Sada je: 21 stu 2018 22:21.





Započni novu temu Odgovori  [ 28 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća
 Pravoslavna crkva- učenje 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Pravoslavna crkva- učenje
slika

Postavljam ovaj topik iako postoji već topik Pravoslavlje jer smatram da predhodni topik nije dobro počeo. Ako administratori žele neka mu promene mesto slobodno.
Ovo sam obećao nekima ovde i evo sada ispunjavam obećanje. :bighug

Postaviću delove iz knjige Timotija Vera "Pravoslavna crkva". Moram odmah da naglasim da sam spreman da dam pojašnjenja ali ne i da se raspravljam.
Nadam se da ćete uživati.

SVETA PREDAJA:KORIJENI PRAVOSLAVNE VJERE
Čuvaj zalog. 1Tim 6, 20

Predaja je život Duha Svetog u Crkvi.
Vladimir Loskis
UNUTARNJI SMISAO PREDAJE

Pravoslavna povijest obilježena je nizom iznenadnih lomova: osvajanje Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema od strane arapskih muslimana; paljenje Kijeva odstrane Mongola; dvije velike pljačke Carigrada i oktobarska revolucija u Rusiji.Međutim, svi ti dogadaji, iako su preobrazili izvanjski izgled pravoslavnog svijeta,nikad nisu prekinuli unutarnji kontinuitet Pravoslavne crkve. Ono što strancukoji se tek susreće s pravoslavljem najprije pada u oči atmosfera je starine i prividne nepromjenjivosti. Naime, pravoslavni vjernici još uvijek dijete krste trostrukim uranjanjem, kao u vrijeme prvobitne Crkve; još uvijek dojenčad i malu djecu donose na svetu pričest; još i danas tokom liturgije đakon uzvikuje:
Dveri!
Dveril
- što na neodoljiv način podsjeća na drevno vrijeme, kad su crkvena vrata bila ljubomorno čuvana i kad je samo članovima kršćanske obitelji bilo dopušteno sudjelovati u tom činu obiteljskog bogoslužja; također se još uvijek Vjerovanje izgovara bez ikakvih dodataka.Pobrojili smo tek nekoliko izvanjskih primjera onoga čime su prožeti svi oblicipravoslavnog života. Kad se na međucrkvenim skupovima od pravoslavnih vjernika zatraži da ukratko kažu što smatraju razlikovnim obilježjem svoje Crkve više upućuju na njezinu nepromijenjenost i odluku da ostane vjerna prošlosti, nasmisao za
živu neprekinutost veze s prvobitnom Crkvom. Početkom osamnaestog stoljeća istočni patrijarsi su upravo tako kazivali non-jurorsima, služeći se riječima koje podsjećaju na govor ekumenskih sabora:
Čuvamo učenje Božje neokrnjenim i čvrsto se držimo vjere koju nam je On dao, štitećije od kvarenja i umanjivanja kao Kraljevsko blago i spomenik velike vrijednosti, ništa joj ne dodajući niti išta od nje oduzimajući.

Taj pojam žive neprekinutosti za pravoslavne je sadržan u jednoj jedinoj riječi -
predaja.
"Mi ne mijenjamo vječne granice koje su postavili naši oci", pisao je Ivan Damaščanski, "mi čuvamo predaju onakvu kakvom smo je primili."

Pravoslavni kršćani uvijek spominju predaju. Sto pod tim podrazumijevaju? Predaja (tradicija) obično označuje ukupnost pamćenja, mišljenja, vjerovanja iliobičaja koji se s predaka usmeno prenose potomcima. Kršćanska je predaja u tomslučaju vjera i praksa koju je Isus Krist predao apostolima i koju od apostolskih vremena Crkva prenosi od naraštaja do naraštaja.

Ali pravoslavnom kršćaninu predaja znači još nešto konkretnije i posebnije. Ona uključuje Bibliju, Vjerovanje, odluke ekumenskih sabora i djela svetih otaca; kanone, bogoslužne knjige i svete ikone - ustvari, čitav doktrinarni sustav, crkveno ustrojstvo, molitve, duhovnosti umjetnost - sve ono što je pravoslavlje razradilo i uobličilo tokom stoljeća. Današnji pravoslavni kršćani sebe vide kao nasljednike i čuvare bogatog naslijeđa prošlosti, i vjeruju da im je dužnost sačuvati i prenijeti to naslijede neokrnjeno u budućnost.Pripomenimo da je Biblija dio te predaje. Ponekad se predaja definira kaousmeno Kristovo učenje, ono koje nisu zapisali njegovi neposredni učenici. Nesamo nepravoslavni već i neki pravoslavni pisci usvojili su taj pristup, pa evanđeljei tradiciju smatraju dvjema različitim stvarima, dvama posebnim izvorima kršćanske vjere.
Ali u stvarnosti je riječ o samo jednom izvoru, jer evanđelje postoji unutar predaje. Razdvojiti i suprotstaviti jedno drugom značilo bi osiromašiti oboje.Iako poštuju naslijeđe, pravoslavni vjernici su svjesni da sve ono što im je namrla prošlost nije podjednako vrijedno. Medu različitim elementima te predajena prvom su mjestu Biblija, Vjerovanje
i doktrinarne definicije ekumenskih sabora:to je ono što pravoslavni smatraju apsolutnim i nepromjenjivim, onim što se nemože ni ispustiti ni izmijeniti. Ostali dijelovi predaje ne uživaju podjednak ugled.

Nastaviće se


Zadnja izmjena: O.Goran; 26 ruj 2012 14:55; ukupno mijenjano 2 put/a.

26 ruj 2012 11:47
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Odluke Jasijskog i Jeruzalemskog sabora nisu istoga ranga kao Nicejsko vjerovanje;a napisi Atanazija i Simeona Novog Bogoslova nemaju istu težinu kao Ivanovo evanđelje. Kao što nije sve što smo primili iz prošlosti jednako vrijedno, tako nije sve ni podjednako istinito. Kao što je jedan od biskupa na Saboru u Kartagi (257.) izjavio: "Gospod je rekao: Ja sam istina. On nije rekao: Ja sam običaj."

Postoje razlike medu predajama: mnoge su od njih koje su nam došle iz prošlosti ljudsk ei slučajne - npr. pobožne ideje (ili nešto još manje vrijedno) - i nisu istinski dio predanja.Bitno je propitkivati prošlost. Kako u bizantsko doba tako i poslije, pravoslavni su često bili isuviše nekritični u odnosu prema prošlosti, a posljedica je toga bila stagnacija. Danas se više ne smijemo i dalje nekritički ponašati. Sve viša razina učenosti, sve češći dodiri sa zapadnim kršćanstvom, prijetnja sekularizma i ateizma prisiljavaju ovovjeke pravoslavne da pomnije proučavaju svoje naslijede i razlikuju predaju od predaje. Nikad nije lako zacrtati granicu. Potrebno je također izbjegnuti pogreške starovjeraca ali i pogreške "žive Crkve": dok su prvi upali u krajnji konzervativizam koji nije dopuštao nikakve promjene, drugi su činili duhovne kompromise koji su uzdrmali predaju. Pa ipak, unatoč očitim slabostima, današnji pravoslavni vjernici možda imaju priliku točnije uočiti razlike nego su to imali tokom mnogih stoljeća njihovi prethodnici; a upravo im dodir sa Zapadom pomaže jasnije sagledati što je to što je neophodno u njihovu naslijeđu.Istinska pravoslavna vjernost prošlosti mora biti uvijek kreativna vjernost; jer istinsko pravoslavlje nikad se ne može zadovoljiti jalovom "teologijom ponavljanja", koja poput papige ponavlja usvojene formule ne pokušavajući shvatiti što stoji iza toga. Ispravno shvaćena vjernost predaji nije nešto mehaničko - to nije pasivni i automatski proces prenošenja usvojene mudrosti davno prohujalog vremena. Pravoslavni mislilac mora sagledati predaju iznutra, mora ući u njen duh i ponovno doživjeti njezin duh na istraživački, smjel i maštovit, stvaralački način. Kako bismo živjeli u predaji, nije dovoljno pristati uz doktrinarni sustav samo svojim intelektom, jer predaja je kudikamo više od niza apstraktnih postavki- ona je život, osobni susret s Kristom u Duhu Svetome. Predaju ne održava samoCrkva - ona živi u Crkvi, ona je život Duha Svetoga u Crkvi. Pravoslavni pojam predaje nije statičan već dinamičan, to nije mrtvo prihvaćanje prošlosti već živo otkrivanje Svetog Duha u sadašnjosti.

Predaja, iako u biti nepromjenjiva (jer Bog se ne mijenja), neprestano poprima nove oblike kojima zamjenjuje one stare neistiskujući ih. Pravoslavni često govore kao da je isteklo vrijeme formuliranja doktrina, ali tomu nije tako. Možda će se već u naše vrijeme novi ekumenski skup sastati i obogatiti predaju svježim formulacijama vjere.Tu ideju o predaji kao o živoj stvarnosti dobro je izrazio Georgije Florovski:
Predaja je svjedočanstvo Duha; Njegova neprestanog otkrivanja i propovijedanja dobrih vijesti... Kako bismo prihvatili i razumjeli predaju, moramo živjeti u krilu Crkve,moramo biti svjesni blagodatne prisutnosti Boga u njoj; moramo osjećati dah Svetog Duha u njoj... Predaja nije samo zaštitno načelo, princip očuvanja; ona je u prvome redu načelo rasta i obnavljanja... Predaja je stalna prisutnost Duha, a ne samo sjećanjena riječi. Predaja je svjedok Daha, po Kristovim riječima: "Kad dode Duh istine, On će vas odvesti do istine" (Iv16, 13). To božansko obećanje tvori osnovu pravoslavne odanosti Predaji.


26 ruj 2012 14:21
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
IZVANJSKI OBLICI

Nabrojimo redom različite oblike u kojima se izražava predaja:
1. Biblija
Biblija i Crkva.

Kršćanska Crkva je evanđeoska Crkva: pravoslavlje vjeruje u to isto tako čvrsto kao i protestantizam (ako ne i čvršće). Biblija je vrhovni izraz Božjeg otkrivenja ljudskom rodu, a kršćani uvijek moraju biti "narod Knjige".Ali ako su kršćani "narod Knjige", onda je Biblija "Knjiga naroda". Ona se nesmije držati nečim iznad Crkve, već nečim što živi i što se tumači unutar Crkve(zato ne bismo smjeli odvajati Sveto pismo od predaje). Biblija od Crkve dobiva svoj ugled, jer je upravo Crkva bila ona koja je odlučila koje knjige tvore Sveto pismo; jedino Crkva posjeduje autoritet da tumači Sveto pismo. U Bibliji ima puno izreka koje nisu nimalo jasne, pa su pojedini čitatelji, ma kako bili iskreni,u opasnosti da pogriješe u svome tumačenju. "Razumiješ li to što čitaš?" - upitao je Filip etiopskog eunuha - "Kako mogu ako me nitko ne vodi?"(Dj ap 8, 30-1).Kad pravoslavni vjernici čitaju Sveto pismo, prihvaćaju da ih Crkva vodi. Obraćenik primljen u Pravoslavnu crkvu daje obećanje: "Prihvatit ću i shvatiti Sveto pismo u skladu s tumačenjem koje nudi sveta pravoslavna univerzalna Istočna crkva, naša Mati.

Tekst Biblije; kritika Biblije.
Pravoslavna crkva ima isti Novi zavjet kao i drugi kršćani. Ogledni tekst Starog zavjeta stari je grčki prijevod zvan Septuaginta. Kad se on razlikuje od izvornog hebrejskog teksta (što je vrlo često), pravoslavni kršćani vjeruju da su te promjene unesene u Septuagintu pod utjecajem Svetoga Duha i da ih treba prihvatiti kao dio neprestanoga Božjeg otkrivenja. Najpoznatiji je slučaju
Iz 7,14 - gdje hebrejski tekst glasi: Mlada žena će začeti i roditi sina, a u Septuaginti: Djevica ce začeti... Novi zavjet slijedi tekst Septuaginte (Mt 1, 23).Hebrejska verzija Starog zavjeta sadrži trideset i devet knjiga. Septuaginta sadrži još deset knjiga kojih u izvornoj verziji nema, a koje se u Pravoslavnoj crkvi zovu "deuterokanonske knjige".

Jasijski (1642.) i Jeruzalemski (1672.) sabor proglasilisu te knjige "pravim dijelovima Svetog pisma"; međutim, danas većina pravoslavnih učenih ljudi, slijedeći mišljenje Atanazija i Jeronima, smatra da su deutero-kanonske knjige, iako dio Biblije, ipak tekstovi nižega ranga od ostatka Starog zavjeta.Kršćanstvo se, ako je istinito, nema zašto bojati istraživati. Pravoslavlje, premda Crkvu smatra autoritetom za tumačenje Biblije, ne zabranjuje kritičko i povijesno proučavanje Biblije; ali pravoslavni se učenjaci do sada nisu istakli na tom polju.

Biblija u bogoslužju.

Ponekad se misli da pravoslavni kršćani pridaju manje važnosti Bibliji od zapadnih kršćana. Ustvari, Sveto pismo se neprestano čita upravoslavnim službama: svaki tjedan za vrijeme jutarnje i večernje molitve pročita se cijeli psaltir (knjiga Psalama), a za vrijeme korizme i dvaput na tjedan. Starizavjet čita se za večernje molitve uoči mnogih blagdana te u šest sati i na večernjoj molitvi radnim danom u korizmi (šteta što se Stari zavjet ne čita u liturgiji); čitanje evanđelja predstavlja vrhunac jutarnje molitve (jutrenje) u nedjelju i za blagdana.Za liturgiju je propisana posebna poslanica, a evanđelje je propisano za svaki danu godini, tako da se čitav Novi zavjet (osim
Otkrivenja sv. Ivana) pročita na euharistiji.
Nunc Dimittis (Ninje otpušćajemi) rabi se u večernjim službama; staro-zavjetne pjesme s Magnificat (Veličit duša moja Gospoda) i Benedictus (Hvalitni stihovi) pjevaju se na jutrenju; molitva Gospodnja čita se za svake službe Božje.

Osim tih posebnih izvadaka iz Evanđelja, čitav tekst svake službe protkan je biblijskim jezikom, pa je tako pobrojeno da liturgija sadrži 98 navoda iz Staroga i 114 navoda iz Novog zavjeta. Pravoslavlje Bibliju smatra verbalnom ikonom Krista, a Sedmi ekumenski sabor odredio je da svete slike i knjige evanđelja trebaju biti na isti način štovane. Knjiga evanđelja u svakoj crkvi ima počasno mjesto na oltaru; ona se nosi u povorci za vrijeme liturgije i jutrenja, u nedjelju i o praznicima; vjernici je ljube i klanjajujoj se. Takvo je štovanje koje Pravoslavna crkva iskazuje Riječi Božjoj.


2.Sedam ekumenskih
sabora:
Vjerovanje Doktrinarne definicije općih sabora su nepogrešive. Zato iskazi vjere utvrđeni na tih sedam sabora uživaju, uz Bibliju, trajni i neopozivi ugled.Najvažniji od svih ekumenskih iskaza vjere je Nicejsko-carigradsko Vjerovanje,koje se čita ili pjeva na svakom euharistijskom slavlju, te svakoga dana na ponoćnoj službi i povečerju. Druga dva Vjerovanja kojima se služi Zapad, Apostolsko Vjerovanje i Atanazijsko Vjerovanje nemaju isti ugled kao Nicejsko, jer nisu donesena na Ekumenskom saboru. Pravoslavni vjernici štuju Apostolsko Vjerovanje kao drevni iskaz vjere i prihvaćaju čitavo njegovo učenje; ali to je samo lokalni zapadni simbol krštenja koji istočne patrijaršije nikad ne rabe. Ni Atanazijsko Vjerovanje se ne primjenjuje u pravoslavnom bogoslužju, ali se ponekad tiska (bez Filioque) u časoslovima.

nastaviće se


26 ruj 2012 14:42
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
3. Kasniji sabori

Rad na formuliranju pravoslavnog učenja nije, kao što smo vidjeli, prestao nakon Sedmog ekumenskog sabora. Od 787., Crkva je na dva važna načina izražavala svoja stajališta: (1) kroz definicije lokalnih sabora (tj. sabora članova jedne ili više patrijaršija ili autokefalnih Crkava koji nisu predstavljali čitavu Pravoslavnu crkvu)i (2) kroz poslanice ili vjeroispovijedi pojedinih biskupa. Dok su doktrinarne odluke općih sabora nepogrešive, odluke lokalnih sabora ili pojedinačnih biskupa podložne su pogreški; međutim, ako ostale Crkve prihvate takve odluke, onda i one uživaju ekumenski autoritet (tj. opći ugled, poput odluka ekumenskih sabora).Doktrinarne odredbe Ekumenskog sabora ne mogu se mijenjati ni ispravljati, većih se mora prihvatiti u cjelini; međutim, Crkva je često u praksi bila selektivna prema propisima lokalnih sabora: neke iskaze vjere sabora sedamnaestog stoljeća prihvatila je čitava Pravoslavna crkva, a dio njih je zanemarila ili ispravila.

Ovo su glavni pravoslavni doktrinarni iskazi vjere od 787. godine:
I. Enciklika sv. Focija (867.)II. Prva poslanica Mihajla Erularija Petru Antiohijskom (1054.)III. Odluke carigradskih sabora iz 1341. i 1351. o Isihastičkom sporu IV. Enciklika sv. Marka Efeškog (1440.-1441.) V. Ispovijed vjere carigradskog patrijarha Genadija (1455.-1456.) VI. Odgovori carigradskog patrijarha Jeremije II. luteranima (1573.-
1581.). VII. Ispovijed vjere Mitrofana Kritopulosa (1625.) VIII. Pravoslavna ispovijed vjere Petra Mogile, u revidiranom obliku (ratificirao Jasijski sabor 1642.) IX. Dositejeva ispovijed vjere (ratificirao Jeruzalemski sabor 1672.) X. Odgovori pravoslavnih patrijarha non-juroriina (1718., 1723.) XI. Odgovor pravoslavnog patrijarha papi Piju IX. (1848.) XII. Odgovor Carigradskog sinoda papi Leonu XIII. (1895.) XIII. Enciklike Carigradske patrijaršije o kršćanskom jedinstvu i o "ekumenskom pokretu" (1920., 1952.).Ovi dokumenti posebno ispovijedi od V do VIII - katkad se nazivaju "simboličkim knjigama" Pravoslavne crkve, ali mnogi pravoslavni učeni ljudi smatraju da takav naziv zavodi u bludnju pa se zato njime ne služe.

4, Sveti oci

Odredbe sabora treba proučavati u širem kontekstu svetih otaca. Međutim, kao i kad se radi o lokalnim saborima, tako je i s očima - i tu su crkvene prosudbe selektivne: pojedini pisci katkad su zapadali u pogreške, a katkad su jedni drugima proturječili. Patristički kukolj treba odvojiti od patrističkog žita. Nije dovoljno da pravoslavni kršćani samo poznaju i citiraju svete oce; oni moraju dublje zaci uunutarnji duha otaca, usvojiti "patristički um" te ih ne smatrati pukim ostacima prošlosti već živim svjedocima i suvremenicima.Pravoslavna crkva nikad nije pokušala točno odrediti tko su sveti oci, a još manje poredati ih po važnosti. Ali posebno poštovanje gaji se prema piscima četvrtog stoljeća, osobito prema "trima velikim hijerarsima": Baziliju Velikom, Grguru Nazijanskom (pravoslavni ga nazivaju Grigorije Bogoslov) i Ivanu Zlatoustom(Krizostomu). U pravoslavnoj svijesti "doba svetih otaca" nije završilo u petom stoljeću, jer su i mnogi kasniji pisci također "oci": Maksim, Ivan Damaščanski,Teodor Studita, Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas, Marko Efeški. Ustvari,pogrešno je smatrati krug otaca zatvorenim u prošlosti, jer zar i naše doba ne može proizvesti nekoga novog Bazilija ili Atanazija? Reći da neće više biti svetih otaca isto je što i reći da je Sveti Duh napustio Crkvu.


27 ruj 2012 15:12
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
5.Liturgija

Pravoslavna crkva nije tako sklona službenim dogmatskim definicijama kao što je Katolička crkva. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da zato što neko vjerovanje nije nikad službeno proglašeno dogmom, ono nije dio pravoslavne predaje već stvar osobnog mišljenja. Crkva se s nepogrešivim unutarnjim uvjerenjem i smirenom jednodušnošću pridržava nekih doktrina koje nikad nisu bile formalno definirane a to obvezuje jednako kao i izričita formulacija. "Neke smo stvari dobili iz pisanih učenja", rekao je sv. Bazilije "a neke su nam s nepogrešivim unutarnjim uvjerenjem i smirenom jednodušnošću tajanstveno prenijete iz apostolske predaje; ove imaju istu pobožnu vrijednost."

To unutarnje predanje koje nam je "tajanstvenim putem prenijeto" najbolje se čuva crkvenim bogoslužjem. Lex orandi lex credendi, naša se vjera izražava molitvom. Pravoslavlje je sročilo malo izričitih definicija o euharistiji i drugim sakramentima (svetim tajnama), o budućem svijetu, o Majci Božjoj, o svecima,0 preminulim vjernicima: vjerovanja o tim pitanjima sadržana su u molitvama i himnama koje se koriste u bogoslužju. Nisu samo riječi bogoslužja dio predaje;razne kretnje i radnje—uranjanje u vodu prilikom krštenja, razna pomazanja, znak križa itd. - sve to ima posebno značenje i sve to, u simboličkom ili dramatičnom obliku, izražava istine vjere.

6.Kanonsko pravo

Ekumenski sabori su, osim doktrinarnih odredbi, zacrtali i kanone (pravila) koji se bave crkvenom organizacijom i stegom; neke su kanone zacrtali lokalni sabori i pojedini biskupi. Teodor Balsamon, Zonara i drugi bizantski pisci sastavili su zbirke kanona s objašnjenjima i komentarima. Standardni suvremeni grčki komentar, tj. Pedalion (Kormilo), objavljen 1800., plod je neumornog rada svetog Nikodema Svetogorskog.Zapad se malo trudio proučiti kanonsko pravo Pravoslavne crkve, a posljedica toga je da zapadni pisci ponekad pravoslavlje pogrešno smatraju organizacijom koja gotovo da i nema vanjskih pravila. Suprotno tome gledanju, život pravoslavlja ima brojna pravila koja su često vrlo stroga i kruta. Moramo ipak priznati da je dan danas teško ili nemoguće primijeniti mnoge kanone pa se oni i ne primjenjuju.Ako i kad se okupi novi opći sabor, medu njegovim glavnim zadaćama mogla bise naći revizija i pojašnjenje kanonskog prava.Doktrinarne odredbe sabora imaju apsolutnu i nepromjenjivu vrijednost koju sami kanoni ne mogu imati; jer dogmatske odredbe se bave vječnim istinama, a kanoni zemaljskim životom Crkve u kojemu se uvjeti neprestano mijenjaju, a situacije se veoma razlikuju jedna od druge. Pa ipak postoji bitna povezanost između kanona i crkvenih dogmi: kanonsko pravo je jednostavno pokušaj da se dogma primijeni na praktične situacije dnevnog života svakoga kršćanina. Tako i kanoni, u izvjesnom smislu, tvore dio svete predaje.

nastaviće se


27 ruj 2012 15:22
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
7. Svete slike (ikone)

Crkvena tradicija ne izražava se samo kroz riječi, radnje i kretnje koje se upotrebljavaju u bogoslužju, već i kroz umjetnost, kroz linije i boje svetih slika. Ikona nije tek vjerska slika koja potiče u gledatelja odgovarajuće osjećaje; ona je jedan od načina kojima nam se Bog otkriva. Preko ikona pravoslavni kršćanin dobiva uvid u duhovni svijet. Budući da je ikona dio predaje, ikonopiscima nije dopušteno prilagođivati svoj rad i u nj unositi novine; jer njihovo djelo ne odražava njihove osobne estetske osjećaje već duh same Crkve. Ne isključuje se umjetničko nadahnuće ali ono se ograničuje određenim propisima. Važno je da ikonopisci budu dobri umjetnici, ali još je važnije da budu istinski kršćani, saživljeni s duhom predaje, te da se za taj posao pripreme putem ispovijedi i svete pričesti.Eto, to su bili glavni elementi koji s vanjskoga gledišta čine predaju Pravoslavne crkve - Sveto Pismo, sabori, sveti oci, liturgija, kanoni, ikone. Te stvari ne valjao dvajati i suprotstavljati, jer kroza sve njih progovara isti Sveti Duh, pa one zajedno čine jedinstvo u kojemu svaki dio pomaže shvaćanju drugih dijelova.Znalo se reći da je pravi uzrok raskola zapadnoga kršćanstva u šesnaestom stoljeću bio rascjep između teologije i mistike, između liturgije i osobne pobožnosti do kojeg je došlo u kasnijem srednjem vijeku. Pravoslavlje je uvijek nastojalo izbjeći taj rascjep. Istinska pravoslavna teologija je mistična; kao što mistika odvojena od teologije postaje subjektivna i heretička, tako se teologija, ako nije mistična,izrodi u šturu skolastiku i "akademizam" u negativnom značenju riječi.Teologija, mistika, duhovnost, moralna pravila, bogoslužje, umjetnost: sve te stvari ne valja promatrati odvojeno. Doktrina se ne može pojmiti osim kroz molitvu: prema Evagriju, teolog je onaj tko zna moliti; onaj tko moli u duhu i uistini, samim time postaje teolog. Ako doktrinu hoćemo moliti, moramo je živjeti: nedjelatna teologija, kao što je rekao sv. Maksim, teologija je đavola.

Vjerovanje pripada samo onima koji vjeru žive. Vjera i ljubav, bogoslovlje i život- nerazdvojni su. U bizantskoj liturgiji Vjerovanje se uvodi riječima "Ljubimo jedni druge da bismo jednodušno ispovijedali Oca i Sina i Svetoga Duha,Trojicu istobitnu i nerazdjeljivu." To točno izražava pravoslavni odnos prema predaji. Ako jedni druge ne ljubimo, ne možemo ljubiti ni Boga; ako ne ljubimo Boga, nemožemo istinski ispovijedati vjeru i ne možemo prodrijeti u unutarnji duh predaje,jer nema drugog načina da se spozna Bog nego tako da ga se ljubi.

* Moram napomenuti da reč Trojstvo neizražava dobro veru Pravoslavne crkve i zato termin Sv.Trojica je zpotrebljen ovde ne zbog jezičkih nego zbog teoloških problema


27 ruj 2012 15:31
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
BOG I ČOVJEK

U svojoj neizmjernoj ljubavi Bog postade ono što smo mi,kako bi nas mogao učiniti onim što je On.
sv. Irenej (umro 202.)


BOG U SVETOJ TROJICI

Naš socijalni program je dogma o Svetoj Trojici, rekao je ruski mislilac Feodorov. Pravoslavni kršćani iskreno vjeruju da učenje o Svetoj Trojici ne spada u "visoku teologiju" koja je rezervirana za crkvene intelektualce, već da je to nešto što ima živo, praktično značenje za svakoga kršćanina. Ljudski je lik, kao što nas uči Biblija, sazdan na priliku Božju, a kršćanima Bog znači Trojica: stoga jedino u svjetlu dogme o Trojici možemo shvatiti tko smo i što Bog želi da budemo.Naš privatni život, naši osobni odnosi i svi naši planovi za stvaranje kršćanskog društva ovise o ispravnom shvaćanju teologije Trojice. "Između Trojice i pakla nema nekoga drugog izbora."

Prema riječima jednog anglikanskog pisca "To učenje sažima nov način razmišljanja o Bogu, moć s kojom ribari krenuše u pokrštavanje grčko-rimskog svijeta. Ono označuje spasonosnu revoluciju u ljudskoj misli."
Na temeljne elemente pravoslavnog učenja o Bogu već smo uputili u prvom dijelu ove knjige, tako da ćemo ih ovdje samo ukratko navesti:

1. Bog je apsolutno onostran (transcendentan). "Ništa što je stvoreno nema i nikad neće imati ni najmanju mogućnost dodira s vrhovnom prirodom niti će joj se približiti. "Pravoslavlje čuva tu apsolutnu onostranost "putem poricanja"; niječni put "apofatička" teologija. Pozitivna ili "katafatička" teologija, odnosno "potvrdn iput" mora se uvijek dovoditi u ravnotežu koristeći se rečenim jezikom poricanja.Naše pozitivne tvrdnje o Bogu - da je On dobar, mudar, pravedan itd., vrijede do nekih granica, ali one ne mogu dobro opisati unutarnju prirodu Boga. Te pozitivne tvrdnje, kaže Ivan Damaščanski, ne otkrivaju "prirodu, nego stvari koje tu prirodu okružuju". "Jasno je da postoji Bog; ali što je On po svojoj biti i naravi, nije izrecivo u pojmovnim kategorijama i može se spoznati samo u kontemplaciji."

2.Bog premda apsolutno transcendentan, nije odsječen od svijeta koji je stvorio. Bog se nalazi iznad i izvan onog što je stvorio, a ipak živi i unutar toga. Kao što govori pravoslavna molitva "Ti si svuda i ispunjavaš sve." Stoga pravoslavlje razlikuje Božju bit i Božje energije, i time čuva i Božju transcendentnost i Njegovu ovostranost: Njegova bit je nedokučiva, ali Njegove energije su nam dostupne. Božje energije, koje su sam Bog, prožimaju sve što je On stvorio, i mi ih doživljavamo u obliku Božje milosti i božanskoga svjetla. Ustvari, naš se Bog krije od nas ali Oni djeluje - to je Bog povijesti koji se izravno upleće u konkretne situacije.

3. Bog je osoban, to jest trojican. Bog koji djeluje nije samo Bog energija,već i osobni Bog. Kad ljudi sudjeluju u božanskim energijama, nisu preplavljeni nekom neodređenom i bezimenom silom, već su dovedeni licem u lice s Božjom osobom. I to nije sve: Bog nije jednostavno pojedinačna osoba svedena na vlastito biće, već spoj triju osoba, Oca, Sina i Svetog Duha, od kojih svaki "boravi" u druga dva putem neprekidnog protoka ljubavi. Bog nije samo jedinstvo već i zajednica.

4. Nas Bog je utjelovljeni Bog. Bog je sišao medu ljude ne samo svojim energijama već i svojom osobom. Druga osoba Trojstva, "istinski Bog iz istinskoga Boga"očovječio se: "Riječ postade Tijelo, i nastani se medu nama" {Iv 1,14). Nema čvršće veze od one između Boga i Njegova stvorenja. Sam Bog postade jedno odsvojih stvorenja. Oni koji su odgojeni u nekoj drugoj tradiciji teško će prihvatiti važnost koju pravoslavlje pridaje apofatičkoj teologiji i razlikovanju između biti i energije; ali osim u ovim dvjema točkama, pravoslavni se u učenju o Bogu slažu s većinom onih koji sebe zovu kršćanima. Nekalcedonci (monofiziti) i luterani, članovi Istočne crkve (nestorijanci) i rimokatolici, kalvinisti, anglikanci i pravoslavni -svi oni podjednako slave Jednoga Boga u tri osobe i ispovijedaju Krista kao utjelovljenog Sina Božjeg.

Ipak postoji jedna točka učenja o Svetoj Trojici u kojoj se Istok i Zapad razilaze -Filioque. Već smo pokazali koliko je bio koban utjecaj te jedne jedine riječi na rastakanje kršćanskoga svijeta. Ali ako i dopustimo da je dodatak Filioque u povijesti bio važan, zar je on zaista presudan s teološkoga gledišta? Mnogi ljudi danas - uključujući i mnoge pravoslavne vjernike - smatraju taj spor tako tehničkim i mutnim da su skloni odbaciti ga kao potpuno trivijalnu stvar. Sa stajališta tradicionalne pravoslavne teologije može se dati samo jedan odgovor: nesumnjivoje daje to pitanje tehničko i maglovito kao i većina teoloških pitanja koja se odnosena Trojicu, ali ono nije i trivijalno. Kako je vjerovanje u Trojicu u samoj srži kršćanske vjere, i najsitnija razlika u teologiji Svete Trojice može se odraziti na sve aspekte kršćanskog života i misli. Stoga pokušajmo dublje prodrijeti u neka pitanja uključena u spor oko Filioque.Jedna bit u Tri osobe. Bog je jedan i Bog je trojica: Sveta Trojica je misterij jedinstva u različitosti, i različitosti u jedinstvu. Otac, Sin i Duh Sveti su "isti pobiti" (homoousios), pa ipak svaka se osoba po osobnim obilježjima razlikuje od one druge dvije. "Božansko je nedjeljivo u svojoj podijeljenosti" jer te su osobe sjedinjene ali ne i stopljene, različite ali ne i odijeljene; "i različitost i jedinstvo su podjednako paradoksalni".

Razlikovno obilježje prve osobe Trojice je očinstvo. On nije rođen ni od koga,On ima izvor u samome sebi, a ne u nekoj drugoj osobi. Razlikovno obilježje druge osobe je sinovstvo: premda je ravan Ocu i vječan kao i On, Sin nije bez ishodišta, već mu je izvor i podrijetlo u Ocu, od kojega je rođen od vječnosti -"prije svih vremena", kao što kaže Vjerovanje. Razlikovno obilježje treće osobe je izlaženje: kao i Sin, i On izvire iz Oca; ali Njegov odnos prema Ocu je različit od sinovljeva odnosa, jer On nije rođen nego oduvijek izlazi iz Oca.Upravo u toj točki zapadno gledanje na Trojicu dolazi u sukob s istočnim. Prema rimokatoličkoj teologiji - kako ju je sročio, na primjer, sveti Augustin Hiponski (360.—430.) ili Firentinski sabor (1438.— 1439.) - Sveti Duh vječno proizlazi iz Oca i iz Sina (Filioque). To učenje nosi naziv "Dvostruko ishodište" Duha. Grčki sveti oci povremeno tvrde da Sveti Duh ishodi iz Oca kroz Sina -takav izraz nalazimo kod sv. Grgura Nazijanskog - ili da On proizlazi iz Oca i počiva u Sinu; ali kršćanski Istok je gotovo uvijek odbijao reći da Duh ishodi iz Sina.

nastaviće se


30 ruj 2012 13:50
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Sto podrazumijevamo pod riječju "ishodi"? Ako to do kraja ne razumijemo,onda nećemo ništa shvatiti. Crkva vjeruje da se Krist rodio dvaput, jedanput za vječnost, drugi put u određenomu povijesnom trenutku: rodio se od Oca "prije svih vremena" i rodio se od Djevice Marije u doba judejskoga kralja Heroda i rimskog cara Augusta. Isto tako treba jasno uočiti razliku između vječnog ishođenja Duha Svetog i vremenskog poslanja, poslanja Duha Svetog u ovaj svijet: jedno se tiče odnosa koji postoje oduvijek a drugo odnosa između Boga i njegove tvorevine.Tako kad Zapad kaže da Duh proizlazi iz Oca i iz Sina, a pravoslavlje kaže da On proizlazi samo iz Oca, obje strane nemaju na umu izvanjsko djelovanje Sv.Trojice prema tvorevini nego neke vječne veze unutar Vrhovnog bića - veze koje su postojale prije nego što je postojao svijet. A pravoslavlje koje se sa Zapadom ne slaže u pitanju vječnog proizlaženja Duha, slaže se, naprotiv, kad se radi o poslanju Duha u svijetu: On je poslan od Sina, ustvari On je "Duh Sina".Pravoslavno stajalište temelji se na Iv 15, 26 gdje Krist kaže: "Kad dođe Utješitelj koga ću vam poslati od Oca ,Duh istine, koji proizlazi iz Oca — on će mi biti svjedok." Krist šalje Duha ali on proizlazi iz Oca: tako nas uči Biblija, i tako vjeruju pravoslavni. Ono što pravoslavlje ne uči i što ni Biblija ustvari nekaže jest da Duh proizlazi iz Sina.Vječno proizlaženje iz Oca i iz Sina - to je zapadnjačko stajalište. Vječno proizlaženje Duha samo iz Oca, vremensko poslanje iz Sina - to je stajalište sv.Focija nasuprot zapadnom stajalištu. Međutim, bizantski pisci trinaestog i četrnaestog stoljeća - posebno Grgur Ciparski, carigradski patrijarh od 1283. do 1289.i Grigorije Palamas - pošli su i dalje od Focija, pokušavajući premostiti jaz između Istoka i Zapada. Bili su spremni priznati ne samo vremensko poslanje već vječnu objavu Svetog Duha iz Sina. Dok je Focije govorio samo o vremenskoj vezi Sina i Duha, oni su dopuštali vječnu vezu. Međutim, u bitnim pitanjima oba Grgura složila su se s Focijem: Duh se objavljuje Sinom, ali iz Njega ne proizlazi. Duh izvodi svoje vječno biće, svoja osobna obilježja samo iz Oca, a ne i iz Sina. Otac je jedini izvor i uzrok Vrhovnog bića.Takva su, u kratkim crtama, stajališta dviju strana.

A sada razmotrimo pravoslavne prigovore zapadnom učenju o dvostrukom proizlaženju. U suvremenom pravoslavlju nalazimo, ustvari, dva pristupa tom pitanju. Oni koji podržavaju stroži pristup pitanju Filioque (zeloti, "jastrebi"), slijede Focija i Marka Efeškog,pa doktrinu o Dvostrukom ishodištu smatraju herezom koja kobno iskrivljuje zapadno učenje o Svetoj Trojici. Glavni nositelj toga stajališta, Vladimir Loski,ide i dalje te tvrdi da je neravnoteža u zapadnom učenju o Trojici dovela do neravnoteže u učenju o Crkvi; Filioque je usko povezan s rimokatoličkim pretenzijama za papinskom premoći. Među modernim pravoslavnim teolozima, međutim, postoje i "umjerenjaci" ("golubice") koji se zalažu za blaži pristup tom pitanju.Premda žale što je Filioque jednostrano unesen u Vjerovanje, oni ne smatraju da je latinsko učenje o Dvostrukom ishodištu samo po sebi heretičko. Ono je po njihovu mišljenju donekle nejasno formulirano te može zavesti na krivi put, ali moguće ga je tumačiti na pravoslavni način; stoga ga treba prihvatiti kao theolo-goumenon, dakle kao teološko mišljenje, ali ne i kao dogmu.Po mišljenju strožih pravoslavnih mislilaca Filioque dovodi do dvoboštva ili do polusabelijanizma.

Ako je Sin, kao i Otac, arche (grč. početak), načelo i izvorište Vrhovnog bića - pitaju se oni - postoje li onda dva nezavisna izvorišta,dva odvojena načela u Sv. Trojici? To očito ne može biti latinsko gledište jer bi to bilo isto što i vjerovanje u dva Boga, a to nijedan kršćanin, bio on istočni ili zapadni, nikad ne bi prihvatio. Firentinski sabor, slijedeći Augustina, vrlo oprezno tvrdi da Duh proistječe iz Oca i iz Sina tanquam ab uno principio "kao iz jednog jedinog principa".Međutim, s gledišta strogih pravoslavnih vjernika taj pokušaj da se izbjegne optužba za dvoboštvo podliježe vrlo ozbiljnim prigovorima. Od Scile u Haribdu:bježeći od jedne hereze Zapad upada u drugu - izbjegli su dvoboštvo ali su stopili osobu Oca i Sina u jedno. Pravoslavna teologija zalaže se za "monarhijanizam" Oca unutar svetog Trojice: jedino On je arche izvorište vrhovnog Bića. Zapadna teologija, naprotiv, pripisuje ovo Očevo razlikovno obilježje na isti način i Sinu,i tako spaja dvije osobe u jednu; a što je to onda nego "ponovno rađanje Sabelija ili polusabelijanskog čudovišta", kao što se izrazio sv. Focije. Pogledajmo pomnije tu optužbu za polusabelijanizam. Mnogim pravoslavnim vjernicima čini se da Dvostruko ishodište unutar teologije Trojstva narušava ravnotežu između tri različite osobe i zajedničke biti. Što drži Sv Trojicu na okupu?Kapadočani (koje pravoslavni teolozi slijede) kažu da postoji jedan Bog zato što postoji jedan Otac. Druge dvije osobe potječu od Oca i određuju se preko svog odnosa s Njime. Tako Otac, kao jedini i isključivi izvor bića u Trojici, tvori načelo i temelj jedinstva čitavog Božanstva. Naprotiv Zapad, smatrajući ne samo Oca nego i Sina izvorom Duha, ne nalazi svoje načelo jedinstva više u
osobi Oca već u biti koja je zajednička svim trima. Stoga mnogi pravoslavni smatraju da su osobe u latinskoj teologiji zasjenjene zajedničkom biti ili supstancijom.Posljedica toga je, prema mišljenju strogih pravoslavnih vjernika, depersonalizacija božanstva u latinskoj doktrini. Bog je shvaćen ne toliko konkretno i osobno koliko kao bit u kojoj se razlikuju različiti odnosi. Taj način mišljenja o Bogu u potpunosti je razvio Toma Akvinski koji je otišao tako daleko da je poistovjetio osobe s odnosima: personae sunt ipsae relationes.

Za mnoge pravo-slavne mislioce taj koncept osobnosti je slabašan. Oni će reći da odnosi nisu isto što i osobe - oni su osobna obilježja Oca, Sina i Svetog Duha; a kao što je Grigorije Palamas rekao, "osobna obilježja ne čine osobu, već je karakteriziraju". Kolikogod da odnosi obilježavaju osobe, oni nipošto ne iscrpljuju misterij svake od njih.Latinska skolastička filozofija, koja naglašava bit na štetu osobe, donekle pretvara Boga u apstraktnu ideju. On postaje udaljeno i bezlično biće čije postojanje treba dokazati metafizičkim argumentima - to je Bog filozofa, a ne Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Pravoslavlje se, naprotiv, mnogo manje od Latina trudilo da pronađe filozofske dokaze Božjeg postojanja: nije bitno sporiti se o Božanstvu već ostvariti izravni susret s konkretnim i osobnim Bogom.To su neki razlozi zbog kojih mnogi pravoslavni mislioci smatraju Filioque opasnim i heretičkim. Filiokvizam stapa osobe Božje u jedno i ruši ravnotežu između jedinstva i raznovrsnosti božanskog bića. Naglašava jedinstvo Božanstvana na štetu njegova trojstva; suviše uzima u obzir njegovu apstraktnu bit a premalo posebnost osoba koje je čine.Ali to nije sve. Stroži pravoslavni vjernici uviđaju da je kao posljedica Filioque u zapadnoj misli Sveti Duh postao podvrgnut Sinu - ako ne u teoriji, a ono upraksi. Zapad ne obraća dovoljnu pozornost na djelovanje Duha u svijetu, u Crkvi,u svakidašnjem životu svakog čovjeka.Pravoslavni pisci također tvrde da su obje posljedice dodatka Filioque - podređenost Svetoga Duha i preveliko naglašavanje Božjeg jedinstva - dovele do iskrivljavanja rimokatoličkog učenja o Crkvi. Budući da je na Zapadu zanemarena uloga Svetoga Duha, na Crkvu se počelo gledati previše kao na instituciju ovoga svijeta kojom se upravlja pomoću zemaljske moći i jurisdikcije. Kao što je u zapadnom svijetu Božje jedinstvo naglašeno na štetu raznolikosti, tako je u zapadnom konceptu Crkve jedinstvo odnijelo prevagu nad raznolikošću, a rezultat toga je prevelika centralizacija i papinski autoritet.

*Sabelije, heretik iz drugog stoljeća, začetnik trinitarnog nauka (sabelijanizam) po kojem je samojedan Bog (monarh), a Sin i Duh Sveti samo su njegovi prolazni oblici (modusi)


01 lis 2012 12:10
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
To je stajalište pravoslavnih "jastreba". Ali postoje i pravoslavne "golubice",oni koji gaje rezerve prema nekim kritikama na Filioque.
Prvo, tek su u ovom stoljeću pravoslavni pisci uočili vezu između učenja o Dvostrukom ishođenju i doktrine o Crkvi. Protu latinski pisci bizantskog razdoblja ne potvrđuju nikakvu takvu vezu. Ako su Filioque i papinske pretenzije tako očevidno i potpuno povezani, zašto to pravoslavni nisu već prije uočili?

Drugo, nije ispravno kategorički tvrditi da je načelo Božjeg jedinstva osobno u pravoslavlju ali ne i u rimokatoličanstvu; jer i latinski Zapad kao i pravoslavni Istok podržavaju učenje o "monarhiji" Oca. Kad je Augustin ustvrdio da Duh proistječe i iz Oca i iz Sina, pomno je razlikovao način na koji Duh proistječe iz Oca, a na koji On proistječe iz Sina: Duh proistječe iz Oca principaliter "načelno",tvrdi Augustin, a iz Sina per donurn Patris, "kao Očinski dar". Proizlaženje Duha iz Sina je nešto posebno, nešto što je sam Otac prenio na Sina. Kao što Sin prima sve stvari kao dar od Oca, tako od Njega dobiva i moć da "oduhovljuje" ili "izdahnjuje" Duha. Za Augustina, kao i za Kapadočane, Otac je "ishodište Božanstva", jedini izvori jedino podrijetlo Sv Trojice. Augustinovo učenje da Duh proistječe iz Oca i iz Sina, s tim da iz Sina ne proistječe "načelno" već kao "dar Oca", i nije toliko različito od gledanja Grgura iz Nise da Duh proizlazi od Oca kroz Sina.

Firentinski sabor, podržavši Augustinovo učenje o dvostrukom izlaženju, jasno ponovo naglašava daje oduhovljenje Duha dano Sinu od Oca. U tom slučaju suprotnost između pravoslavlja i Rima u pogledu "monarhije" Oca nije tako velika kako se na prvi pogled čini.Nadalje, ne treba suviše inzistirati na tvrdnji da Zapad depersonalizira Sv Trojicu time što pretjerano naglašava jedinstvo na štetu raznolikosti. Nesumnjivo je da zbog dekadentne skolastike kasnoga srednjeg vijeka i posljednjih stoljeća naZ apadu postoje neki koji na Sv Trojicu gledaju shematski i smatraju je apstraktnim.Istina je također da je u ranomu patrističkom razdoblju latinski Zapad polaziood jedinstva božanske biti prema Trojici osoba, dok je naprotiv grčki Istok polazio od Trojice osoba prema jedinstvu biti. Ali ovdje govorimo samo o općim tendencijama, a ne o nepomirljivim suprotnostima ili posebnim herezama. U krajnjem slučaju zapadni pristup vodi prema modalizmu i sabelijanstvu, dok istočni pristup vodi prema triteizmu (prema konceptu "triju Bogova"). Ipak, veliki i reprezentativni mislioci i Istoka i Zapada nisu svoja stajališta dovodili do krajnosti. Pogrešno je tvrditi da Augustin niječe osobni karakter Trojstva,iako se usteže upotrijebiti za Boga riječ persona. A postoje teolozi i na srednjovjekovnom Zapadu, poput Richarda od St. Viktora (umro 1173.), koji promiču "socijalno"učenje o Bogu koje se ostvaruje kroz uzajamnu osobnu ljubav.

Iz svih tih razloga danas postoji škola pravoslavnih teologa koji vjeruju da razilaženje Istoka i Zapada zbog Filioque, premda nije nevažno, ipak nije tako bitno kao što to smatraju Loski i njegovi sljedbenici. Rimokatoličko poimanje osobe i djelovanja Svetoga Duha - kako ovi potonji zaključuju - nije u osnovi različito od poimanja kršćanskog Istoka; stoga se možemo nadati da će se u suvremenom dijalogu između pravoslavlja i katoličanstva konačno naći rješenje tom kamenu spoticanja.

Nastaviće se


01 lis 2012 12:22
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
---------
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
ČOVJEK: NAŠE STVARANJE, NAŠE POZVANJE, NAŠ PAD

"Učinio si nas za Sebe, i naša su srca nemirna dok ne počinu u Tebi."

Ljudi su stvoreni za druženje s Bogom: to je prvi i glavni iskaz u kršćanskom učenju o čovjeku. Ali ljudi, unatoč tome što su stvoreni za druženje s Bogom, posvuda odbijaju to druženje: to je druga činjenica koju svaka kršćanska antropologija uzima u obzir. Ljudi su stvoreni za druženje s Bogom: u jeziku Crkve, Bog je stvorio Adama prema svojoj
slici i prilici i uveo ga u Raj.
Ljudi posvuda odbijajuto druženje: prema slovu Biblije, Adam je pao, a njegov pad - njegov "iskonski grijeh" - utjecao je na čitavo čovječanstvo.

Stvaranje čovjeka.
"I Bog reče, načinimo čovjeka po Našoj slici i prilici"
(Post 1,26). Bog govori u množini:
"Načinimo čovjeka". Grčki su oci neprestano naglašavali da je stvaranje čovjeka bio čin stvaranja svih triju osoba Trojice, pa stoga sliku i priliku Božju treba uvijek smatrati
trojstvenom slikom i prilikom. Vidjetćemo da je to presudna pojedinost.

Slika i prilika.
Po mišljenju većine grčkih otaca riječi slika i prilika ne znače jedno te isto."Izraz , na sliku," pisao je Ivan Damaščanski, "upućuje na razumnost i slobodu, dok riječi, na priliku
znače združivanje s Bogom u vrlini."
Slika, ilida upotrijebimo grčku riječ ikona, Božja, označuje našu slobodnu ljudsku volju,naš razum, naš osjećaj moralne odgovornosti - ukratko sve ono što nas razlikuje od životinje i čini osobama. Ali slika znači i više od toga. Ona znači da smo mi Božji porod
(Dj 17, 28), njegova rodbina; znači da između nas i Njega postoji dodir i sličnost. Jaz između stvorenja i Stvoritelja nije nepremostiv, jer budući da smo stvoreni na sliku Božju, mi Ga možemo spoznati i općiti s Njim. Ako dobro upotrijebimo tu sposobnost općenja s Bogom, onda ćemo postati poput Boga,poprimit ćemo Božju priliku; po riječima Ivana Damaščanskog mi ćemo se "poistovjetiti s Bogom u vrlini". Poprimiti priliku Božju znači obožitise, postati "drugim bogom", "bogom po milosti". "I rekoh, vi ste bogovi, svi ste vi sinovi Svevišnjega" (Ps 81, 6).

Slika označuje moći kojima je od prvog trenutka našeg života Bog obdario svakoga od nas; prilika nije dar koji posjedujemo od samog početka, već cilj kojemu težimo, koji stječemo postupno. Ma kako da smo grešni, sliku nikad nećemo izgubiti: ali prilika ovisi o našemu moralnom izboru, o našoj "vrlini" i stoga je grijeh uništava.Kad su ljudi stvoreni, bili su savršeni, ne u stvarnom već u potencijalnom smislu. Kako su od početka bili obdareni slikom, pozvani su da steknu priliku vlastitim naporima (uz pomoć milosti Božje, dakako). Adam je u početku živio u stanju nevinosti i jednostavnosti. "Bio je dijete, jer još nije usavršio svoje razumijevanje", pisao je Irenej. "Bilo je potrebno da raste i da se usavršava."

Bog je uputio Adama pravim putem, ali Adam je imao prijeći dug put kako bi dosegnuo krajnji cilj.Ta slika Adama prije pada ponešto se razlikuje od one koju daje Augustin i koja je na Zapadu prihvaćena nakon njegova doba. Prema Augustinu ljudi su u Raju bili od početka obdareni svakom mogućom mudrošću i znanjem: njihovo savršenstvo bilo je stvarno, a ne tek potencijalno. Irenejeva dinamička predodžb abolje se uklapa u suvremene teorije evolucije nego Augustinova statička koncepcija;ali obojica su govorila kao teolozi, a ne kao znanstvenici, tako da ni u jednom slučaju njihova gledišta ne ovise o nekoj posebnoj znanstvenoj pretpostavci (i ne propadaju zajedno s njom).Zapad je često povezivao Božji lik s ljudskom dušom, ljudskim umom. Premda su to činili i mnogi pravoslavni vjernici, drugi su govorili da Božja slika obuhvaća čitavu osobu, tijelo kao i dušu, budući da čovjek predstavlja cjelinu. "Kad se kaže da je Bog načinio ljudski lik na svoju sliku", pisao je Mihajlo Honijat (umro oko1222.), "riječ lik ne odnosi se ni na samo tijelo ni na samu dušu već na oboje".

Plus da ljudi imaju tijelo (tvrdi Grigorije Palamas) ne čini ih nižim već višim od anđela. Istina, anđeli su "čisti" duh dok je ljudska priroda "miješana" - i materijalna kao i intelektualna; ali to znači da je naša ljudska priroda potpunija nego anđeoska i obdarena većim mogućnostima. Ljudska priroda je svijet umalom, most i susretište svega što je Bog stvorio. Pravoslavna vjerska misao najviše naglašava sliku Božju u ljudskoj osobi. Svatko od nas je "živa teologija" i budući da smo slika Božja, Boga možemo pronaći ako se zagledamo u svoje srce, ako se "okrenemo sebi samima": "Božje kraljevstvo je u vama" (Lk 17, 21). "Upoznajte sami sebe", rekao je sveti Antonije Egipatski..."Onaj tko pozna sebe, pozna Boga."

"Ako ste čisti", pisao je sv. Izak Sirijac(kraj sedmog, stoljeća), "raj je u vama; u sebi ćete ugledati anđele i Gospoda anđela".
Zabilježeno je i da je sv. Pahomije rekao: "U čistoći svoga srca, on je vidio nevidljivoga Boga kao u ogledalu."
Budući da je on ili ona slika Božja, svaki član ljudskog roda, pa i najgrešniji,neizmjerno je dragocjen u očima Božjim. "Kad ugledate svoga brata ili sestru",rekao je Klement Aleksandrijski, "vi ste ugledali Boga."
A Evagrije je poučavao:"Nakon Boga moramo svakog čovjeka smatrati samim Bogom."
To poštovanjesvakoga ljudskog bića jasno je izraženo u pravoslavnom bogoslužju, u prilici kad svećenik kadi ne samo ikone već i vjernike, pozdravljajući Božju sliku u svakom čovjeku. "Najbolja Božja slika je čovjek."


05 lis 2012 11:08
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 28 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron