Sada je: 22 ožu 2019 14:56.





Započni novu temu Odgovori  [ 28 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća
 Pravoslavna crkva- učenje 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Milost i slobodna volja.

Kao što smo vidjeli, činjenica da je čovjek načinjen po Božjoj slici znači medu ostalim, i to da posjedujemo slobodnu volju. Bog je želio sinove i kćeri, a ne robove. Pravoslavna crkva odbacuje svako učenje o milosti koja ugrožava ljudsku slobodu. Kako bi opisalo odnos između božanske milosti iljudske slobode, pravoslavlje upotrebljava riječ "suradnja" ili sinergija (grč.syner-geia); prema Pavlovim riječima: "Mi smo suradnici (.sjnergoi) s Bogom" (1 Kor 3,9). Ako kanimo postići punu suradnju s Bogom, to ne možemo postići bez Božje pomoći: mi ljudi kao i Bog moramo pridonositi zajedničkom djelu, premda je neizmjerno važnije ono što Bog čini od onoga što mi činimo. "Okristovljenje čovjekovo i naše sjedinjenje s Bogom zahtijevaju suradnju dviju nejednakih ali podjednako neophodnih sila: božanske milosti i ljudske volje."
Najbolji primjer sinergije je Majka Božja.

BOG I ČOVJEK

Zapad je još od Augustinova vremena i od pelagijanskog spora raspravljao o pitanju milosti i slobodne volje na ponešto drugačiji način; a mnogi odgojeni na Augustinovoj tradiciji - osobito kalvinisti - gledali su sumnjičavo na pravoslavni koncept "sinergije". Ne pridaje li on previše ljudskoj volji, a premalo Bogu?Međutim, pravoslavno učenje je vrlo jasno. "Gledaj, stojim na vratima i kucam;ako netko začuje moj glas i otvori vrata, Ja ću ući" (Otk, 3, 20). Bog kuca i čeka da otvorimo vrata - On ne provaljuje unutra. Božja milost poziva nas sve ali neprisiljava nikoga. Po riječima Ivana Zlatoustoga "Bog nikad nikog ne privlači sebi silom i žestinom. On želi da svi budu spašeni, ali ne sili nikoga."

"Na Bogu jeda udijeli milost", rekao je sv. Ćiril Jeruzalemski (umro 386.), "vaša je dužnost prihvatiti tu milost i čuvati je."
Međutim, ne smijemo misliti da ako netko prihvaća i čuva Božju milost, da on za to ima "zasluga". Božji darovi uvijek su slobodni, a mi ljudi nikad ne smijemo ništa zahtijevati od našega Stvoritelja. Ali iako mi ne možemo "zaslužiti" spas, svakako moramo raditi na tome, jer "Vjera bez djela - mrtva je vjera" (Jak 2, 17).

Pad: Iskonski grijeh.

Bog je podario Adamu slobodnu volju - moć da izabere između dobra i zla - tako da je na Adamu ostalo da ili prihvati pozvanje koje mu je ponuđeno ili da ga odbije. On gaje odbio. Umjesto da nastavi putem koji muje odredio Bog, on se okrenuo i otkazao mu poslušnost. Adamov pad je posljedica nepokornosti volji Božjoj jer se on svojim činom odvojio od Boga. Kao posljedica toga na zemlji se pojavio novi oblik postojanja - bolest i smrt. Odvrativši se od Boga koji znači besmrtnost i život, ljudi su se doveli u protuprirodan položaj, a taj protuprirodni položaj prouzročio je rastakanje njihova bića i na kraju fizičku smrt. Posljedice Adamove nepokornosti protegnule su se i na njegove potomke.Mi smo dio tijela drugih, kako je uvijek naglašavao sv. Pavao, pa ako pati jedan naš dio, pati cijelo tijelo. Zahvaljujući tom tajanstvenom jedinstvu ljudi, ne samo Adam već i cijelo čovječanstvo postalo je smrtno. Rastakanje, koje je posljedica čovjekova pada, nije bilo samo fizičko. Odvojeni od Boga, Adam i njegovi potomci pali su u ruke grijeha i đavola. Svako novo ljudsko stvorenje rađa se u svijet u kojemu prevladava zlo, u svijet u kojemu je lako činiti zlo, a teško činiti dobro.Naša je želja oslabljena onim što Grci nazivaju "želja", a Latini "požuda". Svismo podložni tome jer su to duhovne posljedice iskonskoga grijeha.Dovde je postojalo prilično veliko slaganje između pravoslavlja, katoličanstva i klasičnog protestantizma; ali kad krenemo dalje, Istok i Zapad neće se više do te mjere slagati. Pravoslavlje, koje ne gaji tako uzvišenu ideju o ljudskom položaju prije pada, ne gleda tako strogo kao Zapad na posljedice toga pada. Adam nije pao s velike visine znanja i savršenstva već iz stanja nerazvijenosti i jednostavnosti;stoga ga ne treba žestoko osuđivati za grijeh. Doduše, kao posljedica toga pada,ljudski se duh tako zamračio a snaga njegove volje tako oslabjela da se čovjek nije više mogao nadati da će postići sličnost s Bogom. Međutim pravoslavni nemisle daje pad lišio čovječanstvo mogućnosti primanja Božje milosti, iako bi oni rekli da nakon pada ta milost djeluje na čovječanstvo izvana, a ne iznutra. Pravoslavni ne kažu poput Kalvina da su ljudi nakon pada postali nesposobni za dobre želje. Oni se ne slažu s Augustinom kad piše da su ljudi "strogo primorani" počiniti grijeh i daje "ljudska priroda svladana grijehom u koji je zapala, tako daje prestala biti slobodna Slika Božja unakažena je grijehom, ali nije uništena; prema riječima pjesme koju pravoslavni pjevaju na pogrebu, "Ja sam lik Tvoje neizrecive slave, iako nosim rane grijeha". Budući da smo zadržali Božji lik, zadržali smo i slobodnu volju, premda grijeh ograničava njezin opseg. Čak i nakon pada, Bog"ne oduzima ljudima moć volje, volje da mu se pokori ili ne pokori".

Pravoslavlje ostaje vjerno ideji o sinergiji te odbacuje svako tumačenje pada koje ne ostavlja prostor za slobodnu volju.Većina pravoslavnih teologa odbacuje koncept "iskonske krivnje" koji je zastupao Augustin i koji Katolička crkva i danas zastupa (iako u blažem obliku).Pravoslavlje obično uči da su ljudi automatski naslijedili Adamovu pokvarenost i smrtnost ali ne i njegovu krivnju: oni su krivi samo utoliko što su slobodnom voljom odlučiti nasljedovati Adama. Mnogi su zapadni kršćani nekad vjerovali da ma što da netko učini u tom poniženom i neiskupljenom stanju, ne može se sviđati Bogu, jer je okaljano praroditeljskim grijehom. "Dobra djela prije Opravdanja", glasi 13. od 39 članova zakona Anglikanske crkve, "...nisu bogougodna...jer su po svojoj prirodi grešna." Pravoslavni bi se libil i tako nešto reći. Isto tako pravoslavni nikad nisu smatrali (za razliku od Augustina i mnogih drugih naZapadu), da su nekrštena djeca, zato što su okaljana iskonskim grijehom, osuđena od pravednog Boga na vječni oganj Pakla.
Pravoslavna slika posrnulog čovječanstva znatno je manje mračna od Augustinove ili kalvinističke.

Raspravljajući o padu, Toma Akvinski slijedi Augustina, posebno njegovo shvaćanje o iskonskom grijehu. Ali on smatra da nekrštena djeca ne idu u Pakao već u Čistilište, što danas općenito zastupaju rimokatolički teolozi. Koliko sam uspio doznati, pravoslavni autori ne uptrebljavaju pojam Cistilišta.Ipak treba reći da se i u pravoslavnoj teološkoj literaturi katkad otkrije pokoje Augustinovo stajalište,što je obično posljedica zapadnog utjecaja.Pravoslavna ispovijestPetra Mogile u tom je smislu pod jakim Augustinovim utjecajem, dok je Dositejeva Ispovijest oslobođena tog utjecaja.

Premda pravoslavni drže da su ljudi i nakon pada zadržali slobodnu volju i da još uvijek mogu činiti dobra djela, ipak se slažu sa Zapadom u vjerovanju da je ljudski grijeh postavio između čovjeka i Boga prepreku koju on sam ne može srušiti nikakvim trudom. Grijeh je spriječio sjedinjenje čovjeka s Bogom. A kako mi nismo mogli prići Bogu, on je prišao nama.

nastaviće se


05 lis 2012 11:26
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
ISUS KRIST

Utjelovljenje je čin Božjeg čovjekoljublja, njegove nježne ljubavi prema čovječanstvu. Više je istočnih pisaca tvrdilo, gledajući na Utjelovljenje s tog stajališta, da bi čak i da čovjek nije posrnuo, Bog u svojoj ljubavi prema čovjeku poprimio njegov lik i postao čovjekom: na Utjetlovljenje treba gledati kao na dio vječne svrhovitosti Božje, a ne samo kao odgovor na njegovo posrnuće. Tako su na to gledali Maksim Ispovjednik i Izak Sirijac; tako su gledali i neki zapadni pisci,ponajprije Duns Scot (1265.-1308.).Ali, budući da je ljudski rod posrnuo, Utjelovljenje nije samo čin ljubavi veći čin spasenja. Isus Krist, udruživši čovječanstvo i Boga u svojoj osobi, otvorio je za ljude put k sjedinjenju s Bogom. Svojim je likom Krist pokazao što je istinska "sličnost s Bogom", a svojom otkupiteljskom i pobjedonosnom žrtvom približio nas je toj sličnosti. Krist, drugi Adam, došao je na zemlju kako bi poništio učinak Adamove neposlušnosti. Osnovni elementi pravoslavnog učenja o Kristu zacrtani su već u drugom poglavlju: istinski Bog i istinski čovjek, jedna osoba u dvije prirode, koje nisu ni odvojene ni stopljene: jedna osoba s dvije volje i dvije energije.Istinski Bog i istinski čovjek, kao što je izrazio biskup Teofan Zatvornik: "Ispod plašta Kristova tijela kršćani vide Trojičnog Boga." Te nas riječi suočavaju s onim što je možda najizrazitija karakteristika pravoslavnog pristupa utjelovljenome Kristu: sveobuhvatni osjećaj Njegove božanske slave.

Dva su trenutka u Kristovu životu kad je ta božanska slava bila posebno očita: Preobraženje, kad je na Gori Tabor nestvorena svjetlost Njegova božanskog Bića zasjala sasvim jasno kroz ovoj Njegova tijela; i Uskrsnuće, kad se grob rastvorio pod pritiskom božanskoga života i Krist se pobjedonosno vratio od mrtvih. U pravoslavnom bogoslužju i duhovnosti oba ta događaja imaju posebnu težinu. U bizantskom crkvenom kalendaru Preobraženje se ubraja medu dvanaest velikih blagdana i kudikamo je važnije nego što je na Zapadu. Već smo razmatrali središnje mjesto koje nestvorena taborska svjetlost zauzima u pravoslavnom učenju o mističnoj molitvi. Sto se tiče Uskrsnuća, njegov duh ispunjava čitav život Pravoslavne crkve. Grčka je crkva kroz sve mijene svoje povijesti uspjela sačuvati nešto od duha prvih dana kršćanstva. Njezina liturgija i danas uključuje element čiste radosti zbog Uskrsnuća Gospodina našeg koji nalazimo u tako mnogo ranih kršćanskih napisa.Tema Kristova Uskrsnuća povezuje sve teološke ideje i stvarnost istočnoga kršćanstva,spajajući ih u skladnu cjelinu.

Pa ipak, bilo bi pogrešno pomisliti da se pravoslavlje svodi samo na kult Kristove božanske slave, njegova Preobraženja i Uskrsnuća. Unatoč velikoj odanosti božanskoj slavi našega Gospoda, pravoslavni ne zanemaruju njegovu ljudskost. Uzmimo,na primjer, ljubav pravoslavnih prema Svetoj Zemlji: ništa ne može nadmašiti veliko štovanje koje pobožni pravoslavni vjernici osjećaju prema stvarnim mjestima na kojima je utjelovljeni Krist živio kao čovjek, gdje je kao čovjek jeo, podučavao,patio i umro. Radost zbog Uskrsnuća ne navodi pravoslavne da umanje značaj križa. Prikazi razapinjanja isto su iako česti u pravoslavnim kao i u nepravoslavnim crkvama, a štovanje križa veće je u bizantskom nego u latinskom bogoslužju.Stoga moramo odbaciti kao pogrešnu opću tvrdnju da se Istok usredotoči ona Uskrslog Krista, a Zapad na Raspetog Krista. Ako ih baš želimo suprotstaviti,bilo bi točnije reći da Istok i Zapad različito gledaju na Raspeće. Stav pravoslavnih prema Raspeću najbolje se vidi u pjesmama koje se pjevaju na Veliki petak:

Onaj tko je Sebe odjenuo Svjetlošću kao haljinom
Stajao je nag pred sudom.Po obrazu primao je udarce,Od onih ruku koje je sam sazdao.
Ljudi bezakonja prikovali su na križu Gospoda slave.

Na Veliki petak Pravoslavna crkva ne misli samo na Kristove ljudske muke i patnje, na suprotnost između Njegova vanjskog poniženja i Njegove unutarnj eslave. Pravoslavni ne vide samo čovjeka koji pati već Boga koji pati.

Danas je obješen na drvo križa
Onaj Koji je zemlju na vodama postavio.
Trnovim vijencem krunisan jeOnaj Koji je car anđela.
Odjeven u purpur izrugivanjaOnaj Koji odijeva nebo oblacima.


BOG I ČOVJEK

Ispod Kristova raskrvavljenog i izranjenog tijela pravoslavni i dalje vide Trjičnoga Boga. Čak je i Golgota Bogojavljenje; čak i na Veliki petak crkva odjekuje zvukom uskršnje radosti:

Klanjamo se stradanju Tvome, Kriste:
Pokaži nam svoje slavno Uskrsnuće!
Veličam stradanja Tvoja,Opjevam pogreb tvoj i Uskrsnuće
Kličući: Gospode, slava Tebi!

Raspeće je neodvojivo od Uskrsnuća, jer oboje su isti čin. Golgota se uvijek promatra u svjetlu praznoga groba; križ je simbol pobjede. Kad pravoslavni misle o Raspetom Kristu, oni ne vide samo njegovo stradanje i očajanje; oni o Njemu razmišljaju kao o Kristu Pantokratoru koji pobjedonosno vlada s Drveta:

Gospod dode na svijet i nastani se medu ljudima kako bi uništio tiraniju đavola i oslobodio ljude.
Na Drvetu pobijedi neprijateljske sile, onda kad sunce potamni a zemlja se zatrese, kad se grobovi otvoriše i tijela svetaca uskrsnuše.
Smrću uništi smrt,i uništi onoga koji je posjedovao moć da usmrti.

Krist je naš pobjednički kralj, ne unatoč Raspeću već upravo zahvaljujući njemu:"Nazivam Ga kraljem, jer Ga vidim raspetog."
U takvu duhu pravoslavni kršćani gledaju na Kristovu smrt na Križu. Međutim, postoje mnoge dodirne točke između takva gledanja na Raspeće i gledanja srednjovjekovnog i kasnijeg Zapada; ali i u zapadnom pristupu ima stvari koje u pravoslavnih izazivaju nelagodu. Njima se čini da Zapad preoštro odvaja Raspeće od Uskrsnuća. Kao posljedica toga slika Krista kao Boga koji trpi zamijenjena je slikom Krista koji trpi kao čovjek: kad zapadni vjernik razmišlja o Križu, često je potaknut na sućut prema Čovjeku žalosti umjesto da veliča pobjedonosnoga kralja. Pravoslavnima je sasvim prisan jezik velike latinske himne Venancija Fortunata(530.-609.),Pange Lingua,
koja pozdravlja Križ kao simbol pobjede:

Opjevaj, jeziče moj, bitku slavnu,Opjevaj prestanak boja.
Sada nad Križem, pobjednim znakom našim,Odzvanja glasno pobjednička pjesma.
Objavi da Kristos, Izbavitelj svijeta,
Iako Žrtva, Pobjednik posta.

Oni i drugu Fortunatovu himnu,Vexilla regis, smatraju svojom:

Ispuni se sve što David reče
U svojim drevnim proroštvima.
Bog zavlada narodima,I slavi pobjedu sa Križa.

Međutim, pravoslavni su manje zadovoljni kasnijim srednjovjekovnim pjesmama kao što je Stabat Mater:

Za grijehe naroda svog,
punu zebnjeUgleda ona iznemoglu žrtvu
Kako u mukama krvari i umire:
Ugleda Pomazanog Krista napuštenog,
Ugleda Dijete svoje umiruće.
Začuje Njegov posljednji krik.

Znakovito je da Stabat Mater ni u jednom od svojih šezdeset stihova ne spominje Uskrsnuće.Dok pravoslavlje vidi u Kristu pobjednika, srednjovjekovni i kasni srednjovjekovni Zapad u Njemu vidi Krista Žrtvu. Dok pravoslavlje tumači Raspeće prvenstveno kao čin pobjede nad silama zla, Zapad je - osobito nakon Anselma Kenterberijskog (oko 1033 -1109.) - sklon razmišljati o Križu u kaznenom i pravnom smislu kao o udovoljenju ili naknadi koja će ublažiti srdžba ljutitog Oca.Pa ipak ne treba previše naglašavati te razlike. I istočni su pisci kao i zapadni Raspeću davali kazneno i pravno tumačenje; zapadni kao i istočni pisci uvijek su Veliki petak smatrali trenutkom pobjede. Na Zapadu je nakon 1930. godine došlo do obnove patrističke ideje o Kristu Pobjedniku, jednako na teološkom i duhovnom kao i na umjetničkom planu; jasno je da su pravoslavni zbog toga vrlo zadovoljn.

nastaviće se


11 lis 2012 12:30
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
SVETI DUH

Drugi i treći lik Trojice uzajamno se nadopunjuju u svom djelovanju među ljudima. Kristovu otkupiteljsku zadaću ne smijemo odvajati od zadaće Svetog Duha, a ta je posvećenje. Riječ postade tijelom, rekao je Atanazije, zato da bismo mogli primiti Duh:
postoji gledište da je čitava svrha Utjelovljenja slanje Svetoga Duha na Pedesetnicu.


BOG I ČOVJEK

Pravoslavna crkva pridaje veliko značenje djelovanju Svetoga Duha. Jedan odrazloga zašto su se pravoslavni suprotstavili dodatku
Filioque jest što su u njemu nazreli nastojanje da se podcijeni i zanemari Sveti Duh. Sv. Serafim Sarovski sažeo je svrhu kršćanskog života kao stjecanje Svetog Duha, pa je na početku razgovoras Motovilovim rekao sljedeće: Molitva, post, bdijenje i sve drugo što kršćani čine, ma koliko da su dobra djela, ipak nisu svrha kršćanskog života: to su neophodna sredstva za postizanje cilja. Jer prava je svrha kršćanskoga života stjecanje Svetoga Božjeg Duha. Sva su druga djela koja se vrše u ime Krista, postovi, bdijenja i milostinja, samo sredstva stjecanja Svetoga Duha. Upamti dobro da će nam jedino dobra djela učinjena u ime Krista donijeti plodove Duha.
Vladimir Loski to je komentirao ovako: "Ta definicija, ma koliko na prvi pogled izgledala pojednostavnjeno, sažima čitavu duhovnu tradiciju Pravoslavne crkve."

A Teodor, učenik sv. Pahomija, zapitao se: "Što je uzvišenije od posjedovanja Svetoga Duha?"

U sljedećem ćemo poglavlju imati priliku izložiti mjesto Svetog Duha u pravoslavnom učenju o Crkvi; u idućim poglavljima reći ćemo nešto o Svetom Duhu u pravoslavnom bogoslužju. Sveti Duh se svečano zaziva u svakom otajstvenom(sakramentalnom) činu Crkve, posebno na vrhuncu euharistijske molitve. Pravoslavni se kršćanin u svojoj privatnoj molitvi na početku svakoga dana stavlja pod zaštitu Svetoga Duha izgovarajući ove riječi:
Care nebeski, Utjesitelju, Duše Istine koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš, Riznico dobara i Davaoče života, dođi i useli se u nas i očisti nas od svake nečistoće i spasi, Blagi, duše naše.

"SUDIONICI U BOŽANSKOJ PRIRODI"

Svrhu kršćanskog života koju je Serafim opisao kao stjecanje Svetoga Duha,možemo definirati i kao oboženje (theosis). Bazilije je opisao čovjeka kao stvorenje kojemu je zapovjeđeno da postane Bogom; a Atanazije je rekao, kao što smo naveli,da je Bog postao čovjekom kako bismo mi ljudi mogli postati bogovima. "U Mojem kraljevstvu", reče Hristos, "ja ću biti Bog, a vi bogovi."

Prema učenju Pravoslavne crkve to je krajnji cilj kojemu svaki kršćanin treba težiti: postati bogom, postići theosis, deifikaciju, oboženje. U pravoslavlju naše spasenje i iskupljenje znači naše oboženje.Iza učenja o oboženju stoji ideja da je ljudska osoba sazdana po slici i prilici Boga i Svete Trojice. "Kad bi svi oni mogli biti jedno", molio je Krist naPosljednjoj večeri, "kao što si Ti Oče u Meni, a Ja u Tebi, kad bi svi oni mogli biti u Nama" (Iv 17, 21). Kao što tri osobe Trojice "obitavaju" jedna u drugoj u neprekinutom protoku ljubavi, tako smo mi ljudi, koji smo stvoreni na sliku i priliku Trojice, pozvani obitavati u Trojednom Bogu. Krist se moli da svi mi sudjelujemo u životu Trojstva, u protoku ljubavi između tri božanske osobe; molise da nas prime u božansko biće. Maksim Ispovjednik kaže, "sveci su oni koji izražavaju u sebi Svetu Trojicu". Ta zamisao o osobnom i organskom jedinstvu Boga i ljudi - Bog obitava u nama a mi u Njemu - stalna je tema Ivanova evanđelja; to je stalna tema i Poslanica sv. Pavla koji kršćanski život vidi prvenstveno kao život "u Kristu". Ista se ideja ponavlja u glasovitu tekstu Druge Petrove poslanice: "Kroz to obećanje možeš postati sudionikom božanske prirode" ( 1,4). Važno je imati na umu ovu novozavjetnu osnovu. Nije istina da Pravoslavno učenje o oboženju nema podlogu u Svetom pismu (kako se ponekad misli) -naprotiv, ono je čvrsto ukorijenjeno u Bibliji, ne samo u Drugoj Petrovoj poslanici već i u poslanicama sv. Pavla i Četvrtom evanđelju. Ideju oboženja uvijek treba shvaćati u svjetlu razlikovanja Božje biti i Njegovih energija. Sjedinjenje s Bogom znači sjedinjenje s božanskim energijama, a ne s božanskom biti: unatoč tomu što govori o oboženju i sjedinjenju, Pravoslavna crkva odbacuje sve oblike panteizma.Podjednako je važna još jedna točka koja je usko povezana s gornjom temom.Mističko jedinstvo Boga i ljudi je istinsko jedinstvo, ali ipak Stvoritelj i stvorenjane stapaju se u isto biće. Za razliku od istočnih religija koje uče da se čovjek utapau Božanstvo, pravoslavna mistična teologija uvijek naglašava da mi ljudi, ma kako prisno bili povezani s Bogom, zadržavamo potpunu osobnu cjelovitost. Oboženo ljudsko biće ostaje različito od Boga iako nije odvojeno od Njega. Misterij Trojice je misterij jedinstva u različitosti, a oni koji sadrže Trojicu ne žrtvuju vlastita obilježja. Kad je sv. Maksim pisao, "Bog i oni koji su ga vrijedni posjeduju jednu te istu energiju", nije mislio da sveci gube svoju slobodnu volju već da, kad se obože, oni dobrovoljno, iz ljubavi, prilagode svoju volju Božjoj. Isto tako čovjek kad "postane bog" ne prestaje biti čovjek: "Mi ostajemo stvorenja, a istodobno postajemo milošću bogovi, kao što je Krist ostao Bog nakon što je Utjelovljenjem
postao čovjekom." Ljudsko stvorenje ne postaje Bog po prirodi, već je ono "stvoreni bog", bog po milosti ili po statusu.


18 stu 2012 13:03
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Oboženje je nešto što uključuje tijelo. Kako je ljudsko stvorenje jedinstvo tijela i duše, a budući daje utjelovljeni Krist spasio i iskupio čitavo ljudsko biće, slijedi da je "naše tijelo oboženo istodobno kad i naša duša". U toj božanskoj sličnosti koju mi ljudi moramo u sebi ostvariti, tijelo ima svoje mjesto. "Vaše tijelo je hramSvetoga Duha", pisao je sv. Pavao (1 Kor 6, 19). "Stoga, braćo moja i sestre,preklinjem vas Božjom milošću da ponudite svoje tijelo kao živu žrtvu Bogu" {Rim 12,1). Međutim, potpuno oboženje tijela morat će počekati do Posljednjeg dana, jer u ovom sadašnjem životu slava svetaca po pravilu se sastoji u unutarnjem sjaju, sjaju duše; ali kad se pravedni dignu od mrtvih i zaodjenu duhovnim tijelom, njihova će svetost biti izvanjska i vidljiva. "Na dan Uskrsnuća slava i Sveti Duh dolaze iznutra, pokrivajući i kraseći tijelo svetaca - slavom koju su i prije posjedovali ali koja je bila skrivena u njihovim dušama. Sve ono što neka osoba sada posjeduje, izlazi van i pokazuje se u tijelu."

Božansko svjetlo će izvana preobraziti tijela svetaca kao što je Kristovo tijelo bilo preobraženo na Taborskoj gori. "Moramo se veseliti i proljeću tijela."

Međutim, neki su sveci već u ovom životu iskusili prve darove te vidljive i tjelesne slave. Najpoznatiji primjer je sv. Serafim, ali nije i jedini. Dok je Arsenije Veliki molio, u očima svojih učenika izgledao je "poput ognja"; o jednomdrugom pustinjaku zapisano je: "Baš kao što je Mojsije primio lik slave od Adama te mu je i lice bilo okupano slavom, tako je i lice Abba Pamba sjalo kao munja,a on je bio Kralj koji je sjedio na svom prijestolju."

Evo riječi i Grigorija Palamasa "Ako u budućnosti tijelo ima s dušom dijeliti neizrecive blagodati, sigurno je da ono, koliko je to moguće, sudjeluje u njima i sada".

Kako pravoslavni misle da tijelo biva posvećeno i preobraženo zajedno s dušom,to gaje golemo štovanje za relikvije (mošti) svetaca. Smatraju, kao i katolici, da milost Božja koja obitava u tijelima svetaca, ostaje djelotvorna i u njihovim relikvijama nakon smrti, te da se Bog koristi tim relikvijama kao putovima božanske moći i kao sredstvima izlječenja. U nekim su slučajevima tijela svetaca nepojmljivo očuvana od propadanja, ali i gdje to nije slučaj, oni iskazuju veliko poštovanje njihovim kostima. To štovanje relikvija nije posljedica neznanja i predrasuda,već ima korijene u vrlo razvijenoj teologiji tijela.Na koncu će biti preobražena sva stvorena tvar, a ne samo ljudsko tijelo: "Tada ugledah novo nebo i novu zemlja; jer prvo nebo i prva zemlja su prošli" (Otk 21,1). Iskupljeni čovjek neće biti istrgnut iz svega ostalog što je stvoreno, već će sve stvoreno biti spašeno i ovjenčano slavom zajedno s ljudima (ikone su, kao što smo vidjeli, pivi znak tog iskupljenja tvari).

"Stvoreni svemir željno iščekuje da se jave djeca Božja. ... jer će i sam svemir biti oslobođen robovanja pokvarenosti i ućiće u slobodu i sjaj djece Božje. Znamo da je do sada čitav svemir stenjao u porođajnim mukama" {Rim 8, 19-22). Ta ideja kozmičkog iskupljenja zasniva se, kao i pravoslavno učenje o ljudskom tijelu i o svetim slikama, na pravom razumijevanju Utjelovljenja: Krist je uzeo tijelo - dio materijalnog svijeta - i tako omogućio iskupljenje i preobražaj svega stvorenog, ne samo nematerijalnog već i fizičkog.Taj osjećaj bitne svetosti zemlje - od Boga stvorene, padom oskvrnute, a Kristom iskupljene - u posljednje vrijeme navodi vodeće pravoslavne poglavare da se zabrinu zbog onečišćenja okoliša. Sadašnja ekološka kriza posebno je brinula pokojnoga ekumenskog patrijarha Dimitrija. U Božićinoj poruci 1988. on je naglasio: "Smatrajmo se, svaki pojedini od nas, osobno odgovornim za svijet kojinam je Bog povjerio. Ne smije propasti ništa od onoga što je Sin Božji svojim Utjelovljenjem preuzeo i učinio svojim Tijelom. To bi trebalo postati euharistijska ponuda Stvoritelju, životvorni hljeb koji pravedno i s ljubavlju dijelimo s drugima,himna miru za sva Božja stvorenja."

nastaviće se


18 stu 2012 13:15
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Evo riječi i Grigorija Palamasa:Ako u budućnosti tijelo ima s dušom dijeliti neizrecive blagodati, sigurno je da ono, koliko je to moguće, sudjeluje u njima i sada".

Kako pravoslavni misle da tijelo biva posvećeno i preobraženo zajedno s dušom,to gaje golemo štovanje za relikvije (mošti) svetaca. Smatraju, kao i katolici, da milost Božja koja obitava u tijelima svetaca, ostaje djelotvorna i u njihovim relikvijama nakon smrti, te da se Bog koristi tim relikvijama kao putovima božanske moći i kao sredstvima izlječenja. U nekim su slučajevima tijela svetaca nepojmljivo očuvana od propadanja, ali i gdje to nije slučaj, oni iskazuju veliko poštovanje njihovim kostima. To štovanje relikvija nije posljedica neznanja i predrasuda,već ima korijene u vrlo razvijenoj teologiji tijela.Na koncu će biti preobražena sva stvorena tvar, a ne samo ljudsko tijelo: "Tada ugledah novo nebo i novu zemlju; jer prvo nebo i prva zemlja su prošli" (Otk21,1). Iskupljeni čovjek neće biti istrgnut iz svega ostalog što je stvoreno, već će sve stvoreno biti spašeno i ovjenčano slavom zajedno s ljudima (ikone su, kao što smo vidjeli, prvi znak tog iskupljenja tvari).

"Stvoreni svemir željno iščekuje da se jave djeca Božja. ... jer će i sam svemir biti oslobođen robovanja pokvarenosti i ućiće u slobodu i sjaj djece Božje. Znamo da je do sada čitav svemir stenjao u porođajnim mukama" {Rim 8, 19-22). Ta ideja kozmičkog iskupljenja zasniva se, kao i pravoslavno učenje o ljudskom tijelu i o svetim slikama, na pravom razumijevanju Utjelovljenja: Krist je uzeo tijelo - dio materijalnog svijeta - i tako omogućio iskupljenje i preobražaj svega stvorenog, ne samo nematerijalnog već i fizičkog.Taj osjećaj bitne svetosti zemlje - od Boga stvorene, padom oskvrnute, a Kristom iskupljene - u posljednje vrijeme navodi vodeće pravoslavne poglavare da se zabrinu zbog onečišćenja okoliša. Sadašnja ekološka kriza posebno je brinula pokojnoga ekumenskog patrijarha Dimitrija. U Božićinoj poruci 1988. on je naglasio: "Smatrajmo se, svaki pojedini od nas, osobno odgovornim za svijet kojinam je Bog povjerio. Ne smije propasti ništa od onoga što je Sin Božji svojim Utjelovljenjem preuzeo i učinio svojim Tijelom. To bi trebalo postati euharistijska ponuda Stvoritelju, životvorni hljeb koji pravedno i s ljubavlju dijelimo s drugima,himna miru za sva Božja stvorenja."Godine 1989. patrijarh Dimitrije poslao je posebnu encikliku, pozivajući sve da pokažu "euharistijski i asketski duh" te je odredio da 1. rujna - početak crkvene godine u Pravoslavnoj crkvi - bude "dan zaštite okoliša", i da ga poštuju (nadao se ) ne samo pravoslavni vjernici već i ostali kršćani.


02 pro 2012 12:32
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Po riječima sv. Silvana Svetogorskog, "Srce koje je naučilo voljeti osjeća samilost prema svemu stvorenom". Ljudska zadaća nije sebično iskoristiti svijet već ga voljeti s osjetljivom nježnošću, kao da smo svećenici kozmosa, te ga sa zahvalnošću vratiti Stvoritelju.Ovakav razgovor o oboženju i sjedinjenju, o preobraženju tijela i kozmičkom iskupljenju, može zvučati vrlo dalekim sa stajališta iskustva običnih kršćana; ali tko god izvuče takav zaključak sasvim je pogrešno shvatio pravoslavni pojam theosis.

Kako bismo isključili mogućnost krivog tumačenja, treba imati na umu šest stvari.

Prvo, oboženje nije nešto što je rezervirano za malo odabranih i upućenih, već nešto što je namijenjeno svima podjednako. Pravoslavna crkva vjeruje da je to prirodni cilj kojemu beziznimno teži svaki kršćanin. Doduše, tek ćemo Posljednjega dana biti u potpunosti oboženi; ali postupak oboženja treba za sve nas započeti ovdje i sada, u ovom životu. Istina je da u ovom životu samo malen broj ljudi dosegne potpuno mističko sjedinjenje s Bogom. Ali svaki pravi kršćanin nastoji ljubiti Boga i ispunjavati njegove zapovijedi: ako doista iskreno u tome nastojimo, onda smo već donekle oboženi, ma kako slabi bili naši pokušaji, a česti promašaji.

Drugo, činjenica da je netko obožen ne znači da ta osoba prestaje biti svjesna grijeha. Naprotiv, deifikacija uvijek uključuje neprekidno pokajanje. Svetac može prevaliti dalek put prema svetosti, pa ipak ona ili on ne prestaju upotrebljavatiriječi Molitve Isusu: "Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni gresniku". Sv. Silvan Svetogorski znao je sebi reći, "Budi u paklu duhom ali ne očajavaj";drugi pravoslavni sveci ponavljali su riječi: "Svi će biti spašeni, samo ću ja biti osuđen". Pravoslavna mistična teologija je teologija slave i preobraženja, ali i teologija pokajanja.

Treće, nema ničeg ezoteričnog ili iznimnog u metodama koje moramo primjenjivati da bismo bili oboženi. Ako netko zapita: Kako da postanem Bog? -odgovor je vrlo jednostavan: Idi u crkvu, redovito primaj sakramente, moli se Bogu "u duhu i u istini", čitaj evanđelje, slušaj naređenja. Ovo posljednje - "slušaj naređenja" - ne valja nikad zaboraviti. Pravoslavlje, kao i zapadno kršćanstvo,energično odbacuje svaki misticizam koji zanemaruje moralna načela.

Četvrto, oboženje nije usamljenički već društveni proces. Već smo rekli da oboženje uključuje "slušanje zapovijedi"; a Krist je te zapovijedi ukratko opisao kao ljubav prema Bogu i prema bližnjima. Ta dva oblika ljubavi nerazdvojna su.Čovjek može ljubiti bližnjega kao samog sebe jedino ako iznad svega ljubi Boga;a čovjek ne može ljubiti Boga ako ne ljubi druge ljude (1 Iv 4, 20). Stoga uoboženju nema ničega sebičnog; jer čovjek može biti obožen jedino ako ljubi bližnjega svoga. "Od bližnjega je život i od bližnjega je smrt", rekao je Antun Egipatski. "Ako pridobijemo bližnjega, pridobili smo Boga, ali ako smo uzrok njegova posrnuća, sagriješili smo protiv Krista."

Ljudi koji su stvoreni na sliku Trojice mogu pojmiti sličnost s Bogom jedino ako žive zajedničkim životom kao što živi blažena Trojica: kao što tri osobe Božanstva "prebivaju" jedno udrugome, tako i mi moramo prebivati u našim bližnjima, te ne živjeti samo za sebe već i za druge."Kad bih pronašao gubavca", rekao je jedan pustinjak, "i kad bih mu mogao dati svoje tijelo a uzeti njegovo, rado bih to učinio. Jer to je savršena ljubav." U tome se sastoji prava narav deifikacije (teosis).

Peto, ljubav prema Bogu i našim bližnjima mora biti djelotvorna: pravoslavlje odbacuje sve oblike kvijetizma, svaku ljubav koja nije djelatna. Premda deifikacija uključuje vrhunski mistički doživljaj, ona sadrži i prozaične i prizemne aspekte djelovanja. Kad govorimo o oboženju, moramo zamisliti isihaste kako mole utišini i sv. Serafima s preobraženim licem; ali moramo istodobno imati na umu i sv. Bazilija koji se u Cezareji brine za bolesne, i sv. Ivana Milostivog koji pomaže aleksandrijskim siromasima, i sv. Sergija koji u poderanoj odjeći kopa u povrtnjaku kako bi priskrbio hranu za posjetitelje manastira. To nisu dva različita puta već samo jedan.Na kraju recimo da oboženje uključuje i život u Crkvi, život u sakramentima.Oboženje po uzoru na Svetu Trojicu uključuje zajednički život, a taj se saborni život može propisno ostvariti samo unutar crkvene zajednice. Crkva i sakramenti su sredstva dana od Boga: njima ćemo steći Duh koji će nas obožiti i preobraziti tako da postanemo nalik Bogu.


02 pro 2012 12:43
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
BOŽJA CRKVA

Krist zavoli Crkvu i predade joj se.
Ef 5, 25


Crkva je jedno i isto što i Gospod - Njegovo Tijelo, Njegovo meso i Njegove kosti. Crkva je živi trs koji On gaji i koji raste u Njemu. Nikad o Crkvi ne misli odvojeno od Gospoda Isusa Krista, od Oca i Svetoga Duha.
Otac Ivan Kronstatski



BOG I NJEGOVA CRKVA

U pravoslavnom vjerniku živa je svijest da on pripada Crkvi. "Znamo da kad netko od nas propada", pisao je Homjakov, "on propada sam; ali nitko se sam ne spašava.Čovjek se spašava u Crkvi, kao njezin član, u zajednici sa svim drugim članovima. "Već su u prvom dijelu ove knjige pojašnjene neke razlike između pravoslavnog učenja o Crkvi i učenja zapadnih kršćana. Za razliku od protestantizma, pravoslavlje naglašava hijerarhijsko ustrojstvo Crkve utemeljeno na apostolskom nasljedstvu, na episkopatu i na svećenstvu; ono se moli svecima i molitveno posreduje u korist pokojnika. Do ove su točke Rim i pravoslavlje suglasni - ali dok Rim misli u kontekstu papinske premoći i jurisdikcije, dotle pravoslavlje misli u kontekstu postojanja pet patrijaršija i Vaseljenskog (ekumenskog) sabora; dok Rim naglašavapapinu nepogrešivost, pravoslavni naglašavaju nepogrešivost Crkve kao cjeline.Nijedna strana nije, dakako, sasvim u pravu kad govori o onoj drugoj, ali pravoslavnima se često čini da Rim shvaća Crkvu previše kao svjetsku ovozemaljskusilu i organizaciju, dok se rimokatolicima često čini da je duhovnija i mističnija doktrina Crkve koju zastupaju pravoslavni suviše neodređena, nedosljedna i manjkava. Pravoslavni bi na to odgovorili da oni ne zanemaruju zemaljsku organizaciju Crkve i da imaju mnogo strogih i preciznih pravila, u što se mogu lako uvjeriti svi oni koji čitaju kanone.Ipak, pravoslavni koncept Crkve je doista duhovan i mističan u smislu da pravoslavna teologija nikad ne raspravlja odvojeno o zemaljskom aspektu Crkve,već uvijek ima na umu Crkvu u Kristu i Svetome Duhu. Svako pravoslavno razmišljanje o Crkvi započinje s posebnim odnosom koji postoji između Crkve i Boga. Kako bismo opisali taj odnos, upotrijebit ćemo tri izraza: Crkva je (1) slika SveteTrojice (2) Tijelo Isusovo, (3) neprekidna Pedesetnica. Pravoslavnoučenje o Crkvi je trojedino, kristološko i "pneumatološko".


02 pro 2012 12:50
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Slika Svete Trojice

Kao što je svaki čovjek stvoren na sliku Trojičnoga Boga, tako je i Crkva u cjelini ikona Troičnoga Boga koja na zemlji odražava misterij jedinstva u različitosti. U Trojici sva tri lika su jedan Bog od kojih je svaki sasvim osoban; u Crkvi je mnoštvo ljudi ujedinjeno u jedno tijelo koje čuva neokrnjenu osobnu različitost. Međusobno prožimanje osoba koja čine Svetu Trijicu usporedivo je s međusobnim prožimanjem članova Crkve. U Crkvi nema sukoba između slobode i autoriteta; u njoj postoji jedinstvo bez totalitarizma. Kad pravoslavni za Crkvu upotrijebe riječ "katolička", saborna, oni (među ostalim) imaju na umu živo čudo jedinstva mnogih osoba u jednoj cjelini.Taj koncept Crkve kao slike Trojice ima još mnogo primjena. "Jedinstvo urazličitosti: baš kao što je svaka osoba u Trojici samostalna, tako se i Crkva sastoji od niza nezavisnih autokefalnih Crkava; kao što su u Trojici sve tri osobe ravnopravne, tako u Crkvi nijedan biskup nema apsolutnu vlast nad ostalima;kao što u Trojici Otac uživa prvenstvo kao ishodište božanskoga, tako je u Crkvi papa "prvi među jednakima".Zamisao o Crkvi kao ikoni Trojice pomaže nam shvatiti značenje koje pravoslavni pridaju saborima. Sabor je izraz Trojične prirode Crkve. Misterij jedinstva u različitosti prema slici Trojice dolazi do izražaja u situaciji kad mnogi biskupi okupljeni u saboru, slobodnom voljom postižu suglasnost pod vodstvom Svetoga Duha.


02 pro 2012 12:57
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Tijelo Kristovo.

"Mi, kojih je mnogo, jedno smo tijelo u Kristu"
(Rim 12, 5).Između Krista i Crkve postoji najprisnija moguća veza, o čemu svjedoči znamenitaIgnacijeva rečenica: "Tamo gdje je Krist, tu je i Katolička crkva".
178
Crkva je produžetak Utjelovljenja, mjesto gdje se Utjelovljenje neprekidno događa. Grčki teolog Kristos Androutsos je napisao da je Crkva "središte i organ Kristova otkupiteljskog djelovanja... to nije ništa drugo već nastavak i produžetak Njegove proročke, svećeničke i kraljevske uloge... Crkva i njezin Utemeljitelj neraskidivo su povezani... Crkva je Krist s nama". Uzašašćem u nebo Krist nije napustioCrkvu: "Evo, uvijek sam s vama, sve do kraja vremena", obećao je(Mt 28, 20),jer "tamo gdje se dvoje ili troje okupe u Moje ime, Ja sam među njima". Vrlo je lako zapasti u pogrešku i govoriti o Kristu kao da je odsutan: I još uvijek ovdje je sveta Crkva,Iako je njen Gospod otišao.

Kako možemo reći da je "otišao" kad nam je obećao stalnu prisutnost? Jedinstvo Krista i Njegove Crkve ostvaruje se prvenstveno preko njezinih otajstava. Prilikom krštenja novi se kršćanin pokapa i uskrsava s Kristom; prilikom euharistije članovi Kristova Tijela (Crkve) primaju Njegovo Tijelo u svetotajstvu. Ujedinjujući članove Crkve s Kristom, euharistija ih istodobno ujedinjuje i međusobno: "Mi kojih je mnogo, jedan smo hljeb, jedno tijelo; jer mi se svi od jednoga hljeba pričešćujemo" (1 Kor 10, 17). Euharistija tvori jedinstvo Crkve. Ignacije je Crkvu smatrao euharistijskom zajednicom, otajstvenim (sakramentalnim) organizmom koji postoji - i to u svoj punoći - gdje god se slavi euharistija. Nije slučajno da izraz "Tijelo Kristovo" označuje i Crkvu i sakramente, a da izraz cornmanio sanctorurn u apostolskom Vjerovanju znači i "zajednicu svetih" (svetaca) i "skupsvetih stvari" (otajstava).O Crkvi treba razmišljati prvenstveno u kontekstu sakramenata. Njezina izvanjska organizacija, ma kako bila bitna, po redoslijedu važnosti dolazi tek nakon otajstvenog života.


07 pro 2012 12:38
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 17 kol 2012 11:21
Postovi: 799
Spol: muško
---------
Post Re: Pravoslavna crkva- učenje
Neprekidna Pedesetnica.

Lako se može dogoditi da se, naglašavajući ulogu Crkve kao Tijela Kristova, zaboravi na Svetoga Duha. Međutim, kako prema učenju o Crkvi tako i drugdje, Sin i Duh su, kao što smo rekli, komplementarni u svom djelovanju među ljudima. Za razliku od sv. Ignacija koji je rekao "gdje je Kristtu je i katolička crkva", Irenej je, podjednako istinito i s pravom, napisao "gdje je Crkva tu je i Duh, gdje je Duh tu je i Crkva".

Upravo zato što je CrkvaTijelo Kristovo, ona je i hram i obitavalište Duha. Sveti Duh je Duh slobode. On ne samo da nas ujedinjuje već jamči našu beskonačnu raznolikost u Crkvi: na Pedesetnicu plameni jezici su se rašljasto podijelili te su odvojeno sišli na svakog prisutnog pojedinca. Dar Duha je dar Crkvi, ali on je istodobno i osobni dar, koji svatko prima na sebi svojstven način."Postoji raznolikost darova, ali isti je Duh (1 Kor 12, 4). Život u Crkvi ne znači poravnavanje razlika medu ljudima, niti nametanje krutog i jednoličnog obrasca svima, već upravo suprotno tome. Sveci ne samo da ne iskazuju sivu jednoličnost obilježja već su razvili žive i izrazite osobnosti. Nije svetost dosadna i monotona,već je zlo takvo.


07 pro 2012 12:44
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 28 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron