludirajući na zle duhove dodao: "Drugi svjesno poriču Boga čitavom svojom voljom. Tko su oni?" Opsjednuti je dječak ljutito poskočio: "Pazi! Misli na to da smo mi željeli dobiti natrag svoju slobodu, pa i od njega. Stoga smo mu zauvijek rekli ne". Tad je egzorcist nastavio: "Objasni mi kako ima smisla osloboditi se Boga kad bez njega nisi ništa. To je kao kad bi se ništica u broju 10 željela odvojiti od jedinice. Kakav bi bio učinak toga? Kakva bi bila korist od toga? Zapovijedam ti u ime Boga: Kaži mi što si pozitivno postigao? Hajde, govori!" Dječak se tada sav iskrivio pun mržnje i straha, počeo pljuvati, strašno urlati, nezamislivo za dijete od jedanaest godina, i rekao: "Ne ispituj me toliko! Ne ispituj me toliko!"

Mnogi se pitaju može li se biti siguran da tu govori đavao. U opisanom slučaju bez sumnje. A evo još jednog slučaja. Pater Candido je jednoga dana egzorcirao sedamnaestogodišnju seosku djevojku koja je bila naviknuta govoriti narječjem i stoga je loše poznavala književni jezik. Bila su nazočna još dvojica svećenika koji su neumorno postavljali pitanja kad su opazili nazočnost đavla, dok je pater Candido nastavio izgovarati latinske formule. Između ostalog, na grčkom je govorio: "Šuti, prestani!" Djevojka ga je odmah upitala: "Zašto mi zapovjedaš da šutim? Reci to radije onoj djevojci koja me neprestano ispituje!"

Pater Candido je često preslušavao đavla u osobama svake dobi. Ali on rado izvješćuje o ispitivanjima djece, jer kad ona daju odgovore koji očito ne odgovara njihovoj dobi, tada je jasno da je u njima đavao. Jednoga je dana pitao trinaestogodišnju djevojčicu: "Dvojica neprijatelja koji su se za života nepomirljivo mrzili, ponovno se sretnu u paklu. Kako se oni slažu, jer sada moraju cijelu vječnost biti zajedno?" odgovor je glasio: "Kako si ti glup! Tamo dolje obojica žive prignuti nad samim sobom i mučeni grizodušjem. Ne postoje međusobne veze. Svatko se nalazi u potpunoj samoći, kako bi žalio zbog zla što ga je počinio. Tamo je kao na groblju".


26 kol 2010 21:42
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Prvi "blagoslovi"

Kod pacijenata kojima se bavimo mi egzorcisti iznimno je korisno upotrebljavati uljepšavajući govor. Tako ja egzorcizme uvijek zovem blagoslovima, a utvrđenu nazočnost đavla negativnošću Zloga. A dobro je i to što su molitve na latinskom, prije svega zato što se ne smiju upotrebljavati izrazi koji bi mogli pacijenta prestrašiti i tako negativno djelovati na egzorcizam, jer ih pacijent može pogrešno shvatiti odnosno sebi protumačiti. Ima ljudi koji misle da su opsjednuti đavlom, iako to u mnogo slučajeva zapravo nisu. Za njih je u njihovu stanju zbunjenosti činjenica da dobivaju egzorcizam zapravo dokaz njihove opsjednutosti. Tada ih više nitko ne može uvjeriti da nije tako. Stoga dokle god ne poznajem dobro neku osobu, dajem samo blagoslove, iako sam došao provesti egzorcizam. Često dajem jednostavno bolesnički blagoslov iz Obrednika. Potpun se sakrament sastoji od više uvodnih molitava nakon kojih slijede tri stvarna i prava egzorcizma. Oni su različiti i logično vode k oslobođenju. To što su oni već stari, potječu naime s početka 17. stoljeća, ne igra nikakvu ulogu. Oni su rezultat duga iskustva. Njihovi su ih autori iskušali i točno prosudili kakav bi otpor mogle riječi izazvati u opsjednutih. Postoje dakako manje nepotpunosti koje smo međutim pater Candido i ja u međuvremenu dopunili. Tako su npr. nedostajala zazivanja Majke Božje. Mi smo ih dodali u sva tri egzorcizma, pri čemu smo se poslužili riječima koje su bile korištene u egzorcizmu Pape Lava XIII. A tu nema nekih bitnih pogrešaka.

Već sam rekao da egzorcizam može trajati nekoliko minuta, ali i sati. Kad se neka osoba prvi put egzorcira preporučivo je biti kratak, čak i ako je od početka jasna nazočnost đavla. Tada je dovoljno samo nekoliko uvodnih molitava i jedan od tri egzorcizma. Ja obično uzimam prvi koji daje i priliku za pomazanje. Obrednik ne kaže ništa o tome, kao ni o mnogim drugim stvarima o kojima tu govorimo, ali po iskustvu je uporaba katekumenskog ulja skupa s formulom "Sit nominis tui signo famulus tuus munitus" veoma učinkovita. Demon se pokušava sakriti, kako ne bi bio otkriven i istjeran. Stoga se može dogoditi da na početku ne daje ili slabo daje naslutiti svoju nazočnost. Ali tada ga snaga egzorcizma prisili da izađe iz skrovišta. A postoje razne metode da bi se on namamio, njima pripada i pomazanje.

Obrednik ne propisuje točno kako se treba držati egzorcist. Neki ostanu stajati, drugi sjede, neki desno od opsjednutog, drugi lijevo ili iza njega. Propisano je samo to da se pri riječima "Ecce crucem Domini" jedan kraj štole položi na pacijentov zatiljak, a jedna svećenikova ruka na njegovu glavu. Primijetili smo da je đavao veoma osjetljiv što se tiče pet osjetila, a to se osobito odnosi na oči. Stoga pater Candido i njegovi učenici običavaju lagano staviti dva prsta na pacijentove oči i podizati mu kapke na određenim mjestima molitava.Oči su u slučaju opsjednutosti gotovo uvijek posve bijele, tako da se jedva mogu vidjeti zjenice. A često se egzorcist mora poslužiti drugom rukom da bi ustanovio jesu li se zjenice pomaknule prema gore ili prema dolje. Jer položaj zjenica je važan kako bi se utvrdila vrsta zla duha i način njegova utjecaja.

U vrlo mnogo slučajeva se može primijetiti da su zli duhovi uvijek podijeljeni u dvije kategorije. Ako su zjenice gore, radi se o škorpionima, ako su dolje o zmijama. Vođa škorpiona je Lucifer (ime nije biblijsko, ali ukorijenjeno u tradiciji), a zmija sotona koji ima moć i nad Luciferom (s kojim može biti i istovjetan), te drugim demonima. Treba napomenuti da je pojam "đavao" u Bibliji zapravo druga oznaka za sotonu dok je demon različit od toga. Još jedno ime za sotonu je Belzebul. Mnogi smatraju da je i Lucifer oznaka za sotonu. Ja ne bih želio pobliže ulaziti u to, to su po mome iskustvu dva različita demona.

Demoni su vrlo škrti na riječima. Oni se moraju prisiliti da govore i čine to samo u najtežim slučajevima prave opsjednutosti. Ali katkad su spontano veoma brbljavi. To je tada trik da bi zbunili egzorcista ili ga odvratili od važnih pitanja. Pri ispitvanju je veoma važno držati se Obrednika, ne postavljati samo radoznala i nekorisna pitanja, već pitati za ime, koliko je demona nazočno, kada je i kako demon ušao u tijelo i kada će ga napustiti. Ako se nazočnost demona može pripisati uroku, mora se pitati kako je došlo do tog uroka, ali ako se može pripisati skrivenom fetišu, mora se saznati gdje se on nalazi, kako bi ga se s nužnim oprezom spalio.

U slučaju nazočnosti demona on se očituje s malo znakova, ili u iznimnim slučajevima uslijedi neočekivana eksplozija. Egzorcist upoznaje malo pomalo snagu i težinu zla, da li se radi opsjednutosti, uznemiravanju ili opsesiji, da li je zlo tek površno ili već duboko ukorijenjeno. O tim pitanjima postoji na žalost malo literature. Ja imam slijedeće kriterije: ako neka osoba tijekom egzorcizma (to je trenutak kada je demon snagom egzorcizma najviše prisiljen napustiti svoje skrovište; on može dakako napadati osobu i u drugim trenucima, ali to nije tada tako ozbiljno) zapade u stanje potpuna transa i pritom govori i udara oko sebe, to znači da demon govori kroz njezina usta i služi se njezinim udovima, a ta se osoba na kraju egzorcizma više ničega ne sjeća, tada se radi o opsjednutosti đavlom. Drugim riječima, ta osoba ima u sebi demona koji se tu i tamo koristi njezinim udovima. Ali ukoliko osoba koja tijekom egzorcizma pokazuje znakove demonskog utjecaja, ne izgubi posve svijet i na kraju se još jasno sjeća onoga što je osjećala i činila, tada se radi o đavolskom uznemiravanju, to znači da đavao nije stalno u tijelu te osobe, već je napada s vremena na vrijeme i uzrokuje tjelesne i duševne poremećaje. Postoje dakako iznimke koje odstupaju od pravila.

Ovdje ne bih želio opširnije govoriti o trećem obliku, osim opsjednutosti i uznemiravanja, naime o đavolskoj opsesiji koja može dotičnog čovjeka mučiti prije svega noću, ali i neprekidno. Važno je da je liječenje u svim tim slučajevima jednako: molitva, primanje sakramenata, post, kršćanski način života, ljubav prema bližnjemu, egzorcizmi. Radije ću reći nešto više o općim poremećajima koji mogu uputiti na demonsko porijeklo, iako se ne radi uvijek o takvom zlu. Oni nisu dovoljni za dijagnozu, ali mogu pomoći da se ona lakše postavi. Demoni su skloni tome da čovjeka napadaju na pet područja: zdravlje, osjećaji, poslovi, životna radost, želja za smrću.


26 kol 2010 21:44
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Zdravlje: đavao može uzrokovati tjelesne i duševne bolesti. Već sam prije upozorio na dva od onih najčešće napadanih mjesta: glavu i želudac. Te su smetnje i bolesti stalni. Drugi su prolazni, a katkad nastupaju i samo tijekom egzorcizma. Najčešće se radi o oteklinama, ranama, gnojnim čirevima itd. Obrednik preporučuje da se nad njima načini znak križa i ta mjesta poškrope posvećenom vodom. Često sam vidio učinke već samo ako se na njih položi stola, a iznad njih stavi ruke. K meni su već dolazile i žene koje su bile očajne, jer su zbog boli i medicinskog nalaza trebale biti podvrgnute operaciji ciste na jajniku. Poslije blagoslova su boli nestale, a ponovnim se pregledom nije više moglo ustanoviti postojanje ciste, tako da je operacija bila otkazana. Pater Candido ima dug popis bolesti koje su poslije njegovih blagoslova bile izliječene, među njima i tumori na mozgu, u koje liječnici uopće nisu sumnjali. Takve se stvari mogu dakako dogoditi samo osobama kod kojih su bile ustanovljene negativnosti i u kojih postoji sumnja da bolest ovisi o đavlu.

Osjećaji: đavao može izazivati nepodnosiva gnušanja, čak i od veoma voljenih osoba. Tako se slamaju brakovi, raskidaju zaruke i zbog nevažnih razloga nastaju žestoke svađe u obiteljima gdje se u stvarnosti svi vole. Razbijaju se prijateljstva, a osjećajno poremećena osoba dobiva dojam da više nije poželjna ni u jednoj sredini i da se mora od svih odijeliti. Sve više jačaju osjećaji nerazumijevanja, neljubaznosti. Takav čovjek pati od potpunog pomanjkanja osjećaja, a posljedica je toga nesposobnost za ženidbu. A nije rijetka ni sljedeća situacija: tek što je prijeteljska veza prerasla u ljubav koja je možda već bila i javno priznata, sve se bez razloga raspline poput dima.

Poslovi: tu se utjecaj đavla očituje na primjer u nemogućnosti da se nađe posao. Iako je radno mjesto već gotovo sigurno, iz neshvatljivih razloga ne bude ništa od toga. Ili su takve osobe našle posao, ali ga iz nerazumnih razloga napuste. S mukom nađu drugi posao, ali tada ili ne odu na razgovor, kako bi se predstavile ili i taj posao napuste s lakomislenošću koja se njihovim bližnjima čini nesavjesnom i nemoralnom. Ja sam poznavao veoma imućne obitelji koje je iz ljudski neobjašnjivih razloga snašla najgora nesreća. Ponekad se radilo o velikim tvorničarima kojima je iz neobjašnjivih razloga sve propalo. U drugim su slučajevima veliki poduzetnici učinili glupe pogreške i tako zapali u goleme dugove. Ili trgovci koji su vodili dobro posjećivane trgovine, morali su odjednom ustanoviti da im više nitko ne dolazi u trgovinu. Tu se dakle radi zapravo ili o nemogućnosti da se nađe neki posao ili o srozavanju iz normalnog ekonomskog stanja u siromaštvo, iz intenzivnog rada u nezaposlenost. A uvijek bez pojmljivih razloga.

Životna radost: tjelesne muke, osamljenje i ekonomsko propadanje čine čovjeka pesimističnim, tako da život gleda još samo negativno. Takva osoba izgubi svaki optimizam i svaku nadu, život joj se čini mračnim, bezizlaznim, nepodnosivim.

Želja za smrću: to je cilj što ga je sebi postavio đavao, natjerati čovjeka u očaj i samoubojstvo. Ali tu bih želio nešto razjasniti: onaj koji sebe stavi pod zaštitu Crkve, pa bilo to i samo jednim jedinim blagoslovom, ne dolazi više u obzir za ovu petu točku. Čovjek ima osjećaj kao da je živnuo kad Gospodin kaže sotoni s obzirom na Joba: "Nek ti bude! U tvojoj je ruci, život mu samo sačuvaj!" (Job 2,6) Mogao bih ispričati čitav niz priča u kojima je Gospodin na čudesan način očuvao čovjeka od samoubojstva.

U tih se pet točaka mnogi slažu sa mnom, iako s malim razlikama. Ponavljam da ti fenomeni mogu biti posljedica đavolskog utjecaja, ali mogu imati i druge uzroke. Samo oni nisu dovoljni da bi se utvrdilo je li neka osoba opsjednuta đavlom ili je pod njegovim utjecajem.

U vezi s petom točkom, željom za smrću i pokušajima samoubojstva, dakle najozbiljnijom točkom, želio bih navesti barem dva primjera. Sjećam se slučaja medicinske sestre koja je u teškoj krizi željela u afektu počiniti nepromišljeno djelo. Kad je trebala obaviti transfuziju krvi, naumila je ubrizgati pogrešnu krvnu grupu, tako da bi bolesnik umro, a ona bila uhićena. Na taj bi način našla zaštitu u zatvoru. Učinila je što je naumila i bila čvrsto uvjerena daje za transfuziju upotrijebila krivu krvnu grupu. Povukla se u svoju malu sobu i čekala na uhićenje, ali sati su prolazili, a da se ništa nije dogodilo. Transfuzija je naime vrlo dobro uspjela (nitko ne zna što se zapravo dogodilo) i medicinska se sestra pokajala zbog svoje gluposti.

Giancarlo, stasit mladić od 25 godina, izgledao je pun zdravlja i životne radosti. On je imo međutim "podstanara" koji ga je mučio na najgori način. Egzorcizmi su mu donijeli nešto olakšanja, ali premalo. Jedne je večeri odlučio okončati svoj život, kao već nekoliko puta prije. Hodao je duž prometne željezničke pruge i najednom širokom zavoju legao na tračnice jednog od dvaju kolosijeka. Četiri do pet sati ostao je u tom neudobnom položaju, zaštićen samo vrećom za spavanje. Prošlo je više vlakova u oba pravca, ali svi na drugom kolosijeku i nije ga primijetio ni jedan vlakovođa ili željezničar. To su činjenice, ja ne mogu za to dati prirodno objašnjenje.

Pitao sam patra Candida je li tijekom dugogodišnjeg obavljanja svoje službe imao slučajeve samoubojstva u osoba koje je upravo egzorcirao. Imao je samo jedan jedini takav slučaj: neka je djevojka iz Rima došla k njemu radi egzorcizma, jer ju je zadesila teška opsjednutost đavlom. On je zaista kod nje uspio postići poboljšanje, iako je borba protiv misli o samoubojstvu bila veoma mučna. I majka koja je mislila da kći samo glumi opsjednutost i zbog toga je grdila, došla je patru Candidu. Pred njim se pokazala kao da ju je uvjerio u ono što joj je rekao, ali zapravo nije bilo tako. Jednog dana povjerila je djevojka majci kako stalno dolazi u iskušenje da se ubije. Majka je tada napravila uobičajenu scenu: "Ti si fiksirana, ništa ne valjaš, uopće se ni ne možeš ubiti. Hajde, pokušaj!" Uz te je riječi širom otvorila prozor, i djevojka je skočila i bila na mjestu mrtva. To je jedini slučaj samoubojstva neke osobe koju je pater Candido upravo egzorcirao. Ali tu je bila kriva majka koja je već prije griješila prema svojoj kćeri.

Već sam govorio o trajanju egzorcizma i o nepredvidivosti vremena koje je potrebno do konačnog oslobađanja od opsjednutosti. Aktivna suradnja pacijenta vrlo je važna, ali ipak se katkad postigne samo poboljšanje, a ne izliječenje. Pater Candido je jednom egzorcirao visokog, debelog mladića, što egzorcista uvijek stoji mnogo znoja, jer je za to potrebna i veća fizička snaga. Tako nešto nalikuje pravom rvanju. Mladić je odmah na početku rekao patru: "Ne znam je li dobro da me danas egzorcirate. Imam osjećaj da ću Vam nanijeti bol." I uistinu je to bio pravi dvoboj s neizvjesnim ishodom. Odjednom je mladić pao na pod, a pater Candido na njega. On mi je kasnije smiješeći se rekao: "Da je u tom trenutku netko ušao, ne bi mogao prepoznati tko je egzorcist, a tko opsjednuti." Pater se zatim oporavio i egzorcizam priveo kraju. Poslije nekoliko mu je dana pater Pio, mističar bogato obdaren milostima poručio: "Ne gubi vrijeme i snagu s tim mladićem. Sve je to uzaludan trud." Pater Pio je svojim darom viđenja duše shvatio da se u tom slučaju ne može ništa postići. I činjenice su to potvrdile.


26 kol 2010 21:46
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Ovdje bih još želio dodati jedno zapažanje: Đavolska opsjednutost nije zarazna bolest, ni za rodbinu ni za okolinu, pa ni za mjesta gdje se provode egzorcizmi. Važno je jasno reći tu činjenicu, jer mi egzorcisti katkad nailazimo na velike teškoće pri traženju mjesta gdje možemo davati taj sakramental. Često smo odbijani, jer se ljudi boje da bi se dotično mjesto moglo "zaraziti". Barem bi svećenici trebali znati da nazočnost opsjednutih i egzorcizmi koji se provode nad njima nemaju nikakvih djelovanja na mjesto i osobe koje tamo stanuju. Međutim moramo se kloniti grijeha. okorijeli grešnik, čovjek koji stalno nekoga psuje i proklinje, može naškoditi svojoj obitelji, radnim mjestima i mjestima koja posjećuje.

Sada ću prikazati nekoliko slučajeva; to nisu najgori slučajevi što sam ih doživio, već prije tipični, oni koji se često događaju. Anna Maria, šesnaestogodišnja djevojka, bila je uznemirena, jer je već neko vrijeme imala teškoća s učenjem (što nije bio slučaj nikad dotada), a osim toga čula je u kući neobične šumove. Došla je k meni s roditeljima i sestrom. Blagoslovio sam je i pritom opazio male znakove negativnog opterećenja. Tada sam blagoslovio majku koja se žalila na neke poteškoće. Kad sam joj položio ruke na glavu, vrisnula je i kliznula sa stoca na pod. Vidjevši to, poslao sam obje kćeri van iz prostorije i nastavio s egzorcizmom uz sudjelovanje supruga. Majka je bila mnogo više opterećena đavolskim utjecajem nego kći. Za Anna-Mariju bila su dovoljna tri blagoslova. To je uistinu bio lagan slučaj koji je bio brzo izliječen. Za majku sam trebao nekoliko mjeseci tijekom kojih sam je jednom tjedno egzorcirao sve dok nije bila posve izliječena. Naposljetku je sve to trajalo znatno kraće nego što se pretpostavljalo na temelju reakcija na prvi blagoslov.

Johannu, tridesetogodišnju ženu, majku troje djece, poslao je k meni njezin ispovjednik. Ona se žalila na glavobolje, želučane boli i napadaje nesvjestice, iako su joj liječnici pismeno potvrdili dobro zdravstveno stanje. Posve je polako izišlo na vidjelo zlo, nazočnost triju zlih duhova koji su ušli u nju s tri različita uroka. Najjači je urok bio onaj neke djevojke koja se prije Johannina vjenčanja silno nadala da će se udati za njezina zaručnika. U obitelji se mnogo molilo, što je olakšalo egzorcizme. Dvojica su demona izašla veoma brzo, dok je treći bio u****iji. Gotovo tri godine trajali su tjedni blagoslovi.

Marcella, plavokosa devetanestogodišnja djevojka ohola i drska držanja, došla je po dogovoru k meni i žalila se na probadajuće želučane boli i svoje ponašanje kojim nije mogla vladati ni kod kuće ni na radnom mjestu. Davala je agresivne i oštre odgovore ne mogavši se svladati. Liječnici nisu ustanovili nikakvu bolest. Kad sam joj na početku blagoslova položio ruke na vjeđe, oći su joj bile posve bijele, zjenice spuštene prema dolje i gotovo se više nisu vidjele. Ona se osim toga počela ironično smijati. Nisam imao vremena razmisliti je li to bio sotona, a već sam čuo riječi: "Ja sam sotona." I opet se nasmijala. A tada je posve polako jačala svoj molitveni život, redovito primala pričest, svakodnevno molila krunicu i svaki se tjedan ispovijedila. (Ispovijed je mnogo jača od jednog egzorcizma!) Njezino se stanje sve više poboljšavalo. Ali ako je usporila ritam molitve, doživjela je recidiv. Tako je nakon samo dvije godine bila izliječena.

Josip, 28 godina, došao je k meni u pratnji svoje majke i svojih sestara. Odmah sam vidio da je došao samo da bi ugodio svojim bližnjima. Smrdio je po dimu, uzimao droge, trgovao drogama i stalno psovao. Tu je bilo besmisleno govoriti o molitvi i sakramentima. Pokušao sam ga okrenuti dobru, kako bi dragovoljno prihvaćao moje blagoslove. Ali to je kratko trajalo. Sotona se odmah javio veoma agresivno i okončao seansu. Kad sam Josipu rekao što mu je, odgovorio mi je: "To sam već znao i vrlo sam zadovoljan radi toga. Sa sotonom mi je dobro." Tog mladića nisam više nikada vidio.

Sestra Angela je već bila u veoma jadnom stanju kad je došla k meni. Iako je još bila veoma mlada, više gotovo nije mogla govoriti, a još manje moliti. Cijelo je njezino tijelo teško trpjelo i na njemu više nije bilo mjesta koje nije boljelo. Stalno su joj bile u glavi kletve, a i druge su sestre čule neobične šumove. Početak sveg zla bilo je prokletstvo što ga je nad njom izrekao neki nečasni svećenik. Sestra Anđela je žrtvovala sve svoje muke za dobro svoje kongregacije. Poslije mnogih egzorcizama koji su joj donijeli izvjesno olakšanje, bila je premještena u drugi grad. Nadam se daje našla nekog drugog egzorcista, da bi se nastavilo oslobađanje od opsjednutosti.

Želio bih prikazati jedan od najgorih slučajeva prokletstva čitave jedne obitelji. Otac, uspješni trgovac, odjednom, iz neobjašnjivih razloga, nije više imao narudžbi. Njegovo je skladište bilo puno robe, ali k njemu nije više dolazio nijedan kupac. Kad mu je jednom napokon uspjelo prodati određenu količinu, teretno je vozilo stalno imalo kvarove i roba se pokvarila još prije nego što je stigla na odredište, tako da je kupoprodajni ugovor postao nevažećim. Drugi put je taj trgovac s mnogo muke sklopio novi posao, ali kad je došlo teretno vozilo, nije nitko mogao otključati bravu na vratima skladišta, tako je i taj posao propao. U isto je vrijeme njegovu udanu kćer napustio suprug, a zaručenu kćer zaručnik, iako je uskoro predstojalo vjenčanje i bio potpuno namješten novi stan. Tada je bilo dakako još i slučajeva bolesti u kući, kao što se događa gotovo uvijek u takvim situacijama. Svi su bili bespomoćni. U tom sam slučaju isto tako preporučio molitvu, redovito primanje sakramenata i kršćanski način života, ali sam sve članove obitelji i blagoslovio. Potom sam egzorcirao kuću i očevu radionicu u kojoj sam i čitao misu. Poslije godinu dana pokazali su se prvi rezultati i polako je dolazilo do poboljšanja. To su doista grube kušnje vjere i ustrajnosti!

Antonia, djevojka dvadesetih godina, došla je k meni u pratnji oca, slastičara. Djevojka je tada vjerovala daje vidovnjakinja. Čula je nepoznate glasove i nije više mogla spavati ni raditi. Oca su mučile želučane boli kojih ga nisu mogli osloboditi ni liječnici ni lijekovi. Kad sam kćer blagoslovio, opazio sam kod nje laku opterećenost utjecaja zla duha. Rekao sam joj da je toga mogu riješiti sa samo nekoliko blagoslova, pod uvjetom da ne bude nepredviđenih iznenađenja. Ali kad sam blagoslovio oca, on je zapao u stanje transa, u kome je međutim ostao nijem i nepomičan. Kad je opet došao k sebi, vidio sam da se ničega ne može sjetiti. Kćeri sam savjetovao da ne kaže ocu što se dogodilo, kako se ne bi prestrašio, ali neka oboje opet dođu. Kćerka se nije kod kuće mogla svladati i sve je ispričala ocu. On se prestrašio zbog toga što je pao u trans i otišao magičaru! Od osobe čijim su posredovanjem njih dvoje došli k meni saznao sam da su loše, ali k meni nisu više nikada došli. Čuo sam i o drugim ljudima koji su bili razočarani dugim procesom liječenja i radi toga se obratili magičaru - s lošim posljedicama. Bog nas je stvorio slobodnima, pa smo tako slobodni i da sebe upropastimo.


26 kol 2010 21:47
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
---------
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Kako se ponaša demon

Da odmah kažem: Zao duh čini općenito sve da ne bude otkriven, škrtari na riječima i služi se svakim sredstvom, kako bi obeshrabrio pacijenta i egzorcista. Radi boljeg razumijevanja podijelit ću to ponašanje u četiri faze: prije nego što je otkriven, tijekom egzorcizma, kratko prije nego što napusti žrtvu i poslije oslobođenja. Ali nikad ne postoje dva jednaka slučaja. Ponašanje đavla je uvijek različito i nije predvidivo. Dakle, ono što ću tu opisati samo su određeni načini ponašanja koji su česti.

1. Prije nego što demon bude otkriven: Demon izaziva tjelesne i duševne poteškoće zbog kojih se oboljeli i liječi kod liječnika od kojih nijedan ne naslućuje pravi uzrok bolesti. Liječnici katkad dugo liječe i isprobavaju razne lijekove koji uvijek ostaju bez učinka. Zbog tog je uobičajeno da pacijenti često mijenjaju liječnike i prigovaraju im da ne razumiju njihovu bolest. Mnogo je teže liječenje psihičkih bolesti. Stručnjaci često ne mogu ništa ustanoviti (što se često događa i pri fizičkim tegobama), tako da tada dotična osoba u očima svojih bližnjih važi kao "umišljeni bolesnik". Za te je bolesnike teško opterećenje to što ih drugi ne razumiju i ne vjeruju im. Nakon što su uzalud kucali na vrata službene medicine, gotovo uvijek potraže prije ili poslije nekog iscjelitelja ili još gore magičara, vračara i fetišista.

Onaj koji se obrati egzorcistu (po savjetu prijatelja, veoma rijetko svećenika), obično je već prije posjetio niz liječnika i ostao razočaran. Ali u mnogim je slučajevima već bio i kod magičara i sličnih. Pomanjkanje vjere povezano s velikom uzdržanošću Crkve na tom području, koja se ne može opravdati, čine razumljivim takvo ponašanje. Često je sretna slučajnost ako se nekome preporuči odlazak egzorcistu.

Moramo znati da demon ni u slučajevima potpune opsjednutosti (o kojima on sam govori i postupa posve na svoju ruku) ne djeluje bez prestanka, već mijenja svoje akcije (takve se promjene tada općenito nazivaju "krizama") s dužim ili kraćim stankama za odmor. Osoba koja je pod njegovim utjecajem može obavljati svoj posao ili studirati, osim u posve teškim slučajevima, i prema van izgladiti posve normalno, ali samo ona sama zna koliko je napora zapravo to stoji.

2. Tijekom egzorcizma. Demon čini u načelu sve da ne bude otkriven ili da barem prikrije težinu opsjednutosti, iako mu to ne uspijeva uvijek . Katkad biva prepoznat zahvaljujući snazi egzorcizma već pri prvoj molitvi. Ali ponekad je potrebno više egzorcizama. Sjećam se nekog mladića koji je pri prvom blagoslovu pokazao tek malo sumnjivih znakova. Mislio sam kako je to lak slučaj, da ću ga uspješno riješiti ovim i još pokojim blagoslovom. Slijedeći je put počeo bjesnjeti, galamiti i udarati oko sebe i ja sam mogao započeti s pravim egzorcizmom tek nakon što su ga četvorica snažnih muškaraca uspjela čvrsto držati.

U drugim se slučajevima mora pričekati Božji trenutak. Mislim na jednu osobu koja je bila kod više raznih egorcista, pa i kod mene, a da oni nisu mogli ustanoviti nešto osobito. A tada se odjednom pokazao đavao u svom pravom obličju i otada se moglo učinkovito nastaviti s radom na tom slučaju sve do oslobođenja te osobe. U nekim slučajevima demon pokaže svu svoju snagu već pri prvom ili dugom blagoslovu, a ta snaga varira od osobe do osobe. U drugim se slučajevima simptomi pojačavaju. Ima opsjednutih i onih pod đavloskim utjecajem koji svaki put navode nove tegobe. Stječe se dojam da cijelo zlo koje se krije u njima mora malo pomalo izići na vidjelo kako bi se moglo ukloniti.

Demon reagira na veoma raličite načine na molitve i zaklinjanja. On se često prisiljava da izgleda ravnodušan, ali zapravo trpi i trpi sve više što se više bliži oslobođenje opsjednutog. Neki opsjednuti u****o ostaju nepomični i nijemi, a na podražaje reagiraju samo očima. Drugi se opiru i mora ih se čvrsto držati da ne bi sebe povrijedili. Neki opet jauču, osobito kad se stola pritisne na bolno mjesto, kako poučava obrednik, ili kad se iznad njih napravi znak križa ili ih se poškropi blagoslovljenom vodom. Tek malo njih bjesni i viče i njih moraju rođaci ili pomagači čvrsto držati.

Demoni su obično suzdrživi pri govoru. Obrednik stoga upozorava da se ne postavljaju pitanja iz radoznalosti, već da se pita samo ono što koristi liječenju. Najprije se pita za ime. Za demona koji se nerado očituje, otkrivanje svoga imena znači svakako poraz. A ako ga je rekao, tada se pri svim sljedećim egzorcizmima protivi ponoviti ga. Zatim se pita đavao koliko je demona nazočno u tijelu. Može ih biti mnogo ili malo, ali uvijek postoji vođa koji ima ime navedeno na početku. Ima li demon ime iz Biblije ili sačuvano predajom (na primjer sotona, Belzebul, Lucifer, Zabulon, Meridiano, Asmodai), tada se radi o važnom demonu koji se teško pobjeđuje. Ali ta težina ovisi i o snazi kojom je demon zadobio neku osobu pod svoju vlast. Ako je u tijelu više demona, tada je vođa uvijek taj koji odlazi posljednji.

Težina opsjednutosti pokazuje se i u reakciji demona na spominjanje svetih imena. Đavao obično ne izgovara takva imena, a ni ne može ih izgovoriti. On ih nadomješta drugim izrazima: "On" označava Boga ili Isusa, "Ona" Majku Božju. Katkad kaže "tvoj vođa" ili "tvoja gospođa", da bi tako imenovao Isusa ili Mariju. Ako je opsjednutost veoma jaka i demon ima visok položaj (ponavljam da demoni zadržavaju položaj koji su imali kao anđeli), tada je moguće da izgovori Božje i Bogorodičino ime, ali uvijek skupa sa strašnim kletvama.

Mnogi vjeruju, iz meni nerazumljivih razloga , da su zli duhovi brbljavi. To nije točno. Demoni ne vole govoriti, a ukoliko neki put i počnu brbljati, tada govore prljave stvari kako bi zbunili egzorcista i izbjegli njegova pitanja. Ali postoje i iznimke. Jednom je pater Candido pozvan da pribiva egzorcizmu nekog svećenika koji se hvalisao da ne vjeruje u zle duhove. Svećenik se doduše odazvao pozivu, ali se ponašao na preziran način, skrstio ruke, nije molio s patrom Candidom (što nazočni uvijek moraju činiti) i ironično se smiješkao. Odjednom mu se obratio demon: "Ti kažeš da ne vjeruješ u mene. Ali vjeruješ u žene, da, u njih vjeruješ. I te kako vjeruješ u njih!" Postiđen se svećenik posve tiho povukao i kad je stigao do vrata, žurno je nestao.

Drugi put je demon izbrbljao grijehe, kako bi obeshrabrio egzorcista. Pater Candido je egzorcirao nekog mladića koji je u sebi imao zvijer. Demon ga je pokušao obeshrabriti: "Zar ne vidiš da s ovim ovdje gubiš vrijeme? On nikada ne moli, redovito svraća u... vara ..." A zatim je uslijedila druga lista grijeha. Na kraju egzorcizma pater Candido predložio je mladiću da se na uobičajeni način ispovijedi. Ali on nije želio ni čuti za to. Morao je biti gotovo nasilu uguran u ispovjedaonicu i tada je odmah rekao da nema što ispovjediti. Pater Candido ga je upozorio na grijehe što ih je odao demon i nesretnik je bio sve više zbunjen i morao priznati svu krivnju. Na kraju mu je pater Candido mogao dati oproštenje i mladić je pri odlasku rekao: "Ništa više ne razumijem. I ti svećenici sve znaju!"


26 kol 2010 21:49
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron