...za to molim,Ivanka, jako puno molim i vidim da se cudesa dogadjaju.
hvala Ti od sveg srca....
SVI IMAMO PRAVO RECI DA BOLI KAD ZABOLIjos jedna moja prica,mozebitno zadnja....molim vec nekoliko sati i razmisljam.
imala sam tesko djetinjstvo, mladost preskocila zbog dara majcinstva, hvala Bogu na tome,evo me, s 45, dijete jos uvijek, zeljno ljubavi i topline, one ljudske jer u mojoj obitelji ne nedostaje.
kad je majka umirala, od nas osam, uhvatila je moju ruku, u groznici i zamolila me da brinem za necaka Lea, hen****piran je, ima celebralnu paralizu jer je rodjen sa osam mjeseci i cudo je kako je i prezivio.
to mi je od najstarije sestre najstariji sin,a ima ih pet.
bio je uz nepokretnog djeda, pomagao takav baki a ona ga voljela vise nego nas, svoju rodjenu djecu, bojala se da ce ga drugi zaboraviti kad ona umre, sto se i dogodilo.
moj Leo, oci moje...placem dok ovo tipkam i ruke mi se tresu, vise puta je tetku ogovarao pred drugim tetkama,pa su se tu umjesali i sogori, a kad sam ga pitala,u sestrinoj prisutnosti'sine, zasto si lagao?' - odgovarao bi, tetka Snjezo, nisam mogao reci istinu pred tetkom a ja znam Tebe, Ti ces oprostiti....i jesam, uvijek i uvijek.
i kad me ogovarao pred ljudima iz sela, bez ikakva povoda, govoreci kako mu nitko nista ne daje...a ja jesam, postujuci maminu volju i molbu, oprastala sam.
ne zaradjujem puno, dok se nisam sredila ponovno s muzem, jedva sam izlazila na kraj s rezijama, dvoje djece zbrinjavala iako je i on pomagao.
valja po Bogu istinu reci.
kako god, ovo moje srce je od malo potrebitima davalo malo...i uvijek bih na ono 'kako da ti zahvalim?', zamolila samo jedan Ocenas...
osobe s hen****pom su oduvijek bile na primarnom mjestu u mom srcu, u mojim djelovanjima,ali - zar im je to opravdanje da uniste sve dobro i srcem ucinjeno?
ne treba suditi po glasinama, koliko god nama bilo zao i tesko zbog nevoljnika, mene nitko od Vas osobno ne poznaje i vec zbog toga molim za ne-osudjivanje.
shvacam ja sazaljenje i shvacam razumjevanje ali vjerujem kako i ja imam pravo osjetiti se povrijedjenom i izdanom jer biti hvaljena i slavljena pa oblacena, nije ni lijepo niti ugodno, sokantno je i boli....
na ovom forumu sam se osjecala doma..i sad mi je drago sto sam Vas sve jednim djelom upoznala.
donijela sam tu svaku svoju ranu i nevolju, znajuci da cu biti shvacena a ne osudjena, okarakterizirana kao neodgovorna majka, osoba kojoj se to dogadja jer nije dovoljno vjernica...etc....
znam da nijedno od Vas nije pomislilo nesto slicno i hvala Vam na tome.
inace, nigdje drugdje nisam pisala o sebi, pogotovo tako teske i delikatne stvari...ljudi kao ljudi, osuditi spremni jer tako je najlakse.
i priznajem, nisam bila toliko u duhovnosti dok nisam dosla k Vama, hvala Bogu na tome, bila sam i necista i gresna u proslosti, lakomislena i ponekad povrsna.
s godinama je dosla i zrelost, potreba da se od svega sto me gusilo ocistim i pocela sam zarko moliti Isusa, bas pod misom prikazanom za Vlatku, dobila sam prvi znak...kad sam se okrenula Kristu u Ranama, zamolila Ga da me svojom Presvetom krvlju opere, da me potpuno obrati, umalo mi je pozlilo.
plamen u utrobi me uplasio, mislila sam da cu se u Crkvi srusiti..a nisam.
pocela sam moliti sve vecim zarom, makar mi se dogodilo i ovo sa sinom, makar smo i dalje pod nadzorom, ne mogu ni sa sestrom razgovarati na ne cujem onaj klik u aparatu, da se ne osjetim obescascenom i necistom....a ne mogu to sinu stalno predbacivati.
pogotovo kad vidim da se trudi ispraviti nanesenu nam nepravdu, nama i sebi samome.
osjecala sam prisutnost Duha Svetoga u svakom danu, u svakom satu, u svakom trenutku.
zbog toga sam molila kcer da ode u Fatimu i zahvali Majcici Fatimskoj sto smo izbjegli ono najgore.
usprkos tome...samo sam covjek, slaba i ranjiva, potkrade mi se ponekad greska, kao neki dan...nazalost.
shvacam da je potrebno kontrolirati se i raditi na sebi puno....nikada ne osudjivati niti prozivati, jer i sama sam nesavrsena.
ovo je doslo iz samoga srca, kao i sve dosada sto napisah.
hvala Vam sto ste me hrabrili, shvacali i molili za mene.
