Sada je: 24 lip 2019 19:53.





Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
 SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
SLUGA BOŽJI
VENDELIN VOŠNJAK



slika



OPĆENITO

Vendelin Vošnjak (Konovo kod Velenja, Slovenija, 13. rujna 1861. – Zagreb, 18. ožujka 1933.) – slovenski svećenik hrvatskog porijekla, franjevac, prvi provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, generalni vizitator, član vrhovne uprave Franjevačkog reda u Rimu, sluga Božji, kandidat za sveca

Rodio se 1861. u Konovu kod Velenja. Na krštenju, dobio je ime Mihael. Njegovi su preci Hrvati iz Bosne, koji su se doselili u Sloveniju. Prezime Vošnjak je slovenska verzija riječi Bošnjak.

Rano je ostao bez majke. Otac mu je bio revni kršćanin. Odrastao je uz osmero braće i sestara. Za njegovo školovanje i vjerski život brinuo se rođak, koji je bio nadžupnik u Ptuju. Završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u Ptuju.
U rujnu 1878. primljen je u novincijat Franjevačkog samostana u Zagrebu i dobio redovničko ime Vendelin. Filozofske i teološke studije polazio je u Pečuhu i Varaždinu.
Svečane redovničke zavjete položio je u Varaždinu 1882., a za svećenika je zaređen u Grazu 1884. Slijedeće dvije godine studirao je teologiju na Isusovačkom sveučilištu u Innsbrucku.
U Zagrebu je od 1886. do 1889. magister klerika i lektor filozofije u filozofskom učiištu, a od 1889. do 1895. Istu dužnost ima u Varaždinu.
U franjevačkoj provinciji sv. Ladislava bio je definitor, zagrebački gvardijan, vizitator Franjevačkog svjetovnog reda, komisar samostana i provincijal.
Odlukom iz Rima, 3. lipnja 1900. osnovana je nova Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, a Vendelin Vošnjak je izabran za provincijala. Do tada su franjevački samostani u Hrvatskoj pripadali pod jednu slovensku i dvije mađarske franjevačke provincije. Vendelin Vošnkak bio je provincijal od 1900. do 1908. i od 1924. do 1927.
Petnaest puta bio je generalni vizitator svih franjevačkih provincija u Kraljevini Jugoslaviji te nekih provincija u Austriji, Njemačkoj i Češkoj.
Šest godina bio je član vrhovne uprave Franjevačkog reda u Rimu. Imao je izvanredne sposobnosti i kreposta


SKICA ZA DUHOVNI PORTRET I NASLJEDOVANJE SLUGE BOŽJEGA OCA
VENDELINA VOŠNJAKA

UMJESTO PROLOGA
"Tko su bili i tko su sada sveci? Bili su oni ljudi kao i mi, borili su se protiv prevratnih
požuda, trpili su u različitim prigodama života više nego mi; živjeli su u tom ljudskom
društvu u kojem živimo i mi, a sada su učvršćeni u ljubavi prema Isusu, privrženi svim žarom
i odanošću bližnjemu, pravi junaci žrtve, pravi dobročinitelji čovječanstva najblaženiji su u
Bogu i biti će blaženi u sve vijeke vjekova.
Crkva dovikuje svojoj djeci: od njih se naučite živjeti jer čovjek koji se vjeruje i ufa, u
svecima pronalazi samoga sebe. Nalazi se bogat i siromah, kralj i podanik, svećenik i
svjetovnjak, gospodar i sluga, otac obitelji i poslušni sin, naobražen građanin i kukavni
zanatlija, djevojka i žena, majka i udovica, sudac i redovnik, učenjak i najzadnji neznalica i
jadnik. Svaki sebi može reći: "Ako je mogao on, zašto ne bih mogao i ja?" i eto zašto
katoličke svetkovine nadahnjuju čovjeka onako blagim, onako svetim ushićenim veseljem.
Oni su prava i preugodna rajska odjeka i slika, ono što okrepljuje našu slabu narav, što nas
prenosi sa zemlje na nebo i u najčišćoj nas ljubavi spaja i združuje u jednoj pameti i u jednom
srcu."

o. Vendelin Vošnjak


(Izvori: ofm.hr; hr.wikipedia.org)


Nastavak u slijedećem postu


22 lis 2010 19:05
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


BIOGRAFIJA

PRVI DIO: ŽIVOT ZA BOGA

"Što je Bog? Zadubite se malko u to pitanje. Zadubite se što dublje u bivstvo Božije, u to
more savršenosti, u taj ocean dobrote, ljepote i blaženstva, jakosti i neizmjernosti! Bog je s
nama! Što to znači? Tko će dokučiti tu dubinu? Bog biva kao čovjek, među nama, On je
postao jedan od nas, nas je učinio dionicima svojeg božanstva, učini nas djecom Božijom.
Bog s nama, a mi s Bogom, a mi u Bogu nedokučivim združenjem tako da je Bog uistinu s
nama."



KUĆA UZ RUB ŠUME

U ranu jesen, 13. rujna godine 1861, u malenom štajerskom seocu Konovu, koje se nalazi
samo dva kilometra od željezničke postaje u Velenju, u obitelji izučenog krojača i poljodjelca
Pavla i njegove supruge Ide Vošnjak rođeni su blizanci, prvijenci u obitelji koja je u
Sloveniju, bježeći iz Bosne pred Turcima, došla još davne 1520. godine. Na najstarijim
nadgrobnim spomenicima još uvijek stoji stara varijanta njihova prezimena - Bošnjak.
U župskim knjigama stoji da su dječaci kršteni istoga dana, i da su na krstu dobili imena
Mihael i Matej. Stara obiteljska prizemnica nalazi se na kraju sela, uz sam rub šume, i
najudaljenija je od župne crkve svetoga Martina, što svjedoči koliko su truda pobožni roditelji
uložili da bi im prvijenci bili kršteni istoga dana. Godinu dana kasnije rođena je njihova sestra
Marija, a u siječnju 1868. i brat Vinko. Obitelj je živjela skromno, od rada vlastitih ruku u
šumama i poljima. Susjedi i suseljani dugo su ih pamtili kao pobožne, dobre i radišne ljude, a
sjećanje na gotovo svetački lik majke Ide još uvijek živi u Konovu. No u jesen 1870. Mihaelu,
Mateju, Mariji i Vinku umire majka.
O smrti svoje majke otac Vendelin je pričao ocu Aleksi Benigaru i to je ujedno jedino
sječanje koje je dječak na nju imao. Majka ga je toga dana uzela na polje. Nakon teškoga
rada, vraćajući se kući zajedno sa dječakom, majci Idi, u trenutku kada je došla do poljskoga
raspela, pozli. Nakon što je izbacila mnogo krvi, a nitko joj nije mogao pomoći, ona je tu pod
raspelom, pred očima svoga djeteta, izdahnula. Vendelinova najmlađa polusestra Anđela
pričala je da, kada se preuređivalo seosko groblje i kada je iskopan lijes Ide Vošnjak, njeno
tijelo bilo je neraspadnuto. Otac Pavao ženi se po drugi put Antonijom Lempl koja također
rano umire. U tom, drugom braku, rođeno je još petoro djece - Franjo, Baltazar, Terezija,
Agneza i Anđela.
Priča o tom najranijem djetinjstvu devetero djece Vošnjakovih ima malo, ali se iz
svjedočanstva najmlađe sestre Anđele lijepo vidi da je otac Pavao, već u najnježnijoj dobi
svojoj djeci ucijepio odanost Crkvi i molitvi. "Mi smo najdalje od crkve. Pola sata hoda. Ali
smo ipak svake nedjelje po dva puta išli u crkvu. Bila je to prava svečanost za nas male. (...)
U obitelji smo uvijek molili jutarnju i večernju molitvu. Dnevno smo zajedno molili krunicu.
U adventu smo svaki dan išli na zornice, u svibnju na svibanjske pobožnosti, a u korizmi na
križni put", priča Anđela i dodaje da je u kuću redovito stizao vjerski tisak, a obitelj je čitala
Sveto pismo, nabožne knjige, katekizme i molitvenike. Cijela je obitelj redovito zajednički
pohodila crkvu, a susjedi, vidjevši ih kako prolaze kroz selo, znali su reći: "Vošnjakovi su
prošli, treba krenuti!"
Otac Pavao bio je u selu znan kao vrstan poznavalac katekizma, pa je svake godine u Velikom
tjednu obavljao ispit iz vjeronauka za sve župljane. Bio je miran, radin i skroman, čovjek
otmjena ponašanja. U selu nije imao neprijatelja, bio je odan Crkvi molitvi i prvi učitelj
kršćanskog života svojoj djeci. Živjelo se od teškoga rada u šumama i na jednoj oranici koju
je obitelj posjedovala - kod njih nije bilo obilja, ali kruha je uvijek bilo. Iako su djeca bila od
dvije majke, među njima je vladala sloga i veliki duhovni sklad. Ovakav život bio je izvrsna
podloga za brojna duhovna zvanja sestre Agneza i Marija postale su milosrdnice, Josip, sin
Franjin biskupski svećenik, a Mihael - franjevac, otac Vendelin! Ipak, najteža kušnja
redovničkom zvanju Pavlove djece zbila se upravo u roditeljskom domu. Otac ih je odvraćao
od odlaska u samostan. Mariju zbog njena izuzetno krhka zdravlja, a Agneza je otišla od kuće
na hodočašće i više se nikada nije vratila - pobjegla je u samostan sestara milosrdnica. No
valja napomenuti da je ocu bilo izuzetno teško jer je ostao sam sa puno nejake djece, pa su
starija djeca, osobito djevojke, trebala mlađoj nadomjestiti majku.



slika



TIHI PASTIRIĆ SA ŠUMSKIH PUTELJAKA

Mihael je bio izuzetno tih i povučen dječak. Dok je čuvao ovce sa svojim bratom i prijateljima
izuzetno je malo govorio, a čim je čuo kako planinom odjekuju crkvena zvona, stao je moliti
"Anđeo gospodnji" i druge poticati na molitvu. Išao je u školu koja je bila kod župne crkve, a
vodili su je svećenici. Mihael kao da nije previše držao do druženja sa svojim vršnjacima, pa
je, po pričama nekih, uvijek, idući u školu ili kući, bio ispred ili iza vesele dječije gomile. Bio
je dobar učenik, a prednjačio je u vjeronauku koji mu je predavao njegov ujak Lovro Vošnjak,
koji ga je kasnije odveo u osnovnu školu u Šoštanju gdje je bio kapelanom. Ujak se brinuo za
duhovni rast i izobrazbu cijele obitelji. Mihaela je kroz život pratio snažnom podrškom, a
pomagao ga je i materijalno. Ujak Lovro bio je pravi učitelj svetosti svojim rođacima, pa im
je često slao devocionalne predmete, knjige i upute za duhovni život.
Nakon završene osnovne škole, Mihael 1873. godine odlazi u Ptuj kod praujaka Ivana
Vošnjaka, doktora bogoslovlja, izuzetno kreposna čovjeka i u tom kraju izuzetno poštovana
svećenika. U Ptuju Mihael pohađa niže razrede gimnazije, ali također ga ujak Ivan upućuje u
razmatranje i meditaciju, po njegovim riječima, najvažniju vježbu duhovnih ljudi. Pod
budnim okom ujakovim mladi je Mihael osjetio kako se u njemu razvija želja za
redovništvom i svećeništvom. Uspomena na ovoga čovjeka ostala je duboko u Mihaelovu
srcu, a latinski rukopis "Meditacija", koje mu je ujak Ivan poklonio, bila je njegova
najdragocjenija baština. "Taj njegov ujak dnevno je obavljao razmatranje i odlikovao se
pobožnošću koja je kao sveta baština prešla i na nećaka", piše u svojim prvim uspomenama na
oca Vendelina Aleksa Benigar. Nakon što je završio prva četiri razreda klasične gimnazije,
ujak ga šalje u Maribor na daljnje školovanje. No te jeseni godine 1877. od upale pluća umire
ujak Ivan, pa je Mihael prisiljen prekinuti školovanje i napustiti gimnaziju.




Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


22 lis 2010 19:18
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


"NE IZABRASTE VI MENE, NEGO JA IZABRAH VAS"

Naredna godina bila je izuzetno teška za mladića Mihaela. Ujakova smrt teško mu je pala. On,
pak, sve jače i jače osjeća želju za odlaskom u samostan. No otac isprva želi da on napusti
školu i da se vrati kući, gdje bi kao najstariji sin bio velika pomoć. Mihael sa ne da, pa ga je
otac stao odvraćati od redovničkog zvanja i nagovarati ga da pođe za liječnika.
Šesneestogodišnjak je hrabro izdržao sve kušnje koje su pred njega bile stavljene ne odustavši
od svoje odluke. Dan nakon svoga rođendana 14. rujna 1878. godine stupa u Red Manje
Braće i to u zagrebački samostan koji je tada pripadao Provinciji svetog Ladislava. Dobiva
redovničko ime Vendelin. Cijeloga života on je ljubio svoje zvanje i neprestano Bogu
zahvaljivao za njega.
Nakon godine novicijata u Zagrebu, mladog klerika njegovi poglavari šalju u Pećuh na
daljenje školovanje. Tu završava više razrede gimnazije i dobiva prva znanja iz skolastičke
filozofije, predmeta koji će kasnije i predavati. U samostanu u Pećuhu nije u to doba vladala
osobita stega i red, pa se mladi redovnik sam bavio svojim zvanjem. Ujesen 1881. godine
započinje studij na bogosloviji. Već nakon dva semestra njegovu nadarenost i žar zapaža
tadašnji učitelj klerika, pa ga provincijal šalje na daljnji studij u Graz. Bogoslovni fakultet on
završava sa najboljom ocjenom. Valja spomenuti da je učeći i studirajući prošao vrlo trnovit
put jer se, mijenjajući škole i faklutete, morao neprestano prilagođavati novim sredinama i
nastavnim planovima, te neprestano nadoknađivati razlike.
Za đakona je zaređen u Grazu ujesen 1883., a za svećanika u rano proljeće sljedeće godine.
Bio je izuzetno sretan što ga je zaredio biskup Graza koji je tada, u doba kada je Beč počeo
kršiti konkordat sa Svetom Stolicom, junački branio Crkvu, a bio je također poznat i kao
čovjek velikog znanja i brojnih kreposti. Mladu misu služi u rodnome Konovu na Bijelu
nedjelju, a jedna njegova rođekinja svjedoči da je otac Pavao plakao od radosti. No to nije bio
kraj njegovih studija. Poglavari, koji su željeli da on postane predavačem na provincijskim
učilištima, šalju ga na daljnju izobrazbu u Innsbruck. Studij je težak i naporan, a zdravlje
mladog oca Vendelina tih je godina veoma krhko.
No on, boraveći u sam ostanima provincije sv. Leopolda u Grazu i Innsbrucku, nije sticao
samo akademsko znanje, već je upijao i znanja iz organizacije redovničkog života. Bila je to
zajednica redovnika, koja je bila jedna od najrevnijih u opsluživanju Pravila u cijelom Redu.
Kasnije, kada postaje njen vizitator, otac Vendelin Provinciju sv. Leopolda naziva svojom
"učiteljicom redovničkog života" te također piše da ga ova Provincija razveseljava svojim
serafskim duhom. Postavši prvim provincijalom i ocem Hrvatske provincije sv. Ćirila i
Metoda, otac Vendelin često zna pisati kako je "zbog primljenih dobročinstava posebno
privezan za Provinciju sv. Leopolda".




ODGOJITELJ MLADEŽI


Nakon završenih studija otac Vendelin vraća se u Zagreb gdje mu biva povjerena zadaća
lektora filozofije i magistra klerika. Moto njegova učiteljskog rada mogao bi se sažeti u kratku
rečenicu "Loš đak je i loš redovnik": Bio je izuzetno strog, neumoljivo je rušio na ispitima i
nije nikom gledao kroz prste. Pred svoje učenike postavljao je velike zahtjeve, a kada je
ocjenjivao njihov rad bio je vrlo precizan. No sva ta strogost i pravičnost bila je "začinjena"
ogromnim žarom prema onome znanju koje je prenosio, tako da za njegov srebrni jubilej,
njegov subrat o. Miroljub Pukler kaže: "Svojim dubokim predavanjima je znao začarati svoje
učenike, svojom pak blagošću, a koji put i strogošću, pridobio ih je za se. Danas se oni ponose
da su imali ovakva učitelja i odgojitelja".
Otac Vendelin Vošnjak posao učitelja filizofije i magistra klerika obavljao je punih devet
godina (1886.-1895.), od toga prve tri godine u Zagrebu, a zatim šest u Varaždinu. I kasnije će
se, čak i za vrijeme kada vrši službu provincijala rado vraćati poslu učitelja i duhovnog
odgojitelja koji je smatrao toliko važnim u izgradnji revnog i dobrog redovnika. Vrlo često,
kad god mu je to vrijeme dopuštalo, odlazio je na ispite u Varaždin slušati odgovore
studenata. Svojim radom stekao je on kod onih koji su mu bili povjereni velik autoritet.
Njegov osnovni cilj je svetost njegovih odgajanika. "Svijet treba svetih ljudi, a očekuje u
prvom redu, da budemo sveti mi redovnici, jer nas smatra Bogu posvećenima", govorio je
otac Vendelin, već u svojoj starosti, kada je još jednom preuzeo zadaću odgojitelja klerika.
Mladi otac Vendelin sav se bio predao odgoju revnih i dobrih redovnika. No prilike u Redu
nisu mu išle na ruku. Generalni vizitator 1890. godine ne daje baš dobre ocjene Provinciji i
njezinu poglavaru, a kao jedini izuzetak navodi zagrebački samostan gdje je tadašnji gvardijan
o. Franjo Renđeo ulagao velike napore da obnovi redovnički život. Upravo on je bio i podrška
o. Vendelinu u njegovim odgojiteljskim nastojanjima. Prilikom vizitacije koja je obavljena tri
godine kasnije, glavni vizitator u svome službenom izvještaju piše da je od mladih u
Provinciji najvredniji preporuke upravo o. Vendelin. "Građanske kreposti nisu evanđeoske, i
one nas ne čine svecima; one mogu ugodno i korisno djelovati na srce, ali ne mogu nikoga
posvetiti. Zato, ako je nužno da njegujete svjetovne znanosti, da postanete korisni Crkvi i
državi, još je nužnije, da njegujete nadnaravni život, jer je još nužnije da postanete sveti.",
pisao je otac Vendelin svojim odgajanicima.
Budno je pratio razvoj povjerenih mu klerika i redovito je o njihovom napretku obavještavao
poglavare. No, bilo je i negativnih mišljenja što nije uvijek bilo dobro prihvaćeno. Njegove
procjene su vrlo precizne i podrobne. On polaže važnost na nadarenost, ali također kaže da se
"marljivošću, dobrim vladanjem, a osobito ustrajnom molitvom može nadomjestiti slabija
nadarenost". Njegova nastojanja naročito su usmjerena na odgoj savjesti, pa ga je svako
priznavanje neke pogreške izuzetno veselilo. No najvažnije mu je bilo da svojim
odgajanicima svijetli kao primjer, jer je to smatrao kraćim i uspješnijim putem od metode koja
bi se sastojala isključivo u nametanju raznih propisa. Mnogi njegovi odgajanici i subraća
posvjedočili su da su u kontaktima s o. Vendelinom uvijek dobili nešto novo za svoj duhovni
život. Ukratko - bio je odgojitelj koji je, uz poštivanje crkvenih propisa i učiteljstva Crkve,
odgajao vlastitim primjerom. Ocu Aleksi Benigaru jednom prilikom je rekao da će redovnička
obnova uspjeti samo ako počne odozdo, od mladih.




POGLAVAR ZAJEDNICE

Na kapitulu održanom 1893. godine o. Vendelin izabran je za definitora Provincije, a dvije
godine kasnije postaje i gvardijan zagrebačkog samostana, u trenutku kada o. Franjo Renđeo
biva izabran za generalnog definitora Reda. Na kapitulu 1896. njih dvojica dobivaju zadaću
da izrade nove statute Provincije sv. Ladislava. Bio je to svojevrsan uvod u posao velike
obnove Reda o kojoj se govorilo na Generalnom kapitulu 1895. godine u Asizu. Mladoga
gvardijana dočekao je i posao oko obnove samostana i crkve koji su nastradali u velikom
potresu koji je pogodio Zagreb 1881. godine. Samostan je bio siromašan, novca za obnovu
bilo je vrlo malo, pa je sve zavisilo od milodara vjernika. Otac Vendelin odlučio je da nastavi
posao oko obnove. Za vrijeme njegovog gvardijanata djelomično je obnovljena crkva i
samostan, a nabavljano je i dosta crkvenog posuđa i misne odjeće.





Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


22 lis 2010 19:32
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


OBNOVITELJ REDA I OTAC PROVINCIJE

Protekla stoljeća ostavila su dubokog, izrazito negativnog traga na Franjevački red, osobito u
našim krajevima gdje su na snazi bile odredbe koje je donio još car Josip II. Neki redovi bili
su potpuno ukinuti, a oni koji su uspjeli opstati nisu više bili ni sjena onoga što su prema
svojim pravilima i konstitucijama trebali biti. Bilo je tako i sa Franjevačkim redom.
Samostani su propadali jer nije bilo novca za njihovo uzdržavanje, a redovničke discipline i
zajedničkoga života gotovo da i nije bilo. Red je bio razdijeljen u više ogranaka, U većini
samostana klauzura se nije poštovala, redovnici su raspolagali novcem koji su zarađivali, a i
njihovo odijelo sve je više nalikovalo svjetovnome.
Upravo tada, krajem 19. Stoljeća papa Leon XIII, u želji da potakne redovničku obnovu,
upućuje u listopadu 1897. Apostolsko pismo franjevačkom redu odabravši upravo njega da
bude drugim redovima primjer u obnovi. Zapravo, Papa je tom Konstitucijom proglasio
obnovu Reda. Ovo je pismo u većini tadašnjih franjevačkih provincija izazvalo pozitvne
reakcije, no neke su provincije, među kojima i ona kojoj je pripadao o. Vendelin pružile
žestok otpor obnovi. To su bile podunavske provincije Mađarske, Transilvanije i Austrije,
ukupno njih pet uputilo je zahtjev da im se odobri dotadašnji način života. No, uprkos
tvrdokornosti poglavara tih provincija, Generalna uprava Reda u Rimu nije odustala od svoje
namjere potpune i korjenite obnove. Tako godine 1898. U Provniciju dolazi generalni
definitor Reda o. David Fleming i susreće se s o. Vendelinom u kojem pronalazi
istomišljenika, čovjeka koji će postati ključna osoba u obnovi na prostorima gdje joj se pružao
najveći otpor. Te iste godine, u srpnju, General Reda u provinciju sv. Ladislava odaslao je
dekret po kojemu je započela obnova i to u samostanima u Zagrebu i Pečuhu. Osnovavši
Komisarijat koji je postao neovisan od ostatka Provincije, na čelo tih samostana stavlja
zagrebačkoga generalnoga komisara - oca Vendelina Vošnjaka. Bio je to način kako da se
obnova počne postupno uvoditi. Braći koja su se željela priključiti obnovi dana je prilika da
napuste svoje samostane i da se presele u Zagreb ili u Pečuh. Oni koji su odbili mijenjati
način života morali su biti odijeljenjeni od onih koji su prihvatili reformu. Zagrebački
generalni komisar o. Vendelin imao je sve ovlasti koje inače imaju provincijali, pa i tu da
prima i odgaja redovnički podmladak. Ta je naime ovlast oduzeta onim provincijalima koji su
odbili prihvatiti reformu. Tako je započeo trnovit i težak obnoviteljski put koji je o. Vendelin
morao preći u narednim godinama. Morao je na ruševinama podignuti građevinu novog
redovništva, novog serafskog života, morao se boriti za svakog redovnika, jer je porastom
broja reformirane braće dobivao pravo zaposjedati nove samostane u Provinciji. On je imao
isključivo pravo primati u novicijat i zavjetovati nove članove. Samostani pod njegovom
upravom imali su postati rasadnicima redovnika novoga kova. Isprva on, poznavajući prilike
u Provinciji, nije želio prihvatiti službu generalnoga komisara. Čak je i uputio pismo generalu
Reda zamolivši ga da tu zadaću povjeri nekome jačih pleća. No njegova molba nije uvažena.
Tako je postao je obnovitelj serafskog života u Hrvatskoj, onaj koji je iz pepela morao dići
ideale siromaštva, poslušnosti, čistoće, poniznosti i odanosti Rimskoj Crkvi, sve ono što je za
sv. Franju bilo sveto.
Ujesen te godine započinju i prva sukobljavanja između novopostavljenog komisara i
tadašnjeg provincijala ladislavske provincije o. Norberta Nitha koji u****o odbija sve za što
se zauzima uprava Reda i sama Sveta Stolica. S druge strane, otac Vendelin je u svojoj prvoj
okružnici sav zahvaćen obnoviteljski žarom i željom da se redovnički život što prije vrati
svojim izvornim vrijednostima. O tome koliko je težak bio povjereni mu zadatak, govori i
činjenica da su i oni koji su mu taj zadatak povjerli mislili da su prepreke teške - gotovo
nesavladive. Početkom godine 1899. o. Nith najavljuje Generalnoj kuriji u Rimu da njegova
služba provincijala ističe. Početkom srpnja bira se nova uprava Provnicije sv. Ladislava i
uprava Reda za novoga porvincijala postavlja oca Vendelina. Novi provnicijal dočekuje o.
Generala na Trsatu 19. kolovoza te iste godine, a samo nekoliko dana kasnije o. Vendelin je u
Pećuhu i službeno proglašen novim provincijalom. Njegova zadaća postaje sada teža, dublja i
sveobuhvatnija - blagošću, ljubavlju i strpljenjem trebao je što više braće pridobiti za život po
novim Konstitucijama. U svojoj prvoj okružnici mladi provnicijal piše braći koja su dotada
bila pod upravom o. Nitha da je, uprkos svemu, sačuvao prvu ljubav kojom ih je ljubio od
početka. "Premda me vi niste izabrali, već me gladate postavljna od vrhovne uprave Reda,
ipak se među vama pojavljujem kao čovjek koji služi; ne tuđin već domaći sin iste drage
Provincije, koji nikada nisam prestao gajiti istu prvotnu ljubav prema svoj braći, kojom sam
ih prije obuhvatao", piše o. Vendelin svojoj okružnici "Prevažna dužnost".
Tu jesen provodi obilazeći samostane u pokušajima da što više braće pridobije za obnovljeni
redovnički život, da vidi koji ih problemi muče... Bio je to hod po oštrici jer je trebalo
premostiti duboki jaz koji je godinu dana ranije tako dramatično podijelio braću redovnike.
Valjalo se ustezati od svake naglosti i brzopletosti, valjalo je pokazati herojsku strpljivost! I
moliti! On je "neprestano molio, da se braća, koja se još ustručavaju primiti zajednički život, s
vremenom opamete". Nedostatak obilnih plodova nije ga nimalo obeshrabrivao jer je znao da
je postupnost osnova svakom dubokom obnoviteljskom radu. Bio je sretan i u trenucima kada
su braća koja još nisu bila prihvatila zajednički život počela pokazivati sve veće povjerenje
prema onima koji su već bili živjeli prema novim Konstitucijama. Zasjenjeni golemim
teškoćama plodovi njegova djelovanja nisu bili ni veličanstveni, ni blještavi. Nikoga nije na
na što silio ili ga požurivao oštrim mjerama, a kada bi se koji plod neočekivano pojavio
pozdravljao ga je sa velikom radošću. "Jer silom se se neće nikada stvoriti društvo koje će sve
zadovoljiti. Sila naime sa sobom uvijek povlači nezadovoljstvo. Sila i sloboda ne mogu ići
istim putem", piše o. Vendelin. Svijest o tome da mu je povjerena sveta zadaća, daje mu snage
za ustrajnost.
Velika radost i neprocjenjiva podrška bila su braća koja su bila, s velikom revnošću i žarom,
prihvatila novi način života. Svjestan je da sudjeluje u Božijem djelu, pa prepun pouzdanja u
Gospodina, koji je za njega jedini istinski izvor utjehe, piše: "U ostalom radi toga što nas tište
tolika zla, nećemo izgubiti pouzdanja u Onoga koji sebi može iz kamena podići prave
izvršitelje svetog Pravila. Moguće je da nas sada zato pohađa različitim nevoljama, da bi nas
kasnije tim obilnije napunio utjehom i radošću". Uprkos dubokoj boli i žalosti zbog pojedinih
događaja, on ni jednoga trenutka na zapušta svoje redovničke vježbe, a neki od najtežih
događaja, i način na koji ih je o. Vendelin prebrodio, otkriveni su tek kada je nakon njegove
smrti pregladana arhiva generalne uprave Reda. On sam svojoj braći o tome nikada nije
govorio. "Nije stoga nikada izgubljeno što je uloženo u dobro Provincije", piše otac Vendelin.
Nakon obilaska svih samostana, o. Vendelin piše vrhovnom poglavaru Reda da se led polako
počeo topiti i da otpor koji je na početku bio toliko žestok, počinje poprimati tek nešto blaže
obrise. No on i kod reformirane braće zamjećuje neke nedostatke, prvenstveno manjak
harmonije i dubokog zajedništva. Promišljajući razloge tome, on dolazi do zaključka da je
tome uzrok heterogena nacionalna struktura, različiti jezici, kulture, običaji i način života. I
pada mu na um ideja kako riješiti i taj problem - osnovati provinciju u kojoj će biti ujedinjeni
samostani iste narodnosti! U vrlo opreznom i obzirnom pismu punom jakih argumenata on
upravi Reda izlaže svoju ideju. I ona biva prihvaćena. Tim više što se uklopila u plan novog
razgraničenja provincija koji je bio, kao dio redovničke obnove, predložen od Generalne
uprave. U studenome mu stiže pismo sa uputama da opet krene na put, u obilazak onih
samostana koji će pripasti novoj Hrvatskoj Provinciji. Vremena je bilo malo, a posla jako
puno.
Trebalo je definirati granice Provincije i samostane koji će joj pripasti. Najviše je spora bilo
oko samostana u Čakovcu i na Trsatu. "Samostan u Čakovcu nalazi se u granicama Hrvatske,
sa svih ga strana okružuju stanovnici Hrvati, upravlja hrvatskom župom, koja, kao i ostale
onoga kraja, pripada hrvatskoj dijecezi, i to upravo zagrebačkoj; i - kao što oduvijek tako i
sada - njome upravljaju naši oci - Hrvati. Drugi samostan za koji se usuđujem isto tako -
dapače jačim pravom - moliti, ili još bolje, za koji moram moliti, jest samostan Provincije sv.
Križa na Trsatu... Trsat i s političkog i s crkvenog gledišta pripada Hrvatskoj. Nalazi se na
hrvatskom području, u narodnosti hrvatskoj, u dijecezi hrvatskoj. Sa Zagrebom ima pet puta
na dan direktnu vezu željeznicom", piše otac Vendelin i dodaje da "hrvatski jezik koji je na
trsatskom čudotvornom mjestu u upotrebi, na kojem se u nedjelje i blagdane propovijeda
narodu, našima je materinski, a kruh Božije riječi lakše se pruža i prima u vlastitom nego u
tuđem jeziku". Njegovo pismo završava riječima: "Ne tražimo tuđe, već samo molimo svoje
sa svim počitanjem."
Svi njegovi zahtjevi su pozitivno riješeni i on u svibnju 1900. godine putuje u Rim gdje
dogovara posljednje pojedinosti oko osnivanja nove Provincije. Iako se može činiti da je velik
dio posla već iza njega, onaj najteži dio - osnivanje i ustroj nove Provincije, daljnji rad na
reformi redovničkog života, organizacija života u samostanima u kojima su dotada živjela
braća različitih nacionalnosti, rad na odgoju novaka i klerika, te pastoralni rad - tek je trebalo
započeti. Posljednji provincijal Provincije sv. Ladislava i prvi provincijal Hrvatske provincije
sv. Ćirila i Metoda završio je jedno i započeo drugo, sasvim novo poglavlje povijesti
franjevačkog reda u našim krajevima."Držim da se onih prvih devet godina u kojima je on
upravljao Provincijom imaju smatrati kopanjem u dubinu, da položi valjan temelj novoj
Provinciji. On nije išao za vanjštinom i izvanjskim bljeskom, sav se bio dao na težak posao da
braću iz triju različitih provincija, s različitim mentalitetom i različitim navikama, ujedini u
jednu familiju", piše u svojim uspomenama o. Aleksa Benigar. Na jednom drugom mjestu on
kaže da mu je naslov "Oca Provincije" dodijeljen zato jer je on stvorio novi duhovni ambijent,
te je bio svjestan da je Providnost upravo njega postavila na čelo Provincije da u život, svojim
primjerom, provede ideale sv. Oca Franje koji su tada bili uspavani i zaboravljeni.
Novo razgraničenje franjevačkih provincija bilo je, između ostalog, i rezultat obnove započete
tri godine ranije. Otac Vendelin je u osnutku nove provincije gledao djelo Božije dobrote
izrazivši nadu da će "Bog sam, koji bio začetnik svega ovoga izbora, biti i njegov zaštitnik".
U novoj Provinciji nalaze se 22 samostana, a jedna od prvih zadaća jes okupljanje braće
porijeklom iz Hrvatske, iz samostana koji su se nalazili izvan nove Hrvatske provincije.
Franjevci Hrvati s oduševljenjem su prihvatili vijest o osnivanju Provincije, pa su ubrzo
počeli napuštati svoje stare dužnosti i hrliti u Hrvatsku. Otac Vendelin opet putuje, a u
pojedinim samostanima ostaje je svega nekoliko sati. Događaje se nižu gotovo brzinom
svjetlosti. Sredinom svibnja stiže u Zagreb pismo sa konačnim razgraničenjem nove
Provincije, a u istom je mjesecu otac Vendelin izabran i za Provincijala. Početkom kolovoza
General Reda dolazi u Zagreb, gdje se utvrđuje dekret o osnutku Provincije. Započelo je novo
poglavlje u životu i radu oca Vendelina Vošnjaka - novi ljudi, nove granice, novi samostani,
brojni bolni odlasci braće drugih nacionalnosti, novi način života, premalo svećenika i braće,
bojazan da pojedni samostani ostanu bez redovnika... Ukratko, trebalo je krenuti gotovo od
ništice, hodati stazama kojima se dotada rijetko koračalo, stvoriti i na noge postaviti nešto
sasvim novo. Nakon četvrt stoljeća, proslavljajući srebrni jubilej Provincije, otac Vendelin
piše da je "jedino Bog upravljao sudbinom Provincije, štitio ju je i vodio i njome ravnao do
današnjega dana".
U tim prvim godinama valjalo je raditi na svakom redovniku, rješavati svaki slučaj zasebno i
to sa puno strpljenja i ljubavi. Otac Vendelin budućnost nove Provincije želio je utemeljiti na
unutarnjoj izgradnji svakog redovnika. Znao je da on sam svojoj braći treba biti živi primjer,
utjelovljenje svih onih ideala za koje se tih godina gorljivo zalagao. Znao je da oštrim i
grubim zahvatima ništa neće postići, iako su katkada takvi zahvati izgledali kao jedino
moguće rješenje. Njegovo glavno oružje nije strogost, već blagost. "Ako se upotrijebi nož, on
doduše rasijeca, ali ne popravlja; oganj žeže, ali ne pomaže, česta kazna ne smekšava, nego
donosi tvrdoću. Zato sam nastojao duboko uzburkane duhove, tamne poput tmastih oblaka,
privući Redu više blagošću, nego strogošću". Ipak, oni koji su se opirali reformi želeći
nastaviti živjeti po starom ili pak otići u biskupske svećenike, o. Vendelina optuživali su za
strogost. No na kraju i oni najtvrdokorniji protivnici morali su priznati da nijedan postupak o.
Vendelina prema toj braći nije bio ni neprikladanan, ni neprijateljski. Nakon tegobne prve
godine njegova upravljanja novom Provincijom, on u svojoj okružnici piše: "Najspremnija
volja da svima vama činim dobro, nije mi manjkala ni onda, kada sam prisiljen bio dići šibu,
premda su udarci pogađali prije mene nego krivca." On nije želio da propadne ni jedan od
onih koje mu je Gospodin bio povjerio.



Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


22 lis 2010 19:38
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


U SLUŽBAMA ZA BRAĆU

Godine 1903. oca Vendelina po drugi puta biraju za provincijala, a tri godine kasnije i po treći
puta. Generalna uprava Reda, imajući veliko povjerenje u njega, povjerava mu u narednim
godinama brojne visoke i izuzetno odgovorne dužnosti. U razdoblju od 1905. do 1921. obavio
petnaest vizitacija u raznim provincijama u ime Generala Reda. Čak devet vizitacija obavio je
za vrijeme prvog svjetskog rata. Većina tih vizitacija bila je na području Dvojne monarhije, a
iz spisa koje je otac Vendelin napisao nakon svake, vidljivo je da mu je prvenstvena želja u
tim nemirnim ratnim vremenima bila pružiti bratsku utjehu i poticaj na svetiji život.
Provincijali koje je posjećivao govorili su o njemu sve najljepše, naročito ističući njegovu
blagost, ljubaznost, pravednost, jednostavnost i vjernost franjevačkom idealu. "Godine 1921.
bio sam na studiju u Padrebornu. Jednoga dana pojavio se u blagovaonici otac Vendelin kao
generalni vizitator saksonske franjevačke provincije. Bio je bos, imao je debelu kordu, na kratko ošišan, sa jasnom tonzurom, dakle kao strogi manji brat. To su Nijemci primjetili i poplašili se. No
poslije se među njima na veliko govorilo o velikoj ljubavi, mudrosti i razboritosti oca
Vendelina", kazuje o tome njegovome poslu o. Dionizije Andrašec.

Godine 1909. ističe mu služba provincijala i on biva izabran za gvardijana samostana na
Trsatu gdje ostaje do 1912. godine. Službu gvardijana u ovom samostanu vršio je još u dva
navrata - od 1923. do 1924. i od 1930. do 1933. godine. U Zagreb se vraća 1912. i u naredne
tri godine vrši službu zagrebačkog gvardijana. Na Generalnom kapitulu 1915. izabran je za
generalnog definitora za provincija slavenskih jezika i mađarskog jezika i taj posao obavlja u
narednih šest godina. Uporedo, ocu Vendelinu su bile povjerene brojne odgovorne dužnosti u
Provinciji i u Redu, a 1924. godine izabran je po četvrti put za provnicijala. Na toj službi
ostaje u naredne tri godine. U tom razdoblju u Zagrebu obavlja i druge dužnosti - ispovjednik
je časnih sestara sv. Vinka i predsjednik Trećoredskog saveza. Posljednjih nekoliko godina
života provodi na relaciji Zagreb - Trsat. Nakon kratkog boravka na Trsatu 1927. godine, opet
dolazi u Zagreb i još jedamput preuzima na se zadaću magistra i odgojitelja klerika. Na
provincijskom kapitulu 1930. ponovno je izabran za trsatskog gvardijana i čuvara Svetišta. Tu
ostaje do trenutka kada, savladan teškom bolešću, početkom 1933. odlazi u Zagreb na
liječenje.



slika

ALEKSA BENIGAR - O VENDELINU VOŠNJAKU

Između desetina svjedočanstava o ocu Vendelinu koja je vicepostulatura sabrala u godinama
nakon što je zaživjela ideja o pokretanju postupka, najdojmljivije je svakako svjedočanstvo
oca Alekse Benigara. Na devedesetak gusto tipkanih stranica otac Aleksa opisuje lik oca
Vendelina i to u svoj njegovoj raznolikosti, u svim situacijama... Već na samom početku
svoga svjedočanstva otac Aleksa piše da je kroz šest godina intenzivnih kontakata sa slugom
Božijim stekao uvjerenje da je posjedovao kreposti u natprosječnom stupnju. Sam je bio
uvjeren da otac Vendelin ima dar kontemplacije,. "Gdje god bih ga susretao, našao bih ga
sabrana, čak i u blagovaonici, gdje je vrlo sabran slušao štivo, dok je uzimao mršavi zalogaj.
Činio mi se da živi u neprestanoj prisutnosti Božijoj. Meni je osobno dao savjet, da se
navečer, za vremena povučem u ćeliju, da se tako u razgovoru s Bogom pripravim za noćni
počinak, kako je on to sam činio", piše u svojim svjedočanstvima otac Aleksa.

Jednom prilikom, kada je bio u velikoj duhovnoj tjeskobi, Sluga Božiji, biskup Josip Lang,
uputio ga je ocu Vendelinu na ispovijed i razgovor. Aleksa Benigar također zapisuje i riječi
dr. Stjepana Zimmermana, profesora na zagrebačkoj bogosloviji, koji je rekao da su ocu
Vendelinu slali na ispovijed one koji su se imali popraviti, jer je bio vrlo blag u ispovijedanju.
Sam otac Aleksa piše da mu je u ispovijedi davao vrlo kratke upute, ali dragocjene, koje su se
redovito odnosile na život vjere. On se prisjeća razdoblja kada mu je otac Vendelin 1919.
godine na Trsatu bio ispovjednikom i duhovnim ocem. Mladoga franjevca Aleksu tada su
osobito fascinirale njegove okružnice na koje je rado meditirao, a koje su, prema njegovu
mišljenju bile najbolji odraz reformnog djelovanja. "Uzrok zašto sam to učinio bile su njegove
okružnice koje sam u njegovu životu vidio provedene u djelo. To me privuklo njemu, držalo
me uz njegove noge kao učenika i duhovnog sina", prisjeća se otac Aleksa i dodaje da je u
duhovnom vodstvu imao bistar uvid u stanje njegove duše, pa pojedine stvari nije morao ni
izgovoriti, a otac Vendelin ih je već znao. Kao glavne karakteristike njegova vodstva ističe
blagost. No također napominje da je znao postupiti oštro i strogo. Kada bi pronašao da je
netko pogriješio, nastojao je biti siguran da su pogreške doista učinjene, a zatim je krivce
pokušao navesti na priznanje. Ukoliko je to izostalo, bio je vrlo strog i ozbiljan. No kada bi
krivac pokazao samo mrvicu dobre volje, strogost bi se opet prtvorila u blagost. Nije trpio
polovičnost, a neprestano je naglašavao potrebu dobre nakane i vjernog opsluživanja pravila i
Konstitucija, te liturgijskih propisa. Zalagao se za rad.ikalnost u povođenju evanđeoskih
načela u život smatrajući to najdragcjenijim nasljeđem koje je svojim sinovima ostavio sv.
Otac Franjo.
U svojim uspomenama Aleksa Benigar navodi kako je oduvijek bio živo zainteresiran za
širenje vjere i Kristova kraljevstva među poganima, pa je njemu, kao mladom misionaru pred
odlazak u Kinu, rekao da bi i on odmah išao samo da je malo mlađi. Na nekoliko mjesta
ponavlja da je otac Vendelin ljubio Boga i to u herojskom stupnju i da je imao herojsko
pouzdanje u Boga koje je želio prenijeti na one koje je ispovijedao, te da je posjedovao i
ljubav prema bližnjemu u natprosječnom stupnju. Kada mu je pred crkvenim sudištem
postavljeno pitanje u kojoj se nadnaravnoj kreposti najviše odlikuje Sluga Božiji, o. Vendelin
Vošnjak, otac Aleksa odgovara: "Po mom dubokom uvjerenju iako se kršćansko savršenstvo
sastoji u žaru ljubavi do Boga i bližnjega pa i ta ljubav se pokazuje u životu Sluge Božijega,
čini mi se, da se na osobit način ispoljuje u tome, što je znao razlikovati između dobra i
boljega i zla i gorega, a to je krepost razboritosti". Upravo razboritost pomagala mu je
upravljati Provincijom u najtežim trenucima, a krize je znao prebroditi na najljepši način.
"Ako se pitam odakle ju je crpio, odgovaram - iz njegova intimnog odnošaja i sjedinjenja s
Bogom, koji se zapažao u služenju sv. Mise, u raznim molitvama, u koru i na dnevnom
križnom putu. Njegova bi se razboritost kao glavna krepost mogla prikazati kako Sluga Božiji
promatra sv. Pravilo pred svetohraništem". No otac Aleksa također navodi da je među svim
nadnaravnim darovima kojima je duh Sveti obogatio dušu o. Vendelina, bio duh molitve u
natprosječnom stupnju, ta da je on upravo iz toga crpio kreposni život.
No, kaže Aleksa Benigar, da on o svome nutarnjem životu nikada nije govorio, te da je rado
šutio, pa je stoga, izvanjskom promatraču vrlo teško opisati način na koji je odbavljao svoje
molitve. Osobito štovanje gajio je prema svetoj Euharistiji, a "adoraciju je obavljao sa
izvanrednom pobožnošću, koja se odražavala i na čitavoj njegovoj vanjštini". Kao i mnogi
drugi koji su bili duboko dirnuti njegovom sabranošću kod svete mise, osobito u trenutku
pretvorbe, i otac Aleksa svjedoči da je sam pogled na njega za vrijeme služenja sv. mise, u
dugim zahvalama nakon mise ili kod klanjanja Euharistiji, bio dovoljan da čovjeka potakne na
sabranost. Bio je vrlo revan u obdržavanju liturgijskih propisa i do kraja života je proučavao
liturgijske spise i o tome rado razgovarao sa braćom, poštujući i u tom pogledu sve čemu ga je
učila i što mu je nalagala Crkva. Obnavljajući redovnički život u Provinciji, osobito se
zalagao za korske molitve. Volio je moliti časoslov i bio je izuzetno osjetljiv na loše
recitiranje i pjevanje psalama, pa je neke klerike čak postao u Štajersku da tamo nauče
gregorijansko pjevanje. Nikada nije tražio tjelesne udobnosti.

Otac Aleksa piše da ga nikada nije vidio kako sjedi prekriženih nogu ili u kakvom udobnom
naslonjaču. Poslije ručka nije odlazio na počinak, već bi čitao knjigu, a ako mu je san došao
na oči, naslonio bi se na stol i malko odrijemao. Odricao se neprestano i u svakom trenutku.
Otac Aleksa piše da kod šetnje nije bacao pogled posvuda okolo. Mrtvio je i svoja osjetila.
Nikada nije pušio ili pio. Pivu je volio i to hladnu, ali je nikada nije tražio. Kada bi mu bila
donešena na stol, znao bi jedno jedinu čašu pijuckati satima. A jednom prilikom kada je na
stol bila donešena makovnjača, on je nije uzeo iako ju je jako volio. "Nemojte si natrpavati
želudac, pa ćete ostati zdravi i moći ćete dobro učiti", kazao mu je otac Vendelin prije odlaska
u Rim na studije. Njegovo ponašanje uvijek je bio izuzetno fino, otmjeno i suzdržano, pa su se
članovi jedne grofovske obitelji iz Velenja čudili kako se seljački sin umije tako lijepo
ponašati. U neobaveznom razgovoru znao je kazati pokoju duhovitu dosjetku, ali nikada nije
govorio uzalud niti upotrebljavao trivijalnih riječi. "Radi te umrtvenosti koja se protegla
također i na smijeh i govor, bilo je vanredno ugodno s njime konverzirati", piše otac Aleksa
prisjećajući se jedne zajedničke šetnje 1922. godine u božićnoj osmini po rimskoj Via Appia
Antiqua. "Na polju nas je pozvao da mu se pridružimo u pjevanju božićnih pjesama koje je
sam intonirao, sa velikim veseljem. I tako pjevajući te pjesme neko smo vrijeme šetali."
"Ja sam dao mrvicu, sakupite od drugih mrvice, pa sastavite životopis o njemu. Zavrijedi,
naime, Božija milost, kojom ga je Bog obasuo, da ne ostane neregistrirana, već da je se sa
zahvalnošću sjećamo i da ostane njegovo sudjelovanje s milošću mladeži za primjer(...) Ja
sam uvjeren da će ga Bog zbog njegove poniznosti proslaviti samo ako se mi maknemo. Sve
naime ovisi da se ispravno i temeljito prikažu njegove kreposti, kojih vježbanje sačinjava
kršćansku savršenost", piše iz Kine 1937. godine o. Aleksa napominjići koliko je važno
upoznati naš narod s likom i krepostima o. Vendelina, kako bi se ljude potaknulo da ga
nasljeduju i da se utječu u njegov zagovor i kako bi ga se moglo promaknuti na čast oltara.



slika


"PA I TVOJE RUKE SU TAKVE"

"Tijelo zaslužuje da mu se divimo već zato samo što je oruđe, stan i izražaj naše duše. Visok
duh produhovljuje i preobrazuje tijelo, plemenito srce polemenjuje njegovo držanje i kretnje,
te učini da nas sam pogled zanese i začara, da nas jedna riječ oduševi za najteže stvari.
Mičesto sami sebi ne možemo da dademo razloga zašto koji čovjek tako djeluje na nas,
premda njegova vanjština tomu nikako ne odgovara; mi smo pod utiskom duha koji iz njega
progovara." Započinjući retke o izgledu i osobnosti oca Vendelina, opet ćemo se vratiti
nakratko svjedočanstvu o. Alekse Benigara koji, opisujući ruke o. Vendelina koje su bile
gotovo prozirne, prepričava jednu zgodu kada Sluga Božiji, nakon privatne audijencije kod
papa Leona XIII zapaža kako Sveti otac ima gotovo prozirne ruke. "Mislio sam si - pa i tvoje
ruke su takve. Njegova prisutnost zračila je čistoću duše i tijela", stoji u svjedočanstvu. Otac
Aleksa ga opisuje kao čovjeka srednjega stasa, uspravnog, delikatne konstitucije, bijele puti,
kose smeđe. Bio je izuzetno bistra uma, refleksivan, spekulativan, dobrog pomćenja, postojan
u mišljenju, htijenju i radu...

No listajući tomove u kojima su sabrana sva svjedočanstva, nailazimo i na jedno, koje je baš u
ovom pogledu osobito. U finim potezima dr. Karl Trux slika, malo po malo, potret oca
Vendelina neprestano naglašavajući kako je njegova uredna i smirena vanjština bila odraz
mira koji je u sebi nosio... "ČItava pojava o. Vendelina bila je tiha i neneametljiva. Iako je bio
filigran od čovjeka - malen, slab, tiha glasa - svojom prezencijom je ulio rešpekt u svakoga
koji je s njim imao posla. Takav respekt nisam osjećao niti pred biskupima i nadbiskupima.
Svi koji su ga poznavali tvrde da je u saobraćaju sa drugim ljudima posjedovao posebnu
privlačnu moć. On je uistinu davao dojam izvana i iznutra otmjena čovjeka. (...) Znadem da je
bio ponizan. Posve je vladao sobom, bio je sama usklađenost što se opažalo uvijek i stalno
izvana, a to je vjerujem znak da je takav bio i iznutra, jer je nemoguća bez unutrašnje stalna
izvanjska usklađenost", piše Karl Trux i nastavlja da je uvijek sa punom pažnjom sudjelovao
u razgovoru, a goste je uvijek dočekivao ljubezno, sa diskretnim smješkom i raskriljenim
rukama. Uvijek je pazio da ne bude u centru pažnje, pa je bila upravo začuđujuća njegova
sposobnost da se u pravom trenutku povuče. Uvijek je bio uslužan, ali ujedno diskretan i
neneametljiv.

"Što se tiče svoje vanjštine, o. Vendelin je bio kao škatuljica. Ja sam uvjeren da je ta
spoljašnja urednost i čistoća kod o. Vendelina simptom unutranje sređenosti. Njome svakako
nije htio svratiti pozornost, a nikome ne bi palo na pamet da to ocijeni kao kicoštvo", opisuje
Karl Trux. Malo dalje on piše da je o. Vendelin bio sav savršeno anđeoski, nikada nije došao
u nečiji trač, te daje njegova čistoća bila takva da su ga i zločesti karakteri štedjeli.
Neprastano naglašava i njegovu poniznost i tvrdi da je o. Vendelin "spadao među one,
poštovanja vrijedne pokojnike, koji su se za života najviše trsili oko toga da budu neopaženi u
pogledu svojih veza s Božanstvom, a za svoja djela nisu se trsili da ih tko vidi" i dodaje je
uvijek bio fasciniran njegovom suptilnom i duhovnom pojavom koja je sva bila uokvirena
poniznošću. "Sebi ga predočujem kao poniznu ljubičicu, kao apostola dobrog primjera
franjevačkih herojskih kreposti."

Iako je kružio glas da je bio nagle i kolerične ćudi, osobito u mladosti, u svjedočanstvima
velik broj onih koji su ga dobro poznavali tvrde da to nije u potpunosti točno. Neki pamte da
bi se u mladosti, osobito u teškim i zamršenim situacijama, gdje bi drugi planuli, o. Vendelin
znao zacrveniti od navale žestine, ali bi samo tren nakon toga ovladao sobom i mirno
pristupio problemu. Ukratko - svoju ćud je znao krotiti tako da nitko zbog nje nije patio.
Poštivanje drugih bila je osnovna značajka u njegovim kontaktima s ljudima. Uvijek je znao
pronaći ravnotežu, bez obzira o kome se radilo, a također je za svakoga imao dobru riječ.
Grješnih navika nije trpio, ali grešnike nije odbacivao, nego bi ih pokušao urazumiti i
pridobiti. Išao je protiv grijeha, a nikada protiv grešnika i upravo zato nikada nije imao
otvorenih protivnika.

"Nikada nije izrekao riječ, stvorio odluku, napravio korak, za koji bi se kasnije imao žaliti.
Stoga je u mislima, riječima i djelima bio vrlo spor, a imajući u vidu djelo koje je imao izvesti
(provedbu reforme) dobro je da je bio takav. Nikada nije izlazio iz kolotečine. (...) On je živio
i djelovao, kako u knjigama piše da treba biti čovjek, redovnik, svećenik", navodi Karl Trux i
prisjeća se da je prije svake odluke vrlo dugo razmišljao. Brinuo je za svaku sitnicu ona je bila
vrijedna da se nad njome razmišlja, pa se nikada nije prevario u svojim odlukama. I izgled
njegovog životnog protora bio je odraz njegove ličnosti - soba je uvijek bila uredna i čista,
knjige složene na polici, a na pisaćem stolu je bilo samo ono što je trenutno upotrebljavao.
Spavaonicu nikada nije grijao, čak ni za najljuće zime. Odjeća mu je bila skromna, često je
bila pohabana, ali uvijek čista i uredna. Vrlo često je zimi bio lagano odjeven i bez čarapa u
laganim sandalama. Toplo odijelo prihvaćao je tek kad bi ga netko na to prisilio. Jedan brat
zadužen za pranje rublja posvjedočio je da nije imao puno odjeće ni rublja, a kada se kao bivši
generalni definitor vratio iz Rima taj brat je pronašao da je njegovo rublje bilo od grubog
domaćeg platni i to krpa na zakrpi. Mnogi također svjedoče da, iako je bio provincijal i
poglavar, nikada nije raspolagao novcem, a kako je često putovao, kartu za vlak otišao bi
kupiti neki klerik.

Iako bi mnogima sve ovo mogla izgledati kao pretjerivanje i isticanje sebe samoga, iz svega
onoga što su drugi rekli, i što je otac Vendelin sam napisao, može se zaključiti da je
siromaštvo bilo jedna od bitnih karakteristika njegove nutrine. Ono je izviralo iz same
njegove nutrine. "Ništa ne znači biti siromašan, ako se na ljubi siromaštvo i ne prihvaća
tegoba siromaštva iz ljubavi prema Kristu. Ako, dakle, želiš biti siromašan, ispitaj se kako
podnosiš neugodnosti koje siromaštvo sa sobom donosi: glad, žeđ, zimu, izmučenost,
nedostatak u odijelu i da li se u svemu tome raduješ?(...) Ako se ne raduješ i veseliš, već se
toga više plašiš, to izbjegavaš, još nisi postigao savršeno siromaštvo u duhu. usavršit ćeš
siromaštvo ako budeš oskudijevao na nužnim stvarima, ako ne izgubiš nutarnji mir, kad
naiđeš na oskudicu i nedostatke u dnevnim potrebama", piše otac Vendelin.
Za kraj još jedno predivno svjedočastvo koje je o svome susretu sa o. Vendelinom, za jedne
njegove kanoske vizitacije, napisao o. Stanko Petrov koji je tada bio novak u samostanu na
Visovcu. Svi su bili željno iščekivali taj posjet jer je među braćom i novacima kružio glas da
je on pravi svetac. Otac Stanko osobito pamti noćni usret na uskim stepenicama, kad je lice o.
Vendelina vidio osvjetljeno samo svjetlom voštanice. "i to je ostalo neizbrisivo i jasno u
mojem sjećanju. Ne bih umio reči kakva jebila fizička njegova pojava, čini se da je bio
omelen čovjek, plave kose, ponešto prorijeđene na čelu, očiju zagasito plavih, a možda i
smeđih.. No sve je to nejasno pred mojim očima duše. Ali izražaj njegova lica i pogled
njegovih očiju, to je u meni živo i jasno i to neću nikada zaboraviti. Ja sam još onda pomislio:
"Dakle, ovako izgledaju i ovako gledaju sveci!" I što sam vidio na tom licu, u tim očima?
Neki savšeni mir, neku nepomućenu spokojnost koju ništa na zemlji nije moglo poremetiti. I
vidio sam neku beskrajnu samilost prema svima nama koji smo se ondje oko njega brinuli, a
on je sigurno bio u nekom višem svijetu do kojeg nisu mogle doprijeti neznatne zemaljske
brige", pisao je o. Stanko Petrov vjerujući da je to bio njegov prvi susret s nekim svecem.


Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


22 lis 2010 20:30
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
ZA ŽIVOT DUŠE

"Tko želi u vječnosti uživati Boga, ne smije u ovom životu živjeti bez Boga. Za Boga smo
stvoreni, njemu neka bude posvećen naš život. Dakle, sve s Bogom i za Boga. u tome nek nas
bodri Marijin primjer i pomaže milost."



slika


MRTVLJENJE - PRIPRAVA ZA ŽIVLJENJE ŽIVOTA ISUSOVA

Mrtvenje duše i tijela otac Vendelin je smatrao načinom kako savladati staroga čovjeka, kako
pobjeći grijehu i kada da milosti Božijoj pripravimo put k našoj duši. Mrtvenje je za njega bila
priprava za življenje života Isusova. No naglašavao je da u tome ne smijemo zaboraviti ni
dušu ni tijelo. Potrebno je obuzdavati svoja osjetila, no također mrtviti treba i vlastitu nutrinu,
a tu ponajprije spada mašta, osjećaji i volja. "Nutarnje mrtvenje važnije je od vanjskoga, ne
samo zato što je duša važnija od tijela, nego zato što o duši ipak ovisi život tijela i sve njegove
funkcije imadu u njoj korijen", objašnjava otac Vendelin. Također naglašava na koji način
treba mrtviti svoja osjetila. Oči treba neprestance čuvati da se kroz njih u dušu ne uvuku utisci
i slike za nju pogubeljne. Čuvati oči znači čuvati dušu. Uši valja zatvarati zamamljivim
hvalama i laskavim riječima, slabim i štetnim savjetima, grešnim zamamama i svemu što ne
diže duh i ne jača volju. Govoreći o njuhu on kaže da je krepost mirno podnositi neugodan
miris, a odricati se ugodnoga i poželjnoga. Za kontrolu nad osjetilom okusa najbolje su
metode post i nemrs, te umjerenost u jelu i piću. Za njega je jedan od najboljih načina
mrtvenja okusa indiferentnost prema ukusima jela i pića koje služe uzdržavanju života, a ne
užicima. Opip smatra najnižim osjetilom zato jer on žudi tuđe tijelo, pa ga najviše treba
mrtviti.

No tu otac Vendelin nudi i jednu metodu koja je važno sredstvo za postizanje nadmoći duše
nad tijelom i osjetilima. To je rad! "Ništa tako ne djeluje na tijelo, ništa ne savladava tako
njegovu o****ost, kao ustrajan i naporan rad, koji umara tijelo. Rad će podvrći sjetila, ukrotiti
će strasti i sačuvati duši njegovu slobodu, bio to duševni ili tjelesni rad", piše Otac Vendelin i
dodaje da ručni rad u određenim granicama krijepi duh i hrani živce. No on također
napominje da ni tu ne treba pretjerivati, jer čovjeku treba odmor, osobito san koji vraća
izgubljene snage. Kao osobit oblik pokore koja dolazi od samoga Boga on ističe bolest, koju
uspoređuje sa zlatom, nasuprot drugim pokorama, koje su srebro. Strpljivost u teškoj bolesti
je najsavršenije mrtvenje, koje nam pruža bezbroj prilika da učvrstimo kreposti i stečemo
neprocjenjive zasluge za nebo. Junačkim činom on smatra trenutak kada se čovjek u bolesti
odvrati od svijeta i sasvim se preda Providnosti Božijoj u času kada ga muče teški bolovi i
kada se život bliži svome kraju.

On mrtvenje tijela smatra preduvjetom za duhovni život i zato je "pokora nemoguća dok tijelo
nije podvrgnuto duhu". Tjelesna mrtvenja osobosobljavaju čovjeka za dobro, iz njih sja sva
krepost, osobito požrtvovona ljubav. No na kraju ipak upozorava da se tamo gdje nema duha
Kristova i najteža pokornička djela mogu izroditi. Mrtvenje za njega nije puko uništavanje
individualne volje, strasti i sklonosti, već njihovo kroćenje i pordvrgavanje zakonima razuma
i milosti. Mrtveći se mi se odričemo vlastitoga suda, zatajujemo volju, savladavamo srdžbu,
obuzdavamo svoja osjetila i neuredne navike. "Duhovno mrtvenje dragocjenije je i savršenije
od tjelesnoga. Kako je duša, djelujući po svojim moćima, princip svega što čovjek čini, bilo to
dobro ili zlo, u čemu se sastoji sva pravednost i savršenost. Ima i tu prednost što se može u
svim okolnostima i prigodama izvršivati, jer se vrši bez tjelesnog napora i trošenja fizičkih
sila".

Mrtvenje je bilo duboko utkano u život oca Vendelina. I tu je on prednječio primjerom, a ne
samo riječima. U svakodnevnom životu, radeći, obavljajući svoje dužnosti, ispovijedajući, u
blagovalištu, na šetnji, u kontaktima s drugim ljudima, a nadasve u svome obnoviteljskom
radu, otac Vendelin je milošću Božijom savladavao i nadvaladavao sebe samoga stječući, kao
on sam kaže, "skupocjene zasluge". I u ovome pogledu on je sin Crkve i onaj koji poštuje
njeno učiteljstvo. Pišući o mrtvenju on naglašava da ono jest sredstvo za duhovni napredak na
koje nas upozorava Crkva, te da nas ona uči da su mrtvenje i pokora potrebni i zato svakoga
vjernika ona obavezuje na njih. On ne pristaje biti zadovoljan "najzadnjim kutićem raja za
koji se treba doprinjeti što manje žrtava", ne teži "kupiti raj za najpovoljniju cijenu", već za tu
stvar ulaže cijeloga sebe.



slika


ISPOVIJED JE OD BOGA I VODI BOGU

"O kada bi griješnici promislili da je ipak bolje grijehe tajno ispovjediti svećeniku, koji je
dužan o njima šutjeti, nego u grijehu nemirno živjeti, nesretno umrijeti, te sa na sudnji dan
pred svim svijetom osramotiti, zaista ne bi bilo toliko slijepih i nijemih, kojih je slika
opsjednuti iz današnjeg Evanđelja", propovijedao je otac Vendelin jedne godine, treće
korizmene nedjelje. Okupljene u crkvi tada nije propustio uputiti u detalje kako se pripremiti
za sv. ispovijed i kako joj pristupiti. Osobito upozorava da se griješnik nikako ne smije pred
ispovjednikom stidjeti svojih grijeha, ma kako teški oni bili, ili se pak bojati ispovijedi.
Upozorava na to da i ovaj sakramenat treba dostojno primiti, jer ukoliko iz straha i stida pred
namjesnikom Crkve, svjesno zatajimo grijehe, upadamo u još teži grijeh, a to je svetogrđe.
"Otkud li taj strah? Od nikoga drugoga do od paklenog protivnika koji prije nego sagriješiš
šapće: ne boj se, a kada je grijeh učinjen govori ti: boj se ispovijedi. Posljedica toga straha biti
će propast duše pred Bogom", propovijedao je o. Vendelin. Potičući vjernike na dobru i
valjanu ispovijed, on naglašava da nema za čovjeka opterećenog grijehom veće utjehe negoli
kada se ispovjeđu oslobodi od teških spona i vrati se na slobodu sinova Božijih.
On se zalaže se da sv. ispovijedi uvijek pristupamo dobro pripremljeni, skrušenja srca,
pobuđena kajanja i pripravni učiniti zadovljštinu za svoje grijehe, točno kako nam je odredio
svećenik i bez otezanja. Lijepa je njegova usporedba zemaljskog suca koji sudi prijestupnike
osuđujući ih na globu, tamnicu, ili vješala, i ispovjednika koji za prijestupe dijeli kazne po
zakoniku nebeskome - umjesto globe naređuje se milostinja, umjesto tamnice molitva, a
umjesto vješala, mrtvenje samoga sebe. Ispovijed dolazi od Boga i vodi k Bogu! Ovo je
rečenica u koju bi se moglo sažeti sav žar kojim je otac Vendelin vjernicima pričao kako
ispovijed postoji od postanka svijeta navodeći da je prva valjana ispovijed bila ona kada su
Adam i Eva, na Božiji upit, priznali što su učinili, a prva nevaljana ona kada je Kain, kada ga
je Bog pitao gdje mu je brat, odgovorio da ne zna i da nije čuvar brata svoga. No iznad svega
ističe da je Isus Krist ustanovio sakrament ispovijedi nakon uskrsnuća kao znak svoje
ogromne ljubavi i želje da ne propadne nitko od onih koji su mu povjereni.

"Krist Otkupitelj hoće da bude Otkupitelj svih ljudi u sva vremena do svršetka svijeta. Krist
hoće da svima pribavi mir po svojoj Crkvi, mir s Bogom, mir po vlastitoj savjesti. No mi,
djeca Adamova, svi smo griješnici. Ne samo u vrijeme apostola, nego i u svako vrijeme, pa i u
20. stoljeću, pače sada osobito. Tolikom lukavošću, tolikom perfidijom se je teško ikada
griješilo, kao što se griješi sada. To je i razlog što je danas teško naći čovjeka sretna i
zadovoljna. Mir ne posjeduju opaki. Mir ćemo imati samo onda ako budemo sigurni da nam je
Bog oprostio grijehe. Krist hoće da bude i naš Otkupitelj. Zato ne možemo nikada biti
dovoljno Bogu zahvalni, što je Spasitelj ovlastio apostole da mogu istu vlast opraštanja
grijeha i nasljednicima svojim predati", govorio je otac Vendelin u nastojanju da barem
dijelom objasni kolika je ljubav Božija prema nama i koliko nam je Bog spreman praštati.
Vjernica Marija Dujaković svjedoči da je otac Vendelin ispovijedao gotovo svaki dan, te da
su kod njega išle duše koje su ozbiljno težile duhovnom napretku, a napose je zapazila da kod
njega na ispovijed idu svećenici. Gospođa Ana Budak posvjedočila je da joj se ispovijed kod
oca Vendelina duboko zasjekla u dušu, sve do njezinih kasnijih godina. Ona priča da je kao
mlada djevojka od 18 godina često znala zapadati u ekstremne osjećaje zanosa, ljubavi,
zdvojnosti, depresije, pa je govorila čak i samoubojstvu. Jedna trećoredica savjetovala ju je da
ode na ispovjed: "Ankice, hodi na ispovijed kod onoga sveca, on je stariji svećenik, ispovijeda
kod svetoga Josipa. Vidjet ćeš da će ti biti lakše". Ankica je poslušala i otišla na ispovijed ocu
Vendelinu. Saslušavši njenu priču on je uzbuđen strogo uzviknuo: "Bičujte se, bičujte se, vi
ste velika griješnica" To i riječi izazvale su kod Ankice šok, ali je još veće zaprepaštenje
izazvao obrat koji je uslijedio. Glas mu je postao miran i tih, a on je zatežući rekao: "Da, ali vi
ćete u starosti živjeti svetim životom". Gospođa Ankica tvrdi da su se obje rečenice obistinile
- gledajući sebe i svoje postupke često joj je došla misao da bi se zbog njih morala bičevati, a
u starosti život joj je postao uprovao onakav kakvim ga je okarakterizirao otac Vendelin. Ona
zaljučuje da je kod te ispovijedi otac Vendelin bio rasvijetljen Duhom Svetim.

Sestra Danila Barac, redovnica Družbe sv. Križa upoznala je o. Vendelina kada su joj bile 24
godine u samostanu na Sušaku gdje je bila sakristanka. Otac Vendelin je sestrama bio
ispovjednik, a dolazio ih je ispovijedati, bez obzira na to kakvo je vrijeme vani bilo. Jednom
ga je, kaže sestra Danila, na putu do njih skoro odnijela bura. "Gotovo nikad ništa nije
govorio sestrama izvan ispovijedi. Imao je mršav svetački izgled. Pred svetohraništem bi
molio raširenih ruku. Ni s kim ga ne mogu usporediti i sve je nadvisivao pobožnošću. Sve su
sestre govorile da je svet i pobožan i da lijepo ispovijeda. Uvijek je u ispovijedi govorio o
svetosti i poticao na svetost. Za svaku krepost našao je primjer u nekom svecu", pripovijeda
sestra Danila. Mnogi su posvjedočili da je ispovjedaonicu volio i da ga koji put nikakvi
nagovori nisu uspjeli iz nje izvući, pa čak ni teški bolovi u trenutku kada je dobio tešku upalu
slijepog crijeva. Sam biskup, Sluga Božiji Josip Lang najradije se kod njega ispovijedao, a
jednom je prilikom za o. Vendelina rekao da se takvi sveti ljudi rađaju jednom u sto godina.
Profesor Ivan Belan u svome je svjedočanstvu kazao da je bio "briljantan vođa duša i da je u
ispovjedaonici djelovao milošću Božijom, sa poniznošću i radinošću i velikim strpljenjem
poput arškog župnika Ivana Marije Vianneya.
Otac Oton Psarić prisjeća se jedne svoje generalne ispovijedi koju je kod o. Vendelina obavio
za vrijeme duhovnih vježbi u Zagrebu dok je još bio klerik. Izvršivši ispit savjesti i stavivši
sve to na papir, o. Oton je ušao u ispovjedaonicu i stao polaganao čitati napisano. Kada je
došao do kraja rekao je da je to sve, ali je zamolio o. Vendelina da ga još ispita. "Postavljao
mi je pitanja, a ja sam odgovarao. Nakon dosta vremena ispitivanja dao mi je svoje opomene i
savjete takvom ozbiljnošću da sam osjetio kao da su moje dosadašnje ispovijedi bile dosada
obično rečena sebična površnost. On je svojim pitanjima iznio pred moje oči toliko toga što
do tada svojom površnošću nisam spoznao. A ipak sam savjest ispitao temeljito s nakanom da
se dobro ispovjedim. ta pitanja bila su nešto posebno. Donosio mi je pred oči tako male, a
ipak velike stvari koje vrijeđaju Gospodina ne malo, nego teško. Otvorio mi je novi svijet koji
moja mala klerička duša nije poznavala. Ta generalna ispovijed bila je prava generalna
reparacija, prava revolucija moje nutrine. Vidio sam iz toga ispitivanja kakav stav moramo
zauzeti prema sebi s obzirom na svoje usavršavanje i još više na svoj konačni mir s Bogom.
Bez milosrđa sjeći sve što stoji na putu k Bogu. Iz njega je isijavala neka posebna snaga i
toplina prigodom tih pitanja da sam na koncu osjetio takvu lakoću kao da ne postojim, a
postojim. Osjetio sam kao da sam na Božijem sudu i da odgovaram, ne strogom sucu, nego
blagom ocu. Poslije njegovih riječi osjetio sam se kao pero lak, kao da ću odletjeti iz sobe od
lakoće tražeći gdje bi se uhvatio", kazivao je u svome svjedočanstvu o. Oton. Dodao je još da
je bio tako zbunjen da nije mogao pronaći riječi kojima bi se zahvalio, a razlog tome je
činjenica da je sav bio obliven suzama. Ovo je ujedno najljepše i najduže svjedočanstvo o ocu
Vendelinu kao ispovjedniku. Mogli bismo čak reći i "krunski dokaz" za njegovu veliku brigu
o dušama. Želio je svima pokazati koliko je dobar Gospodin, želio je da svi oni koji su mu na
ovaj nači povjereni dospiju u nebo. On sam želio im je pokazati put i olakšati traganje. Ljubav
prema bližnjemu vodila ga je i pri ovome poslu.

Fra Tiburcije Pavlek posvjedočio je da je o. Vendelin u ispovjedaonici znao vrlo često citirati
riječi sv. Pavla da smo mi hram Duha svetoga i da ne smijemo dopustiti da se u naše srce useli
itko drugi, osim Boga. Također prepričava zgodu koja se dogodila jednoga Velikoga Petka.
Jedna je žena došla tražiti ispovijed, a jedan joj je stariji pater kazao da se na "Veliki Petak
ispovijedaju samo coprnice". Otac Vendelin se tu zatekao, te je uzviknuo: "Tko to kaže!"
Strogo je ukorio spomenutoga svećenika, a žena se nakon toga ispovjedila. Gospođa Uršula
Kastelec sa Sušaka također se kod njega ispovijedala i posvjedočila je da je njena duša bila
sretna dok je bila u njegovim rukama.





Nastavak slijedi


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


22 lis 2010 20:45
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


MOLITVA

"Želite li imati sredstvo sigurno i nepromašivo, kojim da postignete ma koje mu drago dobro,
bilo duševno bilo tjelesno , samo ako vam je na spas, molite se! Hoćete li i vječna dobra,
hoćete li i nebo - molite i ne bojte se; po molitvi eto vam u ruci raja. Molitva je ono čudno
oružje, kojim se osigurava kršćanin o svakoj pobjedi nad neprijateljem, koji mu priječi ulaz u
raj. Molitva je onaj prijesni kruh koji nas uzdržava i jača kroz cijeli život na našem putu do
gore Gospodnje. Molitva je ona tajanstvena ljestva, koju vidi u duhu Jakov, a kojoj kraj siže
do neba. Da ne duljim: molitva je sredstvo da se spasimo", započeo je svoje predavanje o
molitvi otac Vendelin. Molitva je za njega najveličanstveniji vjerski čin u kojemu prema
Bogu upravljamo sve svoje težnje i svu svoju ljubav i zahvalnost. Bog je za njega jedini
predmet naših molitava i prošnji iako kaže da u našim molitvama možemo i trebamo zazivati
svece koji nam mogu biti odlični zagovornici i posrednici. Neprekidno citirajući retke
evanđelja koji govore o prevelikoj ljubavi Očevoj prema nama ljudima, zaključuje da On
svoja dobra dijeli nama bez ikakve zasluge jer nas ljubi "ljubavlju mnogo većom nego što je
ljubav ijedne, pa i najnježnije majke". Zar da sumnjamo da nam takav Otac neće dati ono što
od njega prosimo poniznom i vrućom molitvom".

Otac Vendelin također se osvrće i na pogreške u koje mi kao molitelji upadamo. Postavljajući
pitanje zašto pojedine molitve ne budu uslišane, on objašnjava da mi "nerijetko ne molimo
dosta silno". Savjetuje svim bogoljubnim dušama da se u molitvi nikada ne umore, neka ne
popuštaju i neka budu ustrajne i neumorne. "Bog često ne usliša prošnje da dušu raspali na
novu revnost", piše otac Vendelin i savjetuje da se molimo to silnije, što nam se više čini da
nas Bog odbija. Na kraju ćemo sigurno vidjeti rezultate jer nam je sam Spasitelj obećao da
ćemo primiti sve što tražimo u molitvi.

Potsjećajući na činjenicu da treba vazda moliti, on kaže da je upravo molitva najbolja priprava
za vječni i blaženi život. "Vječni život je ujedno i vječna molitva, postojano pretakanje
bogatstva Božijeg u našu dušu. Ovu vječnu molitvu moramo već ovdje na svijetu provoditi
postojanom molitvom u ovoj suznoj dolini", objašnjava o. Vendelin. Moliteljima kaže da kao
što dojenče na grudima majke nalazi hranu i smirenje, tako i mi moramo u molitvi nalaziti
hranu, život i rast svoje duše smjestivši se tim činom direktno uz srce Božije. Kaže da je
Svemogući čovjeku dao duh koji se može, "poput orla uzdići vječnome suncu i koji je
sposoban da promatra uzvišenost božanskoga Sunca. "Svevišnji je udijelio čovjeku i usta i
jezik, da može dati rječiti oduševljeni izražaj snazi svojih utisaka s obzirom na stvorove, s
obzirom na bića, djelovanje, upravljanje božanskoga Isusa. Radi li čovjek prema ovoj
uzvišenoj sposobnosti, tada govorimo o klanjanju. Čovjek ne smije biti pred uzvišenošću
Božijom nijem i besposlen, gdje nebo i zemlja govore o slavi Svevišnjega", kaže o. Vendelin i
dodaje da je najveća proslava Svevišnjega upravo ona koja izlazi iz grudiju spoznavajućeg
čovjeka. Ta simfonija molitve koja izlazi iz čovjekovih dubina je naš odgovor na beskrajnu
ljubav kojom smo ljubljeni. Bog ne treba našega veličanja, jer mi time ni za trum nećemo
pridonijeti njegovoj slavi i veličini. On nas nije morao stvoriti i dati nam bitak, ali On to jest
učinio i zato može od nas zahtijevati da svako stvorenje koje je svjesno vlastite povezanosti i
ovisnosti o Bogu, sa "stahopočitanjem i začuđenjem gleda ka božanskom Suncu".
Mi bez Boga, vječnoga i beskonačnoga sunca ne možemo biti, pa nikada ne smijemo prestati
dizati ruke svojega duha prema Njemu. Bog treba biti prva i najvažnija čežnja našega srca
kroz cijeli naš život, te neprastano trebamo težiti da "što više sunčanoga sjaja i žara uđe u
našu besmrtnu dušu". Kao što stvoreni svijet ne može živjeti bez sunca, tako ni čovjek ne
može "bez sunca milosti ni jedamput dahnuti, proizvesti ni jedne misli, ni nogom maknuti, ni
jedno djelo početi nastaviti, dovršiti". Kao osobito područje na kojem nikako ne može bez
Boga on ističe vrhunaravni život, te kaže da upravo molitva unosi taj i takav život u našu
dušu. Naša nasušna potreba za tim životom čini molitvu neophodnom, uvijek i u svakom
trenutku. Neprekidno smo potrebni Božije svjetlosti, a nju dobivamo u molitvi i kroz molitvu.
Prestati moliti znači za oca Vendelina krenuti unazad u duhovnom životu, pa čak, u neku
ruku, odreći se najizvrsnijeg puta prema vječnosti i one najintimnije prisnosti s Bogom. On
nam nudi i definiciju molitve: "Molitva je uzdignuća naše pameti i srca k Bogu, da
posvjedočimo svoje dužno poštovanje i da mu iznesemo težnje naše duše, da tako isprosimo
njegovu pomoć".

On osobito ističe i važnost zauzdavanja jezika i obdržavanja šutnje jer ako čovjek hoće imati
dobrih misli i ako hoće govoriti s Bogom i čuti nadahnuća Božija, onda mora nučiti biti u
miru i obdržavati šutnju. No ne treba zbog toga postati pustinjakom, ili prestati komunicirati s
ljudima, već se treba naučiti kako u svakodnevnom okruženju obdržavati šutnju kako bismo
uvijek bili sabrani, raspoloženi i pripravni za molitvu. Osim što nas čini ljudima molitve i što
nam omogućuje da naučimo razgovarati s Bogom, šutnja nam pomaže naučiti razgovarati s
ljudima. "Šutnja je svetište pravedne duše, gdje stanuje Bog".
"Kao što iz ugrijanih prostorija brzo nestaje topline kad se vrata često otvaraju, isto tako
iščezne sav dar pobožnosti, srce se razlije, duša se lišava dobrih misli, kada tko mnogo govori.
Mnogim riječima samo se vrijeme utuče. No ako hoćeš imati dosta prosta vremena, te si steći
čas za molitvu i razmatranje, drži šutnju, pa ćeš vidjeti koliko će ti vremena preostati da se u
duhovnoj samoći i sabranosti srca zabavljaš s Bogom i sa samim sobom. Kao što je šutnja
uzrok da se goji molitva i razmatranje, isto tako je molitva, razmatranje i općenje s Bogom
uzrok šutnji", kazivao je o. Vendelin. Šutnja je za njega sredstvo koje vodi k savršenosti.
Šuteći i obuzdavajući jezik izbjeći ćemo mnoge pogreške i grijehe. Šutnja čuva dušu od
nemira i rastresenosti.

Za oca Vendelina najveći majstor dobre molitve, molitelj i najbolji učitelj molitve bio je Isus
Krist, a najveća lekcija o molitvi trenutak kada je svojim učenicima predao Očenaš. To je
ujedno i jedan od najvećih darova koji smo na ovome području dobili. Očenaš je molitva
samog Sina Božijeg, on joj je jedini autor, pa mi ni u čemu ne smijemo sumnjati u njenu
vrijednost i snagu. Otac Vendelin smatra Očenaš vrhunskom molitvom prošnje, koja je
prilagođena svim prilikama, potrebama, vremenima i osobama. Ona nam daje sigurnost jer
njome ne možemo moliti nešto što "Bogu ne bi bilo drago, što bi se protivilo njegovoj svetoj
volji, što bi bilo nauštrb duše, što bi moglo nama škoditi".
"U Očenašu molimo za sve ono što čovjek od boga poželjeti može i smije. I zbilja, ne može se
pomisliti ni svrhunaravna milost, ni ni duhovno ni tjelesno koje dobro za koje ne bi mogli
moliti riječima Očenaša. Kad molimo pravo i dostojno, ne možemo drugo da kažemo negoli
ono što se već nalazi u molitvi Gospodnjoj. I zbilja, Očenaš je pravi Božanski primjer za
kršćansku molitvu", zapisao je o. Vendelin. U Očenašu svak pronalazi prema svojim
potrebama, a sam po sebi je jednostavan i jasan, tako da ga može moliti i najpriprostiji čovjek
i maleno dijete. S druge pak strane to je molitva koja je po svome sadržaju neizmjerno bogata,
dubokog je smisla i nedokučiva, pa je ni najveći učenjak nije sposoban do kraja iscrpsti,
promozgati i shvatiti. Osim ljepote i dubine sadržaja, i njen izvanjski oblik posjeduje izuzetnu
ljepotu.
"Spasitelj nam je svečano obećao: Zaista, zaista kažem vam, ako što uzištete od Oca u ime
moje, dat će vam se. Kojom molitvom molimo mi više u ime njegovo, ako ne onom koju nas
je on sam učio. Molitvom Gospodnjom mi opetujemo za Isusom njegove riječi, a Otac
nebeski slušajući riječi Sina svoga, kao da ni ne opaža pomanjkanja naših, dopadnošću prima
naše prošnje i uslišava ih". Mi u Očenašu molimo za vječno slavu nebeskoga Oca, molimo da
ga upoznaju svi ljudi molimo da i mi budemo dionici u slavi njegova vječnog Kraljevstva. Mi
molimo i za kruh, za sve što trebamo od zemaljskih dobara da uzdržavamo svoj život, no
molimo i za ono što je potrebno duši da bi napredovala na putu kreposti i savršenosti. Molimo
i za oproštenje, ali onakvo kakvo mi podarujemo svojim bližnjima. I na kraju molimo i za
onog krajnjega cilja za koji smo se opredjelili, za Kraljevstvo. "Zato tražimo od Boga osobito
veliku milost i najvažniji dar njegov, a to je dar konačne ustrajnosti. Poznavajući naime svoju
slaboću otkrivamo djetinjim pouzdanjem svoj strah riječima "ne uvedi nas u napast", ali i
izričemo čvrsto ufanje "nego oslobodi nas od zla", da se u napastima, kojima se nikako
ukloniti ne možemo, Božija pomoć nedostajati neće".
No Očenaš, piše o. Vendelin, nije samo molitva prošnje, već i molitva kojom hvalimo i
slavimo Boga, a najviše kada kažemo riječi "koji jesi na nebesima". On zapravo naglašava da
su prošnja i slavljenje međusobno nerazmisivo isprepleteni jer primjerice prošnjom "dođi
Kraljevstvo tvoje" ujedno slavimo Boga kao kralja i vječnoga vladara. Govoreći o Očenašu,
on ističe i neke nužne preduvjete molitve koje Bog pred nas postavlja. To je prije svega
pouzdanje koje je prvi uvjet dobre molitve. Samim zazivom "Oče naš" mi izričemo ovo
pouzdanje. Poniznost i skrušenost srca također su karakteristike koje se Bogu kod molitelja
sviđaju, a na kraju dolazi i obećanje da ćemo samoga Gospodina nasljedovati u njegovoj
milosrdnosti i to riječima da i mi otpuštamo dužnicima svojim. "Molitva Gospodnja i svaka
njena pojedinačna prošnja sadržava u sebi i izriče slavu Božiju, ističe i hvali veličinu Božiju,
njegovu moć, ljubav, dobrotu i milosrđe. Ona je pravi psalam, pravi hvalospjev, najizvornija
duhovna pjesma. Napokon, uči nas molitva Gospodnja kako ćemo se u raznim krepostima
vježbati, ona je kao vatrena propovijed koja nam naše dužnosti u pamet prizivlje", zaključuje
nagovor o Očenašu o. Vendelin.
U većini svedočanstava o ocu Vendelinu, njihovi autori su posvetili i pokoju rečenicu ili
odlomak svojim uticima o njemu kao o molitelju. "Dovoljno je bilo vidjeti o. Vendelina u
molitvi kao što sam ga ja viđao . Kod njega su molile ruke, oči, glava - čitavo biće. Čitavo
njegovo držanje odavalo je savršen i intenzivan duh molitve. Viđao sam ga u koru pokrivena
plaštem preko glave zadubljena u molitvu", piše otac Dionizije Andrašec. "U molitvi sam
vidio da je bio sav naskroz koncentriran. Njegovo držanje je odudaralo od ostalih, ali ne
traženo i osobenjački. Pobožno je klečao, uvijek sav uronjen u molitvu, sav skrušen. Dugo je
molito prije i poslije mise, te se o njemu može reći - nije ga se moglo od molitve dočekati",
svjedoči Ivan Belan, nekadašnji novak, a potom upravitelj srednjih škola.
Fra Tiburcije Pavlek kazuje da je bio sklon samoći, molitvi i razmatranju. "Štogod je
obavljao, svetu Misu, molitvu, razmatranje - uvijek ga je čovjek upravo želio gledati. Tako je
bio zadubljen u ono što radi i u dragoga Boga. Kada je čovjek gledao vladanje o. Vendelina
ništa manje ni više nije mogao misliti ili kazati za njega u sebi osim da je taj čovjek uvijek
sjedinjen s dragim Bogom", kazuje fra Tiburcije. Razmatranje smatra jednom od najboljih i
najkorisnijih duhovnih vježbi. "Duhovno razmatrnje nije drugo nego s razmišljenjem
združena molitva, naime prava duhovna ili nutarnja, ili kako je drugi zovu: mislena molitva
kojom s Bogom općimo, kao što opći prijatelj s prijateljem: povjerljivo. Duša onda na neko
vrijeme zaboravi sve stvoreno. za nju je vrijeme razmatranja na svijetu samo Bog i ona. To je
vrijeme pouke za vječni život", piše otac Vendelin. On također objašnjava da u razmatranju
vježbamo pamet, volju i razum, tri duševne moći koje nam je Bog darovao - pameću
obuhvaćamo tajnu o kojoj hoćemo razmišljati, razumom o njoj promišljamo, kako bismo
pronašli što će najbolje potaći našu volju. Na kraju dolazi čin volje koja, ravnajući se
spoznatom istinom, odlučuje da će mrziti zlo i činiti dobro. I upravo to dobro jest plod i cilj
svih razmatranja. Pamet i razum trebaju potaći volju, jer je ona "naša slijepa moć, koju treba
da vodi razum pokazujući joj što treba htjeti i što mrziti".

Predmet volje je ona istina koju je razum spoznao kao dobru. Otac Vendelin iz svega toga
zaključuje da je duhovno razmatranje od velike, ako ne i presudne važnosti za spasenje.
Navodeći kako je i sam Isus često odlazio na samotna mjesta i tamo molio, objašnjava da je
on to činio zato da nama ukaže na veliku važnost te duhovne vježbe i dodaje da svi oni koji
ozbiljno žele raditi na svome spasenju ne smiju zanemarivati unutarnje molitve i razmatranja
"budući da ju i sam Spasitelj tako visoko cijeni i često obavlja". Razmatranje podiže na
pijedestal svete dužnosti jer je i to jedan od oblika nasljedovanja Isusa Krista. "Isus Krist jest
naš božanski ideal, mi ga moramo vazda imati na pameti. Mi moramo upoznati njegove
vrline, njegove uzvišene osjećaje, njegovu nepojmljivu ljubav, njegovu muku i trpljenje, ali
sve to treba tako spoznati da Gospodina počnemo iskreno i nadasve ljubiti i ljubavlju ga
nasljedovati". Upravo razmatranja otac Vendelin smatra onim sredstvom koje najbolje u duši
raspaljuje sveti oganj ljubavi prema našem Spasitelju. Također napominje da zalihe toga
duhovnoga hljeba trebamo neprestano obnavljati. Razmatranje je za njega svjetlo koje
pokazuje što je volja Božija i koje nam pomaže vršiti je, te također pronalazi i osvjetljuje
zapreke koje se na tom putu nađu. Kroz razmatranje otkrivamo svu ružnoću grijeha i zla.
Razmatranje je svjetiljka mudrih djevica, u kojoj uvijek ima ulja i koja je uvijek spremna da
dočeka zaručnika. istine vjere valja uvijek imati osvijetljene pred sobom, a one se ne vide
tjelesnim, već samo duhovnim očima, pa oni koji ne razmatraju ne vide ove istine i ne mogu
spoznati kojim putem i kojim sredstvima se postižen konačni cilj - vječno spasenje. "Budite
dakle kao mudre djevice koje sa gorućim svjetiljkama idu ususret zaručniku. Da vam pak
svjetiljke ne ugasnu, punite ih marljivo svaki dan uljem pobožnog razmatranja, jer ono će vam
uvijek pokazivati put koji vodi u vječno spasenje", zaključuje otac Vendelin svoj nagovor o
razmatranju.






Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


22 lis 2010 21:44
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


EUHARISTIJA

Slavljenje Euharistije i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu nalazilo se u središtu
duhovnoga života oca Vendelina koji je i u tome bio pravi sin i nasljedovatelj sv. Franje.
Deseci svjedoka govore o tome koliko su bili duboko dirnuti dok su gledali kako kod oltara
otac Vendelin služi sv. misu. Za njega je nauk o presvetom oltarskom sakramentu živa jezgra
i duša samoga kršćanstva, pa oni koji su izgubili vjeru da je Isus doista prisutan u tome
sakramentu, gube samu dušu kršćanstva i za njih su riječi Isusove bez duha i bez života. Bez
ovoga otajstva i Crkva bi bila "tijelo bez duše, zemlja bez sunca i sunčanoga žara, nevjesta
bez druga i vjenčanoga darka, cvijet bez ljepote i ugodnoga mirisa". Klanjajući se presvetom
oltarskom sakramentu mi krhki ljudi postajemo kršni i silni junaci usred nevjernoga svijeta.
Svaka kršćanska duša, govori on, osjeća da sve što ona čini nije dovoljno da naplati i vrati
ljubav koja se očituje u ovome sakramentu. Euharistiju otac Vendelin promatra kao
najsjajnijii najblistaviji čin bogoslužja. To je središte svih svetih sakramenata, najbitnija
poluga čitavoga kršćanskoga života.

U jednoj svojoj propovijedi uspoređuje čovjeka s državom koja, da bi mogla dobro
funkcionirati treba uvijek imati zlatno pokriće za svoj papirnati novac. Ukoliko se to
poremeti, pati cjelokupan život te države. U ovoj usporedbi čovjek je poput drževe, a grijesi
su neredi kojima slabi naša "duševna valuta". Zato neprekidno trebamo "zlatno pokriće", a to
su molitve, dobra djela i sv. sakramenti, a osobito on tu ističe sv. pričest. "Isus nas uvijek
spremno čeka u sv. pričesti i govori: Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas
odmoriti. Ne pustite me vječno sama u tamnici drvenog oltara, nego dajte da otpočinem u
živom oltaru vaših srdaca. To je moj pravi oltar, i zato sam došao na svijet pod prilikom
kruha", propovijedao je otac Vendelin nazvavši sv. pričest "prvim zlatom", onom hranom koja
je stoljećima davala snage kršćanima u svim progonstvima i nedaćama. "To je ono sveto
nebesko i božansko vrelo koje daje okrepu i jakost dušama koje žeđaju za kršćanskim
savršenstvom, za svetošću. Čude se višeput ljudi - sinovi ovoga svijeta - kako je moguće da su
sveci Božiji mogli tako strogo, tako oskudno živjeti, kako su mogli do tako junačkih kreposti
doći? Ne znaju ti, koji se tome čude, za to božansko vrelo iz kojega piju te bogoljubne duše,
ne znaju oni za ovu hranu Kristova tijela i njenu tajnu moć, koja njih hrani, diže i usavršuje".
Ljubav Isusa koji se daje vjerniku u sv. pričesti, piše otac Vendelin, nadvisuje onu ljubav
kojom nas je ljubio s križa, jer u ovome sakramentu Isus se pričesniku daje u potpunu vlast
sjedinjujući se s njime. "Time nadvisuje ova ljubav onu na križu u veličini prijegora, budući
da Isus ovdje toliko zatajuje svoje božanstvo, da udostojava čovjeka podignuti do sebe, i sa
sobom na neki način sjedinitiu istom svom božanstvu", govorio je otac Vendelin
naglašavajući potrebu da svaki vjernik dostojno primi ovaj sakramenat. Isus u pričesti nudi
sve što pravo kršćansko srce može poželjeti. Zauzvrat traži da ga blagujemo. Stjepan
Pavlečić, agronom, priča kako je jedan njegov prijatelj svake nedjelje u 10 sati ujutro hrlio na
Kaptol u crkvu sv. Franje na misu koju je služio otac Vendelin. "Kad sam ja njega vidio kod
oltara kod sv. mise, ja onda nisam trebao ni molitvenika, ni krunice. Meni je bilo dosta samo
kad sam ga gledao. A nije bilo ništa kod njega namješteno i "umjetno". Ne, nego sve naravno,
ali tako divno - svaka kretnja i sve drugo bilo je takvo da se to ne dade pravo izreći - nešto
nezemeljsko. I pjevanje njegovo kod mise bilo je takvo da ne mogu to izreći", prepričao je
utiske svoga prijatelja gospodin Pavlečeić i nadodao da je na njegov nagovor i sam krenuo na
tu misu i da mu je ona godinama bila nezamjenjiva.

I vjernici i svećenici ističu osobitu sabranost s kojom je otac Vendelin služio sv. misu, a
mnogi su zapazili i način na koji je cijelo njegovo tijelo izražavalo poštovanje onome koji se
uprisutnio u prilikama kruha i vina. "Kad molim kod svetih Misa one tri predpričesne molitve,
redovito mi se misao vraća na primjer o. Vendelina i to me sjećanje potiče uvijek na posebnu
koncentraciju. Ovakav mi je ostao u sjećanju kada je molio te molitve: ponešto je istezao vrat,
mišići lica su se ponešto napinjali, oči su bile uprte, a očni kapci su se diskretno dizali i
spuštali. Mislim da je nemoguća veća sabranost", kazuje o. Srećko Majstorović, prvi biograf
o. Vendelina. On se sjeća i vremena kada ga je kao đakona i mladoga svećenika otac Vendelin
podučavao kako služiti sv. misu i na što osobito obratiti pažnju. Osobito mu je bilo važno da
ne bude nikakavih pogrešaka, pa je znao utrošiti dosta vremena u sakristiji, prije mise,
obilježavajući stranice misala. "Bio je prožet vjerom u prisutnost Isusovu u presvetoj
Euharistiji. Njegov žar u celebraciji mise, njegove adoracije, sve bi to jasno svjedočilo
kakvim je svjetlom njegov um promatrao tu uzvišenu tajnu sv. vjere. Koliko je ljubio misu
budi dokaz to što bi na svojim čestim putovanjima, koja su se produljila kroz noć i sljedeće
jutro znao čekati natašte i preko 12 sati da uzmogne služiti sv. misu", prisjećao se otac Aleksa
Benigar.



slika


BUDITE SVETI I SAVRŠENI...

"Svetac je remek-djelo stvaranja. On je čovječja duša na najvišem stupnju savršenstva. Da
bismo se uspeli na taj stupanj savršenstva, treba za tim biti usmjereno naše nastojanje."
"Gdje? Samo u nebu. Na zemlji je nema jer je redovitim putem nemoguća. Potpuna savršenost
zahtijeva potpuno čistu dušu i potpunu ljubav prema Bogu. A čija je duša potpuno čista? A
gdje je ljubav kojoj ne bi nešto manjkalo? Skolonost naše naravi na zlo jest tolika da nas može
samom vanredna milost od nesavršenosti čuvati, u koje i u stanju milosti padamo. Samo je
jedna bila "milosti puna", inače su potpuno čisti samo blaženi u nebu. Isto tako samo na nebu
nalazimo savršenu onu ljubav koja sačinjava savršenost svakog razumnog stvora, u kojoj
svaki razumni stvor nalazi svoju savršenost", razmišljao je otac Vendelin.

On kaže da se ne trebamo bojati savršenosti i svetosti, jer nas je samo Bog pozvao na
savršenost riječima: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na nebesima." On također
kaže da nam je Spasitelj ovim riječima nametnuo dužnost da težimo za savršenošću, te da tu
dužnost treba shvatiti u najozbiljnijem smislu te riječi. Bog je savršen u tolikoj punini, piše o.
Vendelin, da mu se više ništa ne može dodati. Na nama je da se u što većem stupnju
pokušamo približiti tome savršenstvu, jer, stvoreni smo na Božiju sliku, pa smo stoga toliko
savršeni, koliko smo slični Bogu."Sav ovaj svemir i nije drugo nego neizreciva imitacija
neizmjernog Božijeg bivstva. (...) Čitav nam svemir, dakle, dovikuje - budite savršeni!. On je
beskonačna ljubav koja ne podnosi ni najmanju stvar koja se ne bi podudarala sa njegovom
presvetom voljom. (...) I zato, dok je Bog Bogom, zahtijevat će od svakoga od nas da ispuni
riječ Kristovu: "Budite savršeni..." Dok je Bog Bogom zahtijevat će od čitavoga ljudskga roda
da nastoji upozanti njegove misli i njegove želje, te da svakome budu pravilom i u mislima i u
željama i u riječima i radu. Svetost je u svemu tražiti Boga, u svemu slijediti neizmjernu
istinu, ljepotu i dobrotu. Slijditi s ljubavlju i strahopočitanjem u srcu, slijediti je uz
samoprijegor vlastite volje - to je svetost. Budite savršeni - to je riječ koja iz Objave
neprestano odzvanja u našim ušima. Zar da se, dakle, bojimo svetosti? Ne! Budite savršeni!",
pozivao je s propovjedaonice svoje vjernike o. Vendelin. Bog je, piše otac Vendelin, biće po
sebi i u tome se sastaoji njegova bit. U punini Božijoj jest sva i svaka savršenost.
Za njega je savršenost bitak, Bog, pa je svaka savršenost dobra i pozitivna, a njen nedostatak
jest poricanje bitka, odnosno Boga. Sve savršenost Božije su jedno s njim. Otac Vendelin
kazuje da je Isus od nas tražio velike stvari u trenutku kada je izrekao rečenicu: "Budite
savršeni kao što je savšen Otac vaš nebeski." No ujedno nam On objavljuje i velike stvari.
"Nije dosta da se približimo Bogu, da nastojimo popeti se do njegovih savršenosti, ova riječ
traži otvoreno da budemo jedno s Bogom svojim", propovijedao je otac Vendelin i
napominjao da je Gospodin sve stvorove upravio prema sebi, a napose čovjeka koji je slika i
prilika njegova. A što spaja čovjeka i Boga? Vez koji sjedinjava čovjeka i Boga je milost po
kojoj postajemo s Bogom jedno biće, jedno tijelo, jedan duh... "Čovjek koji se je sjedinio s
Bogom, polučio je svoj cilj radi kojega je stvoren - sve u njemu potpuno odgovara svrsi koju
je već postigao, naime da uživa Boga svoga, njemu ništa više ne manjka, prema tome on se
nalazi u stanju savršenstva", kazivao je o. Vendelin i naglašavao da smo svi obavezni da
težimo za savršenošću.

No on postavlja i pitanje u čemu se sastoji bit savršenosti ili jednostavnije što je zapravo
savršenost? "Budući da je božijim zakonima konačna svrha sam Bog, vječna ljubav, to se i
naša savršenost sastoji upravo u ljubavi. Ljubav nas spaja s Bogom, a u jedinstvu pak s
Bogom mi postižemo savršenost. Drugim riječima - mi smo po ljubavi savršeni, dakle,
savršenost se sastoji u svome bivstvu po ljubavi", propovijedao je on. No istovremeno osjeća i
potrebu da svojim slušaocima definira što je ta ljubav i kakva je ona. Kaže da to nije ona
ljubav koja nam je ulivena na krstu, a još manje ono nježno čuvstvo koje uzbuđuje cijelo
biće... Ljubav o kojoj se ovdje radi jest ona ljubav sastoji se u tome da stavlja Boga u središte
i uvijek na prvo mjesto. Ona prebiva u volji i stalno nas potiče da sve nastojimo raditi za Boga
i radi Boga. "Naša ljubav prema bližnjemu mora se očitovati u djelima i istini. Mora da ne
govori mnogo, ali tim više da radi, a da ne pita kod svake najmanje usluge, kod svake čaše
vode: što ću dobiti za to?, objašnjava otac Vendelin.

Govoreći o savršenstvu i pozivu na savršenstvo, on naglašava da savšenost stvorova nije
trajna i da se ona s vrmenom može mijenjati, može rasti i može padati. On također govori da
se u ovome životu nećemo popeti do potpune savršenosti, jer je sklonost naše naravi prema
zlu tolika da, iako u stanju milosti, padamo u grijehe i nesavršenosti. "Mi smo dakle, dužni
sliku i priliku Božiju, prema kojoj smo stvoreni, ne samo čuvati, nego i usavršavati. Čim ona
bude u nama potpunija, tim će biti tjesnija veza s Bogom, tim veća savršenost naša. A da nam
bude savršenost Božija pristupačnija, ona se zaodjenula u čovječju narav utjelovljenjem Sina
Božijega. Isus Krist najsavršenija je slika i prilika Oca nebeskoga i zato za nas najsavšeniji
uzor kršćanske kreposti. Spasitelj nam to opetovano ističe kad nas opominje da ga
nasljedujemo", zaključuje o. Vendelin. No vratimo se na prolog ove knjižice u kojem otac
Vendelin govori upravo o onima koji su u punini, nasljedujući Isusa Krista, ostvarili svoje
savršenstvo. O svecima! Oni su bili ljudi kao i mi, ali su bili "učvršćeni u ljubavi naspram
Isusu, privženi svim žarom i odanošću bližnjemu, pravi junaci žrtve, pravi dobročinitelji
čovječanstva najblaženiji su u Bogu i biti će blaženi u sve vijeke vjekova". Oni su ljudi kao i
mi pa nam njihov primjer može biti nadahnuće i okrepa za našu slabu narav. Otac Vendelin
nas ujedno i poziva da ne pokušavamo kupiti raj za najpovoljniju cijenu, da ne budemo
zadovoljni najzadnjim kutićem raja za koji ćemo morati pridonijeti najmanje žrtava. "Kod
ovakvih kršćana ljubav je veoma problematična, dvojbena, sumnjiva, nesigurna. a Isusova
nauka je oprečna: blaženi su koji su progonjeni, blaženi koji trpe... Sv. Franjo i drugi slijedili
su ovu nauku", razmišljao je o. Vendelin.

Za razliku od onih koji su blaženi u nebu i gledaju savršenstvo oči u oči, mi imamo vrlo slab
pojam o tome što ona zapravo jest, a zemaljski nas poslovi odvraćaju od pogleda na nju. "Mi
je vidimo nepotpuno, i tamno, i kao kroz zastor. tu gledamo ljepotu Božiju kao kroz gusti
jedva prozirni zastor, a blaženi je gledaju kakva u sebi jest. Savršenost, dakle, naša u ovome
životu, ako se prispodobi sa savršenošću blaženih u nebu, uvijek je manjkava, nepotpuna. Ali
ukoliko ona usavršuje slabu našu narav u zemaljskom životu, prava je savršenost koja nas
može podići i osposobiti i za herojske čine", propovijedao je o. Vendelin.
U jednom od svojih brojnih nagovora Trećem redu sv. Franje, čiji je duhovni asistent bio neko
vrijeme, .on govori o putu prema nebu. Započinje riječima da nas je Bog stvorio da ga
spoznamo, ljubimo i da mu služimo i tako postignemo vječno blaženstvo koje je ujedno i
svrha zbog koje je Bog čovjeka i stvorio. "Stoga slijedi da nam život vremeniti na ovome
svijetu nije ništa drugo, nego put u bolji, vječni život. Svaki posao je tim važniji, čim je stvar
o kojoj se radi dragocjenija i veće su posljedice. Ništa nije od veće važnosti, ništa toliko
znamenito koliko spas duše. Duša jednog, pa i najprostijeg čovjeka, više vrijedi nego sve zlato
ovoga svijeta. Sva zemlja i sve zvijezde ne vrijede koliko jedna duša. I ova jedna besmrtna i
dragocjena duša naša ima jednom biti blažena za sve vijeke ili nesterna vazda u paklu. Ovo
pak blaženstvo ili nesreća ovisi o nama samima, a ne o drugima", propovijedao je o. Vendelin
i dodajo da ljudi neprestano trebaju poslovati za svoje spasenje i to mora biti glavna zadaća
našega života, jer bez djelovanja nada u spas je isprazna. Problem vidi u tome da čovjek
nedovoljno promišlja o sebi i da mu na pameti nije uvijek buduće blaženstvo. Kada bi ljudska
pažnja bila usmjerena na to, čovjek bi svom snagom nastojao da postigne blaženstvo. Svece o.
Vendelin i tu ističe kao primjer koji bi morali slijediti. "Da tko pročita njihov život, pa da na
se pogleda, kako živi, držim da bi i on imao onu korist koju su mnogi imali kada su čitali
život svetih", upućuje o. Vendelin. Ukratko - on nam poručujue da se moramo trsiti iz sve
snage da postajemo sve savršeniji i da ne izgubimo dušu, te također da na tom putu ne
plašimo muke i križa, te da nismo sami jer - "noseći križ za Isusom možemo unići u slavu
vječnu"!





Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


23 lis 2010 14:50
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


MARIJA IZNAD SVIH STVORENJA

"U namisli svojoj Bog je Mariju od vijeka posjedovao, u namisli svojoj on je Mariju od vijeka
ljubio, u namisli njegovoj Marija od vijeka bijaše predmetom božanskih njegovih naslada."
"Marija je jedina čija je unutrašnjost uređena, čije je srce slobodno od svake neuredne strasti,
dok mi svi osjećamo itekako grijeh i njegove posljedice. (...) Marija je ona kojoj nije mogao
nauditi grijeh ni ikoja posljedice grijeha. Milost bezgriješnosti sačuva je i od griješnih
sklonosti i nagnuća. Ova milost, ova moć njezina, kojom savladava svaki nered, udijeljena joj
je od Boga ne samo radi nje, nego i radi nas", govrio je o. Vendelin u jednoj od svojih zaista
brojnih propovijedi o Mariji, majci Isusovoj. Njegova subraća svjedočila su da je volio
pobožnosti Blaženoj djevici Mariji, a nadasve je cijenio krunicu, osobito onu serafinsku,
franjevačku. Često ju je i rado molio, a oni koji su ga posluživali u posljednjim danima
njegova zemaljskog života kazivali su da je na samrtničkoj postelji svakodnevno molio tu
krunicu, a osobito mu je drago bilo kada je uza se imao kojega bogoslova da predmoli. Netko
od njegovih slušatelja jednom je čak rekao da je on s takovim žarom i zanosom govorio o
Mariji, kao da je htio svakom od prisutnih usaditi u dušu bezgrešnost Marijinu. osobitu je
ljubav gajio premasvetištu Marijinu na Trsatu za koje se toliko žarko borio kod osnivanja
Provincije. to svetište do kraja života je smartao osobitim uresom Provincije, pa je neprestano
upozoravao svoju subraću da mu uvijek moraju davati posebnu pažnju. Od svih njegovih
propovijedi koje su zabilježene i prepisane, najviše je onih o Mariji. Na osamdesetak gusto
tipkanih stranica redaju se misli o Mariji za koju on kaže da "svetošću nadilazi sve stvorove
Božije - i ljude i anđeli i nitko joj pred Bogom nije u svetosti ravan". Ona je dobila više
milosti od ikojeg stvora - na nebu i na zemlji. "Nije ona imala ni jednog nepromišlejnog čina,
već su svi bili zaslužni, jer je sve upravljala na Boga kojeg je tako vruće ljubila da je o njem
gotovo bez prestanka razmišljala", propovijedao je o. Vendelin upozoravajući svoje slušaoce
da su ljudi, govoreći o milostima Blažene Djevice Marije teško pronalazili riječi kojima bi
mogli dobro opisati njezinu veličinu i savršenost, te da im su uvijek nanova činila
neprispodobivom, neizrecivom i samo Bogu dohvatljivom. Jer one savršenosti koje su u
drugima samo djelomične u njoj su potpune.

"Bogoljubni slušatelji! Nemoguće je da promatramo Mariju Milosti punu na tolikoj visini
svetosti, a da se naše srce ne gane, da štujemo i ljubimo presvetu Djevicu koja je već pri
svome dolasku na svijet bila toliko lijepa, tako mila. Mi ne možemo tu rijeku nebeskih milosti
promatrati, a da ne zaprosimo sebi malo od te žive vode koja teče u život vječni. Punina
milosti njezinih nuka nas da je prosimo da i nama udijeli od onoga u čemu obiluje. A Crkva
nam govori da ona rado skrbi za one koji se njoj utiču i pobožno je časte", pozivao je sa
propovjedaonice o. Vendelin. Nije propustio citirati ili prepričati brojna mjesta Staroga
zavjeta gdje se spominje i navješto ono što će biti Marija, i što će ona za ljudski rod učiniti.
Otac Vendelin neprestano povlači paralele između Eve i Marije, koju on naziva "nebeskom
Evom", onom obećanom ženom po kojoj će na svijet doći spasenje. "Oh kako je moralo
odlanuti brižnom srcu naših praroditeljakada im Bog kaza da će putem jedne njihove kćeri,
putem Marije, opet postići izgubljenu svoju sreću! Nije čudo što se ona spominjala od
pokoljenja do pokoljenja kao izvor nade i utjehe Adamovu potomstvu", kazivao je o.
Vendelin. "I jest, sav Stari Zavjet, za punih četrdeset vjekova tješio se s Marijom, za njom je
čeznuo, za njom vapio, kao što je vapio i za onim koga je ona imala roditi na svijet", kazivao
je on napominjući da ni u proteklih 19 stoljeća vjernici ni jednoga trenutka nisu zaboravili
Mariju, a neće je zaboraviti ni generacije koje dolaze. "Isus i Marija bijahu dva nedjeljiva
pojma u vječnoj namisli Božijoj, pa su takova morala biti i u srcima i ustima kršćanskog
svijeta. Pa kako bismo se mi mogli klanjati Isusu Kristu, a da se ne osjetimo primoranima da
štujemo i njegovu majku?", pitao se o Vendelin.

Ona je bila službenica Božja i savršeno je odgovrila na Božiji zahtjev da mu čitav čovjek, sa
svim svojim silama i sposobnostima pripada i da mu dušom i tijelom služi. "Gospodin je
gospodar čitava čovjeka i zato zahtjeva da mu služimo čitavom dušom i tijelom , dakle i u
srcu. Naš mu razum mora služiti dok bez oklijevanja prima istine svete vjere i sve što je Bog
objavio, pa makar toga i ne razumjeli. Naše srce mu mora služiti dok mi strogo bdijemo nad
njegovim nagnućima, te marljivo odstranjujemo sve što bi se protivilo zapovijedima Božijim.
Naša volja mora mu služiti podlažuć se u svemu volji Svevišnjega. Onu unutarnju službu,
koja je glavna, mora slijediti i ona vanjska, dok se mi u govoru i radu ravnamo po
zapovijedima Božijim i zakonima crkvenim. Ovo je Marija, blagoslovljena majka
Spasiteljava, najsavršenije izvršila u danima svoga zemaljskoga života i zato nikada nije bila
bez Boga. Njezina unutrašnjost bijaše svetište u kojem je on kao u svetohraništu stanovao, a
razum njen je nepokolebljivom vjerom prihvaćao od Boga objavljene istine. Srce njeno bijaše
potpuno slobodno od svih neurednih nagnuća i želja, te je poznavalo jedino Boga predmetom
svojih težnja. Njezina volja bijaše potpuno u rukama Božijim i potpuno se slagala sa
presvetom njegovom voljom. Da joj također i vanjština bijaše potpuno u skladu sa
zapovijedima Božijim, nitko od nas ne sumnja. Ni jedan stvor nije Bogu služio tako
nerazdijeljeno sa čitavim bićem kao Marija, nijedan nije tako sav Bogu pripadao kao Marija",
oduševljeno je o. Vendelin opisivao Službenicu Božiju, Mariju. Za njega je njen odgovor kod
navještenja, kada je na anđelove riječi odgovorila, "Evo službenice Božije", znak ogromne
odvažnosti koja cjelokupno pouzdanje nalazi samo u Bogu. Marija nam je primjer i načinu
kako pronaći odvažnost da služimo, bez obzira na pogibelji koje nas na tome putu očekuju.
"O kako nam treba ove odvažnosti što je kod Marije pronalazimo! Kako odmjereno, mirno
stupa u pogibelj! Nikakva zapreka na putu prema dobru ne može da je smete... Znamo gdje
nam je tražiti kruh jakih, pripravljen u Betlehemu, u kućici kruha. Ona, pak, koja nam k tome
pruža vino oduševljenja, sama je jaka poput smrti u ljubavi prema Bogu i prema nama. Isus je
izvor, a Marija nam zahvaća s toga izvora. Marija je Službenica Gospodnja, a mi budimo
službenici ljubavi Marijine", govorio je o. Vendelin.

Kada govori o Mariji rado govori i o poslušnosti za koju kaže da je osnovna nadnaravna
kršćanska krepost koja priklanja našu volju zapovjedima Božijim i Crkvenim koje nas, pak,
vode "većoj savršenosti, a preko ove i većoj njihovoj vječnoj sreći". Čak nekoliko propovijedi
iz njegove ostavštine posvećeno je Mariji kao našoj majci, majci Crkve. "Marija naime nije
samo Majka Božija, nego je u pravom smislu i otajstvenim načinom također majka
cjelokupnog kršćanskog puka: dakle - naša majka i majka svakog pojedinog kršćanina. Svi
ostali časni naslovi Marijini, njezina veličina na nebesima, kao i slava na zemlji posljedica su
dvostrukog ovog materinstva. Božijim materinstvom približila se neposredno Bogu, a kao
majka kršćana ima svoj prijesto među kršćanskim pukom koji se bori i pati. Da, mi možemo
reći da ona upravo kao majka naša kraljuje u kršćanskom puku i da upravo materinstvo
njezino ono što kršćanski puk tako čudovišnom silom k sebi privlači", kazivao je o. Vendelin.
Marija je svojom čudesnom silom i ljepotom privukla i njega. Bio je njen iskreni štovatelj i
nikada nije propuštao priliku da ukaže na onu koja nam je, svojom poniznošću i poslušnošću,
darovala Isusa i uvijek nam ga nanovo dariva.



slika


"EVO KAKO UMIRE PRAVEDNIK"

Zdravlje oca Vendelina Vošnjaka nije bilo osobito još od 1904. godine kada je u dva navrata
obolio od tifusa. Isposnički život također je učinio svoje. Mnoga njegova subraća svjedoče
kako je zimi često išao nedovoljno odjeven, a postovi su mu dobrano oštetili srce. Već 1930.
novaci i klerici na Trsatu primjećuju da je otac Vendelin vrlo slabog zdravlja i da se polagano
pretvara u kost i kožu. Tada je već patio i od šećerne bolesti. Krajem 1932. bilo mu je vrlo
loše, pa na nagovor svoga provincijala u veljači 1933. dolazi u Zagreb na liječenje. Nakon
obavljenih pregleda na klinici za unutarnje bolesti u Draškovićevoj ulici postavljena je
dijagnoza - rak na želucu. Liječnik preporučuje operaciju. No za vrijeme samog kirurškoga
zahvata, obavljenog samo pod lokalnom anestezijom, utvrđeno je da je zločudna bolest uzela
maha u toj mjeri da se više ništa nije moglo poduzeti - metastaze su zahvatile okolne organe i
tkiva. Liječnici u zatvorili ranu - život oca Vendelina išao je prema svršetku, prema Vječnosti.
Liječnici i medicinske sestre, te oni koji su ga u bolnici obilazili svjedoče o velikoj smirenosti
kojom je u tim teškim i bolnim trenucima odisalo cijelo biće oca Vendelina. Mnogi ga se
sijećaju kako sa štolom oko vrata leži u bolesničkoj postelji, uronio u duboku molitvu, u
razgovoru s onim s kojim se uskoro imao sastati.
Ubrzo nakon operacije prebačen je natrag u samostan na Kaptol. Braća koja su ga njegovala i
donosila jelo, kazuju da "bolesnik nije nijednom riječi ili znakom negodovanja odavao svoje
boli". Svo vrijeme posvećivao je molitvi, a jedna od njegovih želja je bila da netko od braće s
njime svakoga dana moli časoslov i franjevačku krunicu. Otac Vendelin sudjelovao je u tim
molitvama kadgod bi mu snaga to omogućivala, a kada mu je bivalo lošije pozorno je slušao
molitve braće klerika. Svakodnevno je, s velikom pobožnošću, primao svetu pričest, a za
svećenike koji su mu je nosili to je bio izuzetan doživljaj. U svojoj teškoj bolesti nikome nije
želio biti na teret. Kada ga je došla posjetiti njegova najmlađa sestra Anđela, i kada ga je
vidjela izmučena neizlječivom bolešću, briznula je u plač. Otac Vendelin i tada je našao snage
da je utješi rekavši joj: "Što ti misliš da je samo tako doći u nebo? Treba prije nešto i
pretrpjeti."
Ni u tim samrtnim trenucima poslušnost ga nije napustila. Kada je njegov ispovjednik vidio
da je kraj blizu, predložio mu je da primi sakramente umirućih. "Ako mislite da je potrebno,
samo dajte: jer ja se nikada nisam protivio i otimao milosti Božijoj, pa neću ni sada."
Generalnu ispovijed obavio je istoga dana, a posljednje pomazanje i sv. pričest primio je
sljedećega jutra. Bila je subota. O njegovim posljednjim danima svjedoći i Matrin Pintarić,
koji je tada bio franjevac. Jednoga dana on je ušao u sobu o. Vendelina i zatekao ga je toliko
mirnoga, da se pobojao da je umro. "Uzbuđen sam otišao Provinvcijalu o. Teofilu i pozvao
sam ga da dođe pogledati, jer ne znam je li živ ili mrtav. O. Teofil je Slugu Božijega opipao
po čelu, koji se tada probudi i nježno se nasmije. Kada sam izašao sa o. provincijalom on mi
je rakao - o. Vendelin će tako tiho umrijeti. To nas ne treba zabrinjavati jer je on ionako sveti
čovjek".
Ujutro, 18. ožujka 1933. godine, otac Vendelin, preporučivši se u molitve svome provincijalu
i ostaloj braći, mirno je čekao da se izvrši volja Božija. Mirno je ležao moleći svoju
franjevačku krunicu. Nešto iza podneva opet se provincijalu preporučio u molitve i to su bile
njegove posljednje riječi na ovome svijetu. Oko tri sata .poslijepodne fra Tiburcije Pavlek,
kojemu je bila povjerena briga oko bolesnika, primjetio je da ocu Vendelinu preostaje još vrlo
malo života. "Zvonite jer umire svetac", tim riječima je Provincijal, o. Teofil samostanskim
zvonom sabrao braću u njegovu sobu. Podijelio mu je posljednje odrješenje, a otac Vendelin
je obred pratio nerazumljivim šapatom i pokretima ruke u znak kajanja. Uslijedile su molitve
za umiruće i serafska krunica. Otac Vendelin umirao je mirno i tiho, bez boli. Oko četiri sata
na njegovom licu pojavio se samrtni grč, jedna se suza skotrljala niz obraz... "Njegova mirna
smrt je na prisutnu braću ostavila dubok utisak. Svaki je od nas u sebi nosio misao: evo kako
umire pravednik", napisao je kasnije jedan bogoslov koji je molio uz njegovu samrtničku
postelju. U tom trenu oglasila su se zvona koja su cijelom Zagrebu navijestila da je umro
pravednik.
Predvečer istoga dana, uz recitiranje posmrtnih psalama, tijelo oca Vendelina stavljeno je u
lijes i preneseno u samostansku kapelicu sv. Franje kod ulaza u samostan. Kako je toga dana
bio i posljednji dan trodnevnice sv. Josipu, vjernici su počeli priticati u crkvu i kapelicu i
odavati počast pokojniku. Svjedoci kazuju da su to bili nezaboravni prizori. Uz prijatelje,
znance i suradnike, najviše su za njim žalili njegovi penitenti, oplakujući svoga dobroga
ispovjednika i požrtvovnog duhovnoga oca. Zagrebom se ubrzo pronio glas da je on svetac,
pa su ljudi počeli masovno dolaziti i stavljati na njegovo tijelo krunice i druge nabožne
predmete. Njegov životopisac, otac Srećko Majstorović piše da se uz odar oca Vendelina
pojavio i jedan bivši franjevac koji je, izašavši iz Reda, postao svjetovni svećenik. On je
zamolio tadašnjeg magistra bogoslova da "savjetuje svojim odgajanicima, neka ne ostavljaju
Reda, u kojem će se najlakše i najsigurnije posvetiti". Bilo je to posebno priznanje za sve ono
što je otac Vendelin učinio za franjevački Red, za sve one godine hoda po trnju, za sav trud i
ljubav koju je uložio u obnovu franjevaštva i redovništva u Provinciji koju je sam osnovao i
podigao na noge.
Ukop je zakazan za 20. ožujak. Toga jutra tijelo oca Vendelina preneseno je u crkvu. Prije
svečane zadušnice na propovjedaonicu je došao Provincijal, otac Teofil Harapin i kazao: "Eto,
došli smo da se za njega molimo, ali ja se ufam da se možemo i njemu moliti". Sprovod je
započeo u samostanskoj crkvi u četiri sata poslijepodne. Pogrebni govor je ordžao Provincijal,
a zatim je povorka krenula Kaptolom i Novom vesi do grobnice na Mirogoju. Veličanstvena
povorka svjedočila je da je otac Vendelin bio upisan duboko u pamćenje Zagrepčana i da
sjećanje na njega nije izblijedilo iako je posljednje tri godine života proveo na Trsatu. Otac
Petar Gabrić, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja u svom govoru nad otvorenim
grobom kazao je da je otac Vendelin najmarkantnija franjevačka ličnost naše današnjice. "Još
od svojih najmlađih dana shvatio je redovničko franjevačko zvanje, da žive životom
poniznosti, pokore, molitve, rada i nauke u postojanoj težnji da širi oko sebe svojim uzornim
primjerom kraljevstvo Kristovo na zemlji. (...) On je bio Božiji čovjek u crkvi, u
ispovjedaonici, na učiteljskoj katedri, u radu, u odmoru, u starješinskoj službi i u bratskom
savjetovanju", kazao je na grobu o. Petar Gabrić pozvavši sve okupljene da slijede njegove
stope kršćanskog, redovničkog i svećeničkoga života i da mu se već sada preporuče u zaštitu.



Nastavak u slijedećem postu


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


23 lis 2010 15:04
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
---------
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


NA GLASU SVETOSTI

Na glas o njegovoj smrti počela su stizati ocu Provincijalu brojna pisma sućuti u kojima su
oni koji su oca Vendelina poznavali obilato svjedočili o tome kakav je dojam za života na njih
ostavio. Svi su govorili o njegovim krepostima, prisjećali se s koliko je požrtvovnosti i žara
služio svojoj braći, njegove ljubavi i blagosti, i, nadasve, ozračja mira i svetosti koje je širio
svugdje gdje je bio prisutan. "U nebu misli i gleda nas i sve druge koji su bili njegovi. Njegov
primjer života slijedimo! Njegovoj molitvi i zagovoru u nebo preporučujmo se! Bog dao,
njegovim tragom ja i svi mi da stupamo i ono u nebu da zaslužimo što je dragi pokojnik već
zaslužio i uživa ", piše mostarski biskup o. Alojzije Mišić. Stižu pisma odasvud, od biskupa,
braće franjevaca, župnika... Sve jasnijom i jasnijom postaje misao - otac Vendelin jest svetac!
Jedan od njegovih ispovjednika otac Ciprijan Vupora piše: "Često puta pošao sam na Mirogoj
i posjetio naše groblje. Kadgod bi se molio na grobovima naše braće, uvijek mi je upravo
spontano došlo da: za pokojnog o. Vendelina ne moraš moliti, nego mu se preporući za njegov
zagovor i pomoć. I zaista moram priznati da sam se često u najtežim časovima, uz Božiju
pomoć i zagovor Blažene djevice Marije, preporučio i o. Vendelinu i sve se uvijek dobro
svršilo".

Već neposredno nakon njegove smrti mnogi izražavaju svoje uvjerenje u njegovu svetost i
nadu da će biti podignut na čast oltara. Nakon povratka iz Kine 1954. godine otac Aleksa
Benigar, bliski suradnik oca Vendelina za njegovog posljednjeg vršenja službe provincijala,
zatražio je od uprave Provincije za zamoli Zagrebačku Nadbiskupiju da imenuje sudište za
postupak beatifikacije oca Vendelina Vošnjaka. "Na povratku iz Kine u Rim išao sam zajedno
s ocem Bonaventurom Dudom na beatifikaciju benediktinskog monaha bl. Placida Ricardija.
ČItao sam njegov životopis. Lik blaženoga je bio vrlo mršavo prikazan - skroman redovnik
koji vrši svoje dnevne dužnosti. U njegovu životu ništa posebno se ne ističe. Pa tom zgodom
padne mi na pamet: zašto da se ne bi započeo proces i za oca Vendelina, čiji će svetački lik
doći vrlo jasno do izražaja, ako se samo svestrano obrazlože njegove kreposti i život", prisjeća
se u svome svjedočenju otac Aleksa Benigar.Već tada otac Srećko Majstorović napisao je
njegovu biografiju za koju je sam prikupio svjedočanstva onih koji su oca Vendelina dobro
poznavali. Također je već bilo dosta onih koji su se utjecali u njegov zagovor i koji su bili
oduševljeni za nasljedovanje Vendelinovih kreposti. Otac Aleksa Benigar pak žali što se
svjedočanstva o životu i liku oca Vendelina nisu počela ranije skupljati i zapisivati, jer je već
tada umrla većina onih koji su ga dobro poznavali i koji su mu bili najbliži suradnici.

U Zagrebu ubrzo počinje sakupljanje svjedočanstava i crtica iz života oca Vendelina, a
generalni postulator Reda Antonio Cairoli daje podršku tome poslu. Godine 1960. otac Aleksa
Benigar piše u Zagreb da generalni postulator smatra "pitanje kreposnog života o. Vendelina
ozbiljnim kao kauzu". Za prvoga vicepostulatora Provincijalat u Zagrebu predlaže, a generalni
ga postulator i imenuje u siječnju 1962., oca Bonaventuru Dudu. Te iste godine, sredinom
siječnja, vicepostulator, zajedno sa životopiscem ocem Srećkom Majstorovićem i o. Aleksom
Benigarom, u samostanu u Iloku razgovaraju o kauzi. U ožujku 1963. godine nadbiskup dr.
Franjo Šeper, imenovavši članove crkvenog sudišta, proglašava postupak započetim. Sudište
je preslušalo 80 svjedoka, a prikupljeni su, provjereni i tiskani svi rukopisi oca Vendelina. Taj
postupak je trajao do 21. veljače 1981. godine. U međuvremenu posmrtni ostaci oca
Vendelina Vošnjaka preneseni su s Mirogoja, prvo u samostansku kapelicu sv. Franje (1970.)
a devet godina kasnije i u samu crkvu sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu. Biskupska
konferencija Jugoslavije upućuje 1982. godine molbu sv. Ocu za otvaranje apostolskog
postupka.



slika

MOLILI SU, I BILI SU USLIŠANI

Mnogi ljudi koji su poznavali oca Vendelina ili do kojih je dopro glas o njegovoj svetosti, u
mukama, nevoljama, teškim bolestima i kojekakvim drugim potrebama, počeli su se, vrlo
brzo nakon njegove smrti, utjecati u zagovor. Prvi njegovi štovatelji bili su oni koji su mogli
iz neposredne blizine promatrati oca Vendelina. Bila su to njegova braća franjevci. Kada je
zamoljen da napiše svjedočanstvo o svetosti i svetom životu o. Vendelina, fra Tiburcije
Pavlek prvo zaziva o. Vendelina da mu pomogne što bolje obaviti tu zadaću. "Ako je tvoja
duša, čim je ostavila tvoje ispaćeno tijelo odmah poletjela u raj, za kojega je na zemlji skupa s
tijelom živjela, i ako je to na čast Presvetom Trojstvu, pomozi mi da mogu ispuniti dužnost
koju mi nalažu moji poglavari, jer se smatram nevrijednim da opisujem tvoje kreposti, kad ja
na sebi ni jedne ne opažam. Dragi oče Vendeline! Nemoj me odbiti, nego mi pomozi iako sam
tako nevrijedan", molio je fra Tiburcije.

Martin Pintarić posvjedočio je pred crkvenim sudištem da se u svojim nevoljama znao često
okrenuti o. Vendelinu za pomoć, a kada je saznao da je pokrenut proces da ga se proglasi
svetim, uzeo je njegovu sliku i stavio je na vidno mjesto u sobi, a često je pored nje stavljao
svježe cvijeće. Ljudi su se njemu u zagovor utjecali najviše u teškim, naoko neizlječivim
bolestima. Možda im je nadahnuće u tome bila njegova strpljivost u bolesti i njegova sveta
smrt. Sestre svetog Križa iz Đakova vjernicima su u nevoljama davale sličicu o. Vendelina sa
molitvicom, a mnogi njegovi štovatelji su mu molili devetnice. Studenti su mu se molili za
pomoć kod polaganja teških ispita i kod diplome, a nekoliko ih je i posvjedočilo da bi im bez
njegove pomoći to bilo nemoguće učiniti. Ima i lijepih uslišanih molitava za obraćenje.
Tereska Vukov iz Subotice molila je o. Vendelina za obraćenje svoje tet Matilde koja se
udaljila od Boga i prestala ispovijedati. Jednoga dana teta se pojavila u franjevačkoj crkvi u
Subotici i pričestila se zajedno sa svojom u****om nećakinjom. Nekoliko molitelja zahvaljuje
o. Vendelinu za zagovor kod pronalaženja izgubljenih dokumenata, a jedan od takvih
molitelja i je i sam o. Aleksa Benigar koji je izgubio u Rimu putovnicu i našao se u
popriličnoj nevolji. Uz zagovor o. Vendelina situacija je riješena.

Sestra Svetoga Križa Bernarda Ćulić iz Đakova teško je oboljela na oči. Prvo je oslijepila na
jedno oko, a zatim je počelo slabiti i drugo. Uzimala je razne lijekove, ali se istodobno
preporučila u zagovr o. Vendelinu. Poslije devetnice popravio joj se vid, toliko da je čak
mogla i malo čitati. Sestra Bernarda, očito vrlo krhkog zdravlja, u nekoliko navrata, kada bi je
teške bolesti savladale, utjecala se o. Vendelinu i uvijek je bivala uslišana. Ona i njene
susestre počele su širiti pobožnost prema o. Vendelinu i vjernicima dijeliti sličice. Tako im se
obratila jedna majka dvoje djece koja je, nakon što ju je muž napustio, ostala nezbrinuta.
Sestre su joj dale sličicu i obećale moliti. Nakon nekog vremena muž se vratio kući, i ne samo
to - on se obratio, ispovjedio i primio pričest. Jedna samohrana majka dvoje djece teško je
oboljela i morala je u bolnicu. Iako liječnici nisu vjerovali u njeno ozdravljenje, sestre svetog
Križa su molile i na smrt bolesnoj ženi poslale sličicu o. Vendelina. U samostanu su se molile
devetnice za njeno ozdravljenje, a naročito su prednjačile tri sestre koje su i same bile
bolesne. Majka je ozdravila i vratila se svojoj djeci. Nakon tri devetnice ocu Vendelinu
ozdravila je unučica Danice Marić iz Zagreba. Djevojčica je bila pretrpjela tešku ozljedu i u
naredne tri godine rana se stalno otvarala. Liječnici nisu mogli pomoći. Tada je baka počela
moliti devetnicu i djevojčica je ubrzo ozdravila.

Jedna petogodišnja djevojčica dobila je grozne kraste na glavi i liječnici su njenoj baki rekli
da je posrijedi teška avitaminoza i da valja dugo čekati da se stanje popravi. Baki je bilo teško
gledaati kako dijete pati. Jednoga je dana u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu slušala predavanje
o o. Vendelinu i zapamtila da je on bio - poslušan. Uskoro je sročila molitvicu: "Ti si, Oče,
bio poslušan u životu. Sada poslušaj mene! Molim te da djetetu nestanu kraste". Uslijedila je
devetnica, a pod jastuk djevojčice stavila je sličicu o. Vendelina. U polovici devetnice
djevojčici su nestale kraste, na opće zaprepaštenje liječnika.

Petogodišnjak Stanislav Habijan završio je teško bolestan u dječijoj bolnici na Šalati u
Zagrebu. Iz dana u dan krvatenja i grčevi bivaju sve jači, a dječaku sve gore. Na krajun,
liječnik je kazao roditeljima da je terapija beskorisna. Dječak je bio prebačen na kirurgiju u
bolnicu Rebro da tamo umre. Sestra je zaplakanoj majci tada dala sličicu o. Vendelina i
preporučila joj da moli devetnicu. Već sutradan krvarenja su prestala, a za sedam dana vratili
su ga natrag u dječiju bolnicu da se tamo potpuno oporavi. Mali se Stanislav uskoro zdrav
vratio u roditeljski dom, a roditelji i sestra uvjereni su da je ozdravio zagovorom o. Vendelina.
Nižu se molitve, zagovori, devetnice i sve jasnije biva da su mnogi koji su se o. Vendelinu
obratili bili uslišani. Sve to postaju maleni, ali vrijedni biseri koje je Vicepostulatura za
proglašenje Sluge Božijega oca Vendelina Vošnjaka, vrijedno skupljala. U Marijinom svetištu
na Trsatu, ispod slike o. Vendelina stoji i natpis koji poziva na molitvu za njegov zagovor, a
one koji su zagovorom o. Vendelina dobili neku posebnu milost da se jave i da daju svoj
prilog kauzi oca Vendelina. U Zagrebu, u crkvi Svetog Franje na Kaptolu, na njegovom
grobu, često se može vidjeti kitica cvijeća. Znak poštovanja ili zahvala za uslišanu molitvu?
Na klecalu ispred groba često vjernici kleče i mole, a u Velikom tjednu grob o. Vendelina
pretvara se u Isusov prazni grob u kojem sjedi predivan anđeo koji pokazuje prazan grob.
Isusov grob.

Otac Vendelin nam je darovan i trebali bismo toga postati svjesni, osobito onda kada smo
izgubljeni i bolesni, kada izgubimo svaku nadu i kada mislimo da nam je Bog okrenuo leđa.
Otac Srećko Majstorović uhićen je 1946. godine. zajedno sa još nekolicinom braće. U zatvoru
je izgubio i zdravlje i perspektive su bile prilično loše. Molio je devetnicu koja je završila 18.
ožujka, na dan preminuća o. Vendelina. O. Srećko dao je i zavjet da će, ukoliko sretno izađe
iz zatvora, napisati biografiju Sluge Božijega. Nakon pet dana on je jedini pušten iz zatvora, a
u godini koja je slijedila ispunio je svoj zavjet. Otac Vendelin je naš saveznik na nebu i može
nam, ukoliko mu se u vjeri obratimo, izmoliti milost kod Boga. I ne samo to. On nas može
uputiti kako kršćanski živjeti, kako postići savršenost i svetost, za koju vjerujemo da je on
postigao i da je sada u vječnom gledanju Boga. Upravo to je i bio cilj ove knjižice. A ukoliko
ste molili o. Vendelina za zagovor i nakon toga bili uslišani, nemojte zaboraviti javiti se
Vicepostulaturi i priložiti svoj mali biser, svoj prilog koji će o. Vendelina podići još bliže časti
oltara. Stoga prionimo molitvi!



Nastavak slijedi


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


23 lis 2010 16:26
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron