Sada je: 22 kol 2017 03:39.





Započni novu temu Odgovori  [ 1877 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 188  Sljedeća
 SVETAC DANA 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post SVETAC DANA
:mudri:

slika

Sveti Donat :svecenik

O svetom Donatu, slavnom zadarskom biskupu, pisao je već glasoviti isusovac Farlati u svom monumentalnom djelu Illyricum sacrum, V. svezak. Djelo je izdano u Veneciji godine 1775. A za Farlatijem pisali su i drugi manje poznati pisci. Inače prva ozbiljnija vijest o svetom Donatu potječe od Eginarda u njegovu djelu Povijesni spomenici Njemačke. Mjesna zadarska predaja misli da je sveti Donat rodom Zadranin.

Prema Dandolovu ljetopisu malo poslije Božića godine 805. na dvoru Karla Velikoga u Salzburgu su se sastali skupa s mletačkim duždem Pavao, zadarski knez i Donat, zadarski biskup. On je igrao posredničku ulogu između Franaka i Bizanta. Išao je u Bizant, gdje je dobio na dar moći svete sirmijske mučenice Anastazije. Bilo je to godine 804. za bizantinskog cara Nikefora. Sveti Donat je prenio svetičine kosti u svoj Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali Sv. Petra. Kasnije katedrala bi posvećena svetoj Anastaziji, ili kako je Zadrani zovu, svetoj Stošiji, koju i danas veoma svečano slave. Neki spominju da je sv. Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Krizogona, po zadarski Krševana, te Zoila, Adape i Irene. Tim je svetinjama, do kojih se onda mnogo držalo, duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.

Sveti Donat je umro oko godine 811., a pokopan je u velebnoj crkvi Presv. Trojstva koju je obnovio te koja je kasnije dobila po njemu ime, sačuvano sve do danas. Ta je crkva u našim krajevima crkveno-umjetnički spomenik prvoga reda. Po stilu je minijatura glasovite crkve Aja Sofije u Carigradu. Danas se u njoj izvode koncerti ozbiljne glazbe. Godine 1622., po volji zadarskog nadbiskupa Stelle, moći sv. Donata stavljene su pod glavni oltar. Godine 1809., nakon provale Francuza u Zadar, prenesene su u katedralu Svete Stošije, gdje se i danas nalaze. Tako bar misli Bibliotheca sanctorum Lateranskog sveučilišta. Sveti Donat je drugotni zaštitnik grada Zadra, a slavi se na današnji dan.

:love:


26 vel 2009 16:19
Profil Pošalji e-mail
Administrator
Avatar

Pridružen/a: 22 vel 2009 16:05
Postovi: 5001
Lokacija: Zagreb
Spol: muško
Post Re: Svetac dana
slika

Gabrijel

Svetac

Francesco Possenti, kako se zvao današnji svetac, rođen je u Asizu 1. ožujka 1838. godine. Otac mu je bio guvrener u Papinskoj državi, besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. Majka mu je bila žena iskrene kršćanske pobožnosti a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Francesco bez majke ostaje u četvrtoj godini života, škole pohađa kod redovnika Å kolske braće. U 19-oj godini stupa u red pasionista sv. Pavla od Križa u kojemu nakon novicijata dobiva ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. godine. Primio je samo tzv. niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijima, a kasnije general pasionista pokrenuo je proces za proglašenje Gabrijela blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Gabrijel je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji a papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio ga je i zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob postao je veliko proštenište na koje hodočaste mnogobrojni vjernici.


27 vel 2009 15:25
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana
02.veljače

slika

Simplicije

Svetac Papa


Sveti Simplicije upravljao je Crkvom od godine 468. do 483. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Za njegova pontifikata 476. propalo je Zapadno Rimsko Carstvo. U isto vrijeme Crkva je na Istoku bila uznemiravana posljedicama monofizitskog krivog nauka, osobito u sjedištima patrijarhata u Aleksandriji i Antiohiji. O djelatnostima pape Simplicija znamo, na žalost, vrlo malo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve, a u glavnim grobljanskim bazilikama postavio je zbor svećenika koji su naizmjence obavljali bogoslužje. Recimo nešto i o Simplicijevoj aktivnosti na Istoku. Nakon smrti cara Leona I. godine 474. prigrabio je vlast nametnik Baziliskos. Da bi što više povećao broj svojih pristaša godine 475/476. izdao je naredbu po kojoj su i monofiziti, koji su sve više nadirali iz Egipta i Palestine, zadobili službeno priznanje ili bar snošljivost. Na to je odmah protestirao papa Simplicije tražeći od Baziliskosa da se ogradi od krivog nauka monofizita. No, Papin je protest ostao bez učinka. Iz njega se ipak vidi koliko je Papi bilo stalo do pravovjerja.


02 ožu 2009 00:40
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana
04.ožujak

slika

Kazimir Svetac

Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rođen je 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića , poljskog kralja i velikog litvanskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu na to prijestolje zasjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni.

Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog kraljevića godine 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole.
:angel:


04 ožu 2009 11:46
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana
05.ožujak

slika

Ivan Josip od Križa


Ivan Josip od Križa u svijetu zvan Karlo Gaetano rođen je na otoku Ischiju u Italiji. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život bosonogog franjevca i uzima ime Ivan Josip od Križa. Postavši svećenik kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana. Na kapitulu godine 1703. izabran je za provincijala i otvara nekoliko redovničkih kuća u Napulju.

Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. Životopisci nabrajaju njegove darove proricanja budućnosti, ispitivanja srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje mladog markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu ubrzo postade mjesto velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

:angel:


05 ožu 2009 09:58
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana
06. ožujak

slika

Sveta Koleta


Koleta Boylet dar je pobožnim roditeljima koji su već bili u poodmakloj dobi. Po primjeru svojih roditelja mala je djevojčica već zarana počela proživljavati kršćansku vjeru. Ostavši bez roditelja skrb za nju preuzmu benediktinci i povjere je franjevkama trećoredicama. Koleta je četiri godine živjela zatvorena u maloj ćeliji iz koje nije izlazila. Zbog ukazanja sv. Franje koji ju je pozvao da obnovi njegov red Koleta je izašla iz svoje stroge klauzure. Bilo je to u doba zapadnog raskola kada je Crkva imala dvojicu papa: jednog u Rimu i jednog u Avignonu. Koleta se uputila u Avignon papi, kojega je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, te da obnovi franjevački red. Benedikt XIII. avignonski papa, primio je njezine zavjete te ju imenovao generalnom poglavaricom svih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Obnova samostana u početku je išla teško ali se kasnije broj obnovljenih samostana popeo na 17. Koletina reforma klarisa značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. ÄŒitav je Koletin život bio protkan snažnim božanskim zahvatima. kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Svi ti neobični zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, radila na njegovu dokončanju. Umrla je 6. ožujka 1447. a svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.


06 ožu 2009 10:12
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana


slika

Perpetua i Felicita, svetice i mučenice


Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskog cara Septimija Severa.


07 ožu 2009 10:14
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana


08.ožujak

slika

Sveti Ivan od Boga


Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rođen je 8. ožujka 1495. u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina bježi od kuće u susjednu Å panjolsku. Nakon dugog lutanja čuo je glas koji mu je govorio: 'Idi kući!' Po povratku u rodnu kuću doznao je da su mu roditelji pomrli od tuge. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjima. Jednom je zgodom iz goruće bolnice spasio nekoliko bolesnika koji su nakon požara ostali bez krova nad glavom, bez svoje bolnice. Tako je Ivan osnovao prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će ubrzo slijediti i druge. Oko njega su se počeli okupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina žrtvovao za bolesnike. Jednog je dana vidio dječaka koji je upao u rijeku i bespomoćno zapomagao. Ivan mu je pokušao pomoći i smrtno se prehladio te obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Umro je na svoj rođendan, 8. ožujka 1550. Ivanovom smrću djelo oko bolesnika nije propalo. Papa Pio V. dao je njegovim sljedbenicima 1572. poseban habit i odredio pravila življenja. Već 1648. red je brojio samo u Å panjolskoj preko 80 bolnica. Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro pretvorena je u kapelicu.


08 ožu 2009 12:43
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
Post Re: Svetac dana


09. ožujak

slika

Sveta Franciska Rimska


Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, 7 godina poslije avignonskog sužanjstva papâ, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio, a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Ona je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima dijelila milostinju brojnim siromasima.

Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi. Rodila mu je šestero djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi – razgovoru s Bogom.

Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine 1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilistâ.

Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a osobito za grješnike. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in Trastevere.

slika

Sveti Cezarije iz Nazianza



Ako je obiteljsko ozračje za razvoj kršćanina, a pogotovo sveca, od neprocjenjive važnosti, onda nam to potvrđuje obitelj svetog Cezarija, koja je bila neobična svetačka obitelj, obdarena izuzetnim likovima i kršćanskim vrlinama. Cezarijev otac Grgur, majka Monna, brat Grgur, slavni teolog i crkveni otac, štuju se kao sveci.

Cezarije se rodio godine 330. u Nazianzu. Odrastavši, pošao je iz svog rodnog grada u Aleksandriju da se ondje posveti proučavanju geometrije, zvjezdoznanstva i medicine. Medicina ga je naročito privlačila. Vrativši se u domovinu s velikim je uspjehom vršio liječničku službu. Glas je o njemu dopro i do carskoga dvora pa ga car Konstancije pozva u Carigrad. Tamo je postao dvorski liječnik. U toj službi ga je potvrdio čak i car Julijan Apostata, mrzitelj kršćanstva, unatoč tomu što je Cezarije čvrsto pristajao uz kršćansku vjeru.

Car Jovijan imenovao je Cezarija upraviteljem pokrajine Bitinije u Maloj Aziji, gdje je prigodom jednoga strašnog potresa gotovo čudesno umakao smrti. Taj ga je događaj tako uzbudio da je odlučio ostaviti javnu službu te se isključivo posvetiti spremanju za vječnost i spasenju svoje duše. Kako je još uvijek bio katekumen, dao se odmah krstiti te je provodio pokornički život sve do svoje prerane smrti godine 369.

Vrlo je lijepa njegova oporuka. Sve svoje prilično bogatstvo ostavio je siromasima, i to je najljepše što je mogao učiniti. Pogrebni govor svome bratu Cezariju izrekao je Grgur Nazijanski, slavni govornik. Evo nešto iz govora svetoga Grgura Nazijanskoga, biskupa, u pohvalu brata Cezarija:

»… Å to je čovjek da ga se spominješ? Kakvo je ovo novo otajstvo oko mene? Malen sam i velik, ponizan i uzvišen, smrtan i besmrtan, zemaljski i nebeski. Treba da zajedno s Kristom budem ukopan, da zajedno s Kristom uskrsnem, da zajedno s Kristom budem subaštinik, da postanem sin Božji, pače i sam Bog.

To nam označuje ono veliko otajstvo. To nam svjedoči Bog koji radi nas uze čovještvo i postade siromašnim da podigne palo tijelo i vrati cijelost slici, obnovi čovjeka da svi postanemo jedno u Kristu, koji je savršeno nama postao sve u svima i sve što je On sam, da više ne budemo muško i žensko, barbar i Skit, sluga i slobodnjak – a to su oznake i razlike tjelesne – već da u sebi nosimo jedino obilježje Božje od koga smo i za koga smo stvoreni. Sam nas je Bog oblikovao i dao nam biljeg da se zapravo jedino po Njemu prepoznajemo.

O, da zaista i budemo što se nadamo prema velikoj dobrohotnosti darežljivog Boga koji malo traži, onima koji Ga iskrena srca ljube sada i u budućem životu daje najveće stvari. Radi naše ljubavi prema Njemu i nade, sve snosimo i podnosimo, za sve zahvaljujući, preporučujući Njemu svoje duše i duše onih koji, kao na zajedničkom putu, prije dođoše pripravniji u obitavalište.

O, Gospodaru i Stvoritelju svega, a posebno roda ljudskoga! O, Bože ljudi, Oče i upravitelju! O, suče života i smrti! O, čuvaru i dobročinitelju naših duša! O, Ti što sve činiš kako najbolje znaš prema Svojoj mudrosti i s visine upravljajući te u pravo vrijeme Riječju vješto mijenjaš, molimo Te sada za Cezarija, prvine našega rastanka.

I nas u prikladno vrijeme primi, naš život u tijelu tako dugo usmjeruj, koliko to bude korisno. Isto tako primi nas koji smo iz straha prema Tebi pripravni, ali ne uznemireni, da Ti u posljednji dan ne okrenemo leđa i da ne bismo bez svoje volje bili odavle otkinuti i otrgnuti kao što su obično oni koji su privrženi svijetu i puti, već da spremno i veselo idemo u susret onom blaženom i dugovječnom životu koji je u Kristu Gospodinu Isusu našemu, kome neka je slava u vijeke vjekova! Amen!

slika

Sveta Katarina Bolonjska



Naš ljudski način izražavanja u trajnoj je opasnosti od otrcanih, klišejiziranih, ustaljenih fraza. Ta je opasnost naročito velika kod pisanja životopisa svetaca. Najveća je pak kad netko želi opisati sve svece koji se slave čitavog jednog mjeseca ili čak cijele godine. Istina je da je svaki svetac svoj, izvoran, ali također i to da svi sveci, kao uostalom i svi ljudi, imaju mnogo sličnosti. Neke se crte neprestano ponavljaju, samo su nijanse boja kod svakoga drukčije. Uočiti ih, originalno prikazati, nije uvijek laka stvar, stoga i životopisac svetaca, kao uostalom i svaki pisac sa svojim junacima, uvijek ima muke. ÄŒitatelj, kritičar, lako uoči nedostatke, klišeje, a ne zna kako ih je teško izbjeći. Prikazujući život sv. Katarine Bolonjske, koja je bila dijete svog vremena, XV. stoljeća, i tip talijanskog sveca, u opasnosti smo da upadnemo u ponavljanje, a to bismo po svaku cijenu htjeli izbjeći. Htjeli bismo je prikazati u njezinoj izvornosti, u onome što i za suvremenog čitatelja može biti zanimljivo, vrijedno, pa čak i poučno. A što bi to bilo?

Svakako ne njezino patricijsko podrijetlo, jer se 8. rujna 1413. rodila u Bologni kao kćerka Benvenute Mammolini i Ivana Vigrija, ferarskog patricija i pravnika u službi ferarskog vojvode od Este. Kao djevojčica od 9 godina došla je s ocem na ferarski dvor te ondje bila »mala dama« vojvotkinje Margarete. To za nas danas nije zanimljivo jer odiše posve drukčijim društvenim poretkom i nama stranim mentalitetom.

No za nas može biti zanimljivo da je ta buduća svetica bila izvanredna djevojčica po izvanredno elegantnom ponašanju, izvanrednom načinu izražavanja, po nekoj otmjenosti koja nije odbojna, jer je prirodna i jer odaje pravu skromnost. Kod nje nam i danas može imponirati bogatstvo duševnih darova, smisao za književnost i umjetnost, za ljepotu. Svaki čovjek koji želi da se njegova ljudskost što više razvije i usavrši, osjeća i potrebu za ljepotom i traži je gdje je može naći. Profinjen smisao za ljepotu čak je velika čovjekova naravna savršenost pa prema tome i prednost. Katarina ga je imala u izobilju, pa koje onda čudo da je voljela pjesništvo, glazbu, slikarstvo i da je u tome znala i zdravo uživati. Kasnije će kao redovnica i kroz umjetnost izražavati svoje religiozne osjećaje.

Povijest je svakog duhovnog zvanja pripovijest za sebe. Kažemo da je zvanje milost, i to stoji, no kako ona konkretno izgleda to je kod svakog čovjeka drukčije. Bog, djelitelj milosti, da nekoga dovede u duhovni stalež može se poslužiti najrazličitijim događajima i okolnostima. Kod Katarine Bolonjske poslužio se smrću njezina oca i drugom udajom njezine majke. Ta dva događaja utjecala su na nju tako snažno da je odlučila posve se posvetiti Bogu pa je radi toga godine 1427. napustila kneževski dvor te se povukla k Luciji Mascheroni, koja je tada vodila neku pobožnu redovničku ustanovu. Kod nje je ostala 5 godina. Bile su to godine teških nutarnjih kriza, napasti, suhoća, poteškoća svake vrste. Gospodin ju je na taj način htio prokušati i spremiti na ono što ju je čekalo.

Godine 1431. Katarina je stupila u samostan Corpus Domini u Ferrari, osnovan početkom XV. stoljeća, a koji je nedugo prije prihvatio pravila klarisa. Tu je pred samim biskupom Ivanom Tavellijem položila redovničke zavjete. Taj je samostan u gradu bio na glasu jer su u njemu boravile mnoge plemkinje i to u potpunom siromaštvu i strogoj pokori. Mi koji danas živimo u jednom potrošačkom društvu donekle bi se mogli uživjeti u to kad bi danas one najbogatije djevojke ostavljale svijet te stupale među redovnice da žive u krajnjem siromaštvu. Svima njima je kao plemkinjama tadašnji društveni poredak mogao mnogo pružiti, ali one su se svega toga odrekle te prihvatile drugi način života. Dakako da je to bila svojevrsna senzacija, o kojoj se mnogo govorilo, i stoga je popularnost samostana Corpus Domini posve razumljiva.

Katarina, nekadašnja »dama« ferrarske vojvotkinje vršila je sada u samostanu službu pekarice, vratarice, te obavljala i druge priproste poslove. Od gospodskoga, dokonoga života prebacila se na život rada, kojim su živjeli toliki mali radni ljudi. Položivši tako dobre temelje poniznosti postala je sposobna da preuzme i službu učiteljice novakinja. Ona je novakinjama bila, doista, učiteljica koja je znala poučavati i koja im je iz svoga vlastitog duhovnog iskustva i nutarnjeg bogatstva imala što reći.

Govorila im je da u raj vode dvoje »stepenice«. Prve se sastoje od kreposti, duha redovničke klauzure, prihvaćanja Božje volje, šutnje, čednosti, uglađenosti, marljivosti, jednostavnosti, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Druge pak od poniženja, a ono se konkretno sastoji u tome da se o sebi malo govori, da se ne podaje lako na smijeh, da se obdržavaju pravila bez ikakva mrmljanja, da se do sebe mnogo ne drži i da se sebe smatra beskorisnim, da se drugima uvijek bude na raspolaganju, da se nikada ne čini vlastita volja.

Tako jasan nauk budio je kod novakinja oduševljenje, tim više što je učiteljica sama sve to nastojala svojski izvršavati. Ona sama nikad nije bila besposlena, već je dobro upotrebljavala svaki čas vremena predući, šivajući, slikajući, svirajući, pa čak i sastavljajući stihove. Izvanredna i nutarnja i izvanjska aktivnost. Katarina je s naročitom ljubavlju birala niže poslove: pranje suđa, rublja… U njezinim očima zapravo ništa i nije bilo nisko jer je znala da se velik dio takvih malih, priprostih poslova obavljao i u svetoj nazaretskoj obitelji i da su oni posvećeni radom najsvetijih osoba što su ikada na ovoj zemlji boravile.

Dobar glas se na daleko širi. Pa tako i gradski oci u Bologni dočuše za izvanrednu djelatnost njihove sugrađanke u Ferrari. I tako dođe poslanstvo da se slična redovnička ustanova otvori i u Bologni. Za tu je misiju bila određena Katarina, koja bi imenovana opaticom sa zadatkom da u Bologni osnuje novu ustanovu svoga reda. U srpnju godine 1456. građanske i crkvene vlasti s najvećim su počastima primile 18 klarisa s Katarinom na čelu. Katarinu je pratila i njezina majka, udovica po drugi put. Redovnice su se nastanile u novom samostanu sa starim imenom Corpus Domini. Kasnije uz samostan bi podignuta i crkva.

Katarina je samo uz prekid od tri godine sve do smrti bila poglavarica te redovničke zajednice. Svojom snažnom ličnošću davala je pečat svemu. U samostanu je vladala potpuna siromaština, stroga klauzura, duh međusobne ljubavi i poniznosti. Nastojalo se živjeti što savršenije prema duhu Evanđelja.

Katarina je umrla 9. ožujka 1463. Ljudi je odmah poslije smrti počeše častiti kao sveticu. Crkvu u kojoj je sahranjena nazvaše »crkvom svetice«. Klement XI. proglasio ju je 22. svibnja 1712. svetom.

Katarina, vješta peru, ostavila je iza sebe nekoliko pisanih djela u prozi i u stihovima. Pisala je latinskim i talijanskim jezikom. Evo njezinih djela: Potrebno oružje za duhovne bojeve, izdano g. 1478. poslije svetičine smrti. Djelo se veoma proširilo po Italiji i izvan nje. Brevijar – pisan latinski i talijanski. U njemu je zabilježila svoje osjećaje, misli, strelovite molitvice, a načinila je i nekoliko minijatura Kristova i Bogorodičina lica. Rosarium metricum de mysteriis Passionis Christi Domini et de vita Mariae virginis. To je pjesma od 5610 heksametara, u kojoj u franjevačkom duhu izriče svoje osjećaje pobožnosti prema tajnama Isusove muke i životu Bogorodice.

Prema duhovnom nauku sv. Katarine Bolonjske nakon skrušene i valjane ispovijedi valja se oboružati sedmerostrukim duhovnim oružjem: marljivošću, nepouzdavanjem u samoga sebe, pouzdanjem u Boga, sjećanjem na Kristovu muku, mišlju na vlastitu smrt, mišlju na slavu u raju te napokon proučavanjem Svetoga pisma. U ovom posljednjem naročito je suvremena. Savršenost se, kako ona kaže, može postići duhom molitve, čestom pričešću i pobožnošću prema Presvetoj Djevici. Eto, to je duhovni nauk te neobične svetice. Mislimo da u njoj ima bar nešto i za naše vrijeme i za nas.


09 ožu 2009 09:57
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 12:54
Postovi: 987
Lokacija: Velika Gorica
Spol: žensko
---------
Post Re: Svetac dana


10. ožujak

slika

Četrdeset mučenika iz Sebaste


O četrdeset svetih vjernika mučenika u Sebasti, koji su kao vojnici služili u slavnoj XII. legiji, zvanoj »Legio fulminata Melitensis«, sačuvani su nam slavni govori koje su na njihov blagdan držali veliki crkveni govornici IV. stoljeća, među njima i sv. Bazilije Veliki. Ti govori, iako u pojedinostima nemaju stopostotnu vrijednost, ipak su vjerodostojno svjedočanstvo za hrabrost svetih mučenika koji su se radije posmrzavali u vodi negoli odrekli svoje vjere. Već sama činjenica da su o njima najpohvalnije govorili i pisali uz spomenutog sv. Bazilija, sv. Grgur Nisenski (dva govora), sv. Gaudencije iz Brescije (jedan govor), sv. Efrem Sirski (dva govora), sv. Grgur Turonski, Sozomen, znak je da je to mučeništvo udivljenjem ispunilo mnoge.

Iz pisanih povijesnih izvora može se prilično točno ustanoviti potresan događaj mučeničkog svjedočenja četrdesetorice mučenika. Za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatano je 40 kršćanskih vojnika te stavljeno pred izbor: ili umrijeti ili se odreći vjere. Svi odabraše prvo iako se radilo o vrlo okrutnoj smrti: da umru u vodi koja se ledila. Dok su se nalazili još u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da po smrti budu zajedno sahranjeni u Sareimu kod Zele, selo danas poistovjećeno sa selom Kyrklar u Maloj Aziji, a koje znači upravo broj 40. Stoga su zamolili i vjernike da ne bi iz motiva pobožnosti razvukli njihove relikvije. Odredili su također da najmlađi između njih, sluga Eunoik, ako bude pošteđen od smrti i zadobije slobodu, postane čuvarom njihova groba. Na koncu oporuke, nakon kratkih opomena braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi se potpisaše svojim imenima.

Mučeništvo se zbilo 9. ožujka 320. u dvorištu gimnazija uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji, danas Siwas u Turskoj. Uz ledeno kupalište pripremljeno je i toplo da primami po kojega koji će biti slab u mukama. Našao se jedan slabić pa je prešao u vruću vodu, ali je uslijed nagle promjene temperature odmah poginuo. Na njegovo je mjesto stupio među mučenike sam čuvar skinuvši odjeću i priznavši se kršćaninom. Kad svi izginuše, tijela im iznesoše izvan grada, spališe i pepeo prosuše u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih, pa su željeli uništiti svaki spomen na njih. Vjernici, željni svetačkih relikvija, uspjeli su ipak barem nešto spasiti. Iako su ovi sveti mučenici mučeni 9. ožujka, od vremena pape Inocenta X. njihov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan.

»Crkva je u tijek godine unijela spomene mučenika i drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje te u nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s Njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva« (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104).


10 ožu 2009 10:27
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1877 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 188  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron