Sada je: 24 lip 2019 20:04.





Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2
 SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


LITURGIJSKA GODINA

Otac Vendelin je bio svećenik koji je izuzetno poštovao liturgijska pravila koja nam je dala
Crkva. Kao što je već spomenuto, vrlo je rado o tome predmetu razgovarao sa braćom, a jedan
svezak njegovih propovjedi jasno nam govori da je osjećao jasnu potrebu da vjernicima
približi otajstva naše vjere kojih se prisjećamo tokom godine. Potrebu da imamo građansku i
crkvenu godinu objašnjava činjenicom da je u nama dvovrsni život - naravni i nadnaravni, te
također da bismo se prisjetili otajstava vjere i to redom, "kako nam se pojavljivalo sunce
pravde, utjelovljeni Sin Božiji, Isus Krist, u razno doba u raznim prilikama zemaljskog
života". Tim događajima Crkva nam danomice predočava činjenice, istine i tajne spasenja,
kako bi ih mi mogli svakoga dana razmatrati i nasljedovati. Ukratko, liturgijska godina
zapravo odražava brigu Crkve da vjernici svakodnevno dobivaju "duhovnoga materijala" za
svoj osobni život u vjeri. Liturgija je, piše o. Vendelin, u neku ruku, jezik Crkve i njen glasnik
koji nam saopćuje njene misli i osjećaje.

"Ova živa predodžba Kristova života, ovo postepeno prikazivanje vjerskih činjenica, kojima
se zapravo opetuje i nastavlja samo Kristovo djelo spasavanja, dakle Kristov život, kako ga
sada nastavlja u Crkvi svojoj za naše spasenje, to je crkvena godina. Ona služi za proslavu
Presvetoga Trojstva, ona nam predočuje i ljubav Oca koji je svoga Sina na svijet poslao,
ljubav Sina koji je za nas umro i ljubav Duha Svetoga koji je k nama sišao da nas posveti",
propovijedao je otac Vendelin. On također kazuje da je Crkva svoju liturgiju, javne molitve i
čitanja tako organiziralada nam što bolje predstavi osobu Spasitelja i što jesnije prikaže
njegovo djelo. Svrha svega toga je da se u nama postupno učvešćava kraljevstvo milosti. No
on također naglašava kako su nedjelje izuzetno bitne i kako su upravo one temelj crkvene
godine. Subotu spominje kao dan spomena na Stari zavjet, petak kao sjećanje na muku
Gospodinovu, a ostali dani su prostor u kojem misao evanđelja iz nedjeljnog čitanja treba
pretočiti u život.
Blagdane Blažene djevice Marije, anđela i ugodnika Božijih on naziva sjanim zvijezdama na
nebu crkvene godine jer nas potsjećaju na one koji su nasljedovali Krista i tako postali
uzorima kršćanske savršenosti. Otac Vendelin Marijinim blagdanima pridaje dvostruka
svojstva - Marija se u svojim blagdanima javlja ko majka Spasiteljeva koja sudjeluje u
djelima spasenja i kao naša Majka nastavljajući djelo spasenja svojim posredovanje,
zagovorom i pomoći.

"Crkva napokon svetkuje svaki dan spomen kojega sveca. Oni su nam živi svjedoci bogatstva
i ogromnih milosti što nam ih donese spasenje, oni su privlačan primjer kako treba
nasljedovati Krista, oni su naši pomoćnici svojim neprestanim molitvama što ih prinose pred
prijestolje Božije. Crkva određuje spomendane svetih, da mi život njihov razmatramo i
nasljedujemo, a želi također da njihov zagovor zazivamo i tako sigurnije postanemo
dionicima milosti"; kazuje otac Vendelin i objašnjava da crkvena godina, osim što je
ponavljanje života Kristova u Crkvi, jest također i ponavljanje svega toga u pojedinim
vjernicima koji su jasnoćom svoje vjere i snagom nasljedovanja došli na čast oltara. Na nama
je da i mi taj život u sebi uobličimo. Otac Vendelin nas međutim ne ostavlja kao pasivne
promatrače, već mi kao kršćani, tokom crkvene godine moramo aktivno sudjelovati u onome
što nam je ponuđeno. Naša je zadaća da obnovimo u sebi Duh Kristov, da se preporodimo u
nutrini, na što nas osobito potiče božićno vrijeme. Vrijeme uskrsno dano nam je da bi se s
Kristom žrtvovali i time se potpuno predali Bogu, te da umremo grijehu i svijetu i uskrsnemo
na novi život milosti. Duhovsko nas vrijeme potiče da neprestanim vježbanjem i življenjem
svih kreposti u jakosti Duha Svetoga usavršavamo svoj život. Kako se ovaj ciklus svake
godine ponavlja, nama se daje prilika da uvijek nanovo dodajemo zrnca svojoj savršenosti.
"Samo ovako se polučuje svrha otkupljenja: spasenje svijeta ili obnavljanje, uzdržavanje i
razgranjivanje kraljevstva Božijega u čovječanstvu. Samo ovako živjet ćemo mi u Isusu, a
Isus će živjeti u nama", zaključuje otac Vendelin.
U ostavštini oca Vendlina ima mnogo propovijedi koje su povezane uprvo sa glavnim
blagdanima crkvene godine. Nemoguće je na malom prostoru predočiti svo bogatstvo tih
nagovora, a osobito onih o Božiću kojih ima najviše i koje su najopsežnije. Ipak pokušat ću
dati samo neka zrnca, neke misli koje mogu poslužiti kao podloga za razmatranje i koje će
nam predočiti kako je otac Vendelin doživljavao i proživljavao otajstva života Spasiteljeva.



slika


DOŠAŠĆE

Za njega je ovo vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih
božićnih radosti. to je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju
blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. "Sve u Došašću
kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono
treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja
dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja
da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi
sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božije".
Otac Vendelin naglašava da u Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev -
onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao
sudac živih i mrtvih. U Došašću dano nam je da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika
za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova
koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.
No on također upozorava na Došašće kao pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i
onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji
svakome sudi po njegovim djelima. stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je
darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga
drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a
Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to
dijete došlo da nas spasi od propasti i suda. "Punina vremena je nadošla i proroštva su se
ispunila. Sveti nad Svetima prima naše tijelo da već jednom grijehu bude kraj, da bezakonje
prestane, a pravednost i blagi mir da zavlada svuda. O, da ga barem mi spoznamo i ljubimo
kako On to zaslužuje! Da, oko toga treba nastojati, da nas uzmogne i On nadariti i obogatiti
milostima svoga dolaska". Došašće je, kazuje otac Vendelin, osobito vrijeme koje nam je
Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko
dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i
nastojanja da te darove u punini i primimo.





Nastavak slijedi


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


25 lis 2010 04:22
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


BOŽIĆ

"O Bože koji si djetetom postao, klanjam ti se kao Bogu i čovjeku. Ali ne da te obožavam
samo ustima, nego i djelima, i obećavam ti svečano da ću se popraviti. Predragi moj
Otkupitelju, blagoslovi moju odluku i primi me opet među djecu Božiju. I ti Blažena Djevice
Marijo, Majko Isusova, kako bismo mogli na tebe zaboraviti na današnji dan koji je tvoja
slava i radost. Zagovaraj nas kao svoju djecu pred ljubljenim Sinkom svojim."
Božić je za oca Vendelina prije svega dan kada svi u pamet moramo prizvati kolika je Božija
ljubav prema nama grešnicima, a ona je tolika da nam on predaje svog jedinorođenoga sina
kao žrtvu i zadovoljštinu za naše grijehe. Njegovi božićni nagovori ispunjeni su žarom, mogli
bismo reći onim istim kojim je i njegov serafski otac, Sveti Franjo, pričao o djetetu Isusu i
slavio Božić pred živim jaslicama. U velikoj želji da svojim slušateljima što bolje približi
veličinu i značaj Božića, o Vendelin priziva upomoć samo Božansko Djetešce ovim riječima:
"A ti, novorođeni Spasitelju svijeta, udostoj se ravnati mojim ustima da uzmognem govoriti
na čast i slavu tvoju, a na spasenje svoje i svih ovdje okupljenih". Pažljivom čitatelju njegovih
božićnih propovijedi neće promaknuti da da je ovaj vjerni i vrijedni revnitelj za Boga i božije
stvari najradije birao upravo Božić da bi ljudima pružio potpunu poduku o utjelovljenju Isusa
Krista, o nauci koju je ljudima donio, kao i o tome što sačinjava kršćanski život i što činiti da
bismo baštinili Kraljevstvo. I upravo pred jaslicama kao da nalazi najveće nadahnuće, a riječi
koje je izgovarao pred prizorom betlehemske štalice, a koje su nam ostale zapisane, duboke su
i kao da predstavljaju odraz same duše oca Vendelina.

Njegova božićna razmišljanja naprestano pozivaju na veselje zbog dolaska Spasiteljeva. No u
tome pozivu, on postavlja i pitanje - čemu toliko veselje zbog tako naoko običnoga događaja,
i što je tako čudesno u tim betlehemskim jaslicama? "Ovo Betlehemsko Dijete jest vječna
istina i svjetlost istinita koja obasjava svakog čovjeka. Njegovim dolaskom nestade mračnosti
u mislima, ljudski razum sve jasnije vidi prostrano obzorje istine, a ta istina nas usrećuje i
pokazuje izgubljenu stazu raja. Ovo betlehemsko dijete jest Knez mira koji donosi nebeski
mir svim ljudima, mir onaj koji veže Boga s čovjekom, koji utvrdi vječni ugovor između ljudi
i Boga, između neba i zemlje", objašnjavao je o. Vendelin napominjući da je upravo to Dijete
naš spas i oslobođenje, Spasitelj i Osloboditelj koji je došao da nas izbavi od sila zla, da nam
pomogne, da oplemeni našu ljudsku narav. "Ovo betlehemsko dijete jest Bog i on, koji je u
vječnosti imao samo neizmjerno blaženstvo velikoga neba, on je evo primio na sebe našu
kukavnu narav i došao da prebiva među nama i danas učini dionicima božanske svoje naravi.
pa da se ne veselimo tolikoj dobroti miloga Isusa" zaključuje o. Vendelin i dodaje da se više
nemamo čega bojati iako će muka i siromaštva i dalje biti, ali je nam u svemu tome "On dati
snage, on će nam biti učiteljem, on će biti onaj koji će nam otvoriti vrata nebeska koja
zatvoriše grijesi, on će biti onaj koji će nas osloboditi i pripraviti nam put prema vječnim
radostima". Stoga nas poziva da ga slavimo svime što imamo - glasom, životom djelima i to
na Božić na osobit način, osobitim žarom... "Slavite ga životom, slavite ga čistim srcem,
neokaljanom savješću. Neka na slavi Boga samo jezik naš, nego i savjest i život naš", pozivao
je o. Vendelin vjernike okupljene oko jaslica. Osobit poziv upućivao je onima čija je savjest
okaljana teškim grijehom. Upravo njima je poručio da dođu pred jaslice i i skrušenim srcem
mole za oproštenje, da se pokaju iz dna duše, da urede život po zakonima Božijim, i da tako
proslave Isusa životom svojim. "Idite, vjerne duše kršćanske, k jaslicama i ondje
tražite Isusa poniznim srcem, tražitega bez oklijevanja. Požuri, ne odgađaj ga tražiti. Nemoj
slušati pokvarenu narav koja te od njega odvraća", bio je poziv na obraćenje i promjenu života
koji je o. Vendelin gledajući u jaslice i Dijete Isusa upućivao kršćanima.

Za njega su jaslice bile mjesto na kojem je čekao Isus, čekao da mu se obratimo i da shvatimo
da nas je on, iako u nejakom obličju nemoćnoga djeteta, došao spasiti, utješiti, došao nam je
pomoći i prigrliti nas... Upravo su mu jaslice bila najpogodnije mjesto da, skrušeni i pokajani,
zatražimo oproštenje i odrješenje. No jaslice su i prvensteno mjesto na koje dolazimo da bi
Gospodinu iskazali svoju ljubav, da bismo vratili ljubav za ljubav, da bismo "toplinom
vlastitoga srca ugrijali dijete koje na slami dršće od zime". Pogled na jaslice za o. Vendelina
je podjetnik na sve ono što je Bog po Isusu za nas učinio, pa on svaku kršćansku dušu koja
stoji pred jaslicama upozorava da je zbog svega toga dužna Isusa ljubiti, iz veg srca ga slaviti
i svim srcem ga tražiti.

Svaku propovijed posvećenu božanskom Djetetu otac Vendelin okrunio bi molitvom. Ipak
jedna je osobito lijepa i duboka, pa svakoj vjernoj duši može biti nadahnuće za osobnu
molitvu pred jaslicama:

"Gospodine, moj Isuse Kriste! U duhu odlazim do betlehemskih jaslica, a vodi me vjera koja
me blagim svjetlom rasvjetljuje, i ponizno ti se klanjam, Bože i čovječe, koji nisi razdijeljen u
sebi samom, nego si jedan jedini Isus Krist. tvoja narav božanska i tvoja narav čovječja, tvoje
bogatstvo i siromaštvo, tvoja slava i tvoja poniznost, biće tvoje neograničeno i biće tvoje
ograničeno, sve me jednako poučava, tješi i oživljuje, sve mi otkriva blagu tajnu: da je Bog sa
mnom združen i da ja imam i hoću da budem združen s Bogom. Kada promatram tvoju
nepromjenjivost božansku i promjenjivost čovječju, tvoju vječnost kao Boga i tvoju
vremenitost kao čovjeka, kad razmatram da si ti preblažen, pa trpiš, premožan, pa trebaš
majčina mlijeka, da si nebeski i zemaljski, neizmjerno duhovni, a ipak tjelsni. Kad sve to
promatram, kad uviđam da mi to očituje s jedne strane da si ti mene tako ljubio da si htio da
budeš ono što sam ja, s druge mi strane življa biva želja za neizmjernim dobrom koje ću,
nadam se, postići uz milost tvoju i uz pomoć tvoju. Hoću dakle, da kao najponiznije
dijetetvoje i kao stvor tvoj dođem k tebi i da budem dionikom neizmjerne dobrote, hoću da
dođem do onoga savršenstva, do one ljubavi, do onoga blaženstva, koje si mi ti stekao kad si
se u tolikom poniženju rodio za mene u jaslicama betlehemskim.

Ali kako ću ja, dragi Isuse, koji sam tako bijedni stvor, postići to da živim u tebi i da uživam
tebe, neizmerno dobro? Jaslice tvoje, Gospodine, neka budu škola moja, a prosta kolijevka u
kojoj si kao dijete plakao, naka za mene bude stolica tvoje nebeske mudrosti. To je, Isuse,
molitva koju dižem tebi iz dubine srca svoga. Usliši me i spasi me. Ti me iz jaslica nauči da
shvatim ljepotu poniznosti i ljubavi tvoje, a ja ću biti tvoj. Kada budem slavnijim smatrao
tvoje rođenje, nego porod kraljeva, kada budem siromaštvo štalice, jaslica i sijena smatrao
ljepšim od prijestolja i kraljevske palače, kada budem živu želju imao da se povedem, iako i
iz daleka, za čistoćom tvoje blažene Majke, kada mi se bude žrtva koju ti prinosiš rodivši se
za mene, ukazala plemenitom, lijepom i slavnom, onda ću doista biti mudar.

Bez ove mudrosti koju dobivam od tebe, Isuse, jer si ti mudrost sama, sve mi ljudske znanosti
postaju opsjenom i taštinom. Združim li znanosti ljudske s ovom mudrošću, tad su mi one
plemenite i uzvišene. Gospodine, ja ljubim ove znanosti ako one izviru iz tebe, ako ih
obasjava svjetlo čistoće, siromaštva i ljubavi, koje siplje zrake svoje iz blažene tvoje
kolijevke, ako me one sjedine s tobom i ako me vode k tebi. Ali ako toga nema, daj mi,
Gospodine, radije neuk da ostanem, jer je kud i kamo mudriji čovjek neuk, a koji tebe ljubi i
tebi se klanja, nego i najučeniji koji neće da te pozna i koji te vrijeđa.

Ali, blagi Isuse, nauči me ti, koji si se ponizio do jaslica, nauči me da, iznad svega, budem
ponizan. Daj da budem uvijek u tom uvjeren da bez tebe vrijedim manje nego ništa. Shvati li
tko ovo posve duboko, taj se dovinuo do najviše znanosti. Bez tebe je moj um slijep, te ne bi
mogao upoznati tebe, najvišu istinu. Bez tebe slabašno je srce moje, te ne bi moglo tebe
ljubiti, najvišu i jedinu doborotu. Što je ono što ljubim ja bez tebe? Slike i sjene tvoje dobrote.
A što je ono što ljubim uz milost i pomoć tvoju? Najviše i neograničeno dobro, a to si ti sam!
Ta ljubav čini dobrom i svetom svaku drugu ljubav, ali se u našem srcu užiže samo
poniznošću koju ti pojeljuješ, povećavaš i umnažaš.

O, Gospodine, sred ljutih borba ovoga života, sred napasti i pogibelji koje me opsjedaju, sred
duševnih bojeva, duhom se vijem onamo u Betlehem i ondje, premda te vidim kao siromašno
i ponizno djetešce koje leži u jaslicama, ja ipak priznajem da si ti sila moja, i snaga, i život
moj. Blagoslovljeno djetešce, združi me sa sobom u srcu svojem, kao što je čokot združen s
lozom, jer srce moje živo želi da živi po tebi i u tebi. Daj mi da budem u tebi srcem svojim
nevino dijete. I ja sam bio nekoć dijete, a preporodivši se krstom tvojim postadoh nevino
dijete. Ali što bi mi koristila ona lijepa nevinost, ako sam je kad izgubio? Tko mi ju je može
povratiti, ako ne ti, Gospodine? Odaj, blagoslovljeni Isuse, vrati mi ju, i daj da bude sa mnom
do zadnjega daha života moga. Tvoje presveto rođenje rasvjetljivalo me uvijek i jačalo tako
da čist od svake ljage dođem tebi u raj. Amen."

I uvijek nanovo ističe kako Betlehemsko Dijete nije za svoj dolazak među nas izabralo sjaj i
bogatstvo, već je na svijet došlo u najskromnijim mogućim uvjetima, u siromaštvu. "A pošto
se već porodi, već on ne traži ni sjaja, ni zlata, ni srebra, ni kraljevskog nakita, ni gospodskog
dočeka, već se zadovoljava da mu se nježno tijelo zaogrne pokrivačem što ga samo
siromaštvo može pružiti. I prije nego primi poklone i darove kraljeva, priziva sebi pastirsku
siročad. I tako bude usred Božijeg poroda siromaštvo odlikovano, jer sam Bog pokaza da je
milija njegovom srcu sirotinja, nego sva u svijetu bogatstva", propovijedao je na Božić o.
Vendelin spominjući se da je upravo ovo siromaštvo božanskog Djeteta toliko ganulo i
raznježilo srce Svetoga Franje. "Spasitelj se bogatstva ljudskoga odrekao iz ljubavi prema
nama. Ako je već postao čovjekom, nije trbao među siromašnom ljudskom djecom biti
najsiromašniji, jer on je potekao iz kraljevske loze Davidove. Ali da nam pokaže kakvu je
žrtvu htio da prinese iz ljubavi prema nama, nije postao samo djetetom, već i siromašnim
djetetom", govorio je o. Vendelin.

Sve su to za oca Vendelina znakovi neizmjerne Božije ljubavi koja traži naš odgovor. Otac
Vendelin nam otkriva da su trenuci kada podnosimo siromaštvo odlična prilika da djelom
svoju ljubav prema djetetu Isusu. U dragovoljnom prihvaćanju siromaštva postajemo mu
slični i slijedimo njegov primjer. Bog se odrekao bogatstva, iako je on bogatstvo samo, a
ljudskom je umu to teško pojmiti. "Znadete li što je to bogatstvo božanstva? To ne možete
znati, a ne znam ni ja, ni ikoji čovjek, jer je ono toliko da ga se ne može shvatiti. Kada bi
čovjek rekao čitavu zemlju isve njezine dobrote, svo njezino blago, zlato, srebro i drago
kamenje, sve njezine umjetnine i krasote - premalo bi rekao. Kad bi zatim uzeo čitav vidljivi i
nevidljivi svijet, da o tome omjerim bogatstvo Božije, to bi sve bilo premalo. Bez svega toga
Bog je sam u sebi toliko bogat, da njegovo bogatstvo ne mogu svi stvorovi ni malo povećati.
A sve to bogatstvo na prijeći Sina Božijega da iz ljubavi prema meni postane siromašnim
čovjekom", kazivao je on pokušavajući što više približiti svojim slušaocima paradoks
betlehemskog Djeteta, paradoks utjelovljenja neizmjernog i svemogućeg Boga u sićušnom i
nemoćnom djetetu.



Nastavak slijedi


( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


25 lis 2010 04:24
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika



KORIZMA I PEPELNICA

Otac Vendelin u svojim korizmenim propovijedima volio je neprestano naglašavati važnost
pokore za život vjernika. Korizma je za njega osobito vrijeme u kojem svu pažnju trebamo
usmjeriti upravo prema pokori. Vrijeme je to kada bi se čovjek trebao prisjetiti svoje potpune
ovisnosti o Bogu. Korizma nas pokušava dozvati da se obratimo Bogu. Za njega je korizma
jedan veliki i potresni poziv na pokoru. To je vrijeme obraćenja, borbe i mrtvenja, vrijeme
koje nas želi potsjetit da smo prah i da ćemo se u prah i vratiti. Otac Vendelin kaže da je
misao na smrt jedan od najjačih poticaja da činimo pokoru koja je put koji nas grešnike vodi u
život vječni.

Propovijedajući na Pepelnicu otac Vendelin je započeo s tezom da je čitav ljudski život
umiranje koje počinje u času rođenja, a završava u času tjelesne smrti. On kazuje da treba
razlikovati trovrsnu smrt - onu koja nas je već zadesila, ona u kojoj smo sada i ona koja će nas
tek čeka na kraju naših zemaljskih dana. "Ako gledamo na prošli život, to nam je već jedan
dio života koji je minuo ili umro; ako promatramo sadašnji trenutak, to je jedan dio našega
života koji je na umoru; ako otkrijemo zastor budućnosti, otkrit ćemo da će i onaj dio života
koji na još preostaje jednom minuti ili umrijeti. Blago nama ako se prvom i drugom smrću
dobro poslužismo , da treću posvetimo, o kojoj nam ovisi slavno uskrsnuće na vječni život",
propovijedao je o. Vendelin. On kaže da se vara onaj čovjek koji misli da umire u trenutku
kada mu kucne posljednji čas, jer "taj zadnji čas nije toliko konac života koliko konac
umiranja". Upravo svijest o ova dva oblika umiranja , pomoći će nam da se u potpunosti
pripremimo za onaj treći. "Naš život gori, dogorijeva. Što da radimo prije negoli izgori? Što
biste rekli čovjeku koji je ostao u krevetu, premda ga plameni maltene već ližu, te ne bi htio
da bježi, da se spasi? Govorite da takav slučaj nije moguć. Što? Nije moguć? Zar se ovo ne
događa svaki dan? Život se naš bez prestanka pretvara u prah i pepeo. Ustani ti koji spavaš i
spasi dušu svoju! Zar ćete čekati da vas smrću tijela stigne i smrt duše? Sveti Ivan govori u
Otkrivenju - Čuo sam glas s neba koji mi govoraše: blaženi koji umiru u Gospodinu! Mi smo
ti koji umiremo blago nama ako preostali dio u Gospodinu umiremo", zaključuje svoju
propovijed o. Vendelin. I upravo iz ovoga je vidljivo da je za njega korizma bila osobito
vrijeme u kojemu nas Crkva želi upozoriti da taj proces umiranja iskoristimo za svoje vječno
spasenje, poziva nas da se obratimo i postanemo svjesni svoga života i svojih grijeha. Na
tome putu obraćenja upravo pokora i mrtvenje najbolja su sredstva. Kroz korizmu često je
propovijedao o ispitu savjesti i o ispovijedi, ali i o razmatranju križa u koji je pohranjeno
najdragocjenije duhovno blago od kojega i mi danas možemo bezgranično crpiti.



slika


USKRS

"Rujna zora zarumeni, dan zabijeli, sunce žarko sinu - dođe napokon slavni taj dan, dan
pobjede i veselja, dan uskrsnuća Gospodnjeg kojega tolikom žudnjom iščekivasmo. prošlo je
vrijeme žalosti, prošli su dani u kojima se čitava narav uzbuni radi muke i smrti svoga
početnika. Prošli su, velim, ti dani straha i prezanja i obratiše se u radost i veselje, jer Isus
Nazarečenin koji je bio propet - uskrsnu", započeo je jednu od svojih uskršnjih propovijedi
otac Vendelin pozivajući na razmatranje onoga članka našega vjerovanja koji govorio
uskrsnuću Isusovu koje je ujedno slika i najsigurniji dokaz našeg budućeg uskrsnuća. Veseliti
se trebaju svi, kazuje o. Vendelin, i bogataš i siromah, i sretni i nesretni, jer za svaki živi stvor
uskrsnuće Isusovo mora biti najveće veselje i utjeha, i jer nam je po njemu osigurana
besmrtnost duše, vječni život i uskrsnuće našega tijela. Govoreći o ovoj radosti, o. Vendelin
kazuje da i čitava priroda umanža nadu jer nakon duge zimske smrti, sve se u proljeće budi na
novi život noseći u sebi klicu - sjeme svoga budućega preobraženja i uskrsnuća. "Svemogući
će Stvoritelj, koji iz gorušičina zrna proizvađa visoko drvo, koji u proljeće pobuđuje na novi
život više milijuna stvari, probuditi i obnoviti jednoć naše mrtvo tijelo. Kao što oživljuje sva
priroda upravo u ovo doba u koje pada uskrsnuće Spasiteljevo, tako ćemo i mi jednom
oživjeti".

Uskrsnuće ocu Vendelinu govori da naš život nije ograničen na mali odsječak zemaljskoga
života, već da smo stvoreni za vječnost, za neumrlost. On navodi čitav niz primjera iz Svetog
pisma koji nam živo svjedoče o uskrsnuću, a onima kojima nije dovoljna Božija riječ govori
da dignu oči prema uskrsnom oltaru. On poziva svakoga vjernika da u sebi posvjesti temeljnu
istinu naše vjere o tome da ćemo i mi zajedno s Kristom uskrsnuti. "Od danas ne moramo se
više bojati umrijeti, od danas možemo smrti bez zdvojnosti veselo i sigurno gledati u oči. Ona
sada više ništa nema za nas strahovitoga jer se samo onaj boji smrti, onaj se samo žalosti nad
gubitkom sadanjeg života, koji nema ufanja u onaj budući", govorio je u svojoj uskršnjoj
propovijedi otac Vendelin pozivajući ljude vjere da mirno u svoj grob legnu jer kao što je Isus
iz njega ustao, tako ćemo i mi jednoga dana uskrsnuti. Vjera u činjenicu uskrsnuća je naše
glavno oružje protiv bezbožnika. Ta vjera je ono dragocjeno blago za koje čovjek prodaje sve
što ima. Tom vjerom zadobivamo vječno spasenje. Uskrsna vjera će čovjeka ojačati,
upravljati njegovim životom, očuvat će u njemu ljubav prema krepostima, ispunit će mu srce
plemenitošću i čuvati ga od svakoga grijeha prema Bogu i prema čovjeku.

No o. Vendelin nije propuštao ni jedan velik blagdan, pa ni ovaj za sve kršćane najveći, da
upozori da smo pozvani na stalno i neprekidno obraćenje. "I mi smo pozvani da dijelimo
slavu uskrsnulog Spasitelja, da uživamo plodove njegove pobjede, ali to nije moguće dok nas
sapinju griješne navike i neuredne sklonosti, te nas drže u ropstvu ovoga svijeta. Treba da se
prije svega oslobodimo spona koje nas sapinju u službu tjelesnih užitaka, te da ih zamijenimo
sa duhovnima. Drugim riječima: prijeka je potreba da mi najprije duhovnim načinom
uskrsnemo iz groba raznih grijeha na život u Kristu", kazivao je on napominjući da je Isusovo
uskrsnuće slika našeg duhovnog uskrsnuća na novi život svetosti i savršenosti. Taj ćemo život
zadobiti ako u svemu budemo vjerno slijedili Uskrsnuloga. Iz svega o. Vendelin izvodi
zaključak da je nužno borba protiv strasti, rastresenosti, sebičnosti, sklonosti zemaljskim
stvarima, putenosti, osjetljivosti, nestrpljivosti, mekoputnosti i "protiv svih onih spona koje su
nam predugo vezale dušu i nisu joj se dale maknuti, nego su nas poput jakih spona
neprestance držale u nekoj duhovnoj ukočenosti". U borbi protiv svega ovoga pomoći će nam
pogled na uskrslog Spasitelja jer će samo tako i naše uskrsnuće biti potpuno i savršeno.

"Treba se dakle otresti svih ovakvih i sličnih spona koje su nas zadržavale u grobu tolikih
griješnih nagnuća i neurednih sklonosti i navika, da nam bude uskrs prijelazom iz griješnoga
života u život kreposni, iz mlakoga k revnome, od nesavršenog svetome, od smrti k životu u
Kristu. Dakako da duhovno naše uskrsnuće ne smije biti samo prividno, jer bi to bila sjena
uskrsnuća, nego se naša nutrina ima obnoviti i u Kristu ustati, naš duh promjeniti se u njegov
duh, naša nagnuća u njegova sveta nagnuća, naše pogreške u njegove kreposti... Tada će naše
uskrsnuće biti potpuno", pozivao je o. Vendelin na obraćenje i duhovnu obnovu koja "mora
biti potpuna, u posve duhovnom životu, u životu uskrsnulog Spasitelja.



Nastavak slijedi

( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


25 lis 2010 04:57
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


DUHOVI I CRKVA

Blagdan Duhova nadahnjivao je oca Vendelina na propovijedi o velikoj ljubavi Božijoj prema
čovjeku, o čovjeku čije je cijelo biće hram Duha Svetoga i o Crkvi. "On nam daje
vrhunaravne darove, osobito ljubav, dakle on je početnik milosti, oproštenja grijeha, čistoće i
svetosti, on je veza ljubavi između Boga i čovjeka. Sav vrhunaravni život, i sve ono što u
nama podržava i goji taj život, dakle i sama sv. Crkva, jest djelo Duha Svetoga. Ona je pravo
kraljevstvo njegovo u kojem on vlada i dijeli kao neograničeni gospodar razna dobra i razne
službe. Sve to odaje božansku moć", propovijedao je na Duhove otac Vendelin.

Govoreći o ljubavi Božijoj prema ljudima, on postavlja tri pitanja - koga to Bog ljubi, koliko
ga ljubi i zašto nas toliko ljubi? On odgovara da je Bog ljubio nas ljude, svoja stvorenja, djelo
ruku svojih. Ljubio nas je više nego što je ljubio ohole anđele koje je odbacio od sebe. Nas,
uprkos svim našim grijesima, Bog nikada nije prestao ljubiti. Odgovor na drugi dio pitanja o.
Vendelin smatra vrlo teškim i piše da dosada nitko nije u potpunosti dao odgovor, pa mu se
najbolje učinilo prenijeti rečenicu iz Svetoga pisma koja u sebi sadrži savršen odgovor. "Bog
je toliko ljubio svijet da nam je dao jedinorođenoga Sina." Ovoliku ljubav, kazuje otac
Vendelin, teško je pojmiti ljudskim umom. "Čovjek se žrtvuje za čovjeka, ali ovdje Bog dade
Sina svoga jedinorođenoga, dade ga za čovjeka. Ali kakva čovjeka? Čovjeka neposlušna,
nezahvalna, grešna. Bože, to je ljubav nepresežna. Ničega nema na svijetu, što nam Bog ne bi
dao, jer kad je ono dao što mu bijaše najmilije, dat će nam sigurno i ono ostalo", zaključuje o.
Vendelin.

No on postavlja i pitanje komu imamo zahvaliti što smo upoznali sve ono što je Sin Božiji za
nas učinio? Upravo Duh sveti jest taj po kojemu upoznajemo Krista i čijom su jakošću i
apostoli propovijedali Isusa Raspetoga i njegovo uskrsnuće. "Duh sveti jest onaj koji je ovu
riječ, ovaj nauk u Crkvi Kristovoj zajedno sa Crkvom sačuvao za sva vremena i kroz brojne
borbe i progonstva. Pa ipak tako slabo poznajemo Duha Svetoga i djela koja je on za nas
učinio", kazivao je otac Vendelin napominjući da se mi, upravo zato jer ga ne poznajemo,
zapravo vrlo slabo molimo Duhu Svetome. Razlog zašto je to tako nalazi u našoj sjetilnosti.
Naime, mi teško shvaćamo stvari koje do nas ne dopiru putem naših osjetila, a "niti ne
opažamo tihi šapat i mirno djelovanje Duha Svetoga u nama".

"Velika svoja djela izveo je u svijetu i izvodi još i danas posve mirno i tiho: posvećuje i
oslobađa duše od grijeha u sakramentima krsta i pokore, a svoju Crkvu vodi k pobjedi
strpljivošću i mukom. Ljubav, radost, nuratnji mir i vjera djeluju u srcima ljudskim tako
nježno na naša osjetila da mi i ne opažamo silu koja tu djeluje", govorio je o Duhu Svetome o.
Vendelin pronalazeći upravo u ovome objašnjenje zašto treću božansku osobu, Duha Svetoga,
tako malo poznajemo. A taj Duh Sveti, govorio je o. Vendelin, ne stanuje samo u našoj duši,
nego i u našem tijelu. "Po tome je naše tijelo hram duha Svetoga, blagoslovljen i posvećen
njegovom prisutnošću, sveta posuda, svetija od starozavjetnog kovčega, jer u njemu nosimo,
ne ploče zakona, već samoga onoga koji zakon donosi. Jedva možemo dosta visoko misliti o
dostojanstvu i poštovanju koje pristaje našem tijelu zato jer u njemu stanuje Duh sveti",
objašnjavao je o. Vendelin nukajući nas da poštujem to naše tijelo u kojem stanuje treća
božanska osoba, da ne omalovažavamo, niti ga bezobzirno vrijeđamo. Poziva nas također da
budemo sretni da nam se pružila prilika da služimo tom svetištu Duha svetoga. No pozvani
smo da jasno vidimo da su i tijela naših bližnjih također hramovi u kojem "Bog stanuje u
punini svoga boženstva".

U jednoj svojoj propovijedi o Duhu Svetom i Crkvi o. Vendelin priča kako su apostoli morali
propovijedati Isusov nauk u jednom dosta neprijateljskom okruženju. A bili su priprosti i
siromašni, bez veće naobrazbe, bez osobitih sposobnosti i spreme... "Samo je Bog mogao dati
ovakvim ljudima ovakav nalog i samo ih je on mogao dovesti do pobjede", odgovara o.
Vendelin i dodaje da je upravo Duh Sveti onaj koji je "izveo ovo ogromno i veličanstveno
djelo napunivši duše apostola i osposobivši ih i oduševivši za ovu nadčovječansku zadaću.
Pripovijedajući o povijesti Crkve i o svemu što je ona kroz vrijeme prolazila o. Vendelin ne
zaboravlja ni vremena unutarnjih borbi i nastanka velikih hereza. I tu nalazi Duha Svetoga
kao onu silu koja je bila uz Crkvu u njenim borbama i sačuvala joj čistim nauk evanđelja.
"Tako su i kasnije, u svako doba, nasljednici apostola, pomoću istog Duha Svetoga, kojega je
obećao Gospodin svojoj Crkvi sve do konca, lučili uvijek svjetlo od tmine, istinu od laži,
pravu nauku od krivovjerstva, i Crkva, građena na pečini Petrovoj izađe uvijek iz svih borbi
kao pobjednica. Kraljevstva i carstva su propala, ali ona još stoji jer je Duh Sveti uz nju. Ustat
će na nju i sadašnji njeni neprijatelji, ali Crkva će i nadalje ostati nepokolebljiva jer nju štiti
Duh Sveti koji će poraziti sve bezbožnike", govorio je svojim vjernicima o. Vendelin
pokušavajući naglasiti kako ne može dovoljno objasniti koliko smo sretni što se nalazimo u
Crkvi, u kući Božijoj.

U svojim propovijedima franjevačkim trećorecima, velik prostor posvećuje potrebi da
Kristovi vjernici budu pokorni i poslušni Crkvi i Svetoj stolici. "Jer bez Crkve nema u nama
Duha Svetoga. Duh Sveti jest duh Crkve, pa koji ne ljubi Crkvu, ne ljubi ni njezinog glavara,
te usljed toga ne može biti napunjen Duhom Svetim koji je duša svetoj Crkvi. A ona je duhom
napunjeno svetište, pa je zato odanost i poslušnost glavaru nejzinom siguran znak da smo
sjedinjeni i s Duhom Svetim", propovijedao je o. Vendelin svjetovnajcima trećorecima. Dalje
naglašava kako nam privrženost, odanost i jedinstvo sa rimskom Svetom stolicom omogućava
da budemo dionici milosti spasenja. On kaže da onaj koji je odijeljen od Rimske crkve
prvenstveno gubi pravu vjeru jer je upravo Isus, povjerivši Crkvu Petru, dao i obečanje da oni
koji budu slušali i slijedili vrhovnog pastira i učitelja sviju kršćana, biti zaštićeni od zabluda i
uvijek će pred očima imati vjerske istine. "Prezir papinstva očiti je znak slabe ili umrle vjere".
Kao drugi razlog za poslušnost papi i Crkvi, o. Vendelin ističe potrebu da Crkva ima središte
jer je to i sam Isus želio postavivši Petra za onoga na kojemu ima počivati cijela Crkva.
Nadalje, bez toga središta nema života koji proizlazi iz vjere i opstoji u ljubavi. I o. Vendelin
se pita: "Kako će živjeti onaj koji je odcijepljen od tijela kojemu je glava Krist? Kako će
živjeti onaj koji nije sjedinjen s Crkvom?" Na kraju, bez pape nema crkvenog jedinstva. "Sam
Gospodin Isus uvjerava nas da nije moguće služiti dvojici gospodara: nije nam dakle dao dva
gospodara istine i pravde, i zato je Crkva koju nam je slušati zapovjedio - samo jedna",
propovijedao je o. Vendelin. On nam poručuje i da bi nam upravo Rim trebao biti povod i
motiv da u sebi ostvarimo svetost na koju smo po Isusu pozvani. Upravo po jednistvu mi
bivamo dionici svih dobrih djela, svih molitava i milosti cijele Crkve koja je izvor istine
života i pobjede. Na kraju napominje da se svetost može ostvariti jedino u Crkvi "koja je sveta
po svome utemeljitelju, po svojoj nauci, po svojim članovima". "Duh Sveti jest taj koji ju
posvećuje, i koji i nas posvećuje. Tko Crkve ne ljubi, u njem nema Duha Svetoga, a dosljedno
tome ni ikakve svetosti. Pozivajući na privrženost i poslušnost Crkvi o. Vendelin neprastano
ističe primjer Svetog Franje koji je u tom pogledu bio potpuno poslušan i koji je sva svoja tri
reda ostavio u sigurnom okrilju Rimske crkve i naložio im da uvije i vazda iskreno i s
ljubavlju pokoravaju njenim naredbama.

Nastavak slijedi

( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


27 lis 2010 20:31
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


PORUKA O. VENDELINA DANAŠNJEM SVIJETU

"Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u njeg zagledali, ni ljupkosti da bi nam se
svidio. Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice
otklanja, prezren bijaše, odvrgnut." (Izaija 53, 2-3)

Možda ćete nakon svega što ste čuli i pročitali o ocu Venelinu zaključiti da se u njegovom
životu nije događalo ništa veliko i spektakularno, da nije činio čudesa, niti se ičim isticao.
Možda ćete reći - pa bio je dobar redovnik i svećenik, brinuo se za svoju braću koja su mu
bila povjerena i za svoje vjernike, živio je po svojim zavjetima, poslušno izvršavao ono što
mu je bilo naloženo, brižljivo je pripremao svaku svoju propovijed, ulagao je trud da odgoji
mlade, molio je puno i poticao druge na molitvu, bio je skroman i nije previše mario za svoju
udobnost, pa ni za zdravlje, pronalazio je vremena za ljude, osobito za one koji su bili u
kakvoj duhovnoj stisci... Ukratko - živio je život pravog kršćanina, poniznog redovnika i
požrtvovnog svećenika. Živeći u svome zvanju i staležu, uvijek vjeran Isusu Krisu koji je
utjelovljenje savršenstva i svetosti, otac Vendelin je ušao u svetost. Brojni citati iz njegovih
spisa i propovijedi korišteni u ovoj knjižici svjedoče upravo o činjenici da je on čvrsto
vjerovao da mi, obični ljudi, koji se ničim ne ističemo, možemo živjeti sveto, umrijeti sveto i
da nas je sam Otac nebeski na to pozvao. On je taj poziv u punini čuo, odazvao se,
posvjedočio je da je to moguće i poručio nama da se ne bojimo teškoća jer je nagrada
ogromna, bezgranična...

Naše vrijeme kao da vapi za "svojim" svecima, za ljudima koji su živjeli tu, sada, ili nedavno,
u ovome stoljeću, i čiji lik možemo vidjeti na fotografiji ili na filmskoj vrpci, za ljudima koji
su se posvetili živeći ovaj suvremeni, dvadesetostoljetni život u kojem je vjera izašla iz mode,
a Bog nepoželjan. Čini se kao da mi sami više ne vjerujemo da je svetost danas moguća, a oni
sveci koji nam progovaraju iz dalekih i davnih stoljeća kao da su nam postali daleki, kao da se
između nas i njih prepriječio ogroman ponor proteklih vijekova. Njihove životopise smo
bacili u zapećak, a sve one predivne stranice njihovih neprocjenjivih iskustava kao da
smatramo nečim što je pregazilo vrijeme. A svi oni su nam tako potrebni, i to kao živi
svjedoci za Krista i za vjeru. Potrebni su osobito nama, u ovoj zemlji Hrvatskom koja je
zbacila okove komunizma, najvećeg bezboštva u povijesti čovječanstva, i u kojoj je svaki
pojedinac toliko potreban duhovne obnove. Iako po rođenju Slovenac, otac Vendelin bio je
jedan od onih tihih graditelja naše današnjice. Pozvani smo da ga nasljedujemo i uložimo sav
mogući trud kako bi što prije bio proglašen blaženim, a potom i svetim. Tu su i drugi -
nadbiskup Alojzije Stepinac, biskup Josip Lang, otac Ante Antić, Ivan Merz... Pozvani smo
moliti da svi oni budu proglašeni blaženima i svetima, pozvani smo utjecati se u njihov
zagovor... Jer treba nam svetaca, potrebni smo svetosti...
Otac Vendelin umro je prije 65 godine, no pojedine stranice njegovih spisa progovaraju i
danas istom svježinom i može nam se učiniti kao da su jučer izgovorene. Uzmimo to kao
njegove poruke današnjici. Ovo su neke od tih poruka. One nam mogu pomoći da shvatimo
stvari koje se događaju danas, a koje je o. Vendelin vidio i u svome vremenu i pokušao svojim
slušaocima poručiti da i tome ima lijeka. To i nama poručuje. Stoga, poslušajmo ga, i -
nasljedujmo ga! Vratimo se Kristu kojeg je on toliko žarko ljubio.



slika


MI ŽIVIMO U TEŠKIM VREMENIMA!


"Mi proživljavamo teška vremena. sve više i više odalečuju se narodi od Boga, sve više se
zanemaruju njegove zapovijedi, širi se bezboštvo i opačina, a uz moralno zlo širi se sve više i
bijeda koja izjeda tijelo i uništava njegovu snagu. Paklene se sile naprežu da unište ili bar
oslabe blagoslovljeni upliv Crkve Kristove. Vjere je kod mnogih već ponestalo, prijeti nam
novovjeko poganstvo, a s njime slom i općeniti raspad koji će pokopati čovječanstvo pod
svojim ruševinama. I vi sami kao da se bojite budućnosti. Ta koliko se puta čuje: ovako ne
možemo dalje, inače pogibosmo svi! Istina je da se ovako ne može naprijed. Čovječanstvo se
nalazi na krivim putevima. Oni koji vode narod često i sami ne vide kamo su zagazili, ljudske
mase su zavedene i razjarene, oprijeke među pojedinim klasama bivaju sve veće,
neprijateljstva i mržnje rastu, te prijeti sve veća pogibelj da će doći do sukoba. Otkuda da se
nadamo pomoći? Kako da sve to krene nabolje? Kada će se moći opet mirno živjeti? Tada
kada će u društvu ljudskome opet Krist zavladati, kada će se svijet opet njemu pokoriti. Zato
natrak ka Kristu, Spasitelju svijeta!"



Nastavak slijedi

( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


27 lis 2010 20:39
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika


MOLITE!

"Najveća milost koju Bog dijeli svojemu stvoru, jest da može moliti. Molitva je ono moćno
sredstvo koje nas stavlja u kontakt s Bogom, sinove u kontakt s Ocem. Naša molitva je
praktična apologetika naše vjere. Molitva je žudnja za višim. Tko ne moli, tapka u tami, a
njegov rad ostaje bez ploda. On ne živi. Moderni život ubio je molitvu Bogu. S tim je uništio
energiju katolika. Tko moli taj i radi. Isus je i po noći molio. Najaktivniji sveci bili su muževi
molitve. Katolik mora moliti, jer mora i raditi. Molitva se mora okruniti akcijom. Molitva
prosi i obećava, akcija ostvaruje. U molitvi molimo što želimo, u akciji radimo što Bog od nas
hoće. Moliti i raditi - to je naš apostolat. Marija će moliti da oni koji su njezini izvrše zavjet i
žive s Bogom i radi Boga."


slika


OKRENITE SE CRKVI!

"Papinstvo je ne samo ona pećina na kojoj je Krist obećao sazidati svoju Crkvu, nego je i
pećina na koju ima da se osloni velika nada međunarodnoga mira i socijalne pravde, ako neće
da se nasuče i doživi brodolomna žestokim olujama koje biju svijet."


slika


REFORMIRAJTE SRCE!


"Srce je danas prazno, gladno pravednosti. A što mu nudu takozvani napredak? U svakom
slučaju nekakav surogat koji za čas napuni nutarnju prazninu, prevari za čas srce, ali ono iza
toga biva još gladnije. Prazno srce, prazna forma, to je karakteristika našeg sadašnjeg
socijalnoga života. Samo uplivi tradicije, uplivi odgoja, neka mala iskrica kršćanstva, koja je
ljudima još ostala u savjesti, brani im da javno ne zaniječu ona načela kojih u srcu više nema.
U društvu moraju iz pristojnosti i radi izvanjskoga dekora biti još formalno moralni, a u
privatnom životu se dispenziraju od moralnoga zakona. Ova dva morala, jedan za privatni
život, a drugi za salonsku uporabu, to je rak-rana od koje boluje društvo. Moral poznaju samo
kada se pozivaju na javni moral, jer, kako kažu, taj je potrebit. Hoćemo li, dakle izliječiti javni
moral, moramo najprije učvrstiti osobni moral. Organizam može biti zdrav damo tada kada su
i pojedina uda zdrava. Dvostruki moral, kakav se danas nalazi u društvu, jest onakva
besmislica kao kad bi čovjek htio biti kod kuće bolestan, a na ulici zdrav. (...)

Svijet, tj. moderno društvo, je kao teatar u kojemu se igra moralna komedija, sve se klanja
pred formom. Kršćanski moral ne osuđuje oblike, ali zahtjeva da budu istiniti, da izvanjski
čin, izvanjsko vladanje, bude istiniti odsjaj unutarnjeg čuvstvovanja. Sama forma bez
unutarnje biti protivi se dostojanstvu čovječje naravi. Čovjek je svjestan da u njemu živi nešto
što se komedijama ne može zadovoljiti, nešto što traži sadržaj, a ne formu, a taj element jest
čovječje srce. Formalizam nam ne može pružiti toga srca, već to može samo osvjedočenje da
je čovjek po svojoj duši slika i prilika najvišega Duha, koji je Duh istine. Istina pak otklanja i
zbacuje svaku dvoličnost: očistite srca koji ste dvoličnih misli. Čisto će biti srce ako je u
njemu istina, i jedino istina ga može podići do one idealne dobrote za kojom teži svaki čovjek,
do slobode. Poznavanje istine jest mati slobode: "Poznat ćete istinu, i ona će vas izbaviti".
Srce ne smijemo odstraniti - goli intelktualizam nam može dati svjetlo poput onoga
mjesečevog. No zemlja treba i topline. I kod čovjeka ne mogu kreposti uspjevati uz sami
intelektualizam. Potrebno je i toplo srce! Zato u Crkvi štujemo Srce Isusovo. To je živi apel
na čovječje društvo da reformira svoje srce, ono srce koje, makako maleno bilo, hoće da grabi
ocean, i neće biti mirno dok se ne napuni duhom najvišeg Duha!"





KRŠĆANI, NATRAG KRISTU!

"Dragi moji! Velika rana današnjega vremena jest što ljudi tko malo nastoje da upoznaju duh,
čudovitu ljepotu, neizmjernu veličinu i neizmjerno važan predmet naše svete vjere. Kada
bismo više promatrali nesreću i duševnu golotinju, uboštvo i bijedno stanje u kojem je kroz
tisuće godina čamio ljudski rod prije nego je došao božanski Spasitlj, i u kojem čamili još i
danas da nam Marija, ta lijepa jutarnja zvijezda, nije poklonila Isusa Krista, sunce
pravednosti; Kada bismo više razmišljali koliko je grozan ponor iz kojeg nas je u ljubavi i
milosrđu svome izvukao naš božanski Otkupitelj, mi bismo sasvim drugačije cijenili svetu
vjeru, i sasvim drugačije nastojali po njoj živjeti. Ali eto nesreće! Današnji svijet se za sve
zanima, sve hoće da znade i razumije, samo do vjere mu nije stalo, za vjeru ne pita, Boga neće
da spozna, za pravo razumijevanje vjerskih istina i zdravih kršćanskih načela nema smisla... U
zemaljski stvarima upravo je grozničavo zaposlen, no nadzemaljska znanost koja obuhvaća
nebo i zemlju, Boga i čovjeka, vremenitost i vječnost, deveta su mu briga. Svjetska znanost je
vrijedna, a sveta znanost biva prezrena.

Dragi moji! Ako je danas tako malo onih koji provode pravi kršćanski život, koji nose svoj
križ s Kristom, to je jedan od glavnih uzroka što svijet premalo pozna božensko porijeklo
kršćanstva, što premalo sluša riječ Božiju. Otuda toliko neznanje i nepoznavanje pravoga
kršćanskoga života. Otuda, također, nedostatak pravoga svetoga veselja. Nema tu nikakvog
oduševljenja i zato je život tolikih današnjih katolika tako mršav, tako mrtav, tako hladan, bez
ikakve snage. Zato se svijet sve više zapliče u strašnom metežu, tone i gubi se, i pada natrag u
poganstvo. Kršćani! Bez Krista nema života, ni sreće, ni zadovoljstva. Zato - natrag k Kristu,
k njegovom svjetlu, k njegovoj istini, k njegovoj milosti!"


Nastavak slijedi

( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


27 lis 2010 20:47
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika




UMJESTO EPILOGA

Kada se Bog ukaza Mojsiju na brdu Horebu, reče mu: "Ja sam Bog otaca tvojih, Bog
Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova". I kada ga Mojsije zapita kako mu je ime, odgovori mu
Gospodin: "Ja sam koji jesam". To je jedino ono ime koje si je biće sviju bića i biće uzvišeno
nad svim bićima, samo odabralo. To je ime koje na prvi pogled vrlo malo kaže, a opet
neizmjerno mnogo znači. Nikavim drugim imenom nije moguće označiti, imenovati, opisati,
ocrtati Onoga koji sve u sebi sadržava, koji je život i središte svekolikog života, koji je
početak i svršetak sviju stvari, svega što bitiše. Kao što neizmjerno more nužno u sebi
sadržava i svaku najmanju kapljicu vode, tako je u jednom božanskom Biću cijeli ovaj svijet i
ogromni svemir sa svime što se u njemu miče i živi.
Zato je ovo jedno, vječno, neizmjerno i nepromjenjivo Biće svuda i u svakom stvoru. Ono je u
svakom zrnu pijeska, kao i u svakoj biljci, ono je u svakoj kapljici vode kao i u neznatnom
crviću, ono je u zvijezdama na nebu kao i u duši svakog pojedinca čovjeka. U zraku što ga
dišemo, u vatri koja nas grije, u kruhu kojim se hranimo, u cvijetu kojem se radujemo, u
poslovima po danu, u tišini noćnoj i u dubini zemlje, u grobu našem - svuda nalazimo ovo
jedno vječno Biće. Ono čuje i zamjećuje sve, vidi i znade sve, upravlja svime i vlada u svemu.
Ono sve sluša, sluša skladnu glazbu nebeskih visina, čuje veselo pjevanje ševe, zujenje pčele i
rik lava, korak mrava i šuštanje lišća, dah čovječji, molitvu pravednika i psovke bogohulaca.
On vidi i poznaje sve: svjetlo sunce na nebu kao i sakrivenog kukca u travi, pod korom drveta
zakopanog crvića, kao i najsitniju životinjicu koja se izgubila na dnu morske dubine. On gleda
kako se u tijelu miču mišice, kako u njemu kola krv. On gleda naše misli i broji kucaje srca,
znade za potrebe male ptičice koja si traži hranu, za skromne želje nevoljnih i za suze
potlačenih. Ono upravlja svime: bezbrojem zvijezda na nebu, kao i sa burnim i mirnim
vremenima, sa stoljećima i narodima; njemu su povrgnute čovječje strasti kao i moći i sile
tmina, nerazumna bića kao i razumni stvorovi. Ono hrani, zaodjeva, grije štiti i uzdržava sve
što diše ovaj zrak, jer sve diše samo po njemu i ima da diše samo za njega. Ovako
navještavaju zemlja i svekoliki svemir da postoji jedno najviše Biće pred kim ničice padahu
sva pokoljenja roda ljudskoga (...) Zato je ovaj jedan jedini pravi Bog, kako kaže Lacordaire,
najpopularnije biće na Zemlji. K njemu uzdiže svoje lice ratar dok naslonjen na svoj
plug tare znoj sa lica; njemu se obraća siromah, njega zazivlje umirući, griješnik pred njim
dršće, a pravednik ga slavi; kraljevi polažu svoje krune pred njega, vojni zborovi ispovijedaju
svoju ovisnost o njemu, pobjednik se njemu zahvaljuje, a pobijeđeni mu se utiče za pomoć.
Nema mjesta, vremena ni prilike gdje se ne bi spominjalo Boga. Njegovom su se imenu
klanjali svi narodi, njemu su se dizali hramovi, njemu posvećivali svećenici. Božije je ime
najveće, najsvetije i najpoznatije od svih koja su usta čovječje ikada imala sreću izgovarati.

O. Vendelin Vošnjak

( Iz knjige: ''Duhu Otvoren - Sluga Božji Vendelin Vošnjak od Marine Šerić)


27 lis 2010 20:50
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 03 lip 2010 22:41
Postovi: 877
Spol: žensko
---------
Post Re: SLUGA BOŽJI VENDELIN VOŠNJAK
slika



Oporuka "Ocu koji je na nebesima"



O Bože moj, moj ljubljeni Oče!

U prisustvu čitave nebeske pratnje padam ničice pred Tvoje noge i ponizno priznajem svoju nezahvalnost prema Tebi jer sam svojim grijesima uvrijedio Tvoje neizmjerno veličanstvo, jer sam tako sramno zloupotrijebio Tvoju dobrotu i grijehom se učinio posve nedostojnim Tvojih dobročinstava kojima me je Tvoja velikodušna ruka obdarila.

Kajem se jer sam griješio i zbog toga obećajem da Te više nikada neću uvrijediti. Zaklinjem Te, o predobri Oče, daj mi potvrdu ove moje oporuke i učini da se ostvari ova moja nakana, zbog koje Te molim da mi pomogneš svojom milošću.

Pošto si mi dao volju da predložim, daj i sposobnost da je ostvarim.

P. Vendelin Vošnjak



slika



O Duše jakosti,
Budi u muci i nevolji naša utjeha,
U tami naš svjetionik,
U napastima pomoć,
Radost u životu,
Pomoć na času smrti,
Naša preobilna nagrada u vječnosti.
Amen.


Molitva Duhu Svetome Sluge Božjeg o. Vendelina



27 lis 2010 21:05
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron