Sada je: 19 stu 2019 01:55.





Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 
 Najteža kazna 
Autor/ica Poruka
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2761
Spol: žensko
Post Najteža kazna
slika

Najteža kazna


Umro neki carinik, koji se nije baš previše bojao Boga, ali jest ljudi pa im je vjerno bio na usluzi. Nije baš previše vjerovao ni u priče o raju i paklu, samo bi na najveće blagdane pokatkad, iz običaja, zalutao u crkvu, ali ponekad bi mu na um padala misao kako je neki Matej, također carinik, našao milost kod Boga pa je i on, za svaki slučaj, polagao nadu u taj primjer. I tako se našao pred nebeskim vratima. Bila su neobična, potpuno drugačija od tradicionalnih priča, ali ipak tu je bilo sve kako se...

pripovijedalo. Pred vratima sjedi sveti Petar, a njemu zdesna anđeo s vagom, na kojoj su već bila postavljena njegova djela. Kad ugleda kako je vaga obilno pretegnula ulijevo, zahvati ga tako silan strah da htjede pobjeći, ali ga za crno-bijelu haljinu zgrabi sveti Petar i reče mu:

– Čekaj! U kraljevstvo nebesko svakako nećeš, ali vječni život još nije zatvoren za tebe. Nažalost, ni nebeska evidencija nije uvijek najažurnija. Prisjeti se! Možda nam je promaklo koje tvoje dobro djelo!

Carinik se naprezao, ali nije se ničega sjetio. Petar ga tada pogleda zamišljeno, pa reče:

– Gledaj. Kad anđeo podigne onu ružnu stvar s udovicom, vaga se izravna. Što se zapravo tada dogodilo?

Carinik se opet nije ničega sjećao.

– Zar si zaboravio ženu što se vraćala iz inozemstva i nosila sa sobom neke stare stvari, a ti si je ne samo izmučio nego joj i carinu naplatio na neku prastaru peglu?

– Ah, to – sjeti se. – Pa mislim da tada baš i nisam bio zao koliko sam kanio. Njezin sin me je izvrijeđao kao nitko ni prije ni poslije, ali sam se svladao i strogo se držao propisa.

– E to je novost. Ovdje je zapisano samo to da si bio nepošten prema udovici.

– Zar je bila udovica? – iskreno se začudi carinik.

– Pa sad, dobrih djela nemaš, samo olakotne okolnosti.

Gleda Petar vagu pa carinika, a onda se zbunjeno počeše po glavi pa reče:

– Što ću s tobom, čovječe. Nisi ni za pakao, ni za raj, a čistilište je već prepuno. Kamo da te stavim?

– A Matej? – bubne carinik.

– Ah, još nisam sreo carinika koji se nije pozvao na Mateja. No dobro, neka ti bude: Na zemlji si služio na granici, pa hajde i sada neko vrijeme na granicu.

– Na granicu? – začudi se carinik. – Zar i u nebu postoji granica?

Ali sveti Petar, pljesnuvši rukama, samo reče: – Sljedeći!

A carinik se istog trena nađe negdje gdje nije bilo ničega. Samo neko sivilo, oblaci, pustoš.

– Gdje sam! – viknu iz sve snage.

– Na granici! – odjeknu sa svih strana.

– Što je granica? – opet će carinik.

Ali više nije bilo nikakvog odgovora.Carinik se spusti na meki oblačak i sjetivši se svoga zemaljskog posla pomisli kako bi ga bio bolje radio da je znao gdje će završiti, kad u taj čas odjeknu glas oko njega:

– Tako čini sada i bit ćeš spašen!

– Ali što? Kako? – zausti on.

No nitko mu više nije ništa odgovorio. Uzalud je vikao, molio i kumio. A vikao je dugo, toliko dugo da se od vike umorio, pa je legao i odspavao. Sanjao je da je na zemlji na svom radnom mjestu, ali putnici su samo neke stare žene, udovice koje pružaju suhe ruke prema njegovu vratu želeći ga zadaviti. Probudio se vrišteći da nije njihov. Dan kao da se gubio, a noć spuštala. Osamljen u pustoši polumračja odluči pronaći nekoga ili nešto, bilo što samo da više nije sam. I zaputi se beskrajnim prostranstvima. Teturao je lijevo i desno, lutao dugo, čas se mračilo, čas opet odmračivalo. I strah i tjeskoba, i užas i žalost, ali i kajanje smjenjivali su se u njemu poput slučajno umontiranih idiličnih scena u neki horor. I najednom snažno poželi da bude dan.

– Bože, daj da barem imam to, svjetlo. I poče lijeno svanjivati. A onda mu neki tihi glas šapnu:

– Kreni desno. Tamo je istok, početak svega.

Hodao je dugo. Tko zna koliko. Vrijeme mu više nije ništa značilo. Sada je samo grozničavo slijedio nadu: početak svega. Nije se više ničemu čudio, ni ponekoj zvijezdi koja bi katkad zasvjetlucala na polumračnom svodu, ni rijetkim suhim grmovima koji su iznicali iz oblaka i nakon kratkog blijedog bljeska nestajali kao zvijezde padalice. Naprijed, naprijed, na početak, ponoviti život, sve je uzburkanije ponavljala njegova nutrina. I kad mu se napokon učinilo da je vrijeme za odmor, ugleda u daljini nešto kao ljudsku priliku kako tetura prema njemu. Carinik živnu i potrči ususret neznancu, ali prije nego što je uspio reći ijednu riječ, zaprepasti se. Ne, to nije bio čovjek nego kostur s tragovima kože, kao netko tko je ustao s polja mrtvaca. U prvi mah zahvati ga silan strah i okrenu se da pobjegne, ali tada zabugari neznanac:

– Čovječe! Gdje si dosad? Zar su zaboravili da ovdje stražarim od postanka svijeta? No, sad ću konačno doći pred Njegovo lice i odmoriti se…

Carinik se najednom nasmije kostima koje su govorile. Htjede im i sam nešto reći, ali se neznanac tako brzo gubio iz njegova vida da je nestao s horizonta dok je on smislio samo prvu riječ koju će mu uputiti.I tada kao da poče shvaćati. Najteža je kazna ne biti u Njegovoj blizini.


27 ruj 2012 13:15
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
---------
Post Re: Najteža kazna
[aplau] [aplau] [aplau]
Što reći osim [aplau] [aplau] [aplau]


27 ruj 2012 14:27
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron