Sada je: 25 kol 2019 13:55.





Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 
 Pomaganje - može li bezuvjetno biti pozitivno? 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik

Pridružen/a: 17 kol 2012 01:02
Postovi: 9
Spol: muško
Post Pomaganje - može li bezuvjetno biti pozitivno?
Pozdrav svim čitateljima.

Pretpostavka problema je traženje određenog, egzaktnog rješenja odnosno postupanja pojedinca, a ne opravdavanje općenitošću problema odnosno njegovom teoretskom zavisnošću o konkretnoj situaciji koja bi dovela do zaključka da problem ne postoji ili ga nema smisla rješavati. Sve što činimo u životu polazi od konkretnih ideja koje se s tek vremenom i neprestanom rutinom mogu smatrati uobičajene, opće prihvaćene ili podrazumijevane, sve ostalo spada pod "problem nije riješen, samo zanemaren".

Za početak izuzmemo jednog pojedinca iz društva koji potaknut idealima vjere i potrebom da krene stopama pravog vjernika odluči činiti najbolje za svoje bližnje. Jednostavnosti radi neka se radi o brojčano ograničenom društvu od 100 ljudi (istaknuti pojedinac i 99 preostalih društveno prosječnih osoba, odnosno nasumično izabrani iz neke velike zajednice, npr. cijele Hrvatske). Osim iznimne dobrote i ljubavi koje pojedinac gaji prema ostalima, on zna daleko više od ostalih pojedinaca zajednice (bitno je da to znanje nije ono nedokučivo, dakle nije nužno prirodni talent, nego je stečeno radom i naporom i svi preostali članovi zajednice sposobni su steći to znanje - naravno netko brže od tog pojedinca, a netko nešto sporije).On može brinuti o sebi i zarađivati hranu za svoj život, no preostali pojedinci nisu tako sposobni poput njega i puno manje stjeću, a neki su na rubu egzistencije(ali neće umrijeti ili slično - to je rezultat njihove lijenosti u pravilu).
Pojedinac zbog svog iznimnog obilja koje je stekao svojim radom odluči sve učiniti jednakima te će sve svoje podijeliti tako da svi imaju jednako. U ovom slučaju neka simbol posjedovanja bude kruh i neka potreba za preživljavanjem dnevno iznosi 1 kruh, i svi preostali imaju prihode između 1-2 kruha po danu (oni s 2 kruha si mogu priuštiti i nešto više od hrane poput odjeće i slično...). Nakon podjele prihodi svih iznose 3 kruha uključujući i iznimnog pojedinca koji je prema tom računu imao ekstremno više od drugih prije podjele (dakle više od 100 kruhova po danu, ali je on i radio toliko puta više tijekom života - svi prihodi su pravedno raspodijeljeni).
Pojedinac je učinio iznimno dobro djelo, jer je svoj trud iz ljubavi razdijelio na one koji su se manje trudili kako bi im olakšao životne teškoće i jer su ga neki molili za pomoć. Iako im je nudio i obrazovanje, oni su ga odbili i tako odbili posjedovati više, a istovremeno bili nesretni što nemaju više (oni npr. nisu vjernici i ne teže kršćanskim idealima, robovi su lijenosti).
Prvi problem koji je dosta čest u ljudi jest da, iako su nam često moralni ciljevi i dobronamjernost na prvom mjestu, teško je podnositi neravnopravnost da netko tko ne želi raditi ili se truditi ima jednako kao i netko tko znoj lije i sve ulaže kako bi drugima pomogao. Hipotetski taj problem je rješiv, odnosno hipotetski taj pojedinac je toliko izniman da je u potpunosti predan u molitivi i vjeri i tada je sve moguće; on uspije izdržati cijeli život trudeći se, pozitivno misleći o cijeloj situaciji uživajući u milosti koja mu je dana jer je u poziciji da može dijeliti (on pronađe snage u vjeri kao i u sreći drugih). S njegovoj stajališta njegovo djelovanje je u potpunosti nesebično, savršen čin bezuvjetnog davanja i ljubavi, zapravo mislim da bi to bio vjerski ideal ljubavi opisane u Bibliji. Kada bi se ocjenjivao taj čin na skali od 1 do 100, pojedinac bi taj postupak po pitanju pozitivnosti mogao ocjeniti sa 100 jer izvire iz potpune predanosti i ljubavi.
S druge strane preostale ljude zajednice čine "prosječni ljudi" što uključuje nevjernike, dakle ateiste; često ljude s u potpunosti materijalističkim pogledom na svijet. Oni su se našli u opisanoj situaciji i pod pretpostavkom opće lijenosti(što je ekstremno česta pojava, svi teže da rade manje, a dobiju više) oni primjećuju da oni koji su imali 1 kruh sad imaju 3 kruha kao i oni koji su imali 2 kruha imaju isto 3 kruha. Ubrzo bi se javila društvena težnja da svatko radi sve manje i manje da njihova početna zarada kruha po danu biva sve manja i manja, jer u potpunosti je svejedno zbog iznimnog pojedinca koji uvijek svoje posjedovanje raspodijeli tako da svi imaju jednako. Tijekom životnog vijeka velika je vjerojatnost da bi dobar dio zajednice u potpunosti odustao od rada, a izuzetni pojedinac bi se svejedno nad njima sažalio i oni bi imali jednako kao i ostali koji nešto znaju raditi.
S vremenom izuzetni pojedinac bi preminuo u ovom materijalnom životu i na svijetu bi ostala preostala zajednica onih koji su se naslanjali na rad ovog pojedinca. Pojavila bi se ekstremna neimaština, većina više ne može niti preživjeti, jer sada je prosjek stjecanja 30 kruhova po danu, a njih je 99. Vrlo vjerojatno bi to rezultiralo kaosom, ratom, sukobima i ekstremnim negativnostima kojih ne bi bilo da nije bilo iznimne velikodušnosti izuzetnog pojedinca. Svi bi živjeli znatno lošije, ali nakon njegove smrti barem ne bi bilo ubojstava, razbojstava i ostalih sličnih ponašanja karakterističnih za vremena velikih kriza, neimaštine i nemogućnosti ostvarivanja osnovnih egzistencijalnih potreba. S ovog stajališta ocjena čina izuzetnog pojedinca se čini daleko daleko manjom od 100, jer ne samo da je sebi otežao život za koji se trudio nego je doveo do pojave velikog zla među ljudima opraštajući im i zanemarivajući njihovu lijenost.
Nakon ovog razmatranja izuzetni pojedinac prije nego što napravi ravnopravnu podjelu uvidi buduća zbivanja, zaprepašten do čega bi dovelo njegovo bezuvjetno davanje, odluči pokušati iskoristiti svoja dobra na najbolji mogući način na koji umije. Kako bi ljudi mogli preživjeti, (sposobni jesu, no potrebna im je volja) on im mora prenijeti i svoje moralne vrijednosti koje će za početak dovesti do stjecanja boljih uvjeta života, a time i do boljih odnosa nakon njegove smrti. Drugim riječima on NE smije pomagati onima koji će iskorištavati njegovu dobrotu, jer će ti ljudi zatim težiti smanjivanju svojega rada odnosno truda i time biti podložniji razbojstvima i i nehumanom ponašanju poslije njegove smrti zbog nemogućnosti samostalnog osiguravanja stalnih egzistencijalnih potreba. Ne dajući im bezuvjetnu podršku i ne dijeleći s njima svoje posjedovanje, on ih primorava da promijene svoje loše načine života, a istovremeno brani živote ostalih članova zajednice nakon njegove smrti.
Nakon dužeg razmišljanja izuzetni pojedinac odluči da će pomoći svakome tko ga zatraži pomoć ili se nađe u situaciji u kojoj mu je pomoć potrebna, ali samo jednom. Nakon prvog puta sljedeća pomoć će ovisiti o tome javlja li se promjena u želji, motivaciji ili trudu potpomognutog pojedinca. Ukoliko se ona ne pojavi, svaka daljnja pomoć odvodi tog pojedinca u neimaštinu i stvara ga prijetnjom prema ostalim članovima zajednice.

Međutim, meni osobno princip psihološkog proučavanja drugih ljudi, njihovih reakcija i promjena u ponašanju djeljuje vrlo nepouzdano što znači da se izuzetni pojedinac kocka i da njegova dobronamjernost može biti izuzetno loša, a drugo djeluje izrazito nehumano i teško je ne pomoći nekome kome je pomoć potrebna, iako si sam ne želi pomoći.

Dakle u predstavljenom poprilično realnom stanju stvari kako je bezuvjetno davanje i bezuvjetna ljubav uopće moguća?
U kojem kontekstu je bezuvjetno ujedno i pozitivno?
Nije li pozitivno ponašanje izuzetnog pojedinca upravo osuda svih ostalih članova zajednice?
Kako pronaći snagu u održavanju bezuvjetnog davanja čak i molitvom ako se rezultat čini krajnje negativan - kontradikcija?

Unaprijed hvala na svim komentarima.


17 kol 2012 02:40
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik

Pridružen/a: 17 kol 2012 01:02
Postovi: 9
Spol: muško
---------
Post Re: Pomaganje - može li bezuvjetno biti pozitivno?
Prošla je eto godina dana od ovog pitanja te se nadam da sam spoznao smjer razmišljanja u kojem se nalaze odgovori na ova pitanja po Božjoj milosti.

Dakle u predstavljenom poprilično realnom stanju stvari kako je bezuvjetno davanje i bezuvjetna ljubav uopće moguća?
Bezuvjetno davanje u u prvom postu ima u potpunosti materijalan kontekst i zbog toga je ograničeno i nepotpuno, jer bezuvjetno davanje u kršćanskom duhu obuhvaća daleko više. Materijalna davanja odnosno pokloni su zapravo materijalno bogatstvo koje je ništavno i pripada svijetu gdje ga moljac izjeda.
Citat:
Mt 6,19 Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.

Dakle materijalno davanje ako je samo prazna gesta čija je funkcija ponovno samo materijalna, odnosno osiguravanje egzistencije, trajat će upravo onoliko dok se ne istroši, odnosno vrijeme života izuzetnog pojedinca. Dakle ako podučavamo vlastitim primjerom kad poklanjamo materijalno da upravo i jedino postoji materijalna razmjena isprazno podučavamo i ne samo da nismo uspjeli u darivanju nego smo i sebe zavarali jer i tuđe darove nama prihvaćamo u potpunosti materijalno. Naravno takav princip se uvelike razlikuje od kršćanskih principa u kojima je darivanje iskaz ljubavi, jer ideja je da darujemo sebe i da druga osoba osjeti našu ljubav i brigu koja je daleko vrjednija od predmeta koji se daruje (bez obzira bila vrijednost u kunama ili milijunima). Također materijalsti ovakav pristup sigurno smatraju šokantnim i upravo se ovim izazvanim iznenađenjem u ponašanju mogu poljuljati njihovi stavovi i navesti ih na preispitivanje vlastitih stavova o tome što je u životu uistinu vrijedno (ideja obraćenja i briga za one koji ne vide, a po ljubavi su nam svi ljudi bližnji i važna nam je njihova dobrobit). Izuzetni pojedinac bi prema tome trebao prilikom materijalnog darivanja darivati i sebe, truditi se prenijeti svoje znanje o ispravnim postupcima i podučiti svoje bližnje u zajednici kako treba živjeti i što je najvažnije zašto jer inače će nastaviti dosadašnjim načinom života.
Citat:
Mt 4,4 Pisano je: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta."

Dakle uloga životnog pojedinca je daleko više od osiguravanja egzistencije za zajednicu, jer život nije samo u hrani. Međutim, uvijek će postojati oni koji neće htjeti prihvatiti dobru riječ, savjet i istinu o ispravnim životnim putevima te je potrebno ljude dobronamjerno ukoriti kako ne bi bilo odgovorni i za njihovu sudbinu, no ne smijemo ih prisiljavati na prihvaćanje naših stavova jer time se narušava njihova sloboda izbora.
Citat:
Mt 18,15 Bratska opomena
Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom ili carinikom!
Zaista kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebeseima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.

Bezuvjetna ljubav dakle uključuje bezuvjetno davanje, ali daleko više od materijalnog darivanja, no ona je uvijek moguća jer sebe i ono što posjedujemo uvijek možemo dijeliti s najboljim namjerama, no nismo odgovorni ako smo zaista, ali zaista sve učinili (a to je trudimo se dok smo živi) kako bi netko od naših bližnjih shvatio i obratio se.
Moja je greška prilikom postavljanja pitanja bila što nisam uzeo u obzir da čovjek uistinu svojim stalnim trudom i dobronamjernim naporima tijekom cijelog svog života ne može biti odgovoran za krive stavove drugih osoba i njihovo odbijanje obraćenja. Međutim, nije sve tako deterministički pesimistično za izuzetnog pojedinca, iako on ne može promijeniti tuđe stavove postoji način kako se netko može obratiti... molitva
Citat:
Lk 18,27 On odgovori: Što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće.

Citat:
Lk 11,9 I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca. A tko bi od vas, koji je otac, ako bi ga sin zamolio kruha, pružio mu kamen? Ili ako bi ga zamolio ribu, pružio mu mjesto ribe zmiju? Ili ako bi ga zamolio jaje, pružio mu štipavca? Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!



U kojem kontekstu je bezuvjetno ujedno i pozitivno?
Bezuvjetna ljubav je uvijek pozitivna prema prethodnom odgovoru samo su ljudske interpretacije ljubavi manjkave i krivo se provode u djela. Uopće ideja ljubavi mi se čini jako dubokom i tijekom dosadašnjeg života upoznao sam samo fragmente koje primjećujem i trudim se primjenjivati u svakidašnjem životu. A to je samo pojam ljubavi, a kad se doda bezuvjetna ljubav onda se tek počinjem gubiti nad mudrošću izrečenom u te dvije riječi... ta sav zakon i proroci proizlaze iz zakona ljubavi... kada bih to poimao ta vjerojatno ne bih bio tu gdje jesam, no molim se da po milosti steknem i tu spoznaju za ovoga života. Mudrost je vrjednija od sveg zlata i svega materijalnog što postoji, a najveća od svih mudrosti je strah Božji. Uz mudrost kao najvrjedniju što poimam u Bibliji pronalazim ovu usporedbu mudrosti i ljubavi:
Spoiler: show
1 Kor 13 Hvalospjev ljubavi
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao
da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.

Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umknuti!
Znanje? Ono će nestati.
Jer, nesavršeno je naše znanje
i nesavršeno naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno,
iščeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savršeno spoznati
kao što sam spoznat.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
- to troje - ali je najveća među njima
ljubav


Nije li pozitivno ponašanje izuzetnog pojedinca upravo osuda svih ostalih članova zajednice?
U kontekstu bezuvjetne ljubavi i davanja samog sebe, pozitivno ponašanje je put, prilika, nada i pouka kako se promijeniti i kojim putem ići... pravi blagoslov je biti u prisustvu osobe koja poznaje put i može nas voditi njime, a dovoljno je samo da sami prihvatimo taj poziv.
Blago onima koji su bili u Isusovoj prisutnosti:
Citat:
Iv 14,6 "Ja sam put, istina i život - reče mu Isus. - Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.


Kako pronaći snagu u održavanju bezuvjetnog davanja čak i molitvom ako se rezultat čini krajnje negativan - kontradikcija?
Prethodni odgovori su pokazali kako rezultat nije ni približno negativan te ne postoji kontradikcija. Najveća snaga koju poznajem jest u molitvi.


Radujem se komentarima, osobito kritikama! Može li čovjek napredovati, a da ne proučava i preispituje gdje je pogriješio? :)

Be blessed :)


01 svi 2013 22:52
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron