Sada je: 24 lip 2019 19:41.





Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
 SLUGA BOŽJI ANTE GABRIĆ 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post SLUGA BOŽJI ANTE GABRIĆ
slika

Otac Ante Gabrić sa Majkom Terezom



SLUGA BOŽJI ANTE GABRIĆ




UVOD

Otac Ante Gabrić (Metković, 18. veljače 1915. – Kalkuta, Indija, 20. listopada 1988.) – hrvatski katolički svećenik, isusovac, misionar, sluga Božji

Rodio se u kršćanskoj obitelji kao deveto dijete. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926., gdje je maturirao 1933. Iste godine primljen je u isusovački novincijat. Položio je isusovačke redovničke zavjete i studirao filozofiju u Italiji. Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Godinu dana učio je engleski i bengalski jezik. U misiji Bošonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje su prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomaže u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime "Father Ante Gabrić". Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak, da se proglasi blaženim i svetim.

slika



IZ ŽIVOTA O. ANTE GABRIĆA

Otac Ante Gabrić, isusovac i misionar, oduševljen za Boga, zahvaćen i ponešen njegovom ljubavlju dosljedno je u život provodio evanđelje ljubeći Boga u bližnjima s kojima je dijelio sudbinu u najsiromašnijem području svijeta, u Indiji, blizu Kalkute, na rubu bengalske prašume, okružen močvarama rijeke Gangesa. U kraju gdje je izrastao Ramakrišna, Vivekanda, Tagore, i Majka Terezija.

Najčešće u blatu do koljena, po beskrajnim rižištima, ili u kakovu čamčiću po ćudljivom Gangesu, po tropskoj žegi, uz avanture sa zmijama od kojih se krv ledi... Ljubavlju nošen išao je od sela do sela, ali i podižući nova naselja na mjestima gdje bi prethodno iskrèio džunglu, i gradio škole, ambulante, bolnice, radionice i kapele. Zanosno je propovijedao o Isusu Kristu, usaðujuæi kršæanstvo - ali uz to, i kao potvrdu toga - nudio je i donosio tom jednostavnom narodu kulturne i gospodarske vrijednosti.

Taj je čovjek najozbiljnije htio obratiti čitavu Indiju, a uspio je "tek" nekoliko tisuća. Htio je prokrčiti džungle i donijeti Radost do svakog sela, a stigao je "tek" do njih nekoliko desetaka. Htio je sagraditi bezbroj škola, bolnica, crkava, kapelica..., a uspio je "tek" izbrojiv broj. No ono najveće Gabrićevo ne da se staviti na vagu mjerljivosti. Ljubav kojom je sve preobražavao ostaje znana Kristu za kojega je živio i onima u kojima ga je susretao. Svima koji imaju oka da zamijete velike stvari. Tko je taj Božji čovjek?

Od Metkovića do Indije

Rođen je 18. veljaće 1915. godine u Metkoviću, a u jedanaestoj godini odlazi u travničku gimnaziju, gdje su na njega izuzetan dojam ostavila dva misionara koji su prije odlaska u Indiju svratili u Travnik. Bila je to za travničke đake prvorazredna atrakcija. Bradati misionari, opaljeni suncem, iz tamo nekih egzotičnih krajeva... stoje sad tu pred njima u svojim čarobno bijelim talarima. Ante ih je gledao raširenih očiju, upijajući svaku njihovu riječ i svaku gestu. Zamišljajući kako mora da je do ludila uzbudljivo biti toliko hrabar i velikodušan, krčiti džungle i gaziti močvare; po suncu i kiši, gladan i neispavan... Govoriti dalekim narodima o Kristu i pri tome možda izgubiti život. Bilo je to ono što je odgovaralo njegovoj duši. »To želim!«, nečujno je tutnjilo njime. Misionar je upitao: »Pa, hoće li onda netko s nama u Indiju?«, pritom mu je pogled slučajno pao na Antu. »Hoćeš li ti?«, upitao ga je. U tom se trenutku iz dna Antina srca i duše otelo ono »HOĆU!« koje će odjekivati kroza sav njegov budući život. U svemu, baš u svemu, bit će prisutno to njegovo prvo »Da«. Ante odlučuje postati svećenik i stupa u isusovački red s željom da postane misionar u Indiji. Novicijat završava u Zagrebu, nakon čega odlazi u Italiju na studij filozofije, te konačno 20. listopada 1938. brodom »Victorija« odlazi u daleku Indiju. Prve godine provodi u mjestu Hazaribaghu i Bošontiju učeći jezik i običaje Bengalaca. Teologiju završava na obroncima Himalaja u mjestu Kurseongu, gdje je i zaređen za svečenika 21. studenoga 1943. Sljedeće dvije godine provodi u Moropaju i Ranchiju, da bi konačno prispio u Bošonti gdje će provesti idućih šesnaest godina.


slika



Bošonti (1947-1962)


To je vrijeme rascvata misijskog žara koji je godinama bujao u njemu. Posječivat će sela, susretati pogane, muslimane, protestante - i žarko im svjedočiti za Krista. Pripravljat će katekumene i krštavati ih; posjećivati siromahe i bolesne; graditi crkve, kapelice, škole i bolnice. Organizirat će podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova, mostova. I, naravno, uvijek će naći vremena za članke i pisma koja šalje prijateljima širom svijeta. Ante se potpuno predao poslu koristeći se svojom karizmatičkom snalažljivošću i sposobnošću sklapanja prijateljstava. Ubrzo tamošnju osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, a pridodaje joj industrijski i agrikulturni odjel. Od vlade dobiva novčanu pomoć za gradnju tehničke škole. Tako da su na mjestu gdje je donedavno bilo carstvo tigrova, sada podignute zgrade s modernim strojevima nad kojima su se mladi Bengalci podučavani za drvodjelce, bravare, tokare, mehaničare i elektrotehničare. Uskoro (1954 god.) je sagrađena i bolnica. A što je ona značila za to područje, najbolje govori podatak da se samo prve godine u njoj liječilo 25 000 bolesnika. Trebalo je riješiti i problem pitke vode, budući da su postojeći ribnjaci i kanali bili trajni izvor zaraze. Da doskoči tome, o. Gabrić
organizira po selima kopanje dubokih arteških bunara odakle se dobivala sigurna voda za piće. Osim toga, tu su i stalni poslovi oko popravaka putova, nasipa i mostova. Po raštrkanim selima gradi skromne kapelice koje, èesto, ujedno služe i kao škole. Neumorno, požrtvovno i s ljubavlju pohodi svoje župljane donoseći im Radosnu vijest, ne samo o životu u vječnosti nego čineći im život lakšim i radosnijim već sada. U lipnju 1963 piše: »Nakon sedamnaest godina zbogom Bošontiju i dobrim mojim vjernicima. Pala je i koja suzica ... Što ćemo, ljudi smo sa srcima koja ljube, sa srcima kojima se teško rastajati.« Trebalo je koračati dalje, put je vodio u Moropai.


slika



Moropai (1963-1971)

Ante Gabrić je bio prava osoba za crkvenu zajednicu u Morapaiju gdje se život, nakon 89 godina od ustanovljenja postaje, nekako uljuljao. Ponestalo je onog 'svadbenog' vina prijeko potrebnog za radosno svjedočenje kršćanstva. Antinim dolaskom putovi, nasipi, rukavi, kolibe i kapele, zasjat će opet dražešču probuđeni njegovom dušom. Budući da je tu već kao mladomisnik proveo godinu dana, stara su se poznanstva ubrzo obnovila, svakidašnjica se uzbibala. Ante je plijenio pažnju i budio idealizam. Kako je zatekao gotovo srušenu crkvicu Srca Isusova, poduprtu kolcima i neuporabljivu za kišno vrijeme, dao se odmah na gradnju nove. Naravno, opet moli i prosi na sve strane. Ali kao i uvijek, snagom u****osti, dostojanstva i uvjerljivosti koju ima samo siromah koji prosi za siromahe. Već 10. listopada 1963. iduće godine slavljena je posveta nove crkve. Darovima iz Njemačke podiže novu kuću za udovice, gradi samostan časnim sestrama svete Ane, popravlja djevojačku i dječačku školu. I ovdje popravlja putove, prokopava kanale, otvara zdence s čistom vodom, po selima gradi kapelice... Podruèje na kom je radio nastanjeno je s 400 000 ljudi, uglavnom hinduista i muslimana, među njima i oko 4 000 katolika razasutih u 20 sela. Kad su prilike to zahtijevale, Ante je preuzimao skrb za svakoga bez obzira na njegovu pripadnost. Tako godine 1969. nalazimo podatak da mu je na brizi 16 000 potrebnika. Kad se u jesen 1970. cio kraj se našao poplavljen, a uz to i poharan ciklonskom olujom, o. Gabrić se brine da pomoć stigne do oko 22 000 djece u 155 seoskih škola, ali i do 10 000 osiromašenih obitelji. Iduće godine kad je nagrnulo više od devet milijuna izbjeglica s druge strane Gangesa, koje je prognala fanatična pakistanska vojska, organizira tkz. Food-for-work projects, kroz koje stanovnici svojim radom, popravkom nasipa i putova, zaraðuju osnovne namirnice za život. Poèetkom 1972 godine o. Gabriæ odlazi iz Moropaija, ponovno u Bošonti.


Nastavak slijedi


(Izvori: ffdi.hr, wikipedia.org)


27 lis 2010 21:44
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI ANTE GABRIĆ
slika



Bošonti (1972-1974)


Nakon što je stigao u Bošonti i zatekao škole u materijalnom kolapsu, dao se na posao alarmirajući svoju pouzdanu »pozadinu«. Piše mnogim prijateljima diljem svijeta obraćajući im se za pomoć. Odaziv ni ovoga puta nije izostao pa je Bošonti ubrzo opet stao na noge. Misionareva se svakidašnjica nastavlja: putovi, nasipi, kolibe, mostovi, bunari, prehrana djece... bile su njegove trajne brige.

Premda je brojkama neprikladno ocrtavati misijski rad, ipak i kroz njih je vidljiv misijski žar. Rast katolika u Bošontiju: 1873 god. = nema katolika; 1930 god. = 360; 1931 god. = 541; 1933 god. = 986; 1945 god. = 1437; 1946 god. = 1515; 1949 god. = 1808; 1952 god. = 2000; 1988 god. = 4600.

Ohrabrujući su podatak mnoga duhovna zvanja iz župe Bošonti. Njih 35 pošlo je u redovničke zajednice ili u dijacezanske svećenike. Ako bi smo htjeli nabrojiti pothvate i gradnje u misiji, onda to ovako izgleda: misijska postaja s kućom za misionare, škola za katehiste, rižina zadruga, škola za novokrštenike, djevojačka škola i samostan časnih sestara Sv. Križa, crkva sv.Terezije, crkva u Gosabi, gostinjac za putnike, stanovi za učitelje i službenike, kuća za beskućnike, mnoge kapelice po selima koje služe i kao škole, bolnica, dvije pučke škole, dvije srednje škole, visoka škola za djevojke, tehnička škola za dječake. Početkom 1975. Ante se oprašta od Bošontija da bi započeo rad u Maria Polliu.


slika



Maria Polli (1975-1988)

Stigli smo do zadnje postaje Antina puta gdje je sasvim do izražaja došao njegov misionarski poziv. Prepoznaje se sličnost sa sv. Pavlom ili sv. Franjom Ksaverskoim: selo za selom prima kršćanstvo, briga oko katekumena i krštenja postaje dio svakidašnjice. Od kalkutskog nadbiskupa 4. veljače 1974. dobiva dopuštenje za kupnju četiri hektara zemljišta u Kumrokhaliju (Kumrokhali znači selo tikava, a Ante će ga prekrstiti u Maria Polli, tj. u Marijino selo). Istodobno Majka Terezija javlja mu da će u novu postaju poslati nekoliko svojih sestara. Ante se odmah daje na posao. Počinje gradnju samostana, sirotišta i poliklinike. Tih su ga dana mogli često vidjeti po kalkutskim skladištima i otpadima kako prosi stare tračnice, limove... i ostali građevinski materijal. Godinu dana poslije, točnije, 20. sijeènja 1975, župa Bošonti dijeli se na dvije. Novopridošla sela i nekoliko onih koja su otprije pripadala Bošontiju tvore novu župu prozvanu - Maria Polli. Župnik je, naravno, o. Ante Gabrić. Budući da je red da župnik stanuje u župi, Ante nije oklijevao. To što još nije imao župnoga stana, nije ga smetalo. Bila je tu nekakva stara daščara, u kojoj se, prije nego ju je zauzeo, morao obračunati, ni manje ni više, nego s jedanaest zmija. A one koje su se zavukle u pukotine, po već ustaljenoj praksi prepušta Anđelima čuvarima. Zađimo na čas u taj svijet čitajući njegove riječi: »Sve je tu kao u Betlehemu. Sve valja zidati. Nema tu još ni kuće ni crkvice. No oduševljenja ima kao u - raju. Iz svih novih sela ljudi su nas već čekali s vijencima, bubnjevima, cimbalima. Privremeni šator je naša katedrala. Uz nju je daščara - moj župni stan. Nadbiskup se malo prepao: 'Kako ćete izdržati u toj kolibi?' A ja njemu rekoh: 'Samo me vi blagoslovite! Mnoge su ruke sklopljene za mene i za meni povjerene duše. Sve će biti dobro.'« Potkraj 1975. Ante uspijeva dovršiti župni stan i podići novu crkvu. A početkom god. 1977. javlja da je u više škole poslao tridesetak štićenika, a za ostale otvara večernju školu. Tu su uz nešto opće naobrazbe bili podučavani za tkalački i krojački zanat. Dosjetio se nabaviti i razna glazbala, tako da su se raspjevani Bengalci mogli usavršavati, ali i zabavljati. Nešto poslije počela je poduka i za stolare, a zatim je proradila i ciglana. Pokrenuo je i »kooperativno društvo« - blagajnu solidarnosti u koju je svaki član mjesečno davao po jednu rupiju iz koje je mogao poslije dobiti pomoć ako bi se našao u potrebi. Za beskučnike koje su osiromašili poplava ili ciklon organizira gradnju koliba, pa i čitavih sela. Župa se čudesno razvijala, svake se godine uvećavala za nekoliko novih sela i dosegla broj od 45 sela. Od milijun i pol ljudi, koliko stanovništva obuhvaća, oko 4000 njih primilo je katoličanstvo. Duhovna su zvanja bujala, kao i svagdje gdje je djelovao o. Gabrić. Ipak, Maria Polli prednjači u tom pogledu. Godine 1977. bilježi da je iz župe u samostan već otišlo 40 djevojaka, a u sjemenište osam dječaka. Oko Uskrsa 1985. od 50 konviktoraca, njih 40 odlučuje se za svećeničko zvanje. Kad ga pitaju kako to da njegova mala župa ima toliko duhovnih zvanja, odgovara: »Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, osobito obavljanje Prvih petaka i posveta obitelji Srcu Isusovu.« Početkom 1984. ostvaruje zajedno sa Majkom Terezijom suradnju sa tvornicom cipela Bata, te otvara prvi pogon u Maria Polliu, a zatim i u Ðišu Polliu.


slika



Ðišu Polli

Kažimo nešto i o tom, tako simpatièno prozvanom selu (Ðišu Polli znači: Isusovo Selo), koje već zbog svojeg imena budi slutnju da bi mu Ante mogao biti krsnim kumom. Ako još znamo da je smješteno 30 km istočno od Maria Pollija, dublje prema džunglama, sasvim je lako zaključiti da je to idealno mjesto za misionara Gabrića. Nemirna narav gonjena vrelinom ljubavi prekoračivala je krhko zdravlje i breme godina. Ljubav je nezaustavno htjela buditi ljubav u novim i novim dušama. U selu Boro Tuškhaliju godine 1982. kupuje oko četiri hektara zemljišta. Polovicu zemljišta namjenjuje za novu postaju, crkvu i samostan, a druga je polovica podijeljena najsiromašnijima, onima kojima je prije nekoliko godina nabujali Ganges sve uništio. Kao svoje svratište Ante je zauzeo jednu ruševnu kuću u kojoj 20 godina nitko nije stanovao. Kažemo »zauzeo«, jer prije toga morao se obračunati s desetak kobri. (»Još ih je nekoliko u pukotinama zidova. Na njih paze Aneli čuvari...«) Primijetimo da je i ovaj početak gotovo isti kao i onaj u Maria Polliju. Ante dolazi, zmije uzmiču. To je jednostavno stoga što u tim prostorima i ne može živjeti netko drugi nego - ili zmije ili Ante! A da mu u san ne bi došle one zaostale zmije, preporuča se svojim prijateljima u molitve: »Recite nekoliko 'Amen' za oca Antu da bi mogao sanjati, ne o zmijama, nego o novim selima, sanjati o dušama koje čekaju na Isusa. I da zaboravi kako mu se približava 70 godina.« Uskoro uređuje i privremenu kapelicu, otvara malu tkalačku školu za mladiće i šivaću za djevojke. U objema školama poučavaju mladići koji su te zanate izučili u Maria Polliju. Državne su vlasti vrlo zadovoljne, te mu obećavaju pomoć za proširenje škola i otvaranje postolarskog odjela. Bila je planirana i gradnja velike crkve Srca Isusova. Bilo je planirano i da Ðišu Polli uskoro postane samostalna župa... I još mnogo, mnogo planova nosio je Ante u svojem srcu. Napokon, njegov je plan bio da čitav svijet uzljubi Isusa, i tek onda bi se smirio. No to je posao za one kojima je Ante pokazao put k Bogu - za sve one koji ostaju za Antom, gdje god bili. Misijski je zadatak svih: ostvariti težnju svega stvorenog da Bog bude sve u svemu.

Iscrpljen o. Ante Gabrić je umro 20. listopada 1988. i sahranjen po vlastitoj želji pod palmama nadomak bengalske džungle u Maria Polliju uz kapelu koju je gradio - ispunili su mu i posljednju želju i grob mu stavili onu grudu hrvatske zemlje koju je sa sobom ponio iz domovine i bočicu mora Jadrana. Čeka tako nagradu od Boga u zemlji od koje je i načinjen.


Nastavak slijedi


(Preuzeto sa: ffdi.hr)


27 lis 2010 22:06
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI ANTE GABRIĆ

Ante Gabrić

Obzori duše


Nedugo nakon što je o. Gabrić umro, Maria Polli posjetio je slovenski isusovac o. Jože Kokalj. Posjetio je mjesta koja čuvaju uspomenu na Antu, provirio u njegov svijet i opisao dojmove. "Obilazim Gabrićevu sobu, gledam njegove stvari i - razmišljam. Umro je siromašan, nevjerojatno siromašan. Sve je razdijelio što god je mogao. Čak je i tranzistor poklonio. U sobi je nešto prejednostavnih komada odjeće koji vise na klinovima, drvena ležaljka, stol, stolica i nešto polica. Zatim hrpe pisama, znak njegove izvanredne ljubavi i pažnje. Stotine adresa prijatelja i dobročinitelja. Samo iz Australije više od 500 adresa. Na pismima datum primitka i odgovora. Pisma napisana toplo, osobno, s poštovanjem, sa zahvalnošću i s obećanjem spomena u molitvama. Takva su također i pisma dobročinitelja. Gledam kopiju Gabrićeva pisma datiranog 30. rujna 1988, dvadeset dana prije smrti. Pisano je rukom i upućeno prijatelju svećeniku, 'dragom i dobrom fra...' Na kraju pisma pročitam 'Ja sam sa zdravljem prilično slabo: astma i srce, pa teško i disati i spavati i hodati, pa čak i čakulati. Ali moje srce još kuca, pa dragi moj, dok kuca, nek kuca i iskuca za Isusa i duše ... Puno, puno pozdrava dragom fra..., sestrama i vjernicima, uz obećanje dnevnih molitava i žrtava - odani vam u Srcu Njegovom - o. Ante.'

U posebnom ovitku Gabrić je čuvao najosobnije bilješke sa svojih duhovnih vježbi. Naslov: "Dobre odluke (od 1940 do 1981)". S poštovanjem okrećem stranicu za stranicom...

- 'Nikad slatkiša... ni pudinga.' (1943)

- 'Strpljivost do zadnje granice! Obzirnost i ljubaznost i u malenkostima. Kad god možeš razveseljuj druge.' (1951, 1971)

- 'Spavati na tvrdom.' (1954)

- 'Dvaput na tjedan post: utorak i petak.' (1954)

- 'Ustati junački i bez oklijevanja - u 3.30,' (1954) 'u 4.' (1971)

- 'Ljubi siromašne i bolesne, najsiromašnije, prezrene. Imaj posebnu ljubav za njih!' (1963)

- Godine 1981 je zapisao: 'ON ima za tebe
- svijetlo za svaku sjenu,
- plan za svako sutra,
- kljuć za svaki problem,
- melem za svaku bolest.'


Za Gabrića nema više sjena, planova, poteškoća ni bolesti."



Nastavak slijedi


(Preuzeto sa ffdi.hr)


27 lis 2010 22:14
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
---------
Post Re: SLUGA BOŽJI ANTE GABRIĆ
slika



Ante Gabrić i Majka Terezija

Imena Majke Terezije i Ante Gabrića mnogima su sinonimi za isto djelo, bar u našoj domovini. Tome je mnogo pridonio vjerski tisak, koji uz njihove fotografije donosi izvješća o misijskom radu u Bengaliji. Spomenimo rubriku iz "Malog koncila" "Suradnici Majke Terezije i o. Ante Gabrića", gdje se deset godina donose izvještaji o njihovu radu.

Na njima dvoma obistinjuje se sličnost putova onih koji isto vjeruju i žele. Otkako su se našli u Kalkuti, njihovi susreti, dopisivanje i suradnja trajali su kroza sve vrijeme. Još dok je Majka Terezija bila učiteljica u školi sestara loretanki, Ante je bio pozivan da njezinim učenicama drži duhovne vježbe. S njom se susretao kad god bi se našao u Kalkuti; razgovarali su, planirali, bili jedno drugome ohrabrenje. Ljepota toga prijateljstva pokazala se posebno onih dana kad je Majka Terezija "dobila zvanje u zvanju", odnosno kad je istupila iz reda u kojem je provela više godina, i pošla onima kojima je ulica bila sve - bolesnička postelja i jedini pratilac iz ovozemnosti. Tih dana kad su i crkveni dužnosnici sumnjičavo vrtjeli glavama gledajući što to ona radi, Ante je spremno dolazio u "kuću umirućih" njezinim štičenicima imati misu. Na primjedbe da bi sestru Tereziju najbolje neko vrijeme izbjegavati ne bi li se "opametila", Ante je odgovarao: "Ako bi se ona trebala opametiti onda bi se prije toga Bog trebao opametiti". Poslije, kad je nastajao muški ogranak "Misionara ljubavi", čini se da je želja Majke Terezije bila za to da o. Gabrić preuzme vodstvo tog ogranka, no njegovi se poglavari nisu s tim složili. Svejedno, Majka Terezija i Ante Gabrić ostaju suradnici do zadnjeg dana. Kad su godine 1978. zajedno pohodili domovinu, Majka nam je Terezija s oduševljenjem govorila: "U njemu su i od njega ljudi u Bengaliji dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Preko ljubavi oca Ante oni su doznali da su naša braća i sestre." Ante pak, sličnim riječima govori o njoj:[b] "Čovjek postaje drugačiji nakon susreta s Majkom Terezijom. Njezina jednostavnost, njezina živa, praktična vjera i ljubav osvajaju i mijenjaju čovjeka. I on onda želi učiniti nešto lijepo za Boga..."
[/b]
Provincijal kalkutske isusovačke provincije P. C. Mathew, koji ih oboje poznaje kaže, da su po naravima i stilu rada bili upućeni jedno na drugo. "Točka u kojoj su se razlikovali bila je što Majka Terezija hoće suzbiti samo materijalno siromaštvo i patnju, a o.Gabrić je imao u sebi pravi poziv pastira i vjesnika Evanđelja da dovede ljude u Crkvu. Njoj nije bilo presudno važno, hoće li biti više katolika ili ne, ali Pater je išao upravo za tim da u svakome pobudi pravo obraćenje. ... što Majka Terezija nije mogla uèiniti on bi došao, što on nije mogao pomagala bi ona."

O Ocu Anti Gabriću čitajte još na našem forumu i u slijedećoj temi:
http://alfaiomegaduhovniforum.forums-free.com/pater-ante-gabric-t1797.html



(Preuzeto sa ffdi.hr)


27 lis 2010 22:29
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron