Sada je: 19 ruj 2018 09:37.





Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
 Izvještaj rimskog egzorcista 
Autor/ica Poruka
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Obrednik preporučuje i da se pita od kada se zao duh nalazi u dotičnoj osobi, iz kojih razloga i da se postavljaju slična pitanja. U jednom ću drugom poglavlju govoriti o ispravnom ponašanju pri urocima, te o još nekim pitanjima koja se trebaju postavljati. Ovdje bih želio sad odmah ustvrditi da je đavao kralj laži. On zna odlično okriviti ljude, kako bi izazvao sumnjičenja i neprijateljstva. Đavolski se odgovori moraju uzimati s mnogo opreza. Ispitivanje đavla općenito ne smatram osobito vrijednim. Tako se na primjer događa da on na pitanje kada će izaći iz dotične osobe, navede određeni dan, jer se osjeća stjeranim u škripac, ali tada ne ode taj dan. Egzorcist s iskustvom patra Candida, koji točno zna koji tip demona ima pred sobom i čak može pogoditi njegovo ime, postavlja malo pitanja. Jednom je na pitanje o imenu čuo odgovor: "Ta znaš ga!" A tako je i bilo.

Demoni često posve spontano govore ako se radi o teškoj ospjednutosti i time pokušavaju egzorcista obeshrabriti ili prestrašiti. Često sam čuo rečenice poput ovih: "Protiv mene ne možeš ništa učiniti" ili "To je moj stan. Tu mi se sviđa i ostajem" ili "Samo gubiš vrijeme" ili prijetnje poput: "Požderat ću ti srce" ili "Ove noći nećeš oka sklopiti od straha" ili "Poput zmije ću se uvući u tvoju postelju" ili "Izbacit ću te iz kreveta". Ali šuti kad mu dajem odgovore poput: "Ja se nalazim pod Bogorodičinim zaštitnim ogrtačem, što mi ti možeš učiniti?" ili "Mene štiti arkanđeo Gabrijel, pokušaj se samo boriti protiv mene" ili "Za mene se anđeo čuvar brine da ne budem napadnut, tu ne možeš ništa učiniti".

Uvijek se mogu naći i slabe točke zlih duhova. Neki se ne mogu oduprijeti znaku križa koji se načini iznad stole koja se položila na bolno mjesto. Drugi ne podnose dah u lice. Neki se svim snagama protive škropljenju blagoslovljenom vodom. Zatim ima rečenica ili molitava egzorcista, na koje đavao gnjevno reagira ili čak gubi svoju snagu. Takve se rečenice moraju ponavljati, kao što savjetuje i Obrednik. Egzorcizam može trajati dugo ili kratko, to ne ovisi o prosudbi egzorcista, već prema okolnostima. Često je korisna i nazočnost liječnika, ne samo za prvu dijagnozu, već i kao savjetnika tijekom egzorcizma, prije svega ako opsjednuti nije dobra zdravlja (na primjer pri srčanim tegobama), ali i onda ako se egzorcist ne osjeća dobro. Liječnik može tada preporučiti da se egzorcizam okonča. Ali egzorcist obično sam zna kad mora prekinuti.

3. Prije nego što demon napusti žrtvu: To je razdoblje veoma teško, a može i dulje potrajati. Demon pokazuje s jedne strane da je izgubio snagu, a s druge strane pokušava pojačati posljednje napade. Nasuprot normalnoj bolesti pri kojoj je pacijentu sve bolje, sve dok ne bude posve izliječen, čini se da je opsjednutom sve gore. Kad više ne može, tada dolazi do oslobođenja. Nije baš uvijek tako, ali veoma često.

Demon koji napušta čovjeka gotovo je uvijek osuđen da ode u pakao, da zauvijek umre, da izgubi svaku mogućnost uznemiravanja ljudi. On izražava to stanje očaja tijekom egzorcizma često opetovanim povicima: "Ja umirem, umirem", "Ne mogu više", "Dosta, ubit ćete me", ili "Vi ste ubojice, krvnici, svi su svećenici ubojice" i slično. On sada govori posve drukčije nego pri prvim egzorcizmima kad je govorio: "Ne možeš učiniti ništa protiv mene". Sada govori: "Ubit ćeš me, pobijedio si me". Dok je ispočetka govorio kako ne misli otići, jer mu je tu dobro, sada jadikuje kako mu je loše i kako želi otići. Svaki je egzorcizam doista poput tučnjave s demonom: on trpi, ali isto tako izaziva boli i slabost kod opsjednute osobe. Čak dođe tako daleko da priznaje kako mu je tijekom egzorcizma gore nego u paklu. Kad je pater Candido jednom egzorcirao neku osobu i bio vrlo blizu njezinog oslobođenja, demon je rekao posve otvoreno: "Misliš li da bih otišao kad mi tu ne bi bilo gore?" Egzorcizmi su za njega postali doista nepodnosivima.

Da bi se moglo pomoći osobama koje su na putu oslobođenja, mora se imati pred očima i drugi vid: demon po­kušava prenijeti svoje vlastito stanje na opsjednutog. Ako on sam više ne može, tada daje žrtvi osjećaj nepodnosive slabosti. Ako je očajan, tada pokušava prenijeti svoj očaj na opsjednutu osobu. Ako misli da je na kraju, da nema više nade u daljnji život i ne može više dobro misliti, tada opsjednutom čovjeku daje dojam da je sve svršeno, da je njegov život na kraju i budi u njemu uvjerenje daje lud. Te osobe često pitaju egzorcista upravo to: "Kažite mi iskreno, jesam li lud?" Egzorcizmi postaju za opsjednutog sve mučnijima i zato se katkad ne drži dogovorena dolaska, ako ne dođe u pratnji ili nije prisiljen doći. I ja sam već imao slučajeva kad su osobe neposredno pred oslobođenje prekinule s egzorcizmima. Kao što takvi "bolesnici" trebaju potporu da bi molili i odlazili u crkvu primati sakramente jer to sami ne bi činili, tako trebaju i pomoć da bi se podvrgnuli egzorcizmima, osobito u odlučujućoj završnoj fazi, i moraju se stalno hrabriti i poticati. Tim teškoćama pridonosi bez sumnje tjelesni umor i izvjesna demoralizacija, jer je opsjednuta osoba uvjerena da je njezina bolest već postala neizlječivom.

4. Poslije oslobođenja: Važno je da oslobođena osoba ne zanemaruje svoj ritam molitve, učestalosti primanja sakramenata i obveza kršćanskog života. Ona bi se osim toga i poslije oslobođenja trebala uvijek iznova dati blagosloviti, jer dosta se često događa da đavao ponovno napadne i pokuša se vratiti. Ne smije mu se otvoriti nijedna vrata. Možda bi se umjesto o oporavku trebalo govoriti o vremenu jačanja koje je potrebno da bi se sačuvala oslobođenost od đavolskog utjecaja. Ja sam doživio nekoliko slučajeva recidiva. To se nije uvijek moglo pripisati nemarnosti onih već jednom oslobođenih koji su u tim slučajevima nastavili svoj intenzivni duhovni život. Ali drugo je oslobođenje bilo relativno jednostavno. Ako je međutim recidiv bio pospješen zanemarivanjem molitava i ako je dotična osoba možda opet zapala u svoje stare grijehe, tada se stanje još više pogoršava, kao što se u Evanđelju po Mateju (12, 43-45) kaže: "Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta pustim mjestima tražeći pokoja. Ali ga ne nalazi. Tada veli: 'Povratit ću se u svoju kuću iz koje sam izišao.' Kad stigne, nađe kuću praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani." Očito je dakle, kao što sam rekao već više puta, da demon čini sve kako bi prikrio svoju nazočnost. A upravo nam to saznanje pomaže da razlikujemo opsjedutost od nekih oblika psihičkih bolesti pri kojima pacijent čini sve da bi skrenuo pozornost na sebe. Zao duh se ponaša dakle upravo obrnuto.


26 kol 2010 21:50
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Svjedočanstvo opsjednutog

Ovo poglavlje nisam napisao ja, već jedan opsjednut čovjek koji ovdje iskreno opisuje svoj slučaj. Jer i za najiskusnijeg je egzorcista teško toliko se uživjeti da uvijek shvaća što se zbiva u opsjednutom. Ono što izgleda kao srednje teško opterećenje, može prikazivati smetnje koje i sam pacijent teško može opisati. Naš je svjedok želio izraziti ono što se zapravo ne može opisati, a prije svega se nadao da će ga razumjeti svi oni koje je zadesilo isto zlo.

"Sve je počelo u dobi od 16 godina. Dotada sam bio sretan dječak, živahan i vedar, iako me pratila i neka potištenost, sjeta. Nisam to razumio, ali tada nisam od toga pravio problem. Živio sam u malom gradiću uz more, tako da su mi more, nebo i krajolik bili velika pomoć da odagnam svoju melankoniju. Sa 16 godina došao sam u Rim, napustio Crkvu i počeo iskušavati sve što oduševljava pridošlicu u velikom gradu. Stjecao sam sva ona ekstremna iskustva koja su u malom mjestu nepoznata. Već sam uskoro upoznao ovisnike o drogama, dugokose mladiće, lopove, lake djevojke itd. Bio sam nestrpljiv da upoznam tu novu okolinu koja je veoma uzdrmala moj dotadašnji mir. Sada sam živio u novoj, neprirodnoj, prezasićenoj sredini koja je izazivala gnušanje. Imao sam veoma despotskog oca koji me je strogo nadzirao i uvijek bio sa mnom nezadovoljan. Neugodnosti i sva ona poniženja s njegove strane otjerali su me na ulicu. Otišao sam od kuće i upoznao glad, hladnoću, besposličarenje i nevaljalštinu. Živio sam zajedno s lakim djevojkama i problematičnim momcima. Već me ubrzo počelo mučiti pitanje na koje nisam znao odgovor: "Zašto živim na ulici? Zašto sam takav, dok drugi imaju snage raditi i biti sretni?"

Tada sam izlazio s djevojkom koja je zlo držala jačim od dobra, govorila o vješticama i magičarima, pisala stvari od kojih bi se mogla dobiti vrtoglavica. Smatrao sam je veoma inteligentnom, jer mi se činilo gotovo nadljudskim pisati takve teorije o svijetu i životu. Pročitao sam sve njezine bilježnice i tada tražio od nje da ih spali, jer se u njima govorilo samo o zlu i malo sam se bojao da one leže posvuda po kući. Djevojka me poslije toga mrzila, a ja to oupće nisam shvaćao. Pokušao sam je izvući iz te mračne jame, ali nisam uspio. Ona me ismijala, a time i dobro što sam joj ga predložio.Kad sam se vratio kući svojima, sreo sam drugu djevojku koja je bila još gora. Slijedećih sam godina bio tužan i nesretan i osjećao se progonjenim od svih. Okruživala me neka vrsta tame, više se nisam smijao i često sam plakao. Bio sam očajan i opet se pitao: "Zašto živim? Što radi čovjek na svijetu?" To nije dakako zanimalo nikoga iz moje okoline, ali ja sam u trenutku najvećeg očaja kriknuo u svojoj nutrini slabim glasom: "Bože moj, ne mogu više! Stojim tu pred tobom... U pomoć!" Imao sam dojam da sam bio uslišan, jer moja je djevojka otišla poslije nekoliko dana u crkvu, pročistila se i obratila u rekordnom vremenu.

Da ne bih zaostajao za njom, učinio sam isto. Pritom sam dospio u crkvu gdje su u procesiji upravo nosili kip Majke Božje Lurdske. Pozvali su me da im pomognem nositi, a ja sam to, iako sam se stidi, učinio i bio zbog toga vrlo ponosan. Pričestio sam se i bio iznenađen ispovjednikom, jer je bio tako ljubazan i pun razumijevanja. Pri izlasku sam rekao: "Uspio sam. Vratio sam se na pravi put". Iako dotada nisam znao što je dobro, sada sam osjetio što je to. Nekoliko sam tjedana kasnije čuo za Međugorje gdje se od 1981. navodno ukazivala Bogorodica. Odmah sam sa svojom djevojkom otputovao onamo, vođen unutarnjim poticajem, čudom što ga ne mogu opisati. Zatim smo se osnaženi vratili u Crkvu i promijenili svoj život. Sada smo voljeli Boga više od samih sebe, tako da je djevojka čak stupila u samostan, a ja sam razmišljao da postanem svećenik. Kako sam bio sretan što sam opet imao životnu motivaciju i što moj život nije bio pri kraju.

Ali to je bio tek početak, jer tu je bio još 'netko' tko sa svim tim nije bio zadovoljan. Sljedeće sam godine opet hodočastio u Međugorje, a kad sam se vratio u Rim počeo sam opet osjećati onu tamu kao u vrijeme prije nego što sam otkrio Boga. Tijekom nekoliko tjedana pokazala se ta slutnja točnom. To sam najprije pripisivao ponašanju svoga oca, nesretnim prilikama u kojima sam živio iz različitih razloga, te izvjesnom nemiru koji sam smatrao normalnim, ne shvaćajući da on za druge nije bio normalan. Počeo sam trpjeti kao što mi se još nikada nije događalo. Znojio sam se, dobio groznicu, uopće više nisam imao snage, tako da više nisam mogao ni sam jesti, te su me drugi morali hraniti. Imao sam dojam da bolujem od nečega što nije tjelesno, što je nekako strano. Osjećao sam strašan očaj i vidio, ne znam kojim očima, tamu koja nije zamračila samo sobu u kojoj sam stanovao, već i budućnost, volju za životom i nadu u sutra. Činio sam se sebi kao ubijen nevidljivim nožem i osjećao da me onaj koji je vodio taj nož mrzi i želi više od moje smrti. Teško je sve to opisati riječima, ali bilo je tako kao što sam opisao.

Poslije nekoliko mjeseci duševno sam se posve poremetio i više nisam bio uračunljiv, tako da su me htjeli smjestiti u bolnicu. Nisam više shvaćao što govorim, jer sam već živio u drugim dimenzijama, u onim od kojih sam trpio. Činilo se kao da je stvarnost odijeljena od mene. Bilo je to kao da je samo moje tijelo bilo u tom vremenu i na tome mjestu, dok se moja duša nalazila negdje drugdje, na nekom strašnom mjestu gdje nije bilo svjetla ni nade. Više sam mjeseci ostao tako između života i smrti i nisam više znao što da mislim. Izgubio sam prijatelje, rođake i razumijevanje bližnjih. Bio sam izvan svijeta koji me više nije razumio, što nisam mogao ni tražiti, jer sam znao što je bilo u meni, ali što nisam mogao opisati. Zamalo sam zaboravio Boga. Iako sam mu se obraćao sa suzama i neprestanim jadikovanjima, osjećao sam da je On daleko, na udaljenosti koja se ne mjeri kilometrima, već neprihvaćanjima. Nešto je govorilo NE Bogu, dobru, životu, meni. Pomišljao sam na to da se obratim nekoj bolnici, jer sam mislio da vrućica od koje sam trpio već mjesecima, ima fizički uzrok i kad bi on bio uklonjen, tada bi mi bilo bolje. Nešto sam morao poduzeti.

U Rimu me nijedna bolnica nije željela primiti samo zbog vrućice. Stoga sam se morao obratiti jednoj bolnici udaljenoj 300 kilometara, gdje sam ostao 20 dana i morao se podvrgnuti svakojakim pregledima. Tada sam bio otpušten bez prava nalaza, ali s bolničkim izvještajem zbog kojega bi i atleta puknuo od zavisti, bio sam zdrav kao riba. Samo je jedna dodatna rečenica govorila kako nitko ne može sebi objasniti vrućicu i mrtvački blijedu boju lica.

Doista sam bio blijed poput lista papira. Tek što sam bio otpušten iz bolnice, gdje su se moje tegobe malo poboljšale, počela je veoma jaka kriza. Morao sam često povraćati i trpio od svega od čega može čovjek trpjeti. Osim toga sam se nalazio u području grada koje nisam poznavao. Ne znam kako sam onamo dospio. Noge su se same kretale, ruke i ostalo tijelo bili su neovisni o volji. Bio je to strašan osjećaj. Zapovijedao sam svojim udovima koji me više nisu slušali. Nikome ne želim takvo iskustvo. Kao da to sve ne bi bilo dovoljno, vratila se ona tama koja se ovaj put spustila kako na dušu tako i na tijelo. Sve mi se činilo mračnim, kao noću, iako je bio bijeli dan. Muke su dosegle vrhunac. Vikao sam, valjao se po podu, kao da sam u sebi imao vatru i s krikom preklinjao Majku Božju: "Smiluj se... Majko, preklinjem te! Majko moja, milost za mene, jer ću umrijeti"! Boli nisu popuštale i muke su bile tako nepodnosive da sam izgubio i sposobnost orijentacije. Hodao sam teturajući uz neki zid i stigao do telefonske govornice. Uspio sam birati broj, dok mi je glava udarala o staklo i telefon. Jedina osoba koju sam poznavao doista je došla i odvela me natrag u Rim.


26 kol 2010 21:52
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Još prije nego što sam stigao onamo, shvatio sam da sam vidio pakao. Nisam bio tamo, nisam ga ni dodirnuo, vidio sam ga samo izdaleka. Ta je spoznaja promijenila moj život više od obraćanja u Međugorju. Još uvijek nisam vjerovao u izvanzemaljske sile i sve sam tumačio psihološkim uzrocima: nedovoljna sposobnost prilagođavanja, autoritarni otac, traume iz djetinjstva, emocionalni slom i druge stvari koje su poput lijepog crteža mogle objasniti ono što se zbivalo. Pet godina bavio sam se psihologijom kao samouk i smislio shemu iz koje se moglo vidjeti od čega sam bolovao. Na Dan Bogorodice od dobra savjeta, vjerujem da sam molio za takav savjet, savjetovao mi je neki redovnik da telefonski razgovaram s karizmatičarom koji je bio pod strogim nadzorom biskupa. On mi je rekao: "Netko te je urekao da bi pomutio tvoj razum i tvoje srce. A prije osam mjeseci pojeo si ureknut plod". Morao sam se glasno nasmijati, jer nisam vjerovao ni jednu jedinu riječ. Ali tada sam se zamislio i osjetio u sebi novu nadu. Već sam posve zaboravio taj osjećaj. Mislio sam na plod i vrijeme prije osam mjeseci. 'Da, tako je', rekao sam 'doista sam prije osam mjeseci pojeo takvo voće". I sjetio sam se da isprva nisam želio pojesti to voće, radi instinktivne odbojnosti prema osobi koja mi ga je ponudila. Sve se podudaralo, tako da sam poslušao i savjet i prihvatio lijek koji mi je bio predložen, naime blagoslove.

Tražio sam egzorcista i, nakon što sam bio ismijavan i ponižavan od svećenika i biskupa i tako vidio nagrđeno lice Crkve za što su bili krivi njezini vlastiti pastiri, napokon našao patra Amortha. Dobro pamtim taj dan. Tada još nisam znao što znači osobit blagoslov; mislio sam na znak križa što ga svećenik načini na kraju mise. Sjeo sam, on je položio stolu na moja ramena, a ruku na moju glavu. Zatim je počeo latinski moliti, od čega nisam ništa razumio. Poslije nekog sam vremena osjetio svježe, gotovo ledeno strujanje od glave čitavim tijelom. Prvi put poslije gotovo godinu dana nisam više imao vrućicu. Pater je dalje obavljao svoj posao i u meni je posve polako opet oživljavala nada. Dan je opet bio svijetao i vedar, pjev ptica nije više bio nalik na graktanje vrana, a vanjski zvukovi nisu više bili tjeskobni, već su jednostavno bili zvukovi. Do tada sam zaista morao živjeti s vatom u ušima, jer bi me već i najmanji šumovi strašno uzrujali.

Pater Amorth me pozvao da opet dođem i već sam pri izlasku osjetio veliku želju da se smijem, da pjevam i da se šalim. "Kako lijepo", rekao sam, "da je prošlo". Uistinu je za sve što me snašlo bio kriv netko tko me mrzio. Nije moja poremećenost bila ta koja mi je nanijela čitavo to zlo. "Tako je", rekao sam sebi. Danas su prošle tri godine i posve polako, korak po korak, blagoslov po blagoslov, postao sam opet normalan i spoznao da čovjekova sreća dolazi od Boga, ne od naših osvajanja i uspjeha.

Zlo, takozvana nesreća, tuga, briga, drhtanje nogu, psihička iscrpljenost, nesanica, strah od shizofrenije i mnoge druge tegobe što sam ih pretrpio, nestale su poslije jednog jednostavnog blagoslova. Posljednje tri godine dobivam sve više dokaza koji mi pokazuju da đavao postoji, da djeluje, više nego što mislimo i da čini sve da ne bude otkriven. On želi da vjerujemo kako smo oboljeli od ovog ili onog, dok je zapravo uzrok svega zla on sam. Ali on drhti pred svećenikom koji drži u ruci posudicu s blagoslovljenom vodom. To je moje iskustvo koje sam želio zabilježiti, kako bih sve one koji će o tome čitati pozvao da promisle o tom vidu našega života koji sam ja na žalost dovoljno snažno doživio. Ali ipak sam sretan da mi je Bog darovao te velike kušnje, jer tek sad počinjem uživati plodove tolikih patnji. Moja je duša sada čišća i vidim što prije nisam vidio. Prije svega sam manje sumnjičav i otvoreniji prema stvarnosti koja me okružuje. Već sam vjerovao da me Bog napustio, ali on me je zapravo obrađivao, kako bi me pripremao na susret s njim.

Ovim napisom želim obodriti i one koji su bolesni kao što sam bio ja, da ne izgube hrabrost, iako im se čini da su napušteni od Boga. Ali nije tako i za to postoje dokazi. Samo se mora ustrajati, pa i godinama ako je potrebno. Još bih želio upozoriti na to da su egzorcizmi to učinkovitiji što više to želi Bog. To ne ovisi ni o volji egzorcista ni o volji egzorcirane osobe. A učinkovitost ovisi po mome iskustvu mnogo više o želji egzorcirane osobe za obraćenjem nego o egzorcističkoj službi. Ispovijed i pričest vrijede kao jedan veliki egzorcizam. Pri osobitim sam ispovijedima, ako su bile dobre ispovijedi, odmah osjetio nestajanje gore navedenih mučenja; a pri pričestima novu milinu koju nisam smatrao mogućom.

Još prije mnogo godina, prije nego što su nastupile sve te muke, odlazio sam na ispovijed i pričest, ali budući da tada nisam trpio, nisam spoznao, ako tako smijem reći, zbog čega sam tako imun. Sada to znam i pozivam prije svega one ravnodušne i nemarne da vjeruju kako je Bog doista na vratima ispovjedaonice i u hostiji koju često primamo veoma rastreseni. K tomu pozivam skeptike da vjeruju, prije nego što im bude "netko" morao silom pomoći, kao što se meni dogodilo. Na kraju se obraćam jadnicima, jer upravo među njima, opsjednutima i sotoni mrskima, služi se zao duh njihovim vlastitim znancima, kako bi ih ubio ili ugnjetavao. Ne gubite vjeru i nadu, ne predajte se zlim utjecajima i podlim đavolskim obmanama.

Jer to je njegov pravi cilj. Njegov krajnji cilj nije izazivati muke i bolesti ili poticati zlo. On ne želi našu bol, već više: on iskušava našu dušu, sve dok ona ne kaže: "Dosta, pobijeđena sam, Bog zaboravlja svoju djecu ako dopušta takve muke, Bog me ne voli, đavao je nadmoćniji od njega". To je prava pobjeda zla kojoj se moramo oduprijeti, čak i ako više nemamo vjere, jer je pomućuje bol. "Mi želimo željeti vjeru". Želimo željeti" Tu našu volju ne može napasti zao duh, ta volja pripada nama. Ona ne pripada ni Bogu ni đavlu, jer Bog nam je dao volju kad nas je stvorio. Dakle, moramo uvijek reći NE onom koji nas želi ugnjetavati i moramo vjerovati (poput sv. Pavla) da će u ime Isusa Krista svatko kleknuti, na nebu, na zemlji i pod zemljom.

To je naše spasenje. Ako čvrsto ne vjerujemo, tada može zlo koje nam je nametnuto urocima i sličnim, trajati godinama, bez izgleda u poboljšanje. Za one koji sebe već smatraju ludima i ne vide nikakve pomoći, mogu posvjedočiti da to zlo poslije mnogih egzorcizama nestaje kao da nikada nije ni postojalo. Stoga se ne smijemo bojati, već moramo zahvaljivati Bogu za križ koji nam je nametnuo. Jer poslije križa uvijek dolazi uskrsnuće, kao što poslije noći sviće dan. Sve je tako stvoreno. Bog ne laže i on nas je izabrao da pratimo Isusa u Getsemani, da mu pravimo društvo u njegovoj boli, da s njim uskrsnemo.

Ovo svjedočanstvo žrtvujem Majci Božjoj, kako bi ga ona učinila plodnim za dobrobit mojih supatnika. S lju­bavlju, praštanjem i blagoslovom odgovaram onima koji su mi kao đavolsko oruđe dali mučeništvo koje sam morao trpjeti. Molim da im moje trpljenje donese svjetlo koje je i meni darovao naš čudesni Bog".

G.G.M.


26 kol 2010 21:54
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Učinci egzorcizma

Ako je egzorcirana osoba imala neku negativnost, iako tijekom egzorcizma nisu opaženi osobiti znakovi, tada blagoslovi često donose pozitivne učinke. Općenito ne igra ulogu dan kada se provodi egzorcizam. Za njegovo provođenje nisu presudna fizička stanja, kao dobar ili loš osjećaj, omamljenost, umor, napadaji vrtoglavice ili neosjetljivost na bol. Međutim važno je da se egzorcirana osoba osjeća jedan ili dva dana nelagodno, zatim joj je neko vrijeme bolje. Najčešće se može odmah ustanoviti poboljšanje koje može potrajati manje ili više dana, ovisno o težini slučaja. Ako netko tijekom egzorcizma nije pokazao nikakve znakove negativnosti, a ni poslije se ne opažaju neki učinci, tada u većini slučajeva ne postoji opsjednutost, nego poremećaji te osobe imaju druge uzroke. Ali egzorcist može svoga pacijenta pozvati da dođe na slijedeći blagoslov ako opravdano sumnja da se demon mogao sakriti.

Zatim je važno promatrati slijedeće egzorcizme, tj. ponašanje tijekom blagoslova i opet posljedice. Može biti da se već pri prvom blagoslovu pokaže zlo u čitvoj svojoj težini, pri čemu se tada mogu znakovi malo pomalo smanjivati. U drugim slučajevima izgleda kao da se zlo nastoji prikriti, da bi se tada odjednom pokazalo u čitavom svom opsegu. To je tada početak liječenja. Sjećam se na primjer mladića koji je pri prvom egzorcizmu pokazao tek nekoliko malih znakova negativnosti, ali je pri drugom počeo vikati i mahnitati. Iako je taj slučaj bio teži od mnogih drugih, bilo je dovoljno samo nekoliko mjeseci da bi se postiglo oslobođenje.


Za uspješni je egzorcizam nužna suradnja pacijenta

Ja uvijek kažem da egzorcizmi daju samo 10% učinaka u borbi protiv zla, a 90% ih postiže sam pacijent. Kako je to moguće? On pridonosi svom vlastitom oslobođenju mnogo molitava, čestim primanjem sakramenata životom po propisima Evanđelja i uporabom blagoslovljene vode, ulja i soli. Veoma je učinkovita i molitva drugih za njega (prije svega molitva čitave obitelji, župne zajednice, redovničke obitelji, molitvenih skupina itd), zatim mise, hodočašća i dobra djela. Ali ponajprije je potrebno mnogo osobne, predane molitve, stalna sjedinjenost s Bogom i to tako da molitva postane navikom. U svojoj se službi često susrećem s osobama koje ne vode nikakav vjerski život, tada je osobito korisno uključivanje dotičnog slučaja u molitve župne zajednice i molitvenih skupina.

Da bih pokazao nužnost suradnje egzorcirane osobe često činim usporedbu s drogom. To je doduše nešto posve drugo, ali svatko zna o čemu se radi. Poznato je da se ovisnik o drogama može izliječiti samo uz dva uvjeta: njemu se sjedne strane mora pomoći (u terapijskoj zajednici ili na drugi način), jer on to ne može sám, a s druge strane mora sam aktivno surađivati, inače je svaka pomoć uzaludna. U slučaju egzorcizma vlastita suradnja znači gore navedena sredstva. Dok izravni plodovi egzorcizma, dakle oslobađanje, dođu katkad veoma polako, ja sam već doživio začudno brza obraćenja: čitave se obitelji obvežu da će voditi kršćanski život sa zajedničkom molitvom (često s krunicom). Vidio sam kako se odlučno i hrabro svladavaju zapreke na putu k izlječenju. Takve su zapreke katkad na primjer problemi u braku ili činjenica da pretrpljena nepravda nije oproštena ili da se dotična osoba nije pomirila s onima, najčešće bliskim rođacima, s kojima je bila raskinuta svaka veza.

U vezi s tim želio bih osobito upozoriti na jednu od najstrožih zapovijedi Evanđelja, naime da se neprijateljima treba praštati. U našem su slučaju neprijatelji najčešće one osobe koje su željele zlo i katkad ga urocima nastavljaju. Iskren oprost, molitva i svete mise za njih sredstva su pomoću kojih se ukidaju blokade i ubrzava izlječenje.

Među učinke egzorcizma smijemo ubrojiti i izlječenje od tegoba i bolesti koje su se katkad činile neizlječivima. Pritom se može raditi o neobjašnjivim bolima na različitim mjestima tijela (osobito, kao što je već rečeno, u glavi i u želucu), kao i o točno dijagnosticiranim bolestima koje liječnici nisu izliječili ili su bile označene kao neizlječive bolesti. Evanđelje izvješćuje o ženi koja je krivnjom demona bila 18 godina bogalj (izobličenje kralježnice?), a Isus ju je izliječio istjeravši iz nje đavla. Na isti je način bio izliječen neki gluhonijem čovjek čija je bolest potjecala od đavla. Isus je međutim izliječio i one gluhe i nijeme koji su trpjeli od tih bolesti, ali one nisu imale zao uzrok. Evanđelje veoma točno razlikuje bolesne od opsjednutih, iako vanjski znakovi mogu biti jednaki.


26 kol 2010 21:56
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Koje su najteže bolesti koje se najteže liječe? To su po mome mišljenu one bolesti koje su bile izazvane urokom. Sjećam se na primjer osoba koje su bile ureknute u Brazilu (tamo se to zove "makumba"). Ja sam egzorcirao i osobe koje su urekle afričke vračare. Sve su to bili vrlo teški slučajevi. Ureći se mogu i čitave obitelji, da bi se uništile. Katkad se nađem u tako zamršenoj situaciji da uopće ne znam gdje da započnem. Liječenje napreduje veoma polako u slučajevima kad je netko uvijek iznova ureknut. Egzorcizam je mnogo snažniji od uroka, zbog čega se izlječenje ne može spriječiti, ali se može dugo otežati.

Tko su oni koje đavao najviše napada? Odgovor je posve kratak i jasan: mladež. Trebamo se samo sjetiti gore navedenih uroka koji mogu potaknuti zla duha da uđe u neku osobu. A očito je da su mladi ljudi radi pomanjkanja vjere i ideala najizloženiji "opasnim iskustvima". Ugrožena su već djeca, ne zbog osobne krivnje, već zbog svoje slabosti. Pri egzorciranju odraslih otkriva se uvijek iznova da je opsjednutost započela u ranom djetinjstvu ili u trenuktu rođenja ili čak još prije, tijekom trudnoće.

Uvijek iznova opažam da egzorciram više žena nego muškaraca. A takvo iskustvo stječu svi egzorcisti. Ali bila bi zabluda misliti da je žena više izložena napadima đavla. Muškarci i žene su tu gotovo jednaki. Doista je veći broj onih žena koje su spremne obratiti se egzorcistu radi blagoslova, dok se mnogi muškarci boje susreta sa svećenikom, iako točno znaju da su pod đavolskim utjecajem. Isto je tako više muškaraca nego žena odbilo promijeniti svoj život kad sam ih pozvao da to učine. Ti se muškarci nisu dakako više pojavili kod mene, iako su znali za zlo koje ih je snašlo. Glavna se zapreka sastoji u tome da se iz prakticirana ateizma treba prijeći u vidljiv vjerski život ili iz života u grijehu u život u milosti.

Ja ne krijem da tome pripada prije svega jačanje kršćanskog načina života. Ali vjerujem da je upravo tu jedan od razloga što Bog dopušta zlo. Koliko sam često i sam čuo od pacijenata kako je njihova vjera bila veoma slaba, a molitveni se život gotovo ugasio. Kad su se zatim približili Bogu, često i sa snažnim apostolatom, spoznali su da to mogu zahvaliti zlu koje ih je snašlo. Mi smo vrlo vezani uz ovaj svijet i život, mnogo više nego što mislimo, međutim Gospodin se brine za onaj drugi svijet i želi da doživimo vječno spasenje.

Egzorcist se tijekom egzorcizma ne zadovoljava time da pacijenta upozori na nužnost molitve i druga pomoćna sredstva koja sam već naveo, već traži sve mogućnosti da naljuti đavla, da ga oslabi i onesposobi za borbu. Obrednik savjetuje da se u tu svrhu upotrebljavaju izrazi na koje zao duh najviše reagira. A oni se mijenjaju od osobe do osobe i od slučaja do slučaja. Ali može se posegnuti i za drugim sredstvima. Tako je za neke demone nepodnosivo da budu poškropljeni blagoslovljenom vodom, druge razdražuje ako se u njih dahne, što se po Tertulijanovom iskazu upotrebljava od vremena crkvenih otaca, treći opet ne mogu podnijeti miris tamjana, zbog čega je korisna njegova uporaba, nekima je mrsko sviranje orguljama, crkvena glazba i gregorijansko pjevanje. Sve su to pomoćna sredstva čije smo učinke mi egzorcisti svakako iskušali.

A kako se ponaša đavao tijekom egzorcizma? Već sam rekao da on izaziva boli i patnje, ali i sam trpi. Nezamislive su boli koje on mora podnijeti tijekom egzorcizma. Pater Candido je jednom pitao nekog demona ima li u paklu vatre i gori li ona dobro. Demon je odgovorio: "Kad bi znao kakva si ti vatra za mene, ne bi mi postavljao takvo pitanje". Sigurno se ne radi o vatri u zemaljskom smislu koja nestaje spaljivanjem nekog zapaljivog materijala. Demon "gori" pri dodiru s posvećenim predmetima, kao što su križevi, relikvije ili posvećena voda.

I meni je demon često rekao da tijekom blagoslova trpi više nego u paklu. A kad sam ga pitao zašto se ne vrati u pakao, odgovorio je: "Zato što mi je važnije mučiti tu osobu". Tu se dakle vidi prava đavolska opakost. Jer zao duh zna da nema neke koristi od svojih zlih djela, već da će njegove muke biti to veće što više patnji bude izazvao. On ne odustaje od toga da čini zlo ni unatoč opasnosti da uništi sama sebe, jer mu se ništa ne sviđa više nego činiti zlo.

Imena zlih duhova označavaju, kao i kod anđela, njihove zadatke. Najvažniji demoni imaju biblijska imena ili imena iz predaje: sotona, Belzebul, Lucifer, Ašmodej, Meridijano, Zabulon itd. Druga imena upućuju još izravnije na cilj: Uništenje, Gubitnik, Propast itd. Ili označavaju određeno zlo: Nesanica, Nasilje, Razdor, Zavist, Ljubomora, Razvratnost itd.

Kad zli duhovi napuste neku dušu, tada im je odredište u većini slučajeva pakao. Katkad bivaju i okovani u pustinji (kao što se na primjer može pročitati u Tob 3,17 da je arhanđeo Rafael okovao u pustinji Ašmodeja). Ja ih uvijek prisilim da im odredište bude u podnožju križa Isusa Krista, jedinog suca.


26 kol 2010 21:58
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Voda, ulje i sol

Od sredstava kojima se mnogo koriste egzorcisti (i oni koji nisu ovlašteni egzorcisti) navodim u prvom redu egzorciranu vodu (ili barem posvećenu vodu), egzorcirano ulje (maslinovo ulje) i egzorciranu sol. Svaki svećenik može govoriti molitve iz Obrednika, da bi tako egzorcirao ta tri elementa. Za to ne treba posebno dopuštenje. Ipak je korisno poznavati posebnu uporabu tih triju sakramentalija koje su od velike pomoći ako se koriste s pouzdanjem.

Posvećena voda upotrebljava se pri svim liturgijskim ceremonijama. Njezino je značenje očito već pri krštenju. U molitvi blagoslova moli se Gospodina da dodir s vodom podari slijedeća tri dobročinstva: oproštenje naših grijeha, obranu od đavolskih napada, milost božanske zaštite.

Molitva egzorcizma o vodi dodaje još druge učinke, naime da odagna svaku demonsku moć. I u narodu se kaže kad se žele opisati dvije stvari koje se nikako ne podnose: "kao što se đavao boji posvećene vode". Osim istjerivanja đavla molitva donosi još druge učinke: izliječenje bolesnika, umnožavanje božanske milosti, zaštitu kuća i svih mjesta gdje trpe vjernici od nečistog đavolskog utjecaja. I dodaje se da se mogu odbiti svi napadi paklenog neprijatelja i stanari zaštititi od svakog utjecaja koji ugrožava njihovu sigurnost ili njihov mir, kako bi mogli uživati u spokoju i zdravlju.

I egzorcirano ulje, upotrebljavamo u vjerskom pouzdanju, služi tome da se odagnaju zli duhovi, njihovi napadi i priviđenja što ih oni izazivaju. Ono je osim toga zdravo za tijelo i dušu. Već su od davnine običavali premazivati rane uljem, a Isus je dao apostolima moć da liječe bolesne polaganjem ruke na njih i mazanjem uljem. Osobita osobina egzorciranog ulja je da odijeli od tijela ono štetno. Veoma sam često egzorcirao osobe koje su oštetile svoje tjelesno i duševno zdravlje uživanjem ureknutih jela i pića. Taj se urok očituje karakterističnim želučanim tegobama koje sam već opisao. S tim je povezan poseban način podrigivanja i puštanja vjetrova, kad osoba jeca i dahće, prije svega pri vjerskim radnjama, dakle kad ide u crkvu, kad moli ili osobito kad se egzorcira. U tim slučajevima tijelo mora izbaciti zlo koje sadrži, kako bi se oslobodilo. Egzorcirano ulje pomaže izdvojiti onečišćenje i od njega osloboditi tijelo. Tu je isto tako veoma korisno piti posvećenu vodu.

Ovdje bih želio nešto objasniti, jer onom koji nema iskustva u tim stvarima ili to nije nikada sam vidio, bit će to teško povjerovati. Što se to zapravo izlučuje iz tijela? Katkad ljepljiva, pjenušava sluz ili bijela, gusta kaša. A ponekad i raznovrsni predmeti, kao što su nokti, krhotine stakla, male drvene figurice, zavezani komadići konopca, smotana žica, razbojni pamučni konci, komadići osušene krvi itd. Te se stvari katkad izbace na prirodni način, ali se često i povrate. Pritom se tijelo nikad ne povrijedi, čak ni kada se radi o krhotinama stakla, a jako se olakša, rastereti. Pater Candido je sakupljao takve predmete što su ih razne osobe izbacivale iz tijela. Ponekad se to izbacivanje događa veoma tajanstveno. Tako može na primjer netko osjećati boli kao da ima nokat u želucu, a nešto kasnije nađe na podu kraj sebe nokat, i bol nestaje. Stječe se dojam da se ti predmeti tek poslije izbacivanja materijaliziraju. Pater Candido je rekao u jednom intervjuu: "Vidio sam ispovraćane krhotine stakla, komadiće željeza, vlasi, kosti, katkad čak male plastične predmete s mačjim, lavljim i zmijskim glavama. Ta su strana tijela zacijelo povezana s uzrokom đavolske opsjednutosti".

I egzorcirana sol služi isto tako istjerivanju zlih duhova i izliječenju duše i tijela. Ali jedna je od njezinih posebnih osobina da štiti mjesta od utjecaja ili nazočnosti đavla. Ja uvijek savjetujem da se egzorcirana sol pospe po pragu kuće i u četiri kuta prostorije ili prostorija koje bi mogle biti pod đavolskim utjecajem.

"Bezvjernički katolički svijet" današnjice možda će se smijati toj zajamčenoj osobini. Sakramentalije su doi­ta to učinkovitije što se više u njih vjeruje. Bez te vjere često ostaju neučinkovite. II. Vaticanum, kao i Kannonsko pravo (can. 1166) naziva sakramentalije "Svetim znakovima koji, tako reći u nasljedovanju sakramenata, izazivaju osjetne i važne učinke, prije svega duhovne vrste, za jačanje Crkve". Tko se njima služi s vjerom, taj bilježi neočekivane uspjehe. Znam za mnoge bolesti koje nisu reagirale na lijekove, ali su nestale kad je bolesnik načinio iznad bolesnog mjesta znak križa egzorciranim uljem.

U kućama (o tome govorim u jednom drugom poglavlju) je veoma korisno paljenje blagoslovljenog tamjana. Tamjan je oduvijek bio, čak i kod pogana, sredstvo za obranu od zlih duhova, ali isto tako i sredstvo pohvale i štovanja božanstva. Danas je liturgijska uporaba tamjana vrlo ograničena, ali ona unatoč tome ostaje učinkovit element za pohvalu Boga i u borbi protiv đavla.

Obrednik sadrži i posebni blagoslov odjeće. Često sam vidio njegov učinak u osoba koje su bile opsjednute đavlom. U drugim slučajevima upotrijebio sam ga kao test, da bih vidio je li đavao nazočan u dotičnoj osobi ili nije. Jer i to je veoma korisno znati. Ljudi (roditelji, zaručnici itd.) često pitaju nas egzorciste je li neka određena osoba opsjednuta đavlom. Ali ako ta osoba ne vjeruje u to, a često uopće nema vjere i nije se spremna prepustiti svećenikovim blagoslovima, što se tada može učiniti? Događalo se da je bila blagoslovljena odjeća takvog čovjeka, ali ju je on strgnuo s tijela tek što ju je obukao, jer nije mogao podnijeti dodir s njom. O takvom sam slučaju već izvijestio u jednom od prijašnjih poglavlja. Drugi se test može učiniti s posvećenom vodom. Tako može na primjer majka koja sumnja da joj je dijete ili suprug opsjednut, prirediti juhu ili čaj ili kavu s posvećenom vodom. Može biti da je tada to jelo opsjednutoj osobi gorko ili bljutavo, a da ne zna razlog tome.

Ali takav je test pouzdan samo u pozitivnom slučaju, to znači, ako osoba reagira na posvećenu vodu, to može upućivati na opsjednutost. U negativnom slučaju nije pouzdan: ako osoba ne reagira, ipak se ne može isključiti opsjednutost. Zao duh pokušava sve, samo da ne bude otkriven. On se pokušava sakriti i tijekom egzorcizma. Obrednik skreće egzorcistima pozornost na takve đavolske obmane. Zao duh katkad ne odgovara ili daje budalaste odgovore kakvi se ne očekuju od tako inteligentnog duha. On se često ponaša kao da je napustio tijelo opsjednute osobe i prestane je uznemiravati, nadajući se da se ona više neće dati blagoslivljati od egzorcista. A ponekad stvara najrazličitije zapreke, kako se dotična osoba ne bi mogla egzorcirati. Pritom se može raditi o fizičkim ili, još češće, psihološkim zaprekama, zbog čega se onda taj čovjek ne drži dogovora s egzorcistom, ako nema neku blisku osobu koja ga na to tjera. Katkad demon obmanjuje znakovima neke bolesti, najčešće psihičke, da bi prikrio svoju nazočnost i stvorio dojam da se radi o nekoj prirodnoj bolesti. Pacijent ima snove i vizije na temelju kojih sebe zavarava da ga je Bog, Marija ili neki svetac već oslobodio, te stoga smatra da mu egzorcist više nije potreban. Može se dogoditi da jednostavno poruči egzorcistu kako je već oslobođen.

Navedene sakramentalije, kao i druge pomoći, služe i tome, da bi se barem dijelom spriječile đavolske prijevare. Ali na tom području pripadaju prijevare dnevnom redu i potrebno je mnogo molitve da bi se postigla sposobnost raspoznavanja. Napominjem da se u većini slučajeva vjeruje u vizije ili unutarnje glasove ili se osoba prepušta lažnom misticizmu ili smatra sebe "vidovnjakom". Ako se radi o pravim psihičkim bolestima, tada su to često đavolske obmane.

Na kraju ovog poglavlja želio bih još ispričati jednu epizodu koja se tiče posvećene vode. Pater Candido je egzorciro nekog opsjednutog čovjeka. Tada se približio sakristan, noseći posudu s posvećenom vodom i aspersorijem. Zao duh mu se odmah obratio rekavši: "Ovom vodom možeš sebi oprati gubicu"! Sakristan se tek tada sjetio da ju je napunio u posudu na slavini, ali ju je zaboravio dati posvetiti.


26 kol 2010 22:00
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Egzorcizam za kuće

U Bibliji se ne nalazi nijedan primjer egzorcizma za kuće, ali iskustvo nam pokazuje da je on u nekim slučajevima potreban i uspješan. Ni Obrednik ne sadrži takav egzorcizam. Po Lavu XIII. uistinu se na kraju egzorcizma blagoslivlje mjesto gdje se obavlja ta molitva, ali čitava je ta molitva više upravljena na to da se zaziva Božja zaštita od zlih duhova za Crkvu, a da se to ne odnosi na određena mjesta.

Odmah bih želio reći da nikada nisam vidio mjesta koja su bila opsjednuta duhovima onako kako se to opisuje u nekim romanima ili filmovima, prije svega s obzirom na stare nenastanjene dvorce. U tim se slučajevima želi izazvati pozornost i prikazati prizori koji ostavljaju dubok dojam, a da se čovjek pritom ne bavi ozbiljno problemom zlih duhova. Međutim u stvarnosti pojavljuju uvijek novi slučajevi kad dotična osoba čuje neobične zvukove, katkad poput grebanja ili kucanja. Ona često ima dojam da je u prostoriji neko biće koje je promatra, dodiruje ili čak napada. U takvim slučajevima dakako može igrati veliku ulogu umišljenost, krive predodžbe. Ali mnogi slučajevi su kompliciraniji. Uistinu postoje vrata koja se uvijek u isto vrijeme otvaraju i zatvaraju, koraci koji se čuju u hodniku, predmeti koji mijenjaju mjesto ili nestaju, da bi se zatim pojavili na najneobičnijim mjestima, životinje koje se ne vide, ali se čuje njihovo kretanje.

Sjećam se obitelji čiji su članovi uvijek u isto vrijeme čuli kako se otvaraju i zatvaraju ulazna vrata. Zatim su čuli u hodniku zvuk teških koraka (poput muških) koji su naposljetku isčeznuli u nekoj sobi. Jednog su dana opet čuli uobičajen zvuk, a budući da je bio nazočan njihov prijatelj, on je pitao tko je došao. Da ga ne bi prestrašili, rekli su kako je to gost koji je na proputovanju. Znam da se materijaliziraju i kukci, mačke i zmije. Jedna je osoba koju sam egzorcirao čak našla u jastuku živu kornjaču!

Nazočnost đavla u stanu izaziva u većini slučajeva psihičke smetnje poput nesanice, glavobolje ili želučanih boli, općeg lošeg osjećaja koji nestaje pri promjeni mjesta. U tim je slučajevima jednostavan nadzor, ali nije uvijek jednostavno prepoznati uzrok. Uzmimo slučaj osobe koja svaki put kad je u gostima kod bliskog rođaka ili prijatelja opaža smetnje kao što su nesanica, mučnina, glavobolja itd. To može potrajati i više dana, dok drugdje ne trpi od toga. U tom je slučaju jednostavan nadzor, ali uzrok može biti veoma različit. Može se raditi o sugestiji (ako na primjer snaha dođe u kuću svekrve koja je protiv braka svoga sina ili je pretjerano vezana uz njega), ali uzrok može biti i u đavlu.

Zanimljivo je i ponašanje domaćih životinja prema tim fenomenima. Ima li netko sam osjećaj da se u sobi nalazi neko biće, tada često mačka ili pas ukočeno gleda u određenom pravcu i događa se da oni odjednom po­bjegnu, kao da im se to tajanstveno biće približilo. Mogao bih ispričati mnoga zanimljiva iskustva kad bi netko želio o tome napraviti odgovarajuću studiju. Tu mi je dovoljno reći o tome da životinje po mome mišljenju ne vide nešto konkretno, već su samo osjetljivije od čovjeka na eventualnu nazočnost. Ali njihovo ponašanje može svakako biti pomoć pri odluci treba ili se provesti egzorcizam za kuću ili ne.

Bitno je međutim da se osobe koje se boje takvih odluka temeljito ispitaju i egzorciraju ako postoje razlozi za to. U većini slučajeva o kojima sam govorio te pojave nisu povezane sa zlom nazočnosti u kućama, već s opsjednutosti osoba. U mnogo slučajeva doista nisam postigao uspjeh egzorciranjem kuće, ali kad sam zatim egzorcirao osobu ili osobe, prorijedile su se neobične pojave, sve dok nisu posve nestale.

Kako se postupa pri egzorciranju kuća? Pater Candido i ja služimo se slijedećom metodom: Obrednik sadrži oko deset molitava kojima se moli Bog da čuva mjesta od nazočnosti đavla. One se odnose na blagoslivljanje kuća, škola i drugih zgrada. Mi molimo nekoliko od njih. Zatim čitamo prvi dio egzorcizma za osobe, pri čemu tako prilagodimo tekst da se odnosi na kuću. Zatim blagoslivljamo kuće. Tada ponovimo istu ophodnju s tamjanom koji je prethodno bio blagoslovljen. Na kraju još molimo nekoliko molitava. Smatram veoma učinkovitim da se poslije egzorcizma čita sveta misa.

Ako se radi o lakim poremećajima, dovoljan je jedan jedini egzorcizam. Međutim ako poremećaji potječu od uroka i đavao uvijek iznova dolazi, tada se egzorcizam mora ponavljati i to toliko dugo dok kuća ne postane "nepropusna", sigurna od zlih duhova. U teškim slučajevima ima mnogo problema. Tako sam na primjer trebao egzorcirati stanove u kojima su se dugo vremena održavale spiritističke seanse ili u kojima su stanovale vračare koje su se bavile crnom magijom. Još je gore bilo ako su se slavili sotonski kultovi. U nekim su slučajevima poremećaji bili toliko snažni, a teškoće oko potpunog oslobođenja toliko velike da sam morao savjetovati da se promijeni stan.

U različitim lakšim slučajevima bile su dovoljne molitve da bi se opet uspostavio mir. Jedna obitelj je tako jako trpjela zbog neobjašnjivih noćnih zvukova. Dali su čitati deset svetih misa, poslije čega su se zvukovi znatno prorijedili. A poslije slijedećih deset misa posve su nestali. Možda su se tu duše iz čistilišta s božanskim dopuštenjem smjele učiniti primjetljivima, kako bi se domogle zagovora. To je teško reći. Želio bi se ograničiti na to da izvješćujem o činjenicama, kako sam ih često doživio.

Pater Pellegrino Ernetti, najpoznatiji egzorcist Venecije, koji je izašao na dobar glas i kao glazbenik, te poznavatelj Biblije, imao je iskustva s veoma teškim slučajevima. Tako su se u nekoj obitelji događale najneobičnije stvari: prozori i vrata su se otvarali i zatvarali, iako su bili dobro zatvoreni, stolice su lebdjele, a ormari plesali. On je našao lijek u istodobnoj primjeni svih triju sakramentala, za kojima mi egzorcisti uvijek posežemo. Dao je pomiješati u jednoj posudi egzorciaranu vodu, isto takvo ulje i sol, te dao uputu da se svaku večer polije jedna čajna žlica te mješavine po prozorskim policama i kućnim pragovima i svaki put izmoli Očenaš. Učinak je bio trajan. Ali obitelj je poslije svakog vremena prekinula s tim postupkom i tada su uznemiravanja opet počela remetiti kućni mir, da bi opet prestala čim se ponovno primjenjivalo preporučeno sredstvo.

Drugo pitanje koje mi se postavlja odnosi se na domaće životinje: je li moguće da one budu opsjednute zlim duhom? I što se tada treba učiniti? Evanđelje izvješćuje o legiji zlih duhova koji su od Isusa izmolili dopuštenje da uđu u svinje. Isus je to dopustio i sve su se svinje strmoglavile u Genezaretsko jezero gdje su se utopile. Znam za slučaj jednog egzorcista koji je zlom duhu naredio da uđe u svinju neke seoske obitelji. Životinja je odmah pobješnjela, napala seljanku i smrtno je ranila. Bila je, naravno, odmah ubijena. Rijetki su slučajevi koji vode do smrti životinje. Čuo sam za nekog magičara koji je svoju mačku upotrebljavao za to da začarane predmete donosi na određena mjesta. U tom bih slučaju rekao da je opsjednut bio čovjek, ne životinja. K tome se treba misliti na to da se mačka gleda kao životinja koja "privlači" duhove i često se zli duhovi pojavljuju u mačjem liku. Za neke je magičare i za određenu vrstu magije uvjet da se koriste mačkom. Ali simpatična životinja nije sama po sebi ništa kriva.

Dakle može se reći da je opsjednutost životinja moguća i da je dopušten blagoslov, kako bi se one oslobodile. Želio bih međutim još reći da egzorcist mora poznavati fenomene opsjednutosti (mjesta, predmeta ili životinja, ali i u svim drugim slučajevima) koji se mogu pripisati paranormalnim uzrocima. To je potrebno da bi se izbjegle zablude, iako u ovoj knjizi nemam mogućnost pobliže se time baviti.


26 kol 2010 22:06
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Urok

Urok sam već spominjao kao uzrok zbog kojeg demon može uzeti nedužnu osobu pod svoju vlast. Budući da je to najčešći uzrok, želio bih reći nešto više o tome. Najprije ću objasniti uporabu tog pojma, jer ne postoji općevažeća definicija i svaki autor mora odrediti u kome će smislu primjeniti taj pojam.

Urok smatram općim pojmom koji se obično ovako definira: "Nanostiti nekom štetu uz pomoć đavla". To je doduše točna definicija, ali ne kazuje ništa o tome na koji se način uzrokuje šteta. K tome dolazi i do zbrke, jer se urok katkad izjednačuje s fetišom ili vradžbinom. Fetiš i vradžbina su po mome mišljenju dvije različite vrste uroka. Ja ubrajam među uroke slijedeće oblike: 1. crnu magiju, 2. prave uroke, 3. zao pogled, 4. fetiše. To su različite forme, ali koje nisu strogo odvojene, česti su miješani oblici.

1. Crna magija ili vradžbine - sotonski rituali koji imaju svoj vrhunac u crnim misama. Ti su postupci međusobno veoma slični, no ja sam ih nabrojio po stupnju opasnosti. Svi oni prenose zlo na određenu osobu čarobnim formulama ili ritualima koji mogu katkad biti i veoma složeni, zatim opetovanim zazivanjima đavla, ali bez uporabe nekih posebnih predmeta. Tko se preda takvim praktikama, postaje vlastitom krivnjom slugom đavla.

Već Sveto pismo odlučno zabranjuje takve postupke u kojima vidi poricanje Boga time što čovjek predaje sebe đavlu. "Nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda (dakle pogana). Neka se kod tebe ne neđe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer, tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom, netko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao pokojnicima (spiritističke seanse). Jer tko god takvo što čini, gadi se Jahvi". (Pnz 18, 9 - 12). "Ne obraćajte se na zazivače duhova i vračare, ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili. Ja sam Jahve, Bog vaš!" (Lev 19,13) Čovjek ili žena koji među vama postanu zazivači duhova ili vračari neka se kazne smrću, neka se kamenuju, i neka njihova krv padne na njih". Ovamo pripada i tekst iz Levitskog zakonika 19, 26 - 31. Ni Knjiga izlaska nije manje stroga: "Ne dopuštaj da vračarica živi!" (Izl 22, 17). Čarobnjaštvo se i u drugih naroda kažnjavalo smrću. Iako se pojmovi prevode različito u raznim predajama, poruka je jasna. Na magiju ću se još jednom vratiti.

2. Uroci - To su želje za zlo koje ima svoje porijeklo u đavlu. Čine li se oni s pravom pakošću, osobito među krvnim rođacima, mogu imati strašne posljedice. Najčešći slučajevi kojima sam se bavio ticali su se roditelja ili djedova i baka koji su urekli svoju djecu ili unučad. Urok se pokazao osobito teškim ako se odnosio na egzistenciju ili ako je učinjen u određenim prigodama, kao na primjer pri vjenčanju. Roditelji imaju prema svojoj djeci vezu i autoritet kao nijedna druga osoba.

Ovdje bih želio ispričati samo tri primjera: Pratio sam životni put mladića kojega je njegov otac urekao već pri rođenju (iako to očito uopće nije želio) i uroci su se nastavili tijekom čitavog djetinjstva i dok je on živio u kući. Taj je jadni mladić doživio nesreće svake vrste: bolesti, nevjerojatne probleme na poslu, nesreću u braku, bolesti djece itd. Blagoslovi su mu donijeli izvjesno duhovno olakšanje, ali ne mnogo više, kako mi se činilo. Drugi primjer: Neka se djevojka željela udati za čestitog mladića kojega je voljela, ali su se roditelji tome protivili. Kad su vidjeli da su svi njihovi napori bili uzaludni, pokazali su se popustljivima i prisustvovali su vjenčanju. Na dan vjenčanja pozvao je otac kćer na stranu pod nekim izgovorom i poželio najgora zla njoj, njezinom suprugu i djeci. A tako se i dogodilo, unatoč usrdnim molitvama i blagoslovima.

Još jedan istinit slučaj: jednog me dana posjetio ugledni stručnjak koji mi je pokazao svoje noge unakažene posljedicama brojnih operacija. Zatim mi je ispričao svoju životnu priču. Otac mu je bio veoma inteligentan mladić čija je majka bezuvjetno željela da on postane svećenik, ali on se nije osjećao pozvanim. Došlo je do loma i mladić je morao napustiti svoju obitelj. Kasnije je studirao, imao uspjeha u poslovnom životu, oženio se, dobio djecu, a sve to nakon što je prekinuo svaku vezu s majkom koja ga ni po koju cijenu nije više željela vidjeti. Kad je jednom od njegovih sinova bilo osam godina, načinjena je njegova fotografija koju mi je pokazao. Ona je prikazivala ljepuškasto dijete divna osmijeha, odjeveno u kratke hlačice i dokoljenke, kao što su se tada odijevala djeca. Tada je ocu pala na um nesretna zamisao. Mislio je da će majku dirnuti unukova fotografija i da će tako opet nastupiti mir. Stoga joj je poslao fotografiju. Majka mu je potom poručila: "Neka dječakove noge budu uvijek bolesne, a budeš li se ti vratio kući, umrijet ćeš u postelji gdje si bio rođen". Otac se vratio kući tek poslije mnogo godina, nakon što je njegova majka već umrla. Ali tek što je stigao, počeo se loše osjećati, tako da su ga odvezli u njegovu rodnu kuću i tamo je još iste noći umro.

3. Zao pogled - Tu se radi o proklinjanju neke osobe pogledom, a ne o tome, kako mnogi misle, da neka osoba donosi nesreću ako te poprijeko pogleda. To su samo priče. Zao pogled je pravi urok, s nakanom da se određenoj osobi naškodi uz pomoć zla duha. Ja sam se susreo tek s nekoliko takvih slučajeva, a ni oni nisu bili jasni. To znači da je zao učinak bio jasan, ali nije bilo jasno tko ga je izazvao i da li se to dogodilo običnim pogledom. Tu bih želio ustvrditi da se često ne može reći tko je skrivio urok, pa ni kako je zlo započelo. Važno je da ureknuta osoba ne sumnjiči ovoga ili onoga, već da od srca oprosti i moli za onoga koji joj je učinio zlo, tko god to bio. U vezi sa zlim pogledom želio bih na kraju reći da je tako nešto moguće, ali u svojoj praksi nisam imao takvih sigurnih slučajeva.

4. Fetiš - To je odavna najviše korišteno sredstvo da bi se činili uroci. Naziv dolazi od 'Tacere" (lat. činiti, praviti) odn. "facticius" (lat. umjetan, patvoren), a znači izradu nekog predmeta od najneobičnijih i najrazličitijih materijala. On ima tako reći simboličnu vrijednost; on je vidljiv znak da se želi naškoditi, a ujedno je sredstvo koje se nudi đavlu da bi tu ugradio svoju zlu silu. Često je bilo rečeno da đavao oponaša Boga. Kod fetiša postoji sličnost sa sakramentima gdje vidljiva materija predstavlja sredstvo milosti (npr. voda pri krštenju). Tako služi materijal fetiša da bi naškodio.


26 kol 2010 22:09
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Postoje dva različita načina kako se fetiš upotrebljava na određenoj osobi. Jednom je to izravni način pri kojem se žrtva potiče da pojede ili popije nešto čemu je primješan fetiš. Takav se fetiš sastoji od najrazličitijih tvari: menstrualne krvi, smrvljenih kostiju mrtvih, raznih prahova spaljenih dijelova životinja, prije svega srca, te posebnih biljaka itd. Zlo djelovanje ne ovisi međutim samo o korištenom materijalu, već još više o opakoj želji da se uz pomoć demona nekom naškodi. A ta se želja izražava okultnim formulama koje se izgovaraju pri izradi takvih sredstava. Tada osoba kojoj se želi nanijeti zlo gotovo uvijek trpi, uz ostale tegobe, od tipičnih želučanih boli koje egzorcist može dobro dijagnosticirati i koje se mogu brzo izliječiti ako se želudac isprazni jakim povraćanjem ili stolicom, pri čemu se tada izbacuju najneobičnije stvari.

Drugi način primjene fetiša može se nazvati neizravnim. Pri tome se ili urekne neki predmet koji pripada žrtvi (fotografije, odjevni predmeti ili druge stvari) ili se urekne neka figura koja predstavlja tu osobu: lutke, životinje ili žive osobe istoga spola i dobi. Tu se radi o materijalu za prijenos koji se optereti istim zlom koje se želi dotičnoj osobi. Evo jednog posve uobičajenog primjera: lutki se pri tom sotonskom obredu ubadaju igle u glavu. Osoba tada osjeti žestoku glavobolju i kaže: "Osjećam se kao da su mi u glavu zabodene same igle". Ili se igle, čavli ili noževi zabadaju u mjesta na lutkinom tijelu na kojima se želi zadati bol živoj osobi. I jadna žrtva odmah osjeti probadajuće boli na tim mjestima. One osobito osjetljive osobe (o kojima ću još govoriti) kažu tada: "Tu je velika igla koja ide odavde donde". I pokazuju točna mjesta. Doživio sam slučajeve kada su se te osobe bile oslobođene takvih boli nakon što su iz bolnih dijelova tijela odstranile duge i neobične igle od neke vrste plastike ili savitljivog drva. U većini slučajeva oslobođenje je uslijedilo izbacivanjem različitih predmeta, poput pamučnih konaca, vrpci, čavala ili žice.

Moglo bi se opširno govoriti o vezanim fetišima. Pri tome se materijal za prijenos veže vlasima, dlakama, ili raznobojnim vunenim nitima (prije svega bijelim, crnim, plavim i crvenim, ovisno o željenom cilju). Primjer: da bi se naškodilo nerođenom djetetu trudne žene, bila je iglom i konjskom strunom čvrsto svezana lutka od vrata do pupka. Cilj je bio spriječiti razvoj embrija i to na stegnutim mjestima. To se uistinu dogodilo, ali ne u tako teškom obliku kako je to želio idejni tvorac. Takva stezanja nanose štetu raznim dijelovima tijela, ali još češće duhovnom razvoju. Tako neki imaju teškoća pri učenju, pri radu, pri normalnom vladanju, jer su pretrpjeli takva stezanja u području mozga. A liječnici uzalud pokušavaju otkriti uzrok tegoba i izliječiti dotičnu osobu.

Želio bih nešto reći i o još jednoj činjenici koja se često javlja. Često se fetiši nalaze kao neobični predmeti u jastucima i madracima. Mogao bih satima nabrajati takve slučajeve u koje ni ja sam ne bih vjerovao da ih nisam vidio vlastitim očima. Tu se nalaze raznobojne i zamršene vrpce, čvrsto svezani uvojci, konopci sa čvorovima, nadljudskom snagom čvrsto ispletena vuna u obliku vijenca, životinja (osobito miševa) ili geometrijskih likova, sušena krv, komadići drveta ili željeza, smotana žica, lutke s oznakama na tijelu ili ubodima itd. Ili kod žena i djece nastanu neočekivano veoma guste, debele pletenice kose. Sve su to stvari ili zbivanja koja se ne mogu objasniti, a da se ne pomisli na posredovanje neke nevidljive ruke.

Katkad se takvi predmeti ne vide na prvi pogled, nakon što se otvore jastuci i madraci. Ali ako se oni poškrope egzorciranom vodom ili se priloži posvećena sličica (prije svega ona koja prikazuje križ ili Bogorodicu), tada izlaze na vidjelo te neobične stvari. Prije nego što budem nastavio s izvješćima, želio bih upozoriti na lakoumno prihvaćanje uroka, osobito u vezi s fetišima, iako sam opisane slučajeve sam doživio. Pravi su slučajevi unatoč svemu rijetki. Pažljivim se ispitivanjem često ustanove psihički uzroci, umišljena opsjednutost i pogrešni strahovi i to na temelju tegoba na koje se žale dotične osobe.

Mora se međutim reći i to da uroci često ne postižu svoj cilj i to zbog različitih razloga: ili to Bog ne dopušta, ili je dotična osoba dobro zaštićena zahvaljujući svom molitvenom životu i sjedinjenosti s Bogom, ili je fetišist nesposoban, ili čak samo obični varalica, ili čak sam đavao,"lažljivac od početka", kako ga se naziva u Evanđelju, vara svoje vlastite pristaše. Bila bi velika pogreška živjeti u neprestanom strahu od uroka. Biblija nikada ne kaže da se trebamo bojati đavla. Ona kaže: "Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas". (Jak 4,7) I: "Oduprite mu se čvrsti u vjeri". (1 Pt 5,9)

Mi imamo milost Krista koji je svojim križem pobijedio đavla, mi imamo zagovor Marije, neprijateljice đavla od početka ljudskog roda, imamo pomoć anđela i svetaca. Prije svega imamo pečat Trojstva koji nam je bio utisnut svetim krštenjem. Živimo li u zajednici s Bogom, tada đavao s čitavim paklom drhti pred nama. Osim ako mu sami ne otvorimo vrata!


26 kol 2010 22:14
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
---------
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Budući da urok predstavlja uobičajen oblik đavolskog utjecaja, želio bih ispričati još nešto iz svoje prakse. Urok može, ovisno o cilju, nositi razne oznake. On može značiti rastanak ako se bračni partneri, zaručnici ili prijatelji trebaju rastati. Često se događalo da su se zaručnici rastali, iako su se voljeli i da im više nije uspjelo biti opet zajedno. Tada je jedan od roditelja, onaj koji je bio protiv te veze, priznao da se obratio magičaru, kako bi mlade zaručnike rastavio. Urok može međutim značiti i zaljubljenost, s ciljem da se dvoje ljudi vjenčaju. Sjećam se djevojke koja se zaljubila u zaručnika svoje prijateljice. Poslije uzaludnih pokušaja da ga veže uza se, obratila se magičaru. Par se potom rastao i mladić se oženio djevojkom koja je naručila urok. Taj je brak bio dakako nesretan. Tom čovjeku nije uspjelo rastati se od žene a nikad je nije mogao voljeti i uvijek je imao dojam da je bio primoran na taj brak.

Drugi uroci trebaju uzrokovati bolesti, dakle da se dotična osoba uvijek osjeća bolesnom. Treći opet trebaju nekoga posve uništiti (takozvani uroci smrti). Dovoljno je da se tako ugrožena osoba stavi pod zaštitu Crkve, to znači da dobiva egzorcizme i usrdno moli, kako smrt ne bi nastupila. Upoznao sam mnoge takve slučajeve i Gospodin je na čudesan način pomogao ili barem tako da se izlječenje od smrtonosne bolesti ili opasnosti od samoubojstva nije moglo objasniti na shvatljiv način s ljudskog gledišta. Teški su uroci gotovo uvijek (kad kažem uvijek, to se odnosi na mnoge slučajeve koje sam sam doživio) povezani s đavolskim uznemiravanjem ili izravnom opsjednutošću. Radi toga je potreban egzorcizam. Strašni su i oni uroci koji upropaštavaju čitavu jednu obitelj ili su upravljeni protiv svakog člana neke obitelji, što se još češće događa.

Obrednik upozorava na to da se osoba pogođena urokom ne smije obraćati magičaru ili vračari ili nekoj drugoj osobi koja nije u službi Crkve, i da se ureknuta osoba ne smije okrenuti nekom obliku praznovjerja ili drugim nedopuštenim sredstvima. Iskustvo pokazuje da je takvo upozorenje svakako potrebno. Magičara ima mnogo, dok je egzorcista veoma malo. U vezi s tim postoje mnoge zablude. Čak stručnjak poput monsinjora Corrada Balduccija savjetuje u svojim knjigama (npr.Il diavolo) da se ureknuta osoba obrati magičaru, kako bi se oslobodila uroka, iako se može predvidjeti da će on učiniti neki novi urok. To je nepremostiva zabluda stručnjaka koji je u drugim dijelovima svoga djela iznio vrijedne stvari. Ja se slažem s patrom Pellegrinom Ernettijem u osudi u****osti kojom monsinjor Balducci savjetuje da se ureknute osobe obrate za pomoć magičaru. U vezi s tim smo očekivali ispravku u novom izdanju njegove knjige Il. diavolo, ali smo iznenađeni što on kao i prije ustrajava u svom uvjerenju. Takav savjet pokazuje njegov slab pastoralni osjećaj, jer se time jasno suprotstavlja nauku Crkve i crkvenoj praksi svih vremena.

Kad Obrednik govori o pitanjima koja se postavljaju đavlu, savjetuje egzorcistu da pita o uzroku nazočnosti đavla u tom određenom tijelu, prije svega da li se radi o uroku. U slučaju da je osoba pojela ili popila nešto štetno, egzorcist je mora nekako prisiliti da povraća. Ako je međutim bilo skriveno nešto opako izvan tijela, tada egzorcist mora zahtijevati od đavla da mu pokaže mjesto, zatim potražiti predmet i spaliti ga.

To su korisne upute. U praksi se urok putem jela i pića potvrđuje gotovo uvijek neobičnim želučanim bolima o kojima sam već govorio i koje zahtijevaju izbacivanje, na ovaj ili onaj način, kako bi se pacijentu pomoglo. Da bi se potpomoglo oslobođenje, preporučivo je piti posvećenu vodu i egzorcirano ulje, te jesti egzorciranu sol. Događa se i da se ureknuti predmeti na tajanstven način izbace, kao što sam već spomenuo. Tako na primjer neka osoba može osjećati pritisak u želucu kao daje progutala kamen. I odjednom se kamen nađe na podu, a boli nestane. Ali nađu se i raznobojni konci, ispleteni konopci i vrpce, te drugi predmeti. Sve se te stvari moraju poškropiti posvećenom vodom (što može učiniti i sama osoba), zatim na otvorenom spaliti, a pepeo istresti u tekuću vodu (rijeke, odvodi); ali ne u odvode vlastitog stana, jer tada može doći do nezgoda, kao što su začepljenje umivaonika i kada i poplave u kući.

U mnogim slučajevima neobični predmeti u jastucima i madracima nisu bili nađeni zahvaljujući ispitivanju đavla, već upozorenjima karizmatika ili osobito tankoćutnih ljudi (o kojima ću još govoriti). Tada se tek njihovim pronalaženjem sazna da postoji urok i zatraži pomoć egzorcista. U tim se slučajevima isto tako jastuci i madraci moraju poškropiti posvećenom vodom i na otvorenom spaliti. Pepeo se tada mora baciti kao što je već prethodno opisano. Važno je da spaljivanje ureknutih predmeta bude popraćeno molitvom. Osobito ako se radi o fetišima koji se nađu slučajno ili po izravnoj uputi đavla, to se ne smije olako uzeti.


26 kol 2010 22:18
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron