Sada je: 25 lip 2019 14:17.





Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
 Sv.Pavao apostol 
Autor/ica Poruka
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 09 kol 2009 11:14
Postovi: 1441
Spol: žensko
---------
Post Sv.Pavao apostol
SVETI PAVAO apostol


slika


Slavi se: 29. lipnja
Ime, prevedeno s grčkog odnosno latinskog jezika znači: maleni
Rođen oko 0. godine u Tarzusu u Maloj Aziji.
Umro između 60. i 68. godine u Rimu.


U Novom zavjetu nalaze se 13 Pavlovih poslanica. Te poslanice uz Djela apostolska su najvažniji izvori koji govore o Pavlovom životu i nezamjenjivo su blago za teološko razumijevanje Novoga zavjeta..


Život:

Pavao se najprije zvao Savao. Bio je sin bogatih židovskih roditelja iz Tarzusa u Maloj Aziji koji su posjedovali rimska građanska prava. Budući je odrastao u grčkom građanskom društvu vladao je grčkim jezikom. Izučio je zanat svojega oca kao tkač tkanine za izradu šatora. Savao je pohađao židovske teološke škole u Jeruzalemu, te je kao takav počeo progoniti kršćane, koje je smatrao židovskom sektom jer nisu slijedili židovske zakone. Savao dobiva nalog da u gradu Damasku rukovodi progonom kršćana, ali jedan čudnovat susret s uskrslim Isusom pred Damaskom iz korijena mijenja njegov život. Sam Pavao u svojoj poslanici Galaćanima ovaj događaj ne označava kao obraćenje nego kao otkrivanje Isusa Krista (Gal 3,38). Pavao je pred silnim Kristovim likom pao s konja, oslijepio i biva odveden u Damask. Ananias ga je izliječio, krstio i dao mu ime Pavao. Postaje kršćaninom, apostolom, misionarom; propovijeda u sinagogi u Damasku i biva sam proganjan. No prijatelji mu pomažu da 38. godine sakriven u jednoj korpi bježi izvan zidina grada. Pavao se povlači u Arabiju. Kada se vratio u Jeruzalem saznaje da je u međuvremenu Jakobu starijem odrubljena glava, a da se Petar oslobodio zatvora. Narednih je godina djelovao u Terzusu i Antiohiji. Nakon svojega prvog misijskom putovanja na Cipar i u južnu Malu Aziju u Jeruzalemu se održava apostolski koncil Drugo misijsko putovanje Pavla odvodi u Galaciju u Maloj Aziji, godine 50. u makedonski grad Filipi i Saloniki a preko Grčke u Korint gdje se zadržava otprilike do 52. godine. Njegova propovjed, koju je održao pred oltarom nekog nepoznatog boga, spada u najvažnije događaje Pavlovog misionarskog djelovanja. Treće misijsko putovanje poduzima od 52. do 56. godine u Malu Aziju gdje je jedno vrijeme bio uhićen, te preko Makedonije u Korint. Najvažniji događaji s ovoga putovanja djelomično su legendarni: u Paposu čarobnjak Elymas slijep pada na zemlju. U Lystri Pavao ozdravlja jednoga hromog, pa ga žele slaviti kao boga. U Ikoniumu se nakon njegove propovijedi obraća Tekla. Eutycos, jedan dječak, za vrijeme propovijedi u Troasu pada s prozora, umire ali se opet oživio. Pavao govori o poteškoćama s takvih putovanja na kojima je trpio glad, žeđ, progonstvo, bičevanje, kamenovanje i uhićenje. Hranio se djelomično obavljanjem svoga zanata. Njegovo su glavno djelo njegove poslanice koje upućuje novim kršćanskim zajednicama koje je sam osnovao. Njegova misijska putovanja su ga vodila po čitavome tada poznatom svijetu: u Siriju, Grčku, Italiju, pa čak možda i u Španjolsku. Pavao je nakon ustanka židovskih skupina 57. godine u Jeruzalemu uhićen. Budući je posjedovao rimsko građansko pravo, vlasti u Cezareji ga šalju u Rim. Zbog brodoloma kratko vrijeme boravi u Malti (60. godine) te dolazi u Rim. U Rimu je očito mogao dosta slobodno djelovati do svoje smrti 62. godine. Legenda govori da je 67. godine umro mučeničkom smrću za vrijeme cara Nerona. Osim toga legenda govori da su iz krvi, koje je takla nakon što su mu odrubili glavu, nastala tri izvora: na tom je mjestu kasnije sagrađena crkva S. Paolo alle tre Fontane (Sv. Pavao od tri fontane). Jedna pobožna žena Plantila, koja je Pavlu dala svoj veo da si može povezati oči, dobila ga je nazad kao relikviju i u jednom viđenju vidjela Petra i Pavla kako okrunjeni pobjedničkom krunom ulaze u Rim. Jedan pastir je našao Pavlovu glavu koju su pridružili ostatku tijela i svečano pokopali. Najprije je pokopan u katakombi S. Sebastiano na glavnoj cesti Via Apia Antica, a onda su posmrtni ostaci u 4. stoljeću preneseni u baziliku S. Paolo fuori le mura (Sveti Pavao izvan zidina).

Biblija govori da je 35. ili 36. godine čuvao odjeću vojnika koji su kamenovali prvoga kršćanskog mučenika Stjepana.

Značenje:

Težište Pavlovog propovijedanja vjere je milost Božja koju Bog daje čovjeku. Samo milost i ništa drugo daje čovjeku da živi, čini ga zdravim, spašava ga. Čovjek nema nikakvoga prava na tu milost, međutim on je može zavrijediti. Bog svoju milost ljudima ne daruje zbog njihovih dobrih djela, nego jednostavno zbog toga što je on dobri Bog koji je prijatelj ljudi. Pavao Isusovu smrt interpretira tako da je Bog Krista učinio pobjednikom nad silom grijeha. Suprotno predodžbi koja je jedno vrijeme vrijedila, on svoje slušatelje nije pozivao da se kaju za određene grijehe, neko da propovijedaju Božju pobjedu nad svim grijesima po Isosuvom križu.

Čašćenje:

Blagdan, 29. lipnja, se već spominje u rimskom državnom kalendaru iz 354. godine, i sjeća nas navodno na prenošenje Pavlovih posmrtnih ostataka iz Katakombe, kako bi ih se zaštitilo od konfiskacije od strane države. Tamo, gdje je danas crkva Sv. Sebastijana, svjedoče nalazi iz toga doba, da se zajedno častilo apostole Petra i Pavla. Crkva Sv. Pavla izvan zidina poslije crkve Sv. Petra je najveća crkva u Rimu; 1823. godine uništena je u požaru, ali opet sagrađena onakva kakva je bila prije. Relikvije se čuvaju u crkvi Sv. Pavla izvan zidina, glava u lateranskoj bazilici u Rimu, druge pak u drugim rimskim crkvama, u Tarzusu, Londonu, Fraknfurtu, Korveyu na Malti, Saragosi i u Utrechtu.
Prikazuje ga se s knjigom i mačem.
Zaštitnik je: teologa i dušobrižnika, tkača, izrađivača tepiha, korpara, užara, remenara, katoličkog tiska. Utječe mu se za: kišu i plodnost polja, protiv straha, bolesti ušiju, grčeva, ujeda zmije, munje i grada.

"Seljačka pravila"

Ako na blagdan Petra i Pavla pada kiša, onda će vinogradar imati trulu berbu.
Ako je toga dana vedro, biti će dobra godina. (Ivan Šarić - Baća)


SVEOPĆE SPASENJE

Celestin Tomić

Najveći evangelizator i misionar svih vremena ostaje apostol Pavao. On utire put iz židovskog partikularizma prema zrelom kršćanskom univerzalizmu. Njegov navještaj i nastup, sažeti u dvjema riječima: "svima sve!", ostaju tijekom povijesti kršćanstva, sve do eshatona, uzor i nadahnuće kako ostvariti dijalog, kako naviještati novu evangelizaciju.

Pavao je Židov. Ponosan je na svoje korijenje. Ali "Onome koji me odvoji još od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo se otkriti mi Sina svoga, da ga navješćujem među poganima" (Gal 1, 15 s) Dakle, radi se o proročkom pozivu, kao što je bio i poziv proroka Jeremije, na što nas ovaj poziv podsjeća.

Židovstvo Isusova i Pavlova vremena nije jedinstveno, kako će se očitovati nakon razaranja Jeruzalema (70. god.) i promašaja drugoga židovskog ustanka za Ben Kosebe (132-135). Ono je podijeljeno među razne "filozofije", sljedbe, svjetonazore. U drugom stoljeću nadživljava u farizejsko-rabinsko židovstvo, koje ostaje sve do danas.

Pavao je pripadao farizejskoj sljedbi, koja uči da spasenje dolazi od Boga. Spasenje je djelo Božjeg milosrđa. Naglašavaju se dva Božja atributa: Bog je pravedan, ali je i milosrdan.

Pavao u Kristu vidi ostvarenje poslanja židovstva, kojemu je temelj univerzalizam spasenja. Pavlov univerzalizam ima svoje korijenje u židovstvu njegova vremena, posebno u apokaliptičkoj književnosti. Pavao vidi kako su sva Božja obećanja ostvarena u Isusu Kristu.

Izraelska religija posljednjih stoljeća prije Krista provodi snažnu misionarsku akciju. U Pavlovo vrijeme u svim židovskim zajednicama, na svim stranama rimskog carstva, uz Židove su i prozeliti-pridošlice, u kršćanstvu katekumeni. Međutim, ovaj prozelitizam je zatvorenog oblika. Tko želi prijeći u židovsku religiju, mora postati Židov, odreći se svojeg naroda i svoje kulture. To zatvoreno misionarenje Pavao prekida. Židovska predaja i iskustvo Isusa Krista omogućavaju mu da navijesti univerzalno spasenje, koje traži, i od Židova i od pogana, obraćenje i vjeru u Isusa Krista. Grk ostaje Grk, Židov Židov, ali sada su svi jedno u Isusu Kristu.

Pavao ovako govori o svom načinu evangeliziranja: "Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom, da ih što više steknem. Bijah Židovima Židov, da Židove steknem; onima pod Zakonom... onima bez Zakona...; bijah nejakima nejak, da jake steknem. Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja." (1 Kor 9, 19-23)

Pavao nam se ovdje otkriva kao istinski misionar, pastir duša, koji se sav daje za svoje poslanje; nastoji se svakoj duši prilagoditi, svakom govori njegovim jezikom, zalazi i pokušava rješavati čovjekove tegobe, probleme, slabosti. Izbjegava trijumfe, bučna osvajanja. Naprotiv, sav njegov apostolski žar ide za tim da bar "neke" spasi.
Pavao je bolovao od neke bolesti, koju on naziva "trn u tijelu". Triput je molio Gospodina da ga oslobodi toga. Ali mu Gospodin reče: "Dosta ti je moja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje." (12, 9) Pavao je dobro poznavao apostolat patnje. Zato i veli: "Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak." (12, 10)

Kao službenik Isusa Krista, apostol Pavao mogao je u polovici svojega misionarskog djelovanja zapisati: "U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji." (2 Kor 11, 23-27)

Pavao Židovima navješćuje evanđelje kao ostvarenje obećanja danog ocima i izvodi dokaze iz pisane Božje riječi. Kad se obraća poganima, dokaze uzima iz kozmičke objave. Tako u Listri istinu evanđelja nudi na način razumljiv seoskom stanovništvu. Pavao govori o Bogu Stvoritelju, koji daje svjedočanstvo o sebi i kojeg oni mogu spoznati, a to je ono što je seoskom stanovništvu tako prisutno: Stvoritelj im daje kišu i plodnost, hranu i radost. Samo Živi Bog, a ne mrtvi bogovi koje su oni do sada štovali, daje to svjedočanstvo o sebi.

U gradu grčke mudrosti, u pokumirenom gradu filozofâ, u Ateni, Pavao započinje govor o "Nepoznatom Bogu", kojemu su oni podigli oltar i nesvjesno posvjedočili da traže živoga Boga.

Grčka filozofska misao odbija pojam stvaranja svijeta i jedinstveno dostojanstvo svakog čovjeka, a posebno uskrsnuće. Kad je izrečena riječ uskrsnuće od mrtvih, sa sažaljenjem su pogledali Pavla i prekinuli ga. Ipak, i ovdje "neki" povjerovaše. Crkva u Ateni je utemeljena.

Pavao nam u svojem apostolskom i misionarskom radu pokazuje tajnu istinske evangelizacije, koja je djelo Duha Svetoga, ali traže se i napor i žrtve evangelizatora. Nova evangelizacija neće se ostvariti ako ne postanemo kao Pavao: "svima sve", tako da navještaj istine evanđelja prate i život po evanđelju i djela ljubavi.

Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).

Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!

Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. "Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?"" (Gal 2,11-14).

Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.

"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz "Jakovljeve okoline" on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).

Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.

Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.


10 kol 2010 14:50
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron