Sada je: 22 vel 2018 02:38.





Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
 Ja se ne nadam, ja vjerujem! 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik

Pridružen/a: 15 ožu 2009 12:38
Postovi: 236
Lokacija: Zagreb
Spol: muško
Post Ja se ne nadam, ja vjerujem!
U svoj dom u varaždinskom mjestu Visoko u župi Presvetoga Trojstva vratio se dvadesetšestogodišnji Tihomir Jelušić nakon duge hospitalizacije u Kliničkoj bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu. Iscrpljen, nakon šest operacija, zračenja i kemoterapija zbog zloćudnoga tumora debeloga crijeva, ali snažan duhom, čeka novu operaciju.
Prije godinu dana Tihomir je pun entuzijazma počeo pisati svoj diplomski rad na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, sve dok jednog dana nije život okrenuo novu stranicu. »Nakon osnovne škole upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a ujedno sam pristupio i u sjemenište na Šalati u kojem sam proveo gotovo četiri godine. Nakon srednje škole želja mi je bila studirati geografiju. Ipak, odlučio sam se za teologiju, što je, smatram, jedan od važnijih trenutaka u mojem životu. Kao mladić još u srednjoj školi bio sam 'buntovan', kako bi neki rekli, a ja bih rekao da sam zapravo bio neshvaćen jer sam oduvijek bio osjetljiv na nepravdu, zbog čega sam često bio na 'piku' nekih odgojitelja. Kako sam krenuo na fakultet, odjednom sam se iz jednoga zatvorenoga sustava našao među ljudima i moram priznati početak je bio zbunjujući. No brzo sam se prilagodio, počeo sam živjeti kao podstanar i to razdoblje je bilo iznimno teško. Moji roditelji nisu bili u mogućnosti financirati moje školovanje pa sam se školovao sam radeći razne teške poslove preko studentskoga servisa. Unatoč radu, stigao sam obavljati svoje fakultetske obveze. Kad pogledam unatrag, ponekad mi nije jasno kako sam to sve uspio. No na život sam oduvijek gledao kao na veliku borbu u kojoj moraš uložiti čitavoga sebe da bi uspio doći do cilja«, promišlja Tihomir.

Strah od gubitka dragih osoba

No onda su slijedili problemi koji su se najprije očitovali u poremećajima u probavi, krvi u stolici, jakim bolovima u leđima, koje su liječnici pripisivali hemoroidima, išijasu i smatrali da su to tek bezazleni simptomi. Iako je Tihomir zbog tegoba svaka dva do tri tjedna bio kod liječnika jer je trpio jake bolove, vjerojatno zbog njegovih godina liječnici nisu njegovo stanje smatrali ozbiljnim. »Prve simptome osjetio sam godinu dana prije dijagnoze, no nitko nije to uzimao kao nešto ozbiljno, iako sam osjećao da je riječ o nečem ozbiljnijem od hemoroida. Bolovi su bili sve jači. Pojavila se i oteklina, no nitko ništa nije poduzimao sve dok nisam nakon ne znam kojega odlaska k liječniku došao vrlo ljutit i rekao da tako više ne mogu živjeti«, prisjeća se Tihomir. Nakon toga liječnica ga je poslala na pretrage, nakon kojih je potvrđena dijagnoza zloćudnoga tumora debeloga crijeva. »Budući da sam bio spreman na tu dijagnozu, prihvatio sam je relativno mirno, nekako poput obične prehlade. Međutim, kasnije kad sam se susreo s djevojkom i roditeljima pred samu operaciju, preplavile su me emocije. Počeo sam gorko plakati jer se pojavio strah, strah od gubitka, no ne strah da bih mogao umrijeti, već strah što bih u tom slučaju izgubio sve osobe koje volim«, prisjeća se. Ipak, nakon toga krenuo je optimistično naprijed trudeći se biti utjeha drugima oko sebe jer je smatrao da je njemu trebalo manje utjehe. »Svima je bilo teško, najviše roditeljima koji su prolili suza i suza. Majka još ni danas ne prihvaća jednim dijelom činjenicu da sam obolio i ponekad s njom pustim suzu da malo olakšamo jedno drugomu. Međutim, s vremenom sam prihvatio svoje stanje i krenuo prema cilju ozdravljenja. Jako mi je smetalo da me ljudi žale, a mislim si poradi čega!? Bolestan sam malo teže, ali ja sam sebe ne žalim jer to je život i mogao je na mom mjestu biti bilo tko«, zaključio je.

»Molio sam se i svađao se s Bogom«

Slijedila je operacija, a nakon mjesec dana i kemoradioterapija. Nakon tri ciklusa terapije stanje se zakompliciralo, tako da je crijevni sadržaj izlazio van na mjestu rane ispod trtice. Nakon toga bilo je još komplikacija poput zapletaja crijeva i novih operacija. Sve to oslabilo je Tihomira jer nije mogao jesti, samo je dobivao infuziju. Bio je »kost i koža«, ležao je prikopčan na cjevčice. Nije mogao ležati na boku ni na trbuhu, samo na leđima, i imao je jake bolove, koje je teško podnosio. O tim danima Tihomir svjedoči: »Slabo sam spavao i bio sam pomalo nervozan i 'sit svega'. U tim trenutcima samo sam želio da bol nestane. Molio sam se Bogu, svađao sam se s Bogom. S vremenom se bol smanjila na podnošljivu razinu i tako nakon gotovo 40 dana boravka u bolnici otpušten sam na kućnu njegu, da se oporavim fizički i psihički. Budući da sam otpušten iz bolnice tjedan prije Božića, blagdane sam proveo kod kuće među svojom obitelji jednako kao i svake godine. Jedini nedostatak je bio što nisam mogao uživati u nekim delicijama, no nije mi previše smetalo.«

Tihomir ističe važnost medicinskoga osoblja u liječenju i oporavku pacijenata te povjerenja u one koji sudjeluju u liječenju. »Susret s medicinskim osobljem u bolnici bio je srdačan i profesionalan. Stoga sam imao povjerenja jer da nisam, ne bih ni pristao na liječenje niti da me tretiraju. Oni su u toj cijeloj priči važni. Ako svoj posao shvate kao poziv, a ne samo kao zanimanje, onda se radi o vrhunskim sestrama i doktorima i to olakšava boravak u bolnici, koji je sam po sebi težak i naporan, a još ako se uzme u obzir hrana koja je nejestiva, onda je još na****ije«, rekao je Tihomir.

Bolest je donijela nove spoznaje

Osim teške bolesti koja ga je snašla, Tihomiru dodatno otežava situaciju financijsko stanje njegove obitelji. O Tihomiru se brinu roditelji koji žive od jedne invalidske mirovine i skrbe o još dvoje djece, Tihomirovoj sestri srednjoškolki i bratu koji je tek počeo raditi. Majka je radila u novomarofskom »Lewisu«, koji je propao te je ostala bez posla, a otac je nakon desetak operacija karcinoma mjehura završio u invalidskoj mirovini. Jedva su podnijeli dosadašnje financijske izdatke i teško nalaze sredstva koja su vrlo potrebna Tihomiru u liječenju kao što su kreme za njegu, sokovi i druga pomoćna ljekovita sredstva. Zbog toga je obitelj potpuno financijski iscrpljena.

Promišljajući o životu, Tihomir ističe: »Kad se osvrnem, bilo je i još je uvijek teško. U budućnosti slijedi nova operacija i ako me pitate bojim li se, ne, ne bojim se. Jedino se bojim boli nakon operacije. Nitko nije siguran od bolesti, nesreće i slično. Ima ljudi koji dođu do kraja bez problema, a ima i onih kojima je put težak i trnovit. Zato treba uzeti svoj križ, vjerovati, boriti se, biti pozitivan i sve će biti bolje i lakše. Život je donosio svakakve priče i mijenjao me. Uvidio sam neke stvari za koje bih prije mislio da su vrijedne, a danas ih ne doživljavam tako. Smiren sam i jednostavan, bez opterećenja prema nebitnim stvarima«, opisuje svoje stanje Tihomir. Nadalje navodi da bolest i teško životno stanje donose nove spoznaje o prijateljstvu i drugim ljudima: »U životnim teškoćama čovjek uvidi tko mu je zapravo prijatelj i komu je stalo. Tu su i dobri ljudi koji su beskompromisno pomogli nekim darom i olakšali bar malo stanje u kojemu se nalazimo. A najvažnije – tu je Bog. Mnogi bi ga krivili za to što se dogodilo, no ni u jednom trenutku nisam iskazao ljutnju prema Bogu, da bih ga krivio i optuživao za moje stanje. Bilo bi nepromišljeno reći da je to Božje djelo jer uvjeren sam da je Bog čista dobrota. Mnogi mi kažu da se nadaju, no ja se ne nadam, ja vjerujem jer vjera spašava, a ne nada. Stoga je snaga vjere važna i ne smije si čovjek dopustiti da klone bez obzira koliko teško bilo. Treba se staviti u Božje ruke i imati povjerenje u Boga«, zaključio je Tihomir.

Preneseno iz Glasa koncila


12 vel 2015 21:19
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik

Pridružen/a: 15 ožu 2009 12:38
Postovi: 236
Lokacija: Zagreb
Spol: muško
Post Re: Ja se ne nadam, ja vjerujem!
Imam divnu obitelj! Majku koja bi ucinila i najluđe stvari za mene, oca koji je uvijek tu dok ga trebam, sestru koja ponekad bude dosadna, ali uvijek pomogne, brata koji zivi u svom svijetu i koji je uvijek spreman na svaki kompromis, tetu Maricu i teca Ivana koje smatram drugim roditeljima i koji su u svakom trenutku podrska i pomoc i bez kojih bi svih ovih godina bilo puno teze, sestricnu koja je na svoj nacin posebna, tetu Bozu i tetu Meri koje dođu u posjetu i razgovor i meni najdrazu Evu koju obozavam i koja je sve vrijeme uz mene...tu su i ostali, od Goge, Mihaele... i svih dobrih prijatelja i dobri ljudi koje poznajem ili ne poznajem, ali tu su...
I mozda sam ponekad i nekog povrijedio izjavom ili necim slicnim no to mi nikad nije bila namjera jer volim svoju obitelj i sve bih dao za njih stoga eto ako se tko ikad nasao uvrijeđen ili povrijeđen zbog mene neka mi oprosti...
Zaista vas VOLIM svim srcem!



12 vel 2015 21:21
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik

Pridružen/a: 15 ožu 2009 12:38
Postovi: 236
Lokacija: Zagreb
Spol: muško
Post Re: Ja se ne nadam, ja vjerujem!


Tihomir Jelušić je student pete godine teologije, rodom iz Visokog, koji se u zagrebačkoj bolnici oporavlja nakon šeste operacije i sa dvije stome. Već se godinu dana bori za život.
Zloćudna bolest debelog crijeva, operacija, zračenja i kemoterapije, a onda paralitički zapletaj crijeva i nova operacija... Dani ležanja isključivo na leđima s otvorenom ranom na trtici, sa kolostomom i ileostomom, prikopčan na cjevčice...
Tihomir je studirao uzdržavajući se radom preko studentskog servisa. Radio je najteže fizičke poslove, a uz sve to bio aktivan u Prvoj hrvatskoj udruzi roditelja djece oboljele od malignih bolesti koju je osnovao pjevač Ivica Pepelko. Roditelji mu nisu mogli mnogo pomoći jer mu je otac u invalidskoj mirovini, majka nezaposlena, sestra gimnazijalka, a mlađi brat tek je nedavno uspio naći privremeni posao. I kad je počeo pisati diplomski rad, pojavila se bolest, uslijedile operacije, terapije... Sve je to Tihomir junački podnio hrabreći sve one koji su ga posjećivali: „Ja vjerujem u ozdravljenje! Morate vjerovati u to, a ne nadati se!“
Tihomir je na odjelu Kirurgije KBC-a Sestre milosrdnice. Možete ga posjetiti i tamo ili, kad bude otpušten na kućnu njegu, u Visokom. A ako možete odvojiti koju kunu – možete uplatiti na njegov račun HR9123900013290844871, model 00, poziv na broj 3290844871, sa naznakom „Pomoć za Tihomira“. Hvala vam!


12 vel 2015 21:39
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik

Pridružen/a: 15 ožu 2009 12:38
Postovi: 236
Lokacija: Zagreb
Spol: muško
---------
Post Re: Ja se ne nadam, ja vjerujem!
Zvonimir Guć na Facebooku:

Drage prijateljice i prijatelji!

Obraćam vam se sa hitnom i žarkom molbom! Naime, Tihomir, moj kolega s faksa zadnjih je godina obolio od strašnog karcinoma s kojim se bori već dosta dugo. Stanje nije nimalo dobro.

Stoga vas molim da stavite Tihomira u svoje molitve, da Bog, Nebeski Liječnik, po zagovoru arkanđela Rafaela, sv. Roka i svih svetih blagoslovi njegovo tijelo, srce i duh, da mu ublaži boli i patnje, da se proslavi po svojemu svetom Imenu i po dubini svoje beskrajne ljubavi te da ga spasi!

Ovo je možda kušnja za sve nas i našu vjeru, stoga molite, jer: "Mnogo može žarka molitva pravednikova." (Jak, 5,16) I proslijedite ovo svim ljudima dobre volje, neka mole da se Gospodin proslavi!

Hvala vam!


18 srp 2015 13:08
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron