Sada je: 24 lis 2014 18:06.





Započni novu temu Odgovori  [ 41 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
 Svjedočanstva iz Međugorja 
Autor/ica Poruka
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 00:58
Postovi: 2140
Lokacija: Zagreb
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
Moje obraćenje i ozbiljno razmišljanje o vjeri počelo je krajem osamdesetih godina. Naučio sam od mame moliti krunicu i druge molitve tako da sam svaki dan molio razne molitve, biti sabraniji na misi i tako sve do mog odlaska u Međugorje o kojem nisam gotovo ništa znao osim da se tamo Gospa ukazala nekoj djeci.

Moj put u Međugorje bio je neobičan. Prvo sam putovao redovnom autobusnom linijom iz Jajca za Mostar, iz Mostara gradskim autobusom za Čitluk, a iz Čitluka pješice 5-6 km do Međugorja. Išao sam i nekim prečicama preko livada i vinograda do crkve. Pred crkvu sam došao sa desne bočne strane kao neki uljez iz vinograda, a ne kao hodočasnik. Stigao sam u predvečernjim satima u vrijeme večernje svete Mise. Pred crkvom je bilo mnoštvo vjernika. Onako oznojen i umoran teško mi se bilo sabrati na misi.

Kad je misa završila ušao sam u crkvu i u mnoštvu vjernika zadivio me Gospin kip u pročelju desne lađe u crkvi. Vidio sam ljude kako kleče na klupi ispred kipa i mole. I ja sam se progurao do kipa i zaželio izmoliti svoju krunicu pred Gospom. Kako je bila gužva, malo sam čekao slobodno mjesto za klečanja, ali sam ga i dočekao. Kleknuo sam i počeo moliti krunicu no nakon nekoliko zdravomarija odjednom kao da sam zaboravio koje otajstvo i koju deseticu otajstva molim tako da bih se vraćao na početak krunice. Nekoliko puta sam započinjao krunicu ali bi me nešto smutilo i ja bih zastajao na prvoj ili drugoj desetici ne znajući što ja to molim. Nakon nekoliko pokušaja vidio sam da mi krunica neće ići. Kao da mi je netko govorio "pusti sada krunicu i šuti, ne moraš ništa moliti" i ja sam poslušao taj nutarnji poticaj ili nutarnji glas u sebi. Lagano sam zatvorio oči i predao se šutnji. Nakon nekoliko trenutaka u misli su mi počele navirati slike iz mog prošlog života i to sve one negativne slike, sva ona grešna stanja, zbog kojih sam sigurno nosio krivicu. Gledajući te slike kao neki film iz moga života zasramih se pred Gospom i pred samim sobom, proradiše mi osjećaji i potekoše mi suze. Tako sam kroz plač gledao svoj film života. Nisam bio svjestan situacije oko sebe, kao da sam bio u nekoj drugoj dimenziji. Taj moj film je trajao po mom mišljenju nekih dvadesetak minuta. Za to vrijeme držao sam ruke na licu krijući suze.

Konačno, kad je sjećanje na moju prošlost nestalo, pogledao sam oko sebe i vidio gotovo praznu crkvu sa nekoliko vjernika i časnim sestrama koje su uređivale prostor oko oltara. Pogledao sam na sat i iznenadio se da sam na klupi klečao između 1,5-2 sata. Nekoliko puta sam pogledao na sat ne vjerujući sam sebi. Međutim meni se činilo kao da je proteklo dvadesetak minuta. Ustao sam zbunjen i izišao iz crkve razmišljajući o tome što se to sa mnom zbilo i pitajući se zašto i se to dogodilo. Kako je u to vrijeme crkva bila po čitavu noć otvorena nakon nekog vremena ušao sam u crkvu i sa mnoštvom vjernika odlučio prenoćiti jer nisam imao drugo prenoćište. Legao sam između klupa i dalje razmišljao o proteklom događaju i tako sam zaspao.

Ujutro sam ustao odmoran ali i dalje nekako zbunjen sinoćnjim događajem. Izmolio sam jutarnju molitvu i zamolio Gospu da mi objasni što je bilo sinoć. Zašto nisam mogao izmoliti krunicu i zašto mi se vratilo moje negativno sjećanje iz prošlosti? Nakon nekog vremena kao da sam dobio odgovor. Dobio sam poticaj za dobru i temeljitu ispovijed ali prije toga i temeljitu pripravu što sam i učinio ponovno vraćajući film iz moje prošlosti. Potražio sam svećenika i ispovjedio se kao da sam film svoga života predao Bogu u ruke. Nakon ispovjedi bio sam nov, rasterećen, imao sam novi pogled na život i svijet. Pričestio sam se pod sv. Misom u prijepodnevnim satima. Nakon sv. Mise otišao sam pred Gospin kip i tek tada sam mogao izmoliti krunicu i Gospinu blizinu sam doživio na čudesan način, više nego što je to Gospin kip. Kao da mi je Gospa dala odgovore na moje upite nakon protekle noći. Spoznajem: što će Gospi moja krunica? Ja sam bio ranjen grijesima i opterećen prošlošću zbog njih. Prvo je trebalo skinuti taj teret sa sebe, ispovjediti se ozbiljno uzimajući svoju prošlost i grijehe kao temeljitu pripravu. Ovdje sam iskusio slijedeće: koliko god je za zdrav vjerski život ispovjed kao sakramenat važna jednako tako je važna i temeljita priprava za ispovijed.

Ovo svoje svjedočanstvo potkrepljujem svjedočanstvima drugih ljudi koji su imali ista ili slična iskustva.


Hvala Bogu i hvala Gospi!


05 srp 2009 00:20
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 00:58
Postovi: 2140
Lokacija: Zagreb
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
slika



Svoje iskreno i snažno svjedočanstvo na Festivalu mladih u Međugorju, pred oko 30.000 mladih iz cijelog svijeta dao je i Rafael Dropulić-Rafo, koji je 2003. godine pobijedio na Story super Nova music talents i postao vrlo popularan. Izdao je singl "Ja sam Rafo" koji je postao hit, a 2004. nastupio je na Splitskom festivalu s pjesmom "Dvi ribe i dva krumpira". Potom je nestao iz javnosti. O tome je posvjedočio svojom neposrednom, intimnom pričom:

"Kada nešto moram pričati, nisam od onih koji to spreme na papiru nego zamolim Duha Svetoga nek' me prosvijetli da kažem bar jednu pametnu od svega što ću reći. A moja priča ide ovako:

Prije par godina bio je u Hrvatskoj jedan reality-show, što je tada kod nas bila velika novost, dok u zapadnim zemljama takvih zabava ima već godinama. Bio je to pjevački show, tražio se pjevački talent. Ja se bavim glazbom od malena, išao sam u muzičku školu, svirao sam po bandovima i uvijek sam vidio sebe da mi je to put: biti glazbenik. Dobro mi je išlo i jednostavno sam osjećao kao da je to poziv od Boga. I onda se pojavio taj show, zvao se "Story super Nova" nisam bio baš ljubitelj toga, ali sam mislio, ovo je mala zemlja pa ako pobijedim angažirat ću svoj band pa ćemo ponovo svirati rock. Prijavio sam se i pobijedio. Onda su se počele događati neke čudne stvari. U onom momentu kad su me proglasili pobjednikom, bio sam na bini. Dali su mi neku nagradu, oko 15.000 ljudi je skandiralo moje ime plješćući. Neki bi se ljudi vjerojatno zanijeli, bili bi oduševljeni. A ja sam u tom momentu osjetio nešto sasvim drugo, nešto čudno. Makar sam i ja digao ruke i počeo svima mahati, to je bilo zato jer sam znao da se to od mene očekuje. No u mojoj glavi su prošle sljedeće rečenice: evo sad stojiš tu Rafo, svi ti plješću, sada te svi vole, sve su oči uprte u tebe. To je sad', a što će biti sutra, što prekosutra? Znao sam isto tako da me mladi, srednjoškolci gledaju kao nekoga svog uzora, idola. A ja sebe nisam mogao doživjeti kao idola jer sam točno znao kakav sam.

Vjeru sam imao onu tradicionalnu koju su mi moji roditelji usadili i iako sam u jednom određenom periodu života odlutao od vjere, ona je bila duboko ukorijenjena u meni. I jednostavno me grizla savjest što se meni kliče, što se meni dižu ruke, izvikuje moje ime i što djeca lijepe moje slike preko postera. A znao sam da sam iznutra jedan običan grob koji ne zaslužuje ništa drugo nego da ga izbace iz te dvorane na ulicu. Tako sam se osjećao.

I onda sam sebi rekao: Rafo, kad si već napravio taj problem da te ljudi gledaju kao idola, imaš zadatak da, ako si im već idol, onda bar ličiš na idola. Već sutradan sam počeo tražiti po internetu. Otišao sam i do crkve i tražio ima li išta ili itko (kakav seminar ili razgovor) ili tko mi može pomoći da se popravim, da izliječim one rane iz svog srca, da ih zacijelim i da ponovno budem onakav kakav sam bio kad sam bio mlađi, a mlađi su obično neiskvareni. Ja sam se za vrijeme srednje škole dosta iskvario.

Sad mi je bilo u glavi kako što prije popraviti sebe kao osobu da se mogu pojaviti ispred svih tih ljudi koji su glasovali za mene. Tako je počelo moje obraćenje. Makar se može reći da sam i prije vjerovao u Isusa, ali to je bila ona vjera: ja vjerujem u Isusa, ali me ne zanima Crkva. I tada je počela moja istinska potraga za Bogom.

U crkvi nisam bio godinama. Nisam znao da možeš otići kod svećenika ili fratra i ispričati mu sve, razgovarati o svemu što te muči. Nisam znao da sve to Crkva nudi. Nisam znao da ti se nude seminari duhovnog ozdravljenja, posta i molitve. To mi nije imao tko reći, jer moje je društvo (iako su to sve dobri ljudi, da me ne bi krivo shvatili) bilo klasično društvo koje samo razmišlja kako će izaći van, kako će se napiti, kako će možda "zarolati džoint", otići na neki koncert i kako će doma dovesti neku djevojku, spavati s njom i tako to. A ja sam bio još najgori od njih. U tom traženju sam naišao na svjedočanstvo jednog mladića, gdje je točno napisao što je sve radio i što je sve prošao (a prošao je iste jade). I odmah sam se našao u njemu, jer je i on tragao za Bogom. Treba uvijek tragati i kad misliš da ga nisi našao, tragaj, traži i jednom ćeš ga naći. Možda za mjesec, možda za godinu, možda za deset godina. Ali ako ste na Božjem putu, ako stvarno želite Boga u svom životu - Bog će vam polako otvarati sva vrata, sve što ste tražili On će vam otvoriti i naći ćete.

I tako sam zbog tog svjedočanstva došao u Međugorje na seminar posta i molitve, u Kuću mira, gdje se sedam dana živi u šutnji, pije se voda i jede se kruh. Nisam odmah doživio neka čuda, ali sam nakon trećeg dana s fra Ljubom otišao na razgovor. Ispričao sam mu cijeli svoj život, što me muči, i kako jednostavno želim promijeniti svoj život. Pola razgovora sam plakao, a jadni fra Ljubo se umorio i rekao da ne može više, ali da ćemo sutra nastaviti čim se probudi. Tako da smo nastavili i sutra, a meni je tijekom ispovijedi srce malo omekšalo. Iz mene su izišli neki goli grijesi koje sam već bio zaboravio, jer moje je srce već bilo okamenilo. I vjerojatno se to događa da dođeš sa glavnim grijesima i misliš to je to. Ali onda se duša pročisti i izlaze i najmanji grijesi na vidjelo. Duh Sveti je bio uz nas i odjednom je iz mene izašlo što sam ja učinio mojoj majci prije par godina...ali to je ostalo u mom srcu, duboko se zabilo i začahurilo i srce je okamenilo. Sjećao sam se toga i prije ali nije u meni izazivalo nikakvo pokajanje - ništa. Mislio sam to nije ništa. Ali to je kočilo cijeli moj život, cijeli daljnji moj razvoj.

Bio sam totalno paralizirana osoba, nije mi se dalo odlaziti na fakultet, izlaziti, nisam vidio smisao. Zatvorio sam se u kuću i živio sam za sebe. Zahvaljujući seminaru posta i molitve u Međugorju, meni je srce uspjelo omekšati. I sve čahure su izišle kao leptiri iz srca i ja sam ih predao Bogu. I od tada je moj život počeo ići na bolje. I baš taj seminar bio je u meni jedna početna iskra koja je probudila svijest o Bogu u meni, a ja sam ga svaki dan "nogama tjerao u kut".

Prestao sam piti, a pio sam puno. Prestao sam pušiti travu, a popušio sam na vreće. To je najveća varka kad vam kroz novine i televiziju kažu da ima laka i teška droga, jer sve je to teška droga, ljudi moji. Laka vodi u tešku.

I tako, nakon početnog obraćenja, trudim se iz dana u dan biti sve više s Bogom, do te mjere da sam imao i problema s prijateljima, s djevojkom, a čak sam naišao na malo nerazumijevanje ukućana, jer kad bih molio sat, dva krunicu, njima bi to bilo nenormalno. Međutim, ja sam ustrajao na tom putu, polako shvaćajući stvari, shvaćajući na svetoj misi da je u hostiji stvarno živi Isus i da je u kaležu stvarno Krv Kristova. Kamo sreće da sam to odmah znao! Jer ta krv Kristova i to tijelo Kristovo na misi imaju takvu snagu da vam izliječe najgore boli i rane koje ste dobili u svom životu!"

Krajem 2005. godine Rafo sa svojim bandom "Legende" izdaje album "Mangipe", što na romskom znači ljubav ili Božja milost, s kojim se želi predstaviti u pravom svjetlu. Rafo sam potpisuje glazbu i velikim djelom tekstove koji svjedoče o novim životnim vizijama, a kritika ocjenjuje da zvuče zrelo, žestoko i moćno.


05 srp 2009 06:21
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 00:58
Postovi: 2140
Lokacija: Zagreb
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
Wednesday, March 29, 2006

slika



Gospi zahvaljuju za sina

U Međugorju je krajem ožujka 2006 boravila mlada obitelj Oguz iz grada Vaxjo u Švedskoj. Došli su zahvaliti Gospi jer vjeruju da su po njenom zagovoru dobili sina Samuela.
Afram i Ramona Oguz bili su u braku pet godina a djeteta još nije bilo. Njihovi su roditelji iz Turske došli u Švedsku prije trideset godina jer su kršćani sirijsko-pravoslavnog obreda, pa su kao manjina u Turskoj imali poteškoća sa življenjem svoje vjere. Izabrali su jednu kršćansku zemlju, Švedsku. Budući da su tamo pravoslavci malobrojni, Afram i Ramona su na Misu išli u katoličku crkvu. Vjeruju da razlike između katolika i pravoslavnih nisu tako velike da ne bi moglo doći do jedinstva, pa mole i na tu nakanu. Jedne nedjelje nakon Mise čuli su za Međugorje od jedne osobe koja je organizirala hodočašće. Nisu se mislili pridružiti, ali ih je dan-dva prije odlaska hodočašća nešto ponukalo da zapitaju ima li još slobodnih mjesta. Organizatorica hodočašća rekla im je da je jedan bračni par nekoliko sati ranije otkazao odlazak, pa su se dva mjesta oslobodila. Bilo je to u travnju 2004.
U Međugorju, za vrijeme večernje svete Mise, molili su s vjerom za dijete i obećali su da će doći na hodočašće zahvalnosti prije djetetovog prvog rođendana. Dok je Ramona molila, jedna joj se žena približila i rekla da ima za nju poruku. Rekla je: «Vaše su molitve uslišane i rodit ćete mnogo ploda.» Tu su ženu poslije Mise tražili, ali ju nisu našli. Sin se rodio nekoliko sati nakon smrti Pape Ivana Pavla II. Nazvali su ga Samuel, po Samuelu iz Biblije koji je isto tako bio plod molitve.
Na ovo hodočašće zahvalnosti došli su tjedan dana prije Samuelovog prvog rođendana.


05 srp 2009 06:25
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 00:58
Postovi: 2140
Lokacija: Zagreb
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
slika

Valentin Inzko : Čudo molitve me vraća u Međugorje


OBLJETNICA Visoki predstavnik Valentin Inzko posjetio Međugorje i prisjetio se svog prvog dolaska u ovo hercegovačko svetište prije 27 godina


Autor Tomislav Kvesić

Prije dvadeset i sedam godina, nakon godinu dana otkako se svijetom proširila vijest da se nekolicini djece na jednom brdašcu u malom hercegovačkom selu Međugorje ukazala Gospa, to je svetište posjetio i mladi austrijski diplomat koji je tek nešto ranije imenovanan na dužnost u austrijskom Veleposlanstvu u Beogradu.

Otada u Međugorje dolazi svake godine i nerijetko i više puta na godinu. Riječ je, naravno, o trenutačnom visokom predstavniku međunarodne zajednice i posebnom izaslaniku Europske unije u BiH Valentinu Inzku.

U Međugorje je te 1982., na prvu obljetnicu ukazanja, došao na nagovor jednog austrijskog novinara iz Beča koji je došao pratiti što se to događa u Hercegovini.


Bio i prije 27 godina

Kada sam tada došao iz Beograda, Međugorje je izgledalo znatno drukčije nego danas. Nije ovdje bilo niti jednog apartmana niti pansiona. Morali smo prenoćiti u automobilu - prisjeća se Inzko događaja od prije 27 godina.

Nisu nas htjeli primiti u tadašnji hotel Čitluk, današnji hotel Brotnjo. Kazali su mi da se nisam uredno, kao diplomat, najavio preko službi iz protokola. Tada sam pitao mogu li primiti novinara na spavanje jer on nije diplomat i ne treba nikakve najave, ali ni njega nisu htjeli primiti, a hotel je bio prazan - zamislite. Tada sam vrlo dobro shvatio kako se komunističke vlasti odnose prema vjeri.

Čudili su se i drugi diplomati u Beogradu, posebno Srbi, gdje ja to idem. Poljaci su, iako su bili komunisti, podržavali moj odlazak u Međugorje - priča Valentin Inzko objašnjavajući što je to što ga neprestano vraća u to hercegovačko svetište. Molitva.

Molitva je ovdje drukčija. Nigdje na svijetu ne osjećam takvu snagu molitve, nigdje se ljepše ne molim nego u Međugorju, a bio sam u mnogim crkvama i mnogim mjestima na svijetu.

Molio sam i u Noterdamu, u crkvi svetog Stjepana u Beču, u katedrali svetog Patrika u New Yorku, ali moliti u Međugorju, poseban je osjećaj.

Nisam doživio nikakvu nadnaravnu pojavu, ali upravo bi tu molitvu mogao nazvati čudom. Kao da molitva sama od sebe izlazi negdje iz nutrine čovjeka i zato se stalno vraćam. Ne prođe ni jedan godišnji odmor da moja obitelj i ja ne dođemo ovamo.

Ove godine ipak na samu obljetnicu neće moći doći u Međugorje. Neodgodivi put i obveze u Bruxellesu sprječavaju ga da se, kao i dosad, s prijateljima iz Austrije, s kojima se, kaže, kada je riječ o Međugorju, uopće ne mora dogovarati o dolasku, ponovno sretne kod brda ukazanja ili ispred crkve svetog Filipa i Jakova. Nerijetko upravo u Međugorju, za obljetnice ukazanja, sretne poznanike koje godinama nije imao priliku vidjeti.


Ljudi dobre volje

Kako na samu obljetnicu ipak neće biti u Međugorju, Gospi se došao pomoliti uoči puta, dva dana prije obljetnice.

Bio je na misi u prepunoj crkvi u Međugorju, u koje se ovih dana slijevaju kolone hodočasnika sa svih strana svijeta, posjetio župnu kuću, razgovarao s međugorskim svećenicima te gostovao u emisiji radiopostaje Mir. Bila je to prilika za razgovor o njegovu vjerskom životu.

Manje su poznate činjenice da Inzko svira orgulje u crkvi, u svom rodnome mjestu pored Klagenfurta.

Potječe iz obitelji koja je dala čak šest katoličkih svećenika.

Samo je jedan bio franjevac, pomalo u šali govori Inzko, dok priča o svojim slovenskim korijenima i pripadnosti katoličkoj vjeri. Najbliži rod, među spomenutim svećenicima, brat je njegove bake. Vjera mu je, kaže, smisao života.

Život bez vjere bio bi prazan i ne mogu zamisliti takav život, naglasio je Inzko dodavši kako smatra da je svaki pravi vjernik ujedno i čovjek dobre volje.

To je, prema njegovu mišljenju, vrlo važno za BiH kao multivjersku zemlju. Ovdje sam upoznao veliki broj ljudi dobre volje, a ima ih čak (smijeh) i među političarima. Upravo s takvim ljudima želim raditi na poboljšanju stanja u BiH.

Želim pomoći da se ovdje ostvari napredak. Ja sam katolik, ali jednako poštuje i sve druge religije i nikad niša na silu ne propagiram, kazao je Inzko, koji je, već u prvim istupima po dolasku u BiH, iskazao svoja vjerska stajališta.


05 srp 2009 23:23
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 00:58
Postovi: 2140
Lokacija: Zagreb
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
slika

Ljubljanski nadbiskup dr. Franc Rode o fenomenu Gospinih ukazanja u Međugorju



17.05.2003. - Ljubljanski nadbiskup dr. Franc Rode u intervjuu za Radiopostaju «Mir» Međugorje, danom 26.4.2003, kazao je o fenomenu Gospinih ukazanja u Međugorju:

«Moj stav prema događanjima u Međugorju, je isti stavu hrvatskih biskupa. Međugorje egzistira i kao takvo je činjenica. Ljudi idu tamo, i vidim da je Međugorju mjesto milosti. Mnogi vjernici iz Slovenije koji su hodočastili u Međugorje kazali su da su dobili velike milosti! Tamo su se ispovijedali, vratili se životu Crkve i nakon toga dublje žive svoj kršćanski život. To je milost koju su dobili u Međugorju. Zašto to ne bi onda dopustili? Nemam ništa protiv toga da ljudi tamo idu. Ali, istovremeno, čekam da se kompetentna i legitimna vlast u Crkvi očituje o pitanju Međugorja i mislim da ćemo to uskoro dočekati.'»


05 srp 2009 23:44
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 28 svi 2009 21:08
Postovi: 43
Spol: žensko
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
Evo i moje svjedočanstvo iz Međugorja...znajte da mi se srce konačno probudilo nakon duže sumnje u postojanje naše međugorske Majke...Prije mjesec dana ja smo se i moja dobra prijateljica dogovorile da odemo na brdo ukazanja u Međugorje...godinama sam bila pomalo sumnjičava i zamolila dragu našu Majku da mi ovaj put otvorio oči i otvori put k vjeri..i tako je došao dan da sam krenule u Međugorje...polako sam izula svoju obuću i odlučile smo molit krunicu....ja svu molitvu uputim za sve patnje na zemlji i za potrebe svim ljudi na zemlji...moje srce je u tom trenutku pucalo od ljubavi što sam smogla snage i ljubavi da molim za sve...sva sam se predala..i na kraju kad smo došli na brdo izmolile se malo i zaplakale,nasmijale se...polako smo se krenule spuštat i vraćati kući k svojim obitelljima...odjednom okrenem glavu na lijevu stranu i vidim starijeg čovjeka kako pada na brdu i udari svom jačinom glavom od kamen,,,raskvari se iznad desnog oka...ja onako sva u želji da mu pomognem potrčim prema njemu podignem ga uzmem svoju malu bočicu vode i polako polijem njemu ranu dam mu da se napije...(bilo je jako vruće)a krv ide kao sretna a ja nisam imala suhe maramice već samo one vlažne dječije,,,te svom mukom pritskala sam njegovu ranu da krv stane....on me je tak :bighug o gledao s velikom ljubavlju ja sam mu se nasmijala i polako je krv prestala teć ja sva sretna obrišem ga pomilujem mu ruke..al te njegove oči ipogled neću nikad zaboravit...znam da mi je tog dana majka poslala znak preko njega da je ona tu snama...svi smo pošli kući sretni veseli a ja posebno jer sam mu pomogla...a posebno dragoj Majki međugosrkoj zahvaljivam što mi je preko tog starca otvorila oči i pokazala i što sam u njegovim očima vidjela nekoga...DRUGOGA.HVALA TI MOJ ISUSE....ZNAM DA SI TO BIO TI....


06 srp 2009 00:09
Profil Pošalji e-mail
Reg. korisnik
Avatar

Pridružen/a: 23 vel 2009 00:58
Postovi: 2140
Lokacija: Zagreb
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
slika



Manuel Reato, student teologije iz Torina, ima 23 godine. Često dolazi u Međugorje koje je promijenilo njegov život. Gospine poruke duboko su dirnule njegovo srce i on vjeruje da su važne za cijeli svijet. Manuel nastoji međugorsku poruku unijeti u svoj svakodnevni život. U Međugorju je naučio tražiti Boga, ovdje je naučio moliti. Iako je od rođenja u invalidskim kolicima, Manuel osjeća poziv na svećeništvo. S njim je za Radiopostaju Mir-Međugorje razgovarala Huanita Dragićević.

Manuel Reato: Prvi put došao sam 1990, kad sam imao samo 10 godina. U dubini srca osjetio sam Gospinu prisutnost. Iako nisam znao hrvatski, iako mi je bilo teško slijediti sve što se ovdje događalo, pastoralni i molitveni rad franjevaca, a napose večernji molitveni program, za mene su bili prava škola.

Nakon prvog hodočašća u Međugorje odlučio sam nastaviti moliti kao što sam molio u Međugorju. Počeo sam moliti krunicu svaki dan, išao sam redovito na sv. misu i počeo sam moliti za ozdravljenje onako kako se moli u Međugorju - napose petkom u klanjanju pred presvetim križem.

Kako je vrijeme prolazilo, želja da se vratim sve je više rasla, pa sam nastavio dolaziti svake godine, čak i tijekom rata. Naravno da je i strah bio prisutan, ali ja jednostavno nisam mogao biti daleko od Međugorja. Jedne večeri, fra Slavko je rekao da se nećemo moći popeti na brdo jer je postojala opasnost od bombardiranja, ali te iste večeri upravo je on bio prvi koji se popeo na brdo. Naravno da su ga mnogi slijedili. Kako smo išli uz brdo, pomislio sam kako bih mogao i poginuti, ali sam u istom trenu osjetio u srcu glas: «Ne boj se, ja sam ovdje». Znao sam daje to bio Gospin glas. Naravno, strah je nestao. Ne samo toga trenutka, te večeri, nego zauvijek. Takvi su bili moji počeci u Međugorju.

Svakim novim dolaskom produbljivalo se moje iskustvo Boga i moja molitva. Kroz klanjanje pred Presvetim naučio sam da je molitva razgovor sa živim Isusom.

Pokojni fra Slavko Barbarić za mene je životni primjer. Kad sam osjetio poziv na svećeništvo, prestrašio sam se toga, i zato dolazim svake godine. Svaki put povjerim Gospi nadolazeću godinu. Kažem joj: «Majko, pomozi mi!». Ona mi je uvijek doista pomagala. Prije početka studija teologije trebao sam završiti dodatno školovanje i imao sam velikih poteškoća. Došao sam u Međugorje i rekao sam: «Gospe, ako zaista želiš da budem svećenik, pomozi mi da se pripremim za sjemenište». Godinu dana kasnije vratio sam se u Međugorje s izvanrednim rezultatima srednjoškolskih ispita koje sam morao položiti kako bih mogao upisati teologiju. Gospa mi je, dakle, dala snagu učiti i svladati sve poteškoće, i zato sam joj zauvijek zahvalan.

Kada ste 1997. godine otvorili Internet stranicu, silno sam se obradovao. Stoga sam Gospu zamolio da me nauči hrvatski jezik, i malo po malo sam i uspio. Mnogo mi je pomoglo i to što sam uvijek pratio i pratim program Radiopostaje Mir Međugorje.

Kasnije sam htio pripomoći da se po Italiji čuje o ljepoti Gospe, ali i ove crkve, svetišta i naroda. Počeo sam prevoditi propovjedi sa hrvatskog na talijanski jer sam mislio da je važno da narod razumije, ali i svećenici. Ono što se naučava ovdje u Međugorju nije niti čudno niti novo. Ovdje se samo pokazuje da je Isus živ. Upravo zato na ovom mjestu mladi iz cijeloga svijeta odlučuju slijediti Isusa i njemu povjeriti svoj život. U Međugorju se može reći: «Isus je živ». To je sve što nam Gospa zapravo i želi reći: Isus je živ.

2001 god. surfao sam po Internetu i naišao na talijanski naslov: Informacije iz Međugorja. Odmah sam se upisao na «mailing listu» i vidio sam kako mnogi zapravo i ne znaju što se u Međugorju svakodnevno događa. Čim su u Italiji otkrili da sam naučio hrvatski, rekli su mi da počnem prevoditi. To sam doživio kao odgovornost, kao služenje Gospi i Međugorju koje mi je toliko dalo. Počeo sam prevoditi sve što sam mogao naći na hrvatskom. S vremenom se na tu listu počelo prijavljivati sve više ljudi i skupina je narasla. Ova služba me istinski ispunja radošću. Kad god prevodim nešto o Međugorju osjećam se kao da sam tu, na licu mjesta.

Prije ove liste stvorila se i skupina «Zaljubljenici Marijini», s idejom osnovati molitvenu skupinu preko Interneta. Mjesečno redovito razmjenjujemo misli o Gospinoj poruci. Svake večeri u 21 sat sjedinimo se u molitvi. Razmjenjujemo molitvene nakane preko Interneta, a preko službene stanice Svetišta upućujemo redovito svoje nakane u Međugorje. Nekada se i susrećemo. Za vrijeme Festivala mladih ovdje nas je bilo nekoliko i imali smo priliku zajedno moliti i družiti se.

Iako sam od rođenja u invalidskim kolicima, rekao bih: «Bogu je sve moguće». Ovdje nam Gospa stalno govori da je Bog svemoguć, da je Otac koji nas ljubi. Upravo to iskustvo bezgranične, bezuvjetne ljubavi Božje pomoglo mi je da se u životu nosim s tjelesnim hen****pom. To duboko iskustvo Božje ljubavi i vjernosti doživio sam u Međugorju Gospinim zagovorom. Bez Međugorja sigurno danas ne bih bio čovjek koji jesam. Želim reći svim mladima koji su hen****pirani da je Bog svemoguć. Ne bojte se Boga i nemojte se ljutiti na njega! On čeka na vas, pruža vam ruku, želi vas uzeti za ruku i od vas učiniti primjer i znak cijelom svijetu. Kad se nalazite u poteškoćama, samo uhvatite za ruku svoju Majku, našu Gospu, i vidjet ćete i doživjet ćete da je zaista onako kako nam u svojim porukama kaže: da je naša Majka, da je s nama, da nas ljubi i da zagovara za nas.

Bog je velik, Gospa je velika, ona je naša Majka, Kraljica mira, želi nam svima pomoći. Želi da iskusimo Božju ljubav i da osjetimo njegovu prisutnost u našim životima.


06 srp 2009 12:28
Profil Pošalji e-mail
VIP član
Avatar

Pridružen/a: 11 lis 2009 17:52
Postovi: 4805
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
Josipe - o Rafaelu Dropulić_Rafu je napisao/la:
....... I tako, nakon početnog obraćenja, trudim se iz dana u dan biti sve više s Bogom, do te mjere da sam imao i problema s prijateljima, s djevojkom, a čak sam naišao na malo nerazumijevanje ukućana, jer kad bih molio sat, dva krunicu, njima bi to bilo nenormalno. Međutim, ja sam ustrajao na tom putu, polako shvaćajući stvari, shvaćajući na svetoj misi da je u hostiji stvarno živi Isus i da je u kaležu stvarno Krv Kristova.
Kamo sreće da sam to odmah znao! Jer ta krv Kristova i to tijelo Kristovo na misi imaju takvu snagu da vam izliječe najgore boli i rane koje ste dobili u svom životu!
"

To je RESNICA in tega se premnogi kristjani ne zavedamo dovolj. Morali bi več moliti v te namene. smjesko kriza smjesko moli smjesko moli_1


28 ruj 2010 19:36
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2760
Spol: žensko
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
slika

David Parkes: Gospa mi je spasila život i brak



PREOBRAĆENJE I OZDRAVLJENJE David Parkes, nogometni idol Irske

Mrzio sam Boga. Godinama! Samo mi je bilo važno blještavilo, novac i prestiž. Sve priče o Međugorju su mi išle na živce, a kada bih čuo molitvu Krunice – izluđivao sam. Tjerao sam sebe. Samo Zdravomariju i bar Očenaš, u glavi je tutnjalo i kaos je rastjeravao riječi molitve. Groznica m i je lomila tjelo’’, početak je šokantne ispovijesti Davida Parkesa o preobraćenju i ozdravljenju u Međugorju 1989. godine.

Planetarni uspjeh
Idol, nogometna ikona, čudo od djeteta, brz, snažan, jak, a najviše željan slave, bio je jedan od najmlađih koji je zaigrao za reprezentaciju Irske. - Nitko me nije mogao zaustaviti, trenirao sam i dan i noć. Nisam sebi vidio ravnoga ni kada sam igrao protiv Pelea, Georga Besta, Bobya Charltona - smije se sada David. I sa svojim bendom ostvario je planetarni uspjeh. - Ne kako, no počeo sam osjećati strahovite bolove i grčeve u trbuhu. Gubio sam na težini. Pozlilo mi je na terenu. U naponu snage i na vrhuncu slave, sa 27 godina obolio sam od Kronove bolesti i u travnju 1977. godine oprostio se od zelenog terena”, kaže. Ni sami ne vjerujemo da je prvi put u Međugorje došao povijen do zemlje i sa samo 40 kilograma težine. Pred nama je krupan, sportski građen nasmijan čovjek koji zrači optimizmom. Prošlo je vrijeme kad je njegov sin Ken kopnio od cistične fibroze, a David bio u paklu, nakon desete, neuspješne operacije.

- Liječnici su Davidu davali još 14 tjedana života. Godine liječenja isisale su i posljednji novčić pa su najpoznatije nogometne zvijezde Irske organizirale humanitarni koncert. Pred kraj koncerta prišao mi je čovjek i pitao me bih li volio otići u Međugorje. U marijansko svetište došao je u travnju 1989. godine. - Mislio sam da ću izludjeti kada su pokraj sve te gužve počeli na glas moliti Krunicu. Došlo mi je da vrisnem, a bijes je kulminirao kada su mu pokazali kuću, katnicu s dvjema kupaonicama na 16 soba, a samo njemu – zbog bolesti – trebala je jedna.

Drugi život
Kada su došli pred međugorsku crkvu okrenuo se se prema supruzi Enn upitavši je “je li to to”, misleći “eto i to smo završili”. Ona ga je bodrila govoreći kako će neki posebni svećenik iz Amerike, pater Peter Rookey, služiti misu.

- Poludio sam kada su se nakon mise ljudi oko mene počeli naguravati. Izgubio sam Enn i uhvatila me je panika. Ona je jadna trčala oko crkve tražeći me jer pater Rookey služi misu za ozdravljenje. Bilo mi je smiješno gledati kako su ljudi pred njim padali kao snoplje. Pristao je stati među njih na molbu supruge. Bio je u prvom redu i ruke patera našle su se iznad njega. Čudo je počelo.

Čudotvorno ozdravljenje
Nakon tog jedinstvenog osjećaja nikada nije osjetio bol, nagon za povraćanje niti dijareju. Kada se vratio u Irsku, napravio je sve pretrage i nastala je panika kada liječnici nisu vidjeli traga Kronovoj bolesti.

Tu se priča sa sretnim krajem ne završava. Prije dolaska u Međugorje velika sjena nadvila se nad njihov brak. Ne stidi se pričati o bijegu od obitelji jer nije mogao gledati kako mu sin umire. Pošao je s Enn na Podbrdo.
- Suze više nisam mogao zaustaviti. Nakon deset minuta sam osjetio neobjašnjivu blaženost i mir za kojim sam toliko vapio”, ne stidi se trenutka kada mu je Majka Božja vratila zdravlje, mir i obitelj.


(croatia.org)


02 lis 2010 19:08
Profil Pošalji e-mail
Glavni moderator
Avatar

Pridružen/a: 02 srp 2010 02:13
Postovi: 2760
Spol: žensko
---------
Post Re: Svjedočanstva iz Međugorja
slika

Svjedočanstvo vjere i ozdravljenja
zahvaljujući duhovnosti Međugorja



Mirjana Ravlić i Marija Vučak iz Osijeka

U Međugorje su hodočastile i Mirjana Ravlić i Marija Vučak iz Osijeka. Mirjana je župnom uredu dostavila medicinsku dokumentaciju o izlječenju, uz koju je priložila pismo. U pismu je napisala kako joj je prije 12 godina, u 41. godini života, dijagnosticiran karcinom dojke. Slijedila su zračenja, kemoterapije, brojne posjete liječničkim ordinacijama… Kako je vrijeme prolazilo mislila je kako je pobijedila opaku bolest. No, prije 2 godine slijedio je novi kirurški zahvat na vratu – metastaza karcinoma dojke. Ponovno kemoterapije, zračenja, puno jače doze teških lijekova… Naknadno je utvrđeno kako je dijagnoza njezine bolesti planocelularni karcionom baze jezika. „Ovoga puta zaista nisam mogla dalje, znajući da me čeka užas i pakao, i da će život i smrt postati izjednačeni. Hoću li preživjeti ovu do sada najtežu operaciju? Suze, bol i tuga u obitelji, a ja moram biti hrabra, tješiti djecu i supruga, moram dalje… Ne, ne predajem se“ napisala je u pismu, koje je uputila međugorskom župniku Mirjana iz Osijeka.

Nekoliko dana nakon operacije došla je u Međugorje i kako priznaje „tamo saznajem nešto što ranije nisam znala“. Zavjetovala je da će dolaziti u Međugorje zahvaljivati Majci Božjoj i Isusu i ispuniti sve što bude tražio od nje, ako preživi… „Prije toga nisam bila praktična vjernica… Spoznala sam strahote i užas u ovoj bolesti i tada shvatila što je naš ljubljeni Isus, bez i jednog grijeha morao proći radi nas i grijeha naših. Od tada svakodnevno pronalazim spasenje u molitvi. Izgubila sam 23 kg na težini, ali vjera u meni jačala je moj duh i spoznala sam da moja Gospa čuvajući me ima plan sa mnom.“

Svoje svjedočanstvo vjere i ozdravljenja zahvaljujući duhovnosti Međugorja podijelila je i sa slušateljima Radiopostaje MIR Međugorje i čitateljima Glasnika mira.

„Ono što sam doživjela u Međugorju ponijela sam sa sobom kada sam pošla na operaciju. Otišla sam sretna i vesela u operacijsku dvoranu. Medicinska sestra je bila iznenađena mojom radošću. Znala sam da sa mnom još netko ide i da me čuvao i čuva cijelo to vrijeme kroz teško razdoblje borbe kroz koje sam prošla. Ja sam svoje srce dala Gospi, Isusu, svakodnevno zahvaljivala moleći se. Tada mi je Gospa poslala Mariju koja je ovdje sa mnom pa sam saznala kroz njen razgovor kako je mene Gospa držala, nosila sve ovo vrijeme, a to je duh koji sam ja osjećala koji je mene snažio koji je meni rekao: Izdrži još ovo. Ja sam tu snagu osjećala. U bolesti sam smršavila, nisam mogla govoriti... Tada je u obitelji vladala tuga i očaj, a ja sam se izvukla i svjedočim danas. Samo u iskrenoj, čistoj vjeri bez obzira koje molitve znamo moliti sve će nam Gospa reći i dati ako to od srca iskazujemo.“

Mirjanina je bolest utjecala na povratak prakticiranju vjere cijele obitelji. Na upit - kada bi se ponovo dogodio povratak teške bolesti bi li mogla pogledali smrti u oči, odgovorila je kako bi to shvatila kao jedan drugi znak, jer ni na ovom hodočašću, moleći uz Brdo ukazanja po vrlo hladnom i ružnom vremenu nije molila za sebe osobno, nego „Bože ako preživim onda me čuvaj da budem od pomoći i koristi svojoj obitelji“.

Dodala je „Za mene je Međugorje ponovno rođenje. Takav osjećaj nigdje nisam doživjela. Svi oni koji dođu i žele se iskreno pokloniti, a tada i nastaviti živjeti po tome sigurno će spoznati Majku Božju i mir. Ja se Gospi zahvaljujem i uvijek ću doći ovdje. Gospa je sve to potvrdila i prije ovog papira kojeg držim ovdje gdje liječnici potvrđuju da sam ja ozdravila. Gospa je to potvrdila prije njih i zato joj hvala u ime moje obitelji i mene osobno.“

Marija Vučak je u Međugorje došla 1983. prvi put. I pri tom prvom posjetu silazeći s Brda ukazanja znala je da će se opet vraćati. Dolazi po nekoliko puta godišnje. Praktična je vjernica koja živi Gospine poruke. Rekla je „Preporučam svima da žive po njenim porukama da mole, poste i bit će mir svim ljudima, jer ako ja imam mir onda ga širim oko sebe. Svi otvorite srce, odlazite često na svete mise jer kroz srce sve dolazi.“Za Međugorje kaže „u njemu vlada jedan poseban mir, poseban odnos svećenika prema toj masi ljudi koja dolazi. To su predivni ljudi koji nikada nisu nikog odbili. Ja nisam nikada čula, godinama dolazim, da nisu bili ljubazni. To je dar, tu je Gospa, tu je Bog.“


(medjugorje.hr)


04 lis 2010 14:47
Profil Pošalji e-mail
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 41 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron