Sada je: 22 ožu 2019 14:36.





Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
 Sveti Irenej, biskup i mučenik 
Autor/ica Poruka
VIP član

Pridružen/a: 10 lip 2009 19:14
Postovi: 3589
Spol: žensko
---------
Post Sveti Irenej, biskup i mučenik
Sveti Irenej, biskup i mučenik
(† 202/3)

"Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili »otac katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju. Potjecao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.

Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.

Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baš i nije bilo nemoguće. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Povijesti Franaka »da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon«.

I otac crkvene povijesti, Euzebije iz Cezareje, dao nam je jedan siguran i dragocjen podatak iz Irenejeva života. On piše: »U to se vrijeme, to jest oko g. 190., razbuktala rasprava od velike važnosti. Crkve iz cijele Azije, oslanjajući se na jednu veoma staru predaju, mislile su da Spasiteljev Vazam (Uskrs) valja slaviti četrnaestoga dana u mjesecu nisanu, u kojigod dan sedmice pao. (Točno onako kako su stari Židovi slavili svoju Pashu.) Crkve pak svega ostaloga svijeta nisu slijedile taj običaj – već su slavile Uskrs u nedjelju poslije četrnaestoga nisana.«

O istom se pitanju slavljenja Uskrsa već raspravljalo koncem g. 154. ili početkom 155. između pape Aniceta i sv. Polikarpa, koji baš zbog toga bijaše došao čak u Rim. Tada se pitanje nije riješilo. Za vrijeme pape Viktora održane su tri biskupske sinode na kojima su se svi biskupi, osim onih iz Azije, izjasnili za slavljenje Uskrsa u nedjelju.

Euzebije nastavlja: »Zbog takvog držanja azijskih biskupa htio je pročelnik Rimske crkve Viktor iz crkvene zajednice isključiti cijelu Aziju. No mnogi su mu biskupi pisali i poticali ga na promicanje mira, jedinstva i ljubavi. Među njima je bio i Irenej, koji je pisao u ime crkava Galije, kojima je predsjedao.« Euzebije, navodeći odlomke iz Irenejeva pisma, zaključuje ovako: »Irenej, čije ime znači mirotvorac, bio je to i u svome ponašanju.« Čitavo se to mučno pitanje između zapadne i istočne Crkve, na sreću, povoljno riješilo i tako nije došlo do raskola. I azijske su se crkve u slavljenju Uskrsa složile s Rimskom crkvom.

Unatoč Isusovoj jasnoj želji i molitvi za jedinstvo Crkve, u njoj je kroz cijelu njezinu povijest sve do danas u većoj ili manjoj mjeri prisutna opasnost raskola. Ona je rodila velikim istočnim raskolom, rodila je raskol u doba reformacije, rodila je brojnim manjim, ali ipak tragičnim raskolima. Ta je opasnost naročito prisutna onda kad fanatizam pobijedi istinsku evanđeosku ljubav. U tome pogledu od povijesti, na žalost, nismo mnogo naučili. Da smo naučili, u današnjoj Crkvi u tolikoj mjeri ne bi bile prisutne opasnosti od raznih razdora i raskola, koji trgaju ne samo nešivenu Kristovu haljinu, već i samo njegovo otajstveno tijelo. Sveti Irenej, mirotvorac, svojim primjerom i držanjem uči nas kako da promičemo crkveno jedinstvo.

O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej »život završio mučeništvom«. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: »Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika.«

Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustošena te njezine relikvije obeščašćene. Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: »Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.«

Od vjerodostojnih djela sv. Ireneja sačuvane su nam dvije rasprave: Dokazivanje apostolskoga propovijedanja i Izlaganje apostolskoga propovijedanja. U njima sv. Irenej na kratak i sažet način izlaže tradicionalni nauk Crkve o Bogu Ocu, stvoritelju; o Bogu Sinu, otkupitelju; o Duhu Svetom, koji je prosvjetljivao proroke i vodio pravednike.

Međutim je Irenej izišao na glas kao teološki pisac svojim djelom Protiv hereza. U prvom dijelu toga djela svetac raskrinkava lažne nauke gnostika Ptolomeja, Valentina, Marka, kao i njihovih prethodnika sve tamo do Simona Maga. To čini prema načelu »da valja razotkiti teorije, kako bi na vidjelo došla zabluda«. Svim tim krivim naucima Irenej kao mjerilo istine postavlja tradicionalan nauk Crkve. Zlatno pravilo koje od svoje vrijednosti i suvremenosti ni danas nije ništa izgubilo. I kad bi ga se u Crkvi svi s poštovanjem držali, manje bi bilo krivih i problematičnih teoloških stavova.

U drugoj knjizi toga velikoga djela Protiv hereza Irenej razlozima razuma pobija gnostički nauk. U trećoj isto čini, ali samo iz nauka apostola, koji se nalazi sadržana i sačuvana u Svetome pismu i apostolskoj predaji. U četvrtoj knjizi istoga djela Irenej pobija gnozu Gospodinovim govorima, riječima samoga Gospodina u Novom, pa čak i u Starom zavjetu, jer su prema njemu Mojsijevi i proročki spisi riječi samoga Krista Gospodina. I napokon, u petoj i posljednjoj knjizi Irenej zaključuje svoju borbu protiv krivih nauka ostalim Gospodinovim govorima te apostolskim pismima, osobito poslanicama svetoga Pavla.

Prema svetom Ireneju, dragocjeni poklad vjere »kao dragocjeni napitak, čuvan u najboljoj posudi, pod utjecajem Duha Svetoga, neprestano pomlađuje i priopćava svoju mladost samoj posudi što ga sadrži«. Ta je posuda Crkva. Crkvena se tradicija, do koje Irenej kao i toliki drugi apostolski oci i učenici toliko drži, nalazi u svakoj crkvi, a pogotovo u onima koje su osnovali sami apostoli. To vrijedi za Crkvu u Efezu, koju je osnovao sv. Pavao, a vodio sv. Ivan, za Crkvu u Smirni, koju je vodio apostolski učenik sv. Polikarp, a na najosobitiji način za Crkvu u Rimu, osnovanu od sv. Petra i sv. Pavla, i s kojom se zbog njezina ugleda moraju slagati sve druge crkve. Tu je silno naglašena uloga rimske u sveopćoj Crkvi. Ona ima pravo vodstva, ona mora biti počelo jedinstva svih mjesnih crkava u jednoj sveopćoj-katoličkoj Crkvi.

Dragocjena je Irenejeva nauka i o Euharistiji, zatim o Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva »novom Evom«, tj. novom majkom svega otkupljenoga čovječanstva.

Zanimljivo je i veoma poučno uočiti motiv koji je Ireneja vodio kod pisanja njegova velikog djela Protiv hereza. Bila je to ljubav. On sam o tome piše u uvodu: »Ja sam, doduše, nenaviknut na pisanje, nemam u tome nikakve vježbe, ali me na to tjera ljubav.« Njemu nije do toga da osudi one u zabludama, već da ih pridobije za »Isusa Krista, koji je iz neizmjerne ljubavi postao ono što smo mi, da bi nas usavršio u onome što je on«. Ljepšeg motiva za pisanje doista nije mogao imati. Taj motiv govori o njegovoj izvanrednoj ljudskoj i kršćanskoj plemenitosti.

Veliko djelo svetog Ireneja svoju vrijednost ima još i danas. Po njemu je postao svjetionik ne samo svog vremena, već i kasnijeg doba. Na njega su se pozivali toliki sveti Oci, crkveni naučitelji i teolozi. U novije doba veliki je švicarski teolog Hans Urs von Balthasar g. 1943. sastavio lijepu antologiju tekstova sv. Ireneja, preveo ih, protumačio te izdao pod naslovom Geduld des Reifens (Strpljivost dozrijevanja). Isti je vrijedni teolog i pisac izdao veliku zbirku Menschen der Kirche (Ljudi Crkve). U njoj u prvom licu govore osobe koje su uzori crkvenoga života. Među prvima je sveti Irenej. I s pravom, jer je on svojim životom, pisanim djelima i mučeničkom smrću divan uzor života u Crkvi i s Crkvom.

Djelo svetog Ireneja Protiv hereza i Henri de Lubac, drugi veliki teolog današnjice, smatra orijentacijskim za čitav svoj teološki rad. On ga je čitao kao mlad teolog i veliki ga lyonski naučitelj više nije ostavljao. Postao mu je u teologiji životnim pratiocem. Poznavaoci velikog teološkog djela, što ga je stvorio de Lubac, uvidjet će da je taj u svetom Ireneju imao odličnog teološkog pratioca i vodiča. Henri de Lubac, Hans Urs von Balthasar, Jean Danielou, Hugo i Karl Rahner, sve od reda veliki suvremeni teolozi, znali su uranjati u djela svetih Otaca te u njima otkriti poruke koje su potrebne i dragocjene baš za naše vrijeme. Sveti Oci, pa tako i sveti Irenej, veoma su zanimljive i snažne ličnosti koje i našem vremenu mogu uliti novu životnost, ono od čega su sami živjeli i što im je bilo nepresušno nadahnuće za njihova velika i sadržajna teološka djela.

Okusimo još po koju Irenejevu misao! – »Božji je sjaj životvoran. Na životu imaju, dakle, udjela oni koji Boga gledaju. To je razlog zbog kojega se onaj koji je nedohvatljiv, neshvatljiv i nevidljiv nudi da ga ljudi vide, shvate i dohvate kako bi oživio one koji ga shvaćaju i vide. Nemoguće je, naime, živjeti bez života, i nema života osim dioništvom na Bogu, a to se dioništvo sastoji u gledanju Boga i uživanju njegove dobrote.

Stoga će ljudi vidjeti Boga da bi živjeli postavši besmrtnima tim gledanjem i doprli do samoga Boga. Upravo su to, kako sam već rekao, slikovito predoznačili proroci, naime da će Boga vidjeti ljudi koji nose njegova Duha i vazda očekuju njegov dolazak…«"


11 lis 2009 23:17
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron