Sada je: 25 lip 2018 11:39.





Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
 Izvještaj rimskog egzorcista 
Autor/ica Poruka
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Kad me pater Candido uvodio u službu, pričao mi je o "mladenačkom propustu", nepromišljenosti koja mu se dogodila u prvim godinama njegove službe egzorcista. On je tada egzorcirao neku djevojku s još jednim paterom koga je kao i njega oponomoćio biskup. Ispitujući đavla saznali su da je djevojci bio učinjen fetiš. I zahtijevali su od njega da im objasni o čemu se radi. A radilo se o drvenoj kutijici. Saznali su i gdje je ona bila skrivena: bila je zakopana na jedan metar dubine, kraj određenog drveta čiji im je položaj bio objašnjen. Oni su tada s pijukom i lopatom pohitali na označeno mjesto da bi tamo kopali. I našli su drvenu kutijicu, kako je bilo navedeno. Kad su je otvorili da bi provjerili sadržaj, pojavila se opscena figura usred druge prljavštine. Smjesta su sve brižljivo spalili pomoću alkohola, tako da je preostala samo hrpica pepela. Ali zaboravili su blagosloviti predmete prije spaljivanja i izostavili neprekidnu molitvu za zaštitu po krvi Isusovoj tijekom spaljivanja. Osim toga su opetovano dodirivali te predmete, a poslije toga nisu oprali ruke u posvećenoj vodi. Posljedica je bila daje pater Candido morao tri mjeseca ležati u krevetu zbog jakih želučanih boli. Te je boli u izvjesnoj jačini osjećao još deset godina poslije toga, pa čak i kasnije. Bila je to bolna lekcija koja nije bila korisna samo za mene, već i za sve one koji se nalaze u sličnoj situaciji.

Pitao sam oca Candida da li je djevojka poslije svih muka i boli bila oslobođena. Ne, ona nije osjetila nikakvo olakšanje. To znači da fetiši često postižu sav svoj učinak u trenutku njihove izrade, tada ništa ne pomaže ako se oni nađu i unište. Sjećam se raznih takvih slučajeva pri kojima je između nastanka uroka i nalaženja fetiša prošlo mnogo godina, fetiš je odavno ispunio svoj opaki zadatak. Kad je bio nađen i uništen, nije više bio učinkovit i njegovo uništenje nije donijelo nikakvu blagodat ureknutoj osobi. Ali zato su tada pomogli egzorcizmi, molitve i sakramenti.

U drugim je slučajevima spaljivanje fetiša prekinulo urok. Imao sam na primjer slučajeve fetiša koji su pomoću raspadanja trebali donijeti smrt. Tako je na primjer bilo zakopano ureknuto meso, ali je ono bilo otkriveno i uništeno prije nego što je došlo do raspadanja. Često se zakopavaju i žive životinje, prije svega žabe krastače. U tim se slučajevima isto tako može prekinuti urok njihovim nalaženjem prije smrti. Ali najvažnije pomoći ostaju egzorcizmi, molitve, sakramenti i sakramentalije.

Gotovo da se ne može dovoljno mnogo upućivati na to koliko je važno posezati za Božjim sredstvima, a ne za sredstvima magičara, iako se stječe dojam da Božja sredstva sporije djeluju. Gospodin nam je dao snagu svoga imena, moć molitve (sam ili u zajednici) i posredovanje Crkve. Obraćati se magičaru koji svoje mračne poslove obavlja pod nazivom bijele magije (koja uvijek znači okrenutost đavlu), te tražiti drugi urok da bi se skinuo onaj prethodni, može još samo pogoršati postojeće zlo. Evanđelje nas izvješćuje o nečistom duhu koji napušta dušu samo da bi došao sa sedam drugih zlih duhova koji su gori od njega (Mt 12,43-45). A to se događa ako se osoba obrati magičaru.

Želio bih ispričati tri tipična primjera, kakve sam često doživio.
Prvi primjer: Netko osjeća tjelesne boli. Radi toga posjećuje više liječnika i isprobava razne lijekove, ali bol jača umjesto da slabi; ne može se naći uzrok. Bolesnik tada odlazi magičaru ili vračari iz karata koja se bavi magijom, da bi tamo čuo slijedeće: "Vi imate urok. Ako želite, skinut ću Vam ga. Ali to stoji jedan milijun (lira)". Ureknuta osoba razmišlja i tada odlučuje platiti. Možda se od nje traži još i fotografija, komad rublja ili uvojak kose. Ona se poslije nekoliko dana osjeća posve izliječenom i nije joj žao što je potrošila jedan milijun, jer je đavao otišao. Poslije godinu dana počinju opet one stare tegobe. Jadnik ponovno posjećuje liječnike, ali medicina se opet pokazuje nemoćnom, dok se boli sve više pojačavaju. To je zao duh koji se vratio sa sedam drugih demona koji su gori od njega. Kad bolesna osoba više ne može izdržati, misli ovako: "Onaj je magičar tražio od mene jedan milijun, ali me oslobodio boli". Tako mu se dakle vraća ne pomišljajući na to da je upravo on skrivio to pogoršanje. A magičar kaže sada nesretniku: "Ovaj put je bio učinjen mnogo jači urok. Ako želite, uklonit ću ga, a za to tražim od Vas samo pet milijuna. Od nekog bih drugog tražio dvostruko". I tako sve počinje iznova. Ako se takva osoba naposljetku povjeri egzorcistu, tada mora osim početnog malog zla biti oslobođena velikog zla što ga je izazvao magičar.

Drugi primjer: sve je kao u prethodnom slučaju. Bolesnik plati i magičar ga izliječi. Ali zato bolest prijeđe na njegovu ženu, djecu, na njegove roditelje ili braću i sestre. Tada se zlo još umnožava (i u obliku tvrdokornog bezboštva, života u grijehu, prometnih nesreća, depresija itd.).

Treći primjer: opet sve kao u prethodna dva slučaja. Osoba plati, magičar je izliječi i to poboljšano stanje traje dulje vrijeme. Ali tu je bolest dopustio Bog, kako bi osoba ispaštala svoje grijehe, kako bi se vratila životu molitve, posjećivanju crkve i primanju sakramenata. Svrha te bolesti bila je da se postigne velik duhovni dobitak za spas te duše. Liječenjem uz pomoć đavla koji je točno znao za taj cilj rasplinula se u dim dobra nakana koja je bila vezana uz tu bolest.

Uvijek moramo misliti na to da Bog dopušta zlo, kako bi postigao dobro. On dopušta križ, jer samo s njim možemo doseći nebo. Ta je istina jasna i očita na primjeru onih ljudi koji imaju osobite karizme zbog kojih često trpe, ali ne mole za izliječenje. Sjetimo se p.Pia koji je 50 godina trpio boli pet ožiljaka. Ali nitko nije pomišljao na to da ga toga oslobodi. Bilo je posve jasno da je to Božje djelo radi postizanja viših duhovnih ciljeva. Đavao je lukav, njemu bi bilo drago da na tijelu p.Pia nisu bili utisnuti ti znakovi trpljenja! Dakako, posve je drkčiji slučaj ako đavo uzrokuje ožiljke i glumi pred drugim lažne mističare.


26 kol 2010 22:20
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Više o magiji

Magija je široka tema koja je bila obrađena u mnogim knjigama kojima bi se mogle napuniti knjižnice. Bavljenje magijom nalazimo u čitavoj povijesti ljudskog roda i u svih naroda. I danas ima mnogo ljudi koji padnu u zamku magije. Čak i mnogi svećenici podcjenjuju njezine opasnosti. Oni vjeruju, s pravom, u izbavljujuću moć Krista koji se žrtvovao, kako bi nas spasio iz đavolskih okova i ne razmišljaju o tome da Gospodin nije nikada rekao da podcjenjujemo moć đavla, da nije nikada rekao da mu vjerujemo ili da se borimo protiv njega. Gospodin je naprotiv dao moć da ga se izgoni i govorio o neprestanoj borbi s onim koji nas vodi u bezdan i jasno nam rekao da se ne može služiti dvojici gospodara. Biblija često govori protiv magije i magičara, kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Stoga moramo biti oprezni. Jer jedna od najviše korištenih đavolskih metoda da čovjeka veže uza se i pridobije pod svoju vlast je upravo magija, praznovjerje, sve ono što sotoni priskrbljuje izravni ili neizravni kult. Oni koji se bave magijom vjeruju da mogu utjecati na više sile, kojima u stvari moraju služiti.

Magičari smatraju sebe gospodarima dobra i zla. Spiritisti i njihovi mediji nastoje prizivati više duhove ili duhove mrtvih. Oni su u stvarnosti prepustili svoje tijelo i svoju dušu demonskim silama, a da im nije jasno kako se one uvijek koriste za neki rušilački cilj, iako taj cilj nije uvijek odmah prepoznatljiv. Čovjek koji je odijeljen od Boga, jadan je i nesretan, ne uspijeva shvatiti smisao života, a još manje smisao teškoća, boli i smrti. On čezne za srećom, moći, ljubavi, užitkom, divljenjem drugih itd. Kao da mu je đavao rekao: "Dat ću ti svu vlast nad njima (kraljevstvima) i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i dajem je kome hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš" (Lk 4, 6 - 7). I zbog toga su i mladi i stari, žene, radnici, stručnjaci, političari, umjetnici, radoznalci, u traganju za "istinom" o svojoj budućnosti. Nasuprot tom mnoštvu nalazi se drugo mnoštvo: magičari, vračare, astrolozi, pranoterapeuti, senzitivne osobe ili vidovnjaci. Prvo mnoštvo susreće slučajno ovo drugo, ili nadajući se pomoći, iz očajanja, iz radoznalosti. Neki ostaju u tom susretu opsjednuti, drugi ureknuti, a neki opet ulaze u zatvoreni krug neke sekte.

Magija postoji u dva oblika: oponašajuća i zarazna magija. Oponašajuća magija temelji se na sličnosti oblika i postupka i na načelu da za svaki oblik postoji njegova vjerna slika. Tako lutka predstavlja osobu kojoj se želi naškoditi i poslije odgovarajućih obrednih "molitava" ubadaju se igle u tijelo lutke i time pogađa osoba koju lutka predstavlja. Osoba tada počinje osjećati boli ili dobiva bolesti na mjestima tijela koja su na lutki probodena iglama. Zarazna magija temelji se na načelu tjelesnog dodira ili zaraze. Da bi magičar mogao vršiti utjecaj na neku osobu, treba mu neki predmet koji joj pripada: vlasi, nokti, koža, odjeća. Prikladna je i fotografija, po mogućnosti čitave osobe, pri čemu lice mora biti nepokriveno. Dio vrijedi za cjelinu; to znači, ono što se čini na jednom dijelu, utječe na čitavog čovjeka. Magičar provodi svoju djelatnost odgovarajućim formulama ili obredima, u određena doba godine i dana, pod utjecajem duhova koje je prizivao, kako bi njegovo djelo učinili učinkovitim. O tome sam već govorio u odlomku o fetišu, ali magija obuhvaća mnogo veće područje od fetiša i mnogo veće od uroka.

Ali što se krije iza toga? Oni neupućeni pretpostavljaju: samo praznovjerje, radoznalost ili prijevara (jer je s tim doista povezan velik dio takvih sumnjivih poslova). Zbilja je u većini slučajeva posve drukčija. Magija nije prazna tlapnja, nešto bez osnove. Ona se služi demonskim silama, kako bi utjacala na tijek događaja i manipulirala drugima u vlastitu korist. Taj izopačen oblik vjere bio je isprva tipičan u primitivnih naroda, ali se s vremenom raširio i danas živi s raznim religijama u svim zemljama. Iako su oblici različiti, rezultat je uvijek isti: udaljiti čovjeka od Boga i odvesti ga u grijeh, u duševnu smrt.

Poslije jednog od uvodnih obreda crne magije, kakve koriste magičari otoka Capo Verde ispred zapadne obale Afrike, izabrana osoba se u određenom trenutku mora postaviti pred zrcalo u kome joj se treba prikazati đavao, kako bi joj dao "sposobnosti", kao i oružje kojim se treba služiti. Oružje kršćanina protiv "ričućeg lava" jesu istina, pravednost, vjera i mač Božje riječi. Magičar se treba naprotiv latiti pravog mača da bi pogodio ljude. On mora imati sposobnost uništenja, uroka, vidovnjaštva, pretkazanja, bilokacije, liječenja i još neke druge, već prema zlu što ga može činiti, prema tome koliko mu uspijeva pomutiti Božje planove i prema tome što može ponuditi đavlu: predati mu sama sebe, svoju djecu ili druge osobe (više ili manje neupućene). Žrtva najčešće počinje osjećati strašnu odbojnost prema svemu svetom, kao što su molitve, crkve, slike svetaca itd., k čemu mogu doći još mnoga druga zla.


26 kol 2010 22:21
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Sve se to može dogoditi i čovjeku koji je posredovao pri "poslu" magičara, koji mu je prinio "žrtvu" u obliku svog priloga, pa bio on i posve malen, predao tražene stvari, a možda još i provodio određene obrede kao što su: posjećivati sedam crkava, platiti svijeće na određen način, posipati prah, nositi na tijelu određene stvari ili ih stavljati drugima na tijelo i slično. Na taj se način uspostavlja s đavlom više ili manje čvrsta veza s lošim posljedicama za dušu i tijelo. Veoma su često dolazile k meni majke koje su prethodno bile sa svojom djecom kod magičara i pustile da oni stavljaju na njihova tijela stvari koje su se neiskusnima mogle činiti bezazlenim glupostima, ali koje su se kasnije po svojim teškim posljedicama jasno pokazale kao pravi uroci. Uputi li se netko na teritorij neprijatelja, dospjet će pod njegovu vlast, iako je postupao u "dobroj vjeri". I samo moćna Božja ruka može osloboditi od takvih veza.

Postupci takozvane visoke magije najčešće se dijele na posvećenja, pretvorbe, blagoslove, razvlašćenja, ekskomunikacije, prokletstva. Time se trebaju predmeti ili osobe pretvoriti u "svete simbole" (svete đavlu!), Magični se materijal u posve određena vremena "magnetizira", a ta vremena određuje magična astrologija. Svi magičari nose na sebi, a isto pripremaju i za druge, "penta-coli" ili "pantacoli" (od grčkog panta klea). To su mali medaljoni koji su "katalizatori energije". Oni imaju, kako magičari kažu, osobitu nebesku snagu. Druga su stvar amajlije koje se odnose na osobine onoga koga trebaju štititi.

Amajlije su jedna od najvećih želja sirotih molitelja koji se osjećaju pogođeni raznim nevoljama, ljubomorom, nerazumijevanjem, nedostatkom ljubavi, siromaštvom. I oni su spremni platiti cijenu, katkad mnogo visoku, tog donositelja sreće koji ih treba osloboditi svih nevolja. Ali zapravo nose na svom tijelu negativan teret koji može naškoditi ne samo njima, već i njihovim obiteljima. Za izradu tih predmeta, kao i za mnoge od magičnih radnji, obilno se upotrebljava tamjan koji je međutim posve oprečan tamjanu koji se koristi u liturgijskoj službi.

Drugi su oblici magije pripremanje filtriranih iscjedaka ili mješavina koji mogu pripomoći đavolskom utjecaju ili opsjednutosti u onima koji jedu ili piju jela ili pića što su ih pripremili takvi magičari. Tako nesretnik nema u svom tijelu samo nešto neukusno, već i zle duhove koji se prizivaju prilikom pripreme tih čarobnih napitaka. Poznat je takozvani ljubavni napitak koji može uzrokovati strašnu opsjednutost đavolskim silama.

U Bibliji se đavao prvi put pojavljuje kad u obličju zmije iskušava praroditelje. Zmija u mitologiji uvijek simbolizira spoznaju. U Starom Egiptu je Izida poznavala tajne kamenja, biljaka i životinja. Ona je međutim poznavala i bolesti i lijekove kojima se one liječe, zahvaljujući čemu je mogla vratiti u život mrtvog Ozirisa, da bi od njega primila horus. Kao simbol vječnog života prikazivala se sklupčana zmija s vrhom repa u vlastitim ustima. Sjetimo se tu i carske zmije Inka, te božanske zmije Indijanaca.

U voodoo-kultu nadahnjuje dvospolna zmija "Danbhalah i Aida Vedo" svoje sljedbenike s takvom točnošću i preciznošću da oni u svako doba dana i noći postižu začudne učinke. Ta zmija tvrdi za sebe da poznaje sve tajne Stvoriteljeve riječi zahvaljujući "magičnom jeziku" koji je bio začaran svetom glazbom. Radi se o haićanskoj magiji afričkog porijekla koja zajedno s izvornom afričkom magijom i magijom uvezenom u Južnu Ameriku (koja se prije svega prakticira u Brazilu) pod imenom "makumba", ima golemu demonsku moć. Već sam spomenuo da su najgori, najteži uroci koje sam egzorcirao potjecali iz Brazila i Afrike.

Moderna je civilizacija izmiješala određene običaje, ali ih nije primijenila, tako da se znanost i magija, vjera i starinski obredi podnose. I danas ima, osobito na selu, veoma pobožnih ljudi koji se obraćaju takozvanim "svecima" (kako muškarcima tako i ženama), kako bi našli pomoć za sebe: zbog bolesti, zla pogleda, radi traženja bračnog partnera ili traženja radnog mjesta. Te su "svete" osobe one o kojima se govori da "uvijek idu u crkvu". Još i danas ima majki koje u dobroj vjeri uče svoju djecu postupcima i obredima kako se u svetoj noći može odagnati zao pogled. Ili stavljaju svojoj djeci oko vrata lančiće s križićima i medaljicama. Ali i s dlakom jazavca ili vučjim zubima. To su predmeti koji, ako i nisu magičnim obredima dobili negativan naboj, vezuju dotičnu osobu s đavlom grijehom praznovjerja.


26 kol 2010 22:23
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Uz magiju je uvijek povezano vračanje, naime želja da se sumnjivim, opasnim putevima sazna budućnost. Tu mislim na veoma raširen običaj gatanja iz karata, dakle da se budućnost proriče pomoću karata koje su omiljeno sredstvo magičara i vračara. Čini se da je taj običaj nastao u 13. stoljeću, a proizašao iz igre Cigana koji su tako razvili svoju sposobnost proricanja budućnosti. On se temelji na ezoteričnom nauku o sporazumijevanju između ljudi i božanskog svijeta. Ne bih se želio na tome zadržavati, već bih samo htio reći kako čovjek koji je već zbunjen točnošću očitovanja o njegovoj prošlosti, sada počinje osjećati strah i nepovjerenje, često povezane i sa sumnjičenjem upravljenim protiv rođaka i prijatelja i on se osjeća prije svega ovisnim o onom koji mu je gatao iz karata i boji se da će dalje ostati ovisan. Sve to može izazvati strah, srdžbu i nesigurnost, tako da se u dotičnoj osobi može javiti želja da se okrene magičnim praktikama i da sebi pribavi amajlije, kako bi neutralizirala unutarnjeg neprijatelja koga je sama prizvala i koji je uzrok bolesti, nesreće itd.

Najgora magija afričkog porijekla počiva na vradžbinama (witchcraft) kojima bi se željelo učiniti nekom zlo, kao i na spiritizmu kojim se želi stupiti u vezu s duhom umrlih ili s višim duhovima. Spiritizam je poznat u svim kulturama i u svim narodima. Medij posreduje između duhova i ljudi dajući svoju energiju (glas, pokrete, rukopis itd.) duhu koji želi sebe učiniti primjetljivim. Može se dogoditi da prizvani duh, kod kojih se uvijek radi o demonima, prisvoji nekoga od nazočnih. Stoga je Crkva uvijek osuđivala spiritističke seanse i sudjelovanje u njima. Ispitivanjem đavla ne saznaje se ništa korisno.

Ali je li doista moguće prizvati duhove? Da li se pri medijalnim seansama uvijek pojavljuju samo i jedino zli duhovi? Ta pitanja vjernika potječu dakako od jedne jedine iznimke. Biblija izvješćuje o jednom jedinstvenom slučaju kad se Šaul obratio mediju i naložio mu: "Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi onoga koga ti reknem". (1 Sam, 28, 15) Mrtvi se moraju poštovati i ne smiju se uznemirivati. Budući da je to jedini takav primjer u Bibliji, navodim ga kao iznimku. Slažem se s Kennethom McAllom, psihijatrom i protestantskim egzorcistom kad on piše: "Čista je sebičnost i okrutnost ako se pokušavamo čvrsto držati svojih umrlih ili ih želimo prizvati natrag k sebi. Ono što trebamo je vječno spasenje, a ne da budemo opet zapleteni u stvari i ljude ovoga svijeta".

Mnogi se daju prevariti, jer im manjka vjere, ali i zbog vlastite gluposti. Korištenje određenih plesova, pjesama, posebne odjeće, svijeća, životinja koji su potrebni za razne obrede voodoo-kulta ili makumbe, može se činiti zanimljivim s entnološkog ili folklornog gledišta. Četiri svijeće na četiri ugla raskrižja ili trokut triju svijeća od kojih jedna pokazuje vrhom prema dolje, mogu biti nalik na nedužno praznovjerje. Ali krajnje je vrijeme da otvorimo oči. Prije svega pozivam svećenike da razmisle o sljedećem: zazivanjem zlih duhova mogu uznemiriti ovoga ili onoga, ali uvijek je njihov krajnji cilj odijeliti čovjeka od Boga, natjerati ga u grijeh, u strah, u otuđivanje i u očajanje.

Ljudi su me često pitali može li se magijom utjecati i na skupine osoba, na zajednice. U to sam uvjeren, ali ta bi tema zahtijevala vlastito razmatranje. U ovoj se knjizi moram, kao i već pri drugim temama, zadovoljiti time da samo natuknem nešto o tome. Mogućeje da se đavao koristi jednom osobom da bi utjecao na čitave skupine, pa i na one veoma brojne, koje tada mogu uzeti u svoje ruke vlast u državi i čak imati utjecaj na više država. Vjerujem da je to u naše doba bio slučaj u osoba kao što su Karl Marks, Hitler ili Staljin. Okrutnost nacista, strahote komunizma ili poznati Staljinovi postupci pokazivali su pravu đavolsku opakost i postigli vjerolomstvo. Izvan političkog područja smatram određenu vrstu glazbe i određene glazbenike oruđima đavla koji na dupkom punim mjestima dovode slušatelje u ekstaze i mogu dovesti do ekstremnog nasilja ili želje za uništenjem.

Postoje međutim i drugi slučajevi koji se mogu lakše nadzirati, pa i lakše liječiti (iako se kolektivna opsjednutost uvijek teško liječi), pri kojima dospiju pod đavolski utjecaj učenici i skupine različitih vrsta, kao i vjerske zajednice. Nevjerojatno je kako đavao može obmanuti čitave skupine. Neki su čak mišljenja da je jednostavnije obmanuti mnoštvo nego jednu jedinu osobu. U svakom slučaju sigurno je da đavao može pridobiti pod svoju vlast skupine, pa i one brojne, pri čemu u takvim slučajevima gotovo uvijek postoji pristanak samog čovjeka, ljudska krivnja slobodnog odobrenja đavolskog djela, i to iz interesa, zbog pokvarenosti, radi težnje za dopadanjem ili drugih mogućih motiva. Problem kolektivnog đavolskog utjecaja jedan je od najvećih i najopasnijih problema. Stoga su upravo posljednji pape osobito upozoravali na njega. Tu prije svega mislim na govor Pavla VI. što ga je održao 15. studenog 1972. i onaj što ga je 20. kolovoza 1986. održao Ivan Pavao II.


26 kol 2010 22:31
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Tko može izgoniti zle duhove?

Posve je jasno da je Isus dao moć istjerivanja đavla svima onima koji vjeruju u njega i djeluju u snazi njegova imena. U takvim se slučajevima radi o osobnim, neslužbenim molitvama koje možemo označiti kao "molitve za oslobođenje". Nasuprot tome egzorcistima je dana osobita sposobnost, dakle onim svećenicima koje je njihov biskup ovlastio za tu službu. Upotrebljavajući odgovarajuće formule Obrednika oni dijele sakramental koji, za razliku od osobne, neslužbene molitve, uključuje posredovanje Crkve.

Ali uvijek je potrebna snažna vjera, mnogo molitve i post, kako od strane onih koji mole, tako i od strane onih za koje se moli. Bilo bi najbolje kad bi se istodobno s egzorcizmom okupljala skupina ljudi na molitvu. Želim još dodati da svaki svećenik, pa i onaj koji nije egzorcist, ima posebne punomoći i to po svojoj svećeničkoj službi koja nije osobna čast, već služba za duhovne potrebe vjernika. A tim potrebama sigurno pripada i oslobođenje od đavolskog utjecaja, bilo molitvama ili egzorcizmima. Pri tome mogu biti od pomoći posvećena sredstva. Tako se može npr. na glavu opsjednute odnosno ureknute osobe položiti križ, krunica ili neka relikvija. Osobito je učinkovit križ, jer Isus je križem pobijedio carstvo sotone. Ali učinkovite su i relikvije svetaca koje se osobito štuje. Veoma se često koriste i jednostavne posvećene slike svetaca, poput slike arhanđela Mihaela koga se zli duhovi osobito boje.

Mislim da bih iznevjerio očekivanja čitatelja kad ne bih spomenuo sve veće mnoštvo karizmatičara, vidovnjaka, pranoterapeuta, iscjelitelja, pa i Cigana. Njihov je broj sve veći što više biskupi i svećenstvo napuštaju to pastoralno područje za koje su nadležni, s lakuomnošću se proteže od tromosti do pravog bezvjerja. Stoga bih se želio malo više posvetiti tom problemu i reći nešto o navedenim skupinama osoba.

Prije svega bih želio napomenuti da se tu radi o osobama koje utječu (ili tvrde da to mogu) na oslobođenje od đavla, ali još češće rade na čistom liječenju. Veoma je teško jasno razlikovati. Đavao je u korijenu svih problema bolesti, boli i smrti koji su posljedica grijeha. Zatim postoje i bolesti koje izravno uzrokuje đavao. Evanđenje nam opisuje samo neke slučajeve: ženu koja je 18 godina bogalj (uzetost?) i gluhonijemog čovjeka. Zlo je u oba slučaja bilo izazvano nazočnošću đavla, tako da je Krist istjeravši đavla postigao izliječenje. Općenito vrijedi pravilo koje sam već spomenuo: ako je bolest uzrokovao đavao, tada lijekovi ne djeluju, dok su molitve oslobođenja i egzorcizmi učinkoviti. Dugotrajnija đavolska nazočnost može izazvati psihičke poremećaje radi kojih je dotičnoj osobi poslije uspješnog oslobođenja potrebno medicinsko liječenje. Time dotičem područje koje zahtijeva posebno znanje, a njega egzorcist ne može imati. Ali egzorcist mora poznavati duševne bolesti toliko da može prepoznati je li potrebno pozvati psihijatra. Stoga bi on morao posjedovati znanje o parapsihologiji i paranormalnim silama. Ali nije moguće da on ima toliko znanja kao stručnjak. Njegovo područje ostaje ono nadnaravno i na njemu on točno poznaje fenomene i metode liječenja s nadnaravnim karakterom. Ta je napomena bila potrebna, jer ću nadalje pokušati ukratko obraditi ono nadnaravno, paranormalno i dijabolično.

Karizmatičari. Sveti Duh raspodjeljuje svoje darove božanskom slobodom kome i kako on želi, jer oni se ne daju u čast i korist dotičnoj osobi, već za službu braći. Među tim je darovima i dar oslobađanja od zlih duhova i iscjeljivanja. Tu se radi o darovima koji se daju pojedincima, ali i zajednicama. Oni ne ovise o osobnoj svetosti, već o slobodnoj Božjoj odluci. Iskustvo govori da Bog obično daje te darove čestitim osobama, onima koje revno mole i vode uzoran život u poniznosti (što ne isključuje pogreške!). Danas ima toliko mnogo karizmatičara kojima dolaze gomile nevoljnika. Kako se mogu razlikovati pravi od lažnih? To je razlikovanje zapravo pravo crkvenog autoriteta koji se u tu svrhu može služiti svim pomoćnim sredstvima koja smatra potrebnima.

Ja doista znam za neke slučajeve pri kojima se uključio crkveni autoritet, kako bi upozorio na varalice i lažne karizmatike. Ali ne znam ni za jedan slučaj službeno priznatih karizmatičara. To je složen i nimalo lagan problem. Karizme mogu i prestati i moguće je da se izabrana osoba pokaže nedostojnom iskazanog joj povjerenja. Mogu se postaviti četiri orijentacijske norme: 1. da pojedinac ili zajednica živi posve po Evanđelju, 2. da on nema osobitih interesa u toj stvari (ne smiju se primati nikakvi dobrovoljni prilozi, tako bi se moglo postati i milijunašem!), 3.) da se on služi sredstvima koja Crkva općenito dopušta, bez čarolija ili praznovjerja, dakle molitvama (a ne magičnim formulama), znakovima križa, polaganjima ruke, posvećenom vodom, tamjanom, relikvijama (i ničim što je strano crkvenoj uporabi), da molitve izgovara u Kristovo ime; 4.) da rod bude dobar. To je biblijsko pravilo ("Po rodu se drvo poznaje ". Mt 12,33) uvijek iznad svih drugih.

Postoje još i drugi znakovi koji su tipični za liječenja karizmatičnim putem. Oni se odnose na sve bolesti, pa i one koje je uzrokovao đavo. oni se ne temelje na sposobnostima ili ljudskim snagama, već na vjerničkoj molitvi, na snazi Isusova imena, na zagovoru Presvete Djevice Marije i svetaca. Karizmatičar ne gubi energiju koju bi morao ponovo prikupiti odmorom (kao na primjer iscjelitelji, magičari i njima slični). On ne pokazuje ni fizičke reakcije, već je jednostavno aktivan posrednik milosti. Karizmatična liječenja ne služe tome da karizmatičar javno pokazuje sebe, već da bi se slavio Bog, jačala vjera i poticala molitva.


26 kol 2010 22:33
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Želio bih još dodati nekoliko riječi, jer tu se radi o području o kojem je govorio II. Vatikanski koncil, ali čije odluke nisu provedene u praksi. Prevladao je naime racionalizam i naturalizam. Neobični događaji, nazočnost svetaca, prikazanja itd. ne primaju se naime sa zahvalnošću, već s nepovjerenjem i odbacuju se bez provjere. Ljudi su prije šokirani. Danas se više ni u jednoj crkvi ne moli molitva prvih kršćana: "A sada, Gospodine,... slugama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci"! (Dj 4, 29-30) Danas se ti darovi shvaćaju, kako se čini, samo kao uznemiravanja, kao opterećenja.

II. Vatikanski koncil potvrdio je da Sveti Duh "po vjernicima svakog položaja dijeli osobite milosti... Te karizme, bile one veoma osobite ili jednostavne, općenito, moraju se prihvatiti sa zahvalnošću i štovanjem". Isprava dalje podsjeća na to da se ti neobični darovi ne stječu vlastitom mudrošću. Što se tiče prosudbe o njihovu porijeklu i njihovoj pravilnoj uporabi, "to je stvar crkvenog autoriteta koji mora prije svega paziti na to da se ne ugasi duh, ali on mora sve provjeriti i smatrati dobrim sve što je dobro". (LG 12) Poznato je da se pri promjeni tih smjernica mnogo toga čini pogrešno. Stoga je uzaludno kad koncil kaže: Tko od Svetog Duha primi karizme, bio on i laik, ima pravo i obvezu da se njima služi (Dekret o laičkom apostolatu "Apostolicam actuositatem"/AA3), pod vodstvom i uz prosudbu biskupa. S radošću gledam nastanak organizacija koje stavljaju sebe na raspolaganje biskupima za taj rad, kao na primjer Karizmatični pokret iz Assisija. Na tom se području treba još mnogo učiniti. Vidovnjaci i senzitivci. Tu obuhvaćam obje skupine, jer one imaju zapravo iste osobine, samo što ovi prvi vide, a drugi osjećaju. Pripadnici obaju tih skupina izražavaju ono što su vidjeli ili osjetili u doticaju s predmetima ili osobama. Kako ne bih previše proširio tu temu, ograničit ću se na prilike na svom vlastitom području, na đavolske utjecaje na osobe, predmete ili kuće. Veoma sam često dolazio u vezu s tim osobama. Katkad sam ih izravno ispitivao ili pozvao da budu nazočni pri mojim egzorcizmima, da bih potom saznao što su vidjeli ili osjetili. I primijetio sam da su odgovori ovisili o duhu istine.

Neki odmah osjete nešto neobično, čim ugledaju opsjednutu ili ureknutu osobu ili borave u njezinoj blizini. Katkad se osjećaju bolesno kad su blizu takvih osoba, ponekad vide negativnost i opišu je. Najčešće je već dovoljno staviti im u ruku fotografiju, pismo ili neki predmet koji pripada sumnjivoj osobi, da bi dobili odgovor: da li joj možda nije što, je li ona žrtva bolesti đavolskog porijekla ili je sama opasna, jer je đavolski opaka prema drugima. Može biti dovoljno već i čuti glas. Sumnja li netko na primjer da je na bilo koji način dospio pod đavolski utjecaj, nazove jednu od tih senzitivnih osoba i tada čuje odgovor. Pozovu li se te osobe u kuće za koje se zbog neobičnih stvari koje se događaju pretpostavlja da su ureknute, one ustanove postoji li urok ili ne. Ako postoji, tada ukazuju na ureknute predmete koji se moraju spaliti. Osim toga preporuče da se otvore jastuci i madraci u kojima se nađu oni neobični predmeti o kojima sam već govorio. Moguće je dakako da se oni zabune. Stoga se njihovi osjeti moraju uvijek nadzirati. Ali oni katkad ispituju život neke osobe i začudo točno ustanove u kojoj je dobi bila ureknuta, kako je to i s kojim ciljem bilo učinjeno i koje je smetnje ona imala. Ponekad otkriju i prouzročitelja. Jednom sam upravo uveo u sobu za primanje čovjeka koji me zamolio da ga egzorciram, a tada sam se sjetio da točno u to vrijeme trebam nazvati jednog senzitivca. Požurio sam dakle k telefonu i čuo slijedeće: "Vi ste upravo nakanili egzorcirati pedesetogodišnjeg muškarca. On je sa 16 godina bio ureknut od nekog tko je mrzio njegova oca. Dobio je da pije ureknuto vino, a na dnu zdenca bio je skriven fetiš. Mladić se otada osjećao bolesnim, bilo mu je sve gore i sva su liječenja bila uzaludna. Poslije nekoliko godina umro mu je otac i mladić je osjetio iznenađujuće poboljšanje. Ali ostao mu je moždani poremećaj, tako da nije mogao obavljati nikakav posao. Pokušajte ga egzorcirati, ali zlo je predugo ukorijenjeno. Ne vjerujem da ćete nešto postići". I bilo je upravo tako kao što mi je bilo opisano. U drugim je slučajevima bio nazočan senzitivac dok sam nekoga egzorcirao i točno mi je naznačio koje mjesto na tijelu trebam blagosloviti štolom ili pomazati uljem, jer je osobito pogođeno đavolskim utjecajem. Pacijent je na kraju potvrdio da je upravo to mjesto gdje je bol bila najjača.

Bilo bi još mnogo primjera za takve fenomene. U svakom slučaju mogu reći da su osobe koje sam izabrao (među mnogim koje su mi bile predstavljene kao senzitivci) mnogo molile, da nisu bile zainteresirane za materijalna dobra i da su bile pune dobrote i ljubavi prema bližnjemu. A prije svega su bile ponizne. Da nisam otkrio njihove darove slučajno ili po nečijim obavijestima, oni mi to sigurno ne bi rekli. O čemu se pri tome radi? Je li to karizma? Ili možda paranormalna sposobnost? Ja sam više sklon vjerovati da se radi o paranormalnom daru kojim se osoba služi da bi činila dobro. Ali ne isključujem da se ta sposobnost može združiti s karizmom. U tih osoba nisam nikada primijetio znakove umora kao da su pretrpjeli gubitak energije. Uvjerio sam se naprotiv u neprestan rast njihovih sposobnosti tijekom njihova korištenja. A to daje naslutiti da se radi o paranormalnoj sposobnosti. Želio bih još reći da su mi te osobe često bile od pomoći pri postavljanju dijagnoze, ali ne baš i za izliječenje, osim dakako svojom molitvom i dobrim savjetima koje su dali mojim pacijentima.


26 kol 2010 22:34
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Iscjelitelji. Tu se radi o onim liječenjima koja se obavljaju prijenosom osobite energije, ponajprije polaganjem ruke. Tu se nalazimo na paranormalnom području za koje ja nisam nadležan. Želio bih samo reći da iscjelitelji nemaju utjecaja na bolesti đavolskog porijekla, kao što na te bolesti nemaju utjecaja ni medicina i druge humane znanosti.

Pranoterapeuti. I ta se skupina, baš kao iscjelitelji, posljednjih godina brojčano nevjerojatno povećala. Ovdje se ne bih želio zadržavati pri teoriji prane i bioplazme. To je područje na kome se istražuje, ali koje još nije priznato kao znanost. Želio bih se ograničiti na to da citiram zaključke koje je pater Matteo La Grua iznio u svojoj knjizi La preghiera di liberazione (Palermo 1985.) : "Ako se liječenja obavljaju energijom koju iscjelitelj prenosi na bolesnika ili psihičkim nabojem ili poticanjem energetskih zaliha, tada je doista tako da ta liječenja nemaju veze s karizmatičnim liječenjima. Ipak postoji opasnost nekog spiritiskičkog elemeta. Stoga je potreban oprez".

Upoznao sam pranoterapeute koji su doista nesebični i pravi vjernici i koji svoju sposobnost stavljaju u službu za bližnjega u duhu istinske ljubavi prema bližnjemu. Ali to su bijele vrane (dvoje od tisuću, kako mi je rekao venecijanski egzorcist don Pellefrino Ernetti). To svakako ne umanjuje nevjericu što je mi vjernici gajimo prema pranoterapiji. Moguće je da netko ima đavolske sposobnosti, iako toga nije svjestan.

Magičari. O njima sam već dovoljno govorio. Želio bih još samo jednom upozoriti na to da se liječenja mogu obavljati djelovanjem đavla, možda pod imenom izvanzemaljskih bića ili duhovnih vođa. Na to nas upozorava i sam Isus: "...jer će se pojaviti lažni mesije i lažni proroci, te će činiti tolike čudesne zankove da bi zaveli kad bi bilo moguće, i same izabranike". (Mt 24, 24) Jedan je posve drukčiji aspekt magične moći mnoštvo lažnih magičara, jednostavno zvanih šarlatanima ili varalicama, koji varaju ljude dajući im amajlije, vrpce ili vrećice. Ja sam sam spalio list papira na kome su bile napisane nerazumljive riječi i koji je bio omotan vrpcom, a stajao mali imetak! Kod mene je bio i čovjek koji je platio dvostruko za malu vrećicu s drangulijama koja ga je trebala osloboditi vreće nedaća.

Cigani. Vjerujem da je korisno reći nešto i o njima, jer se s njima uvijek iznova susrećemo. Ali ne bih ih želio trpati u isti lonac s vračarama iz karata i varalicama. Tu me sada zanima posve drugi aspekt, pri čemu bih se želio strogo družati činjenica. Jednom sam egzorcirao neku ženu opsjednutu đavlom. Ona je već dugo trpjela od raznih tegoba, ali nije pomišljala na to da bi one mogle biti đavolskog porijekla. Jednom je darivala neku Ciganku koja joj je tada rekla: "Gospođo, Vi ste bolesni, jer Vam je učinjem fetiš. Donesite mi svježe jaje". Žena ga je donijela i Ciganka joj ga je stavila na grudi, k tome izgovarala kratku molitvu na nepoznatom jeziku (romskom?) i zatim ga otvorila. Iz njega je izašla mala zmija. Nekoliko je mjeseci kasnije žena učinila neko dobro drugoj Ciganki koja je bila drukčijeg porijekla od one prve. I ta je Ciganka rekla gotovo iste riječi: "Gospođo, Vi toliko mnogo godina tako teško trpite, jer Vam je učinjen fetiš. Morate ga dati ukloniti. Donesite mi svježe jaje". Žena se ovaj put vratila u pratnji supruga. Ciganka je položila jaje ženi na grudi, izgovorila nekoliko riječi koje su zvučale slično molitvi, a zatim otvorila jaje i pojavio se čuperak dlaka.

Rimskom liječniku s kojim sam bio sprijateljen prišla je pri napuštanju bazilike St. Giovannija u Lateranu neka Ciganka koja je prosila milostinju. Na tom se mjestu mogu uvijek zateći Cigani. On je uzeo lisnicu u ruku i želio joj dati 1000 lira, ali je primijetio da ima samo novčanice od 10000 lira. Tako joj je dao jednu od tih novčanica. Ona ga je pogledala i rekla: "Veoma ste velikodušni prema meni, i ja želim Vama učiniti nešto dobro". Zatim mu je odmah rekla njegove bolesti, te da ih mora liječiti. (Liječnik je sigurno poznavao svoje vlastite tegobe, ali je kao liječnik zanemario sebe u tom pogledu). Ciganka mu je osim toga još rekla da je planirana prijevara na njegovu štetu, protiv koje mora nešto poduzeti. To je istinita priča.

Kako se mogu objasniti te činjenice? To nije lako. Čini se da neki Cigani imaju paranormalne moći koje su nasljeđivali od starih vremena iz narašataja u naraštaj. Ali to su ipak posebni slučajevi. Među Ciganima su veoma rašireni magija i svakakvi oblici praznovjerja. To im je stoljećima u krvi i to nasljeđuju s majke na kćer (time se uvijek bave žene).

Na kraju ovog poglavalja želio bih dati još jednu malu napomenu, naime da uvijek vreba neko iskušenje, za karizmetičare, za senzitivce, pa i za egzorciste (a koliko tek više za sve druge!). Iskušenje se sastoji u tome da se iskušavaju najbrži putevi liječenja. Time se odstupa od uobičajenih svetih sredstava i tako zapravo više ili manje nedragovoljno pada pod vlast magije. Najprije se primijećuje, da navedem samo jedan primjer, da se dobivaju odgovori ako se na mali tanjurić s vodom nakapa ulje i pritom izgovara ime. To je tada početak lanca magičnih postupaka. Vidio sam karizmatičare koji su se okrenuli magičnim postupcima, a zatim se opet vratili natrag. Ali to ne uspije svima. Vidio sam i svećenike koji su uspješno primjenjivali izvjesne metode,a da nisu bili svjesni kako se u stvari bave pravom magijom. Đavao je lukav i u svako doba spreman obećati sva kraljevstva ovoga svijeta ako se pred njim bacimo na koljena i obožavamo ga!


26 kol 2010 22:36
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Pepeljuga obrednika

Od svršetka II. Vatikanskog koncila prošlo je do danas već mnogo godina i različiti su dijelovi Obrednika bili po odluci koncila prerađeni. Jedini dio koji je još nepromijenjen i koji nosi natpis "U obradi" je dio koji se tiče egzorcizma. Već sam na drugom mjestu citirao iz odluka koncila i neću sada citirati tri govora pape Pavla VI. i četrnaest govora Ivana Pavla II. o toj temi, samo bih želio citirati jednu rečenicu Pavla VI., koja je sadržana u njegovu govoru od 15. studenog 1972. godine: "Tlo biblijskog i crkvenog nauka napušta onaj koji se protivi priznati njihovo postojanje (zlih duhova) ili koji načini od toga počelo, što nije u redu, budući da i oni, kao svaki stvor, imaju svoje porijeklo u Bogu, ili onaj koji ih proglasi pseudostvarnostima, umišljenom ili fantastičnom personifikacijom nepoznatih uzroka naših bolesti". A zatim još dodaje: "Đavao i njegov utjecaj na pojedinog čovjeka, na zajednicu, na čitavo društvo ili i na događaje, važno je poglavlje katoličkog nauka kojemu bi se trebala poklanjati veća pozornost, ali danas se to gotovo uopće ne čini".

U praksi se za mnoge današnje crkvene ljude sve riječi Biblije, predaje i crkvenog učenja o toj temi tako reći govore u vjetar. Bilo mi je rečeno da sam se u mnogim svojim člancima polemički očitovao o nekim "teolozima, nekim biskupima i nekim egzorcistima. Ali ne radi se pri tome o polemici, već jednostavno o tome da se iznese na vidjelo istina. Jer taj problem nije samo problem nauka, već prije svega pastorala. Dakle, on se tiče izravno biskupa koji ne postavljaju egzorciste i svećenika koji više ne vjeruju. Ne bih želio uopćavati, ali danas je đavao osobito aktivan, kako bi mučio ljude. A kad oni potraže egzorcista, naiđu na zatvorena vrata s natpisom: "U obradi".

Počet ću s teolozima. Luigi Sartori, jedan od najpoznatijih, piše: "Vjerojatno je da su se neka izliječenja do kojih je došlo po Isusu odnosila na živčano bolesne osobe, više nego na prave opsjednute". Takvo je mišljenje i loše i pogrešno. Evanđelje uvijek veoma točno razlikuje između izliječenja bolesnika i oslobođenja od đavla, između moći koju daje Isus, kako bi se izgonio đavao i moći, kako bi se liječili bolesni. Evanđelisti ne mogu označiti bolesti modernim stručnim izrazima, ali mogu veoma dobro razlikovati bolest od đavolske opsjednutosti. Onaj koji to ne može razlikovati je Luigi Sartori, ne evanđelisti. A vidjeli smo kakvo temeljno značenje u Kristovu djelovanju ima istjerivanje đavla. Kad su sedamdesetorica učenika željela izvjestiti o svojim iskustvima nakon što ih je Isus po dvojicu poslao da idu propovijedati, rekli su samo puni radosti: "Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime". A Isus je rekao: "Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba" (Lk 10,17-18). Tako ne čudi kad Sartori završava svoj članak tvrdnjom: "Čudotvorac Isus želio je prije svega izraziti moć ljubavi, želio je uspostaviti veze uzajamne simpatije, naklonosti, radi toga je činio čuda, a ne zato što je raspolagao svetim i tajnim moćima, kao magičar". (Famiglia Cristina 19/1989.) Ne, dragi teologu, Isus nije tražio simpatiju i nije imao tajne moći magičara. On je imao Božju svemoć i svojim je djelima pokazao da je Bog. Ali to su sitnice pri kojima se neki moderni teolozi ne zadržavaju.

Jedan drugi teolog, Luigi Lorenzetti, priznaje doduše da "vjernik ne može posve isključiti đavolski karakter nekih događaja", ali zatim brzo dodaje kako je "teško, ako ne i nemoguće u konkretnom slučaju potvrditi đavolsku nazočnost". Ako je to nemoguće, tada se ne može vjerovati ni u oslobođenja po Kristu, ni u ona koja su postigli apostoli božanskom moći koju im je prenio Krist. Onda nije bilo potrebno da Krist daruje svojoj Crkvi moć izgonjenja zlih duhova, onda su nepotrebni ni crkveni propisi o egzorcizmu, pa i sami egzorcisti. Ne, dragi teologu, tebi i teolozima poput tebe nije moguće u konkretnim slučajevima razlikovati postoji li đavolska nazočnost ili ne, jer na tom području nemate iskustva. Zato vama posve odgovara na kraju reći: "U većini slučajeva ne griješimo ako magično-demonsku prosudbu činjenica nadomjestimo prirodnoznanstvenim". (Famiglia Cristiana 39/1988.) To je kao kad bi se reklo: "Teoretski vjerujem u đavla, kako me ne bi smatrali heretikom, ali u praksi ne vjerujem, jer u praksi vjerujem samo u prirodne znanosti.


26 kol 2010 22:38
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
Ako tako misle ugledni teolozi, što trebaju misliti obični svećenici? Svakodnevno doživljavam da oni ne vjeruju u đavolski utjecaj na ljude. Katkad se ljudi krivnjom takvih svećenika predaju obmanama onih koji vjerujući u lakovjernost naroda žele brzo i lako zaraditi. Navodim primjer župnika iz Palerma, don Salvatorea Caionea, o kome je izvjestila "Famiglia Cristiana" 6/1989. On je pod motom "Fetiši ne postoje" smatrao sve smutnjom i stavljao u isti rang fetišiste, vračare iz karata i egzorciste (pa i one koje je u tu službu postavio biskup po crkvenim propisima). Nema sumnje da se mnogi ljudi daju prevariti. Ali sigurno nije pogrešno poučavati istinu. To su fine pojedinosti koje su zanemarili župnik Caione i oni koji šire te ideje, a da nisu svjesni osnovnih zabluda koje one sadrže.

Budući da se zabluda miješa sa istinom i da postoji toliko malo egzorcista, obraćaju se ljudi jasno magičarima, fetišistima i vračarama iz karata kojih ima sve više. A vjernike i svećenike nitko u tom pogledu ne poučava. Egzorcirao sam redovnicu koja je radi demonske opsjednutosti dospjela u veoma loše stanje koje se tijekom 10 godina sve više pogoršavalo. Pozvao sam k sebi njezinu predstojnicu i rekao joj da se liječnik ne poziva kad pacijent već umire, nego pri prvim znacima bolesti. Ta mi je glavarica odgovorila: "Vi ste u pravu, ali kod nas nije nikada o tim stvarima govorio neki svećenik". A zatim mi je ispričala od koliko je već svećenika (da se i ne spominju liječnici) ta sestra tražila savjet, ali nikom nije palo na um što bi mogo biti pravi uzrok bolesti koja nije reagirala ni na kakvo liječenje.

U svojim sam se člancima uistinu upustio u prepirku s nekim egzorcistima. Rekao sam kako nema pravog poučavanja egzorcista, kako u biskupijama više nema pravog nasljedovanja, tako da službujući egzorcist više ne može poučavati i uvoditi u tu službu novog egzorcista, svoga nasljednika. Stoga je razumljivo što ima egzorcista koji ne poznaju ni najosnovnije stvari. Monsinjor Giuseppe Ruata, kanonik u Torinu i koordinator egzorcista svoje biskupije, rekao je u jednom intervjuu za časopis Famiglia Cristiana (12/1988.) da je "demonska opsjednutost vremenski ograničena i traje samo nekoliko sati ili dana". On time pokazuje da mu manjka svako iskustvo na tom području. Izjavio je osim toga kako ni u jedne osobe od onih koje su mu se obratile, nije mogao ustanoviti znakove radi kojih bi se trebao provesti egzorcizam". Ja sam u četiri godine strahovito na****og rada (tako da sam sada prisiljen ponešto usporiti ritam rada) egzorcirao preko 8000 osoba. Od toga je šezdeset jedna osoba bila doista opsjednuta i sve su one već desetljećima bile u tom stanju. Sve sam ih poimenično ubilježio. Ima osoba koje već deset, petnaest i više godina dobivaju blagoslove i još nisu oslobođene.

Kritizirao sam i monsinjora Giuseppea Vigninija, penitencijara u stolnoj crkvi Firenze i egzorcista, radi četiri članka u časopisu u Toscona oggi (listopad i studeni 1988., siječanj 1989.). Ako neki egzorcist piše da su magija, crne mise, fetiši itd. "bezazleni postupci i plodovi sugestivnih fantazija", ako on ostaje pri tome da egzorcizam nije sakrament, već obično zazivanje i time poriče da je on sakramental, i ako naposljetku izjavi kako se egzorcizam praktično više ne bi trebao provoditi, tada mu se uza sve poštovanje može reći: "Dragi moj sine, ili se informiraj ili potraži sebi drugo zanimanje".

Poznajem egzorciste koji čak ni nemaju Obrednik. Oni ne znaju ni propise za egzorcizam ni odgovarajuće molitve koje se moraju izgovarati. Imaju samo loš i nepotpun prijevod egzorcizma pape Lava XIII. i ograničavaju se na to da ga pročitaju. U svjetskom je tisku pobudio veliku pozornost slučaj Anneliese Michel iz Klingenberga na Majni (Bavarska), dvadesetčetverogodišnje djevojke koja je ljeti 1976. godine umrla poslije dugog niza egzorcizama. Ta je vijest izazvala zaprepaštenje i zbog toga što su dvojica svećenika koji su provodili egzorcizme bili prijavljeni i podvrgnuti kaznenom postupku. Informacije koje su se dobivale iz novina dale su naslutiti da su dvojica svećenika shvatila suviše lakovjerno da pred sobom imaju prave đavolske opsjednutosti. Isto se tako činilo da su se egzorcisti previše oslanjali na iskaze djevojke, iako su uvijek radili u nazočnosti roditelja i uz njihovo odobrenje.

Tada je izašla knjiga Kaspara Bullingera (Anneliese Michel, Altotting 1983.) koja se veoma temeljito bavi činjenicama u vezi s tim slučajem. U njoj se obojica potpuno opravdavaju i objašnjava se kako su svi ozbiljno shvatili taj zadatak, kako biskup koji je odobrio egzorcizme, tako i dvojica svećenika. U knjizi se točno opisuju i razlozi za smrt te djevojke, da je ona umrla neovisno o danim joj sakramentalima. Taj je sudski proces u svakom slučaju pridonio tome da su se svećenici bojali preuzimati svoj zadatak kao egzorcista. (Najnovija knjiga o slučaju Michel potječe od Amerikanke prof. dr. Felicitas Goodman sa sveučilišta Ohio: Anneliese Michel i njezini demoni (Stein am Rhein 1992., 2. izdanje. Autorica dolazi poslije analize tonskih zapisa do zaključka da je tu postojala prava opsjednutost).


26 kol 2010 22:40
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
---------
Post Re: Izvještaj rimskog egzorcista
I na kraju dolazimo do biskupa. Da, istina je da sam se i s biskupima upustio u prepirku, jer ih volim i želim spas njihovih duša. Kanonsko pravo ne uzima u obzir krivnju propusta u službi. Ali pri Posljednjem sudu predbacuje nam se nepopravljiv grijeh propusta, kao što piše u Evanđelju po Mateju (Mt 25, 41-45).

Još se dobro sjećam televizijskog intervju jednog poznatog nadbiskupa od 25. studenog 1988. On je ostavio dojam kao da se hvalio kako još nikada nije provodio egzorcizme i još nikada postavljo egzorciste. Tada je srećom neki stručnjak razložio kršćansko stajalište.

Ja sam sastavio zbirku odgovora što su ih biskupi dali ljudima kojima sam savjetovao da se obrate svom biskupu prije nego što s njima utanačim termin. Ne želeći uopćavati, moram reći da ti odgovori ne služe na čast talijanskom episkopu. Evo nekoliko najčešćih odgovora: "Ja načelno ne postavljam egzorciste". "Ali zar vi još vjerujete u te stvari"? "Nisam našao nijednog svećenika koji bi bio spreman preuzeti taj zadatak. Potražite drugdje". "Ja ne postavljam egzorciste i ne provodim egzorcizme, jer se bojim. Što bih učinio kad bi se đavao postavio protiv mene"? "Volio bih znati tko vam je utuvio u glavu takvu besmislicu". - I tako bih mogao nastaviti. Posljedica je svakog od tih odgovora velika duševna bol onih koji mole za savjet. Ne znam osjeća li takvu bol i biskup koji tako odgovara. U većini se slučajeva radilo o osobama koje su biskupu priopćile da ih je već egzorcirao pater Candido koji ih je upozorio na to da bi im trebalo još egzorcizama. Dakle, dijagnozu je praktično već postavio veoma mjerodavan i poznat egzorcist.

Nikako ne bih želio uopćavati. To što sam ja egzorcist zahvaljujem razumijevanju i poticaju kardinala Polettija. Vjerujem da svaki egzorcist može iskazati takvo priznanje svom biskupu. Ali nedostatak egzorcista posve jasno pokazuje premali interes na tom području.

Promatram li i druge europske zemlje, moram reći da tamo vlada još gore stanje nego u Italiji. Egzorcirao sam osobe koje su došle iz Njemačke, Austrjie, Francuske, Švicarske, Engleske, Španjolske. Sve je njih privukao dobar glas što ga je uživao pater Candido da dođu baš u Rim i tada su bili upućeni njegovim učenicima. Ali svi su potvrdili da u svojoj zemlji nisu mogli naći egzorcista. Neki mi je Švicarac jamčio da je telefonirao svim katoličkim biskupima, ali je posvuda dobio negativne odgovore. Ne želim tvrditi da u tim zemljama uopće nema egzorcista, ali ih je bez sumnje teško pronaći. S druge strane nije baš zabavno samo radi egzorcizma doći izdaleka u Rim.

Ostajem pri slijedećem: u inozemstvu je stanje još gore nego u Italiji. Evo tipičnog primjera: moja su subraća u Sjedinjenim Američkim Državama željela prevesti knjigu Il diavolo monsinjora Balduccija. Ali da bi dobili dozvolu za tisak bili su od biskupijskog revizora primorani da iz teksta ispuste slučajeve u kojima je riječ o đavolskoj opsjednutosti. Vidljiva je proturječnost takvih naloga: osim dokaznih povijesnih činjenica radi se o praktičnoj primjeni načela prikazanih u knjizi. Ovakvo držanje je uobičajeno, općenito se priznaje postojanje zlih duhova, ali se ono u svakom konkretnom slučaju odbacuje.

U nekih evangelističkih Crkava stvari stoje drukčije. U Rimu isto tako postoje i takvi koji taj problem uzimaju vrlo ozbiljno, koji vrlo brižljivo ispituju slučajeve i ukoliko dođu do spoznaje da postoji đavolska nazočnost, tada egzorciraju s vidljivim uspjehom. Jasno je da svi koji vjeruju u Krista, a ne samo katolici, imaju moć izgoniti zle duhove u njegovo ime. Ne smijemo biti ljubomorni, već se moramo držati Evanđelja. Isus je ukorio apostole kad mu je Ivan rekao: "Učitelju, vidjesmo jednoga gdje izgoni zle duhove u tvoje ime, jednoga koji nas ne slijedi, i htjedosmo mu zabraniti, jer nas nije slijedio" (Mk 9,38).

Članovi pokreta obnove "Rinnovamento" upozorili su posebno na tu činjenicu i poticali molitve oslobođenja. To su molitve koje su formulirane po posve određenim kriterijima, ali su veoma učinkovite. Kardinal Leo Suenens napisao je knjigu upravo s nakanom širenja tih molitava: Erneuerung und Machte der Finsternis (Salzburg 1983.), s predgovorom kardinala Josepha Ratzingera. Suenenes piše: "Na početku su mnogi katolici koji su pripadali Rinnovamentu otkrivali praksu oslobođenja kod kršćana druge tradicije, prije svega iz okruga slobodnih Crkava ili pentekostalaca, a knjige koje su oni čitali ili još čitaju dolaze velikim dijelom iz tih krugova. Samo što u toj literaturi vrvi od đavala i njihovih pristaša, od njihove strategije i sredstava djelovanja. U katoličkoj je Crkvi to polje neobrađeno, a naš pastoral nema za to smjernice koje su prilagođene našem dobu".

O tome ću govoriti u slijedećem poglavlju. Ali pravilno je učiti od onih koji se više drže Evanđelja. Mi smo katolici i na tom području, kao i u poznavanju i širenju Biblije, zapali u veoma nepovoljan položaj u usporedbi s nekim evangelističkim Crkvama. Neću se umoriti ponavljati: racionalizam i materijalizam su iskvarili jedan dio teologa, što ima velik utjecaj na biskupe i svećenike. A za to plaća Božji narod. U Italiji poznajem samo jednog biskupa koji je egzorcist. I znam za najmanje dva egzorcizma što ih je proveo sadašnji papa. Veoma bih se radovao kad bih saznao za još takvih slučajeva. Naposljetku bih želio reći da bih ovom knjigom volio između ostalog doprinijeti tome da se u katoličkoj Crkvi opet uspostavi egzorcistički pastoral. To je izričita zapovijed Gospodinova i neoprostiv je propust ako se ona ne posluša. To će biti tema slijedećeg poglavlja.


26 kol 2010 22:41
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 48 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron